Povežite se sa nama

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Zatupanje majki u Strazburu je moj doprinos otporu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zastupaćete majke besplatno u Strazburu. Kakav će po vama biti ishod ovog slučaja? Sta ćete reći sudu u Strazburu?
MINIĆ: Zgrožen nemoralom političkih elita koje su se u predizborno vrijeme poigrali sa ovim ženama, a svjestan njihove nezavidne materijalne situacije, na predlog prof. dr Đorđija Blažića, prihvatio sam da pred Sudom u Strazburu zastupam žene koje budu uporne da se za svoje pravo bore do kraja. To je moj doprinos otporu i istrajnosti u nemirenju sa ambijentom apatije i neslobode.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava daje državama potpisnicama najšira prava za miješanje u stečena prava upravo u oblastima penzijskog osiguranja i socijalnih davanja. Sud će intervenciju države cijeniti u granicama ispitivanja ispunjenosti tri kriterijuma: legaliteta miješanja, legitimnosti cilja miješanja i srazmjernosti miješanja u odnosu na cilj koji se želi postići tim miješanjem. S obzirom da je država ekonomski iscrpljena i u teškoj finansijskoj krizi, nije teško zaključiti da je najteže napadati legitimitet cilja zaustavljanja ekonomsko-finansijskog sunovrata države. Legalitet (zakonitost) preduzetih mjera države za postizanje tog cilja se može napadati ali će glavni argumenti oštećenih majki biti elaborirani u dijelu kriterijuma nesrazmjernosti miješanja sa ciljem koji se želi postići i diskriminatorski odnos države prema ,,majkama 3+” u tom miješanju.

Iskustvo me uči da kao zastupnik ne pravim prognoze ishoda ali garantujem da će majke biti zastupane po najvišim standardima uspostavljenim u ovoj vrsti postupaka. Sigurno je da će elaboracija slučaja biti trajni dokaz nemorala crnogorske zakonodavne i izvršne vlasti u funkciji partitokratije koja je na sceni.

MONITOR: Zašto?
MINIĆ: Partijski vojnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti su svjesno i neodgovorno zaobišli sve relevantne činjenice u procesu predlaganja i donošenja Zakona, vodeći se isključivo partijskim interesima u predstojećim parlamentarnim izborima. Ni nakon usvajanja Zakona vlast nije inicirala odlaganje njegove primjene do ocjene ustavnosti, što bi svaka odgovorna vlast učinila da se ne poigrava sa sudbinama porodica tih majki. Još teže pada što to, po službenoj dužnosti, nije učinio ni Ustavni sud Crne Gore u okolnostima očigledne zloupotrebe od strane neodgovorne zakonodavne i izvršne vlasti. Zbog odsustva minimuma etike, država bi trebalo da snese konsekvence. Ipak, naš fokus će biti na činjenicama procesnopravne i materijalnopravne prirode, zaključno sa ukidanjem stečenog prava, što Evropski sud za ljudska prava izričito zabranjuje.

MONITOR: Šta gubitak sporova pred tim sudom znači za državu?
MINIĆ: Po riječima ministra pravde, g. Pažina, ,,presude Evropskog suda za ljudska prava nijesu nikada na štetu države, već da je svaka presuda putokaz državi”. Zaključujem, da te presude, kao i brojnija i skuplja tzv. ,,prijateljska poravnanja” pred Sudom, jedino ali redovno predstavljaju štetu za društvo i građane koji plaćaju visoku cijenu što partitokratska nesposobna država neće, dok ne zabasa, na vrijeme da uoči ,,putokaze” koje je ESLJP postavio pokazujući drugima put kojim se treba ići u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ne bi to bio prvi proces koji je Crna Gora pred Strazburom izgubila. Ni poslednji.

Jedan sam od malog broja advokata kome je država isplatila (najviši) novčani iznos zbog istovjetnog pokušaja da mi oduzme stečeno pravo na penziju uporedo sa obavljanjem advokatske djelatnosti. Iz tih nekoliko predmeta država neće da nauči pravnu azbuku – da ne može ukidati stečena prava. Gubiće, kao i svaki loš đak, dok ne savlada azbuku koju odnarođena partitokratija ne razumije.

MONITOR: Prošle sedmice održan je protest majki. Solidarnost opet izostaje. Koliko je još onih u društvu koji su diskriminisani i koji bi mogli na Strazbur?
MINIĆ: Broj onih koji se smatraju oštećenima ovim pravnim vratolomijama države se mjeri hiljadama. Broj onih koji namjeravaju da se obrate sudu u Strazburu znatno je manji. Još manji broj je onih među njima koje su spremne javno dići glas nemirenja i protivljenja. Daleko najmanji broj je onih koje su spremne i istrajne u javnom protestu. Samo površnim poznavanjem katastrofalnog (stručnog i moralnog) stanja u sve tri grane vlasti može se naslutiti uznemirujući podatak o enormnom broju svakodnevno diskriminisanih građana pred crnogorskim organima i sudovima.

I do sada je bila složena i skupa procedura zaštite prava i sloboda za veliki dio građana. Međutim, nakon ljetošnjeg državnog udara u vidu izmjena Zakona o parničnom postupku dostupnost građanima sredstava zaštite svedena je na puku formalnost osim za dobro situirane dobitnike tranzicije. Tim izmjenama ZPP-a je građanima nametnuta obaveza da, u slučaju gubitka spora protiv države, isplate troškove zastupanja države od strane Zaštitnika pravnih interesa države (kojeg građani za to plaćaju) kao da je državu zastupao advokat?!

Kada se zna da sudovi slijepo slijede neformalnu direktivu partija izvršne vlasti da maksimalno demotivišu utuženje države, da ministarstva kao drugostepeni organi ne ukidaju nezakonita rješenja svojih prvostepenih upravnih organa, da je Ustavni sud Crne Gore takav kakav je, iluzorno je očekivati da će građanin dobiti spor unutar domaćeg pravnog sistema. Ako se zna da postupak u Strazburu traje u prosjeku 6 godina, nije teško zaključiti da bi većina crnogorskih porodica bila potpuno finansijski iscrpljena prije nego što dočeka presudu Suda u Strazburu čak i kada je ona pozitivna.

MONITOR: Zašto ćutimo kao društvo?
MINIĆ: Razlozi su brojni i raznovrsni. Njihova elaboracija zahtijeva više prostora i vremena. Ja bih ovdje izdvojio neslobodu građanina kao jedan od glavnih i vidljivih. Materijalno iscrpljen čovjek ne može biti slobodan čovjek, borac za opšte vrijednosti. Siromašno društvo, bez srednje klase nikada neće postati građansko društvo slobodnih pojedinaca. Još je iluzornije to očekivati u partitokratskom društvu, kakvo je crnogorsko, u kojem sve političke elite, bez izuzetka, javnom interesu pretpostavljaju svoje partikularne partijske interese, slobodnom građaninu pretpostavljaju lojalnog člana, materijalno i duhovno siromašnog. Takvo partitokratsko društvo, umjesto države koja promoviše i štiti javni inters, prava i slobode njenih građana, ima državu-nakazu koja je ključna prepreka svakom progresu. I takvo društvo ćuti. Do pucanja.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo