Povežite se sa nama

INTERVJU

Radivoj Cvetićanin, komentator beogradskog Danasa: Srbija je čudan provizorijum

Objavljeno prije

6 godina

na

radivoj-cveticanin-latinka-

MONITOR: Ljetos ste objavili knjigu ,,Konstantinović. Hronika” – o životu i radu pisca i filozofa Radomira Konstantinovića, autora ,,Filosofije palanke”. Kakva su reagovanja, s obzirom na to da je ,,Filosofija palanke” izazivala velike polemike?
CVETIĆANIN: Nema te vrste reagovanja koja su se usmeravala na Filosofiju palanke. Javio se slovom i brojem samo jedan autor – i to na svome blogu, Zoran Ćirjaković, notorni antikonstantinovićevac – drugi iz tog desnog sektora još ćute. Obrnuto, knjigu prati izvanredan entuzijazam onih koji su se dosad javno izjašnjavali. Verujem da je to i zato što sam radio na jednoj drugoj i drugačijoj slici Konstantinovića – onoj, naime, koja ga neće vezivati samo za tu knjigu. Radio sam na potpunijoj hoću da kažem slici, na kojoj se Konstantinović vidi ne kao pisac jedne knjige i jedne teze, nego kao stvaralac širokog raspona, koji se suvereno kreće od poezije, preko kritike, proze i eseja, do filozofskih eseja i studija. Da budem precizan: nisam ga odvojio od Filosofije palanke – ne bih to mogao uraditi sve i da sam hteo, a nisam – nego sam pažnju čitalaca usmeravao i ka drugim vrednim njegovim delima, koja su takođe primer blistavog stila i snage mišljenja. Nekima se stoga učinilo da je sa ovom Hronikom Konstantinović ponovo pronađen u njegovoj raskošnoj raznovrsnosti.

MONITOR: Konstatinović je 60-ih godina prošlog vijeka ukazivao na pogubni palanački duh koji pogoduje nastanku srpskog nacionalizma. Može li se reći da je bio u tom smislu dalekovid?
CVETIĆANIN: Nije teško reći da jeste, vreme je to pokazalo. Tako se i desilo da Filosofija palanke ima dva života: onaj koji je živela kad se pre 48 godina pojavila, i drugi, kad se tokom raspada Jugoslavije, i ratova iz devedesetih, čitala kao biblija antinacionalizma, kao knjiga u kojoj se – kako je to govorila Latinka Perović – krije tajna šifra naše sudbine. Ali, ako bismo pažljivo sledili Konstantinovićevu misao onda bismo ipak morali doći i do zaključka da je ,,duh palanke” univerzalna stvar, te tako danas o njoj možemo govoriti kad, recimo, govorimo o Mađarskoj, ili čak, kad govorimo o Americi. Jedna od važnih Konstantinovićevih tema u ovome krugu jeste tema barbarogenija. Zar vam Tramp ne liči na takvog jednog gospodina?

MONITOR: Kako iz Vašeg ugla izgleda današnja Srbija?
CVETIĆANIN: Ona je danas jedan čudan provizorijum, ne samo teritorijalno – to čak izostavljam – nego pre svega politički. Pokušaću da to nekako objasnim. Kad neupućen čova spolja ili iz daleka posmatra ono što se politički emituje iz Beograda, teško može izbeći zaključak da se sad odavde govori kako se valjda nikad nije govorilo. Da se sad, naime, govori sa takvom količinom političke korektnosti da je to jedno obilje koje se presipa. Mir je svetinja, stabilnost najveća obaveza, Bosna je darovana garancijama jačima od Dejtona, došlo se i do ekstravagantnog premijera, Srbija je sa svima i ni protiv koga, jednom reči – Srbija je majka dobrote. Konstantinović je imao sintagmu ,,tiranija privida”, i evo njoj ovde mesta: to je jedna zbilja tiranija privida – jer svako DA u Vučićevoj Srbiji ima i svoje NE, hoćeš u Evropu ali nećeš da primenjuješ njene regule, slaviš demokratiju a hoćeš da ti prijatelji budu Orban, Erdogan i Tramp (opet evo Tramp), i tako dalje i tome slično. To je provizorijum, dakle, kad ne znaš na čemu si. U Srbiji se doista ne zna na čemu si.

MONITOR: Mnogi srpski intelektualci i opozicija predsjednika Srbije opisuju kao autoritarnog populistu kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Jesu li u pravu?
CVETIĆANIN: Ništa lakše nego tu biti u pravu. Ako smem da primetim, bili ste prilično nežni, štaviše fini, u karakterizaciji predsednika Srbije.

MONITOR: U Srbiji je zvanično rehabilitovan četnički pokret Draže Mihajlovića, u Hrvatskoj jača ustaštvo, desnica je takođe u usponu… Čemu to vodi, postoji li opasnost od novih ratnih sukoba u regionu?
CVETIĆANIN: Hajdemo najpre da preciziramo stvari: četnički pokret nije ,,zvanično rehabilitovan” ako mislite na sudsku odluku kojom se suđenje Draži proglašava ništavnim zbog navodno neslobodnog pravnog postupka. Ali, da ne pomislite da se ne daj bože stavljam na tu stranu, reći ću vam da sam imao ideju da u Danasu organizujemo pravo-pavcato suđenje, izvan suda kad već sud neće ili ne može (ne znam), da ne ostane da visi Dražina odgovornost ili Dražina nevinost. To je otpalo, našoj skromnoj redakciji nedostaju kapaciteti za takav monumentalni pravni postupak. Ideju, međutim, nismo stavili pod copy rights. Rat? Mislim da ga spominjete iz dosta realnih razloga. U našim zemljama, rekli su to pre mene bolji pisci od mene, brzo se smrkava, i nalog je svakome odgovornom čoveku da misli o tome, pogotovu taj nalog imaju političari. I kad mene moji prijatelji pitaju: zašto si, bogati, za NATO, za to da Srbija uđe u NATO jer da je NATO vodio rat protiv nas, ja odgovaram da sam za jer u NATO-u vidim ako ne baš garanciju a ono najozbiljniju pretpostavku da bi se rat ovde kako-tako mogao sprečiti. Za NATO sam jer sam protiv rata.

MONITOR: Zašto na intenzivnu reviziju istorije rijetko reaguju intelektualci?
CVETIĆANIN: Zato što iz njihovih redova potiču oni koji tu reviziju vrše. Ne možemo biti, i ne smemo biti, protiv toga da se prave istorijske korekcije ove ili one stvari koja je krivo ili usko tumačena, ali tu bi bio početak i kraj preispitivanja istorije koja se danas revidira. Govorim o Srbiji: slavne tekovine antifašizma, na primer, malo po malo proćerdaće se za račun osvete poraženih i njihovih potomaka. Ako još Nedić bude, kako i vi kolokvijalno govorite, ,,rehabilitovan”, a miriše na to, onda eto Srbiji još jednog sramnog žiga koji neće sprati sa sebe ni u narednim vekovima.

MONITOR: Bili ste prije desetak godina ambasador Srbije u Hrvatskoj. Kako ocjenjujete današnje odnose između Srbije i Hrvatske?
CVETIĆANIN: Odnosi su na niskom nivou, sa slabim izgledima da budu bolji. Teška je naša prošlost, to jeste istina koju moramo imati u vidu, ali jedino je razumno misliti o budućnosti. Rat o kojem smo maločas pričali ko može sa sigurnošću reći da je isključen? Mi, Hrvatska i Srbija, ne moramo biti prijatelji, ali nikako ne smemo zanavek ostati neprijatelji.

MONITOR: Referendum u Kataloniji ovih dana je najaktuelnija politička tema u svijetu. Kako Vi komentarišete taj događaj?
CVETIĆANIN: Mi koji smo proveli vek sa sukobima teško gledamo sukobe. Tako i ove u Španiji. Ali, mislim da je Katalonija rešila svoju sudbinu, i teško je mogu zamisliti u sastavu sadašnje državne celine. Pre ili kasnije, ona će biti to što se vidi da hoće da bude. Evropska unija samo gubi vreme dok šalje svoje suvoparne poruke, ali ona je osuđena na to gubljenje vremena: setimo se Jugoslavije, zar se nije postupalo na sličan način? U stvari, ništa ne zavisi od Brisela i Madrida, stvari se rešavaju u Barseloni, i samo u Barseloni.

MONITOR: Nezavisnost žele Baskija, Škotska, Flandrija, Južni Tirol, Korzika, Bavarska… Da li će Evropu pocijepati seperatizmi?
CVETIĆANIN: Sunce će – što bi rekao Obama – izgrejati i sutra, ne mislim da je tragedija u osamostaljenjima kao takvima, problem je za mene jedino kako se do njih dolazi. Pa i oni Škoti koji su hteli da napuste Britaniju – a hteli su mirno – nisu imali plan da napuste Evropsku uniju. Ako može, dakle, mirno, onda ništa nije strašno.

MONITOR: Dio beogradskih medija opet vodi anticrnogorsku ofanzivu – Crnu Goru nazivaju free shop državom, trvde da su Srbi u Crnoj Gori ugroženiji više nego i u jednoj bivšoj jugoslovenskoj republici, crnogorski jezik podijelili su na crnski i gorski jezik… Šta Vi na to kažete?
CVETIĆANIN: Ja se tome ne bih čudio, malopređašnji mehanizam duplog dna je i tu na delu. Pogotovo što mi se čini da srdačna antanta Đukanović – Vučić kao da malo malaksava. Ali, jednu stvar hoću iskreno da vam kažem – to je ovo srpsko pitanje u Crnoj Gori – činjenica da ga poteže štampa ne znači da ne postoji kao izvestan problem. Za one koji to ne znaju hoću da napomenem da se nisam ustezao da javno aplaudiram crnogorskoj politici i njenim istorijskim, epohalnim uspesima koji su okrunjeni okretanjem leđa Rusiji i pristupanjem NATO-u, što mi, mislim, daje nešto kredita da se mogu upitati otkud, naime, ta i tolika ukočenost crnogorske državne politike pred tom srpskom temom? Činjenica jeste da srpske stranke u Crnoj Gori uglavnom emaniraju konzervativizam i antimodernizacijske ideje i procese, ali to ne bi smeo biti razlog da se ljudska i nacionalna prava guraju u stranu. A guraju se. Ili grešim?

Vučićeva hidra uništila novinarsku scenu

MONITOR: Kako Vam kao dugogodišnjem novinaru izgleda medijska scena u Srbiji. Ima li u njoj slobodnih medija i novinara?
CVETIĆANIN: Ima, malo. Vučićeva hidra stavila je gotovo sve pod kontrolu, i tako skoro uništila novinarsku scenu. Ona danas u nekom pravom smislu reči i ne postoji. Evo nas opet na onoj tiraniji privida koju smo spomenuli gore: Vučić govori o Evropi, a njegovi satrapi u tabloidima žestoko i neskriveno preziru tu istu Evropu, i sve daju na Ruse. Vučja jama – tako ja, pomalo grubo i provokativno nazivam centar upravljanja javnošću, a on je pod Vučićem – nemilosrdno podseca i seče svaki profesionalni novinarski napor. Nije zato čudno što se govori da je gore nego pod Miloševićem. Ako je to, doista, moguće!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo