Povežite se sa nama

INTERVJU

Radivoj Cvetićanin, komentator beogradskog Danasa: Srbija je čudan provizorijum

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ljetos ste objavili knjigu ,,Konstantinović. Hronika” – o životu i radu pisca i filozofa Radomira Konstantinovića, autora ,,Filosofije palanke”. Kakva su reagovanja, s obzirom na to da je ,,Filosofija palanke” izazivala velike polemike?
CVETIĆANIN: Nema te vrste reagovanja koja su se usmeravala na Filosofiju palanke. Javio se slovom i brojem samo jedan autor – i to na svome blogu, Zoran Ćirjaković, notorni antikonstantinovićevac – drugi iz tog desnog sektora još ćute. Obrnuto, knjigu prati izvanredan entuzijazam onih koji su se dosad javno izjašnjavali. Verujem da je to i zato što sam radio na jednoj drugoj i drugačijoj slici Konstantinovića – onoj, naime, koja ga neće vezivati samo za tu knjigu. Radio sam na potpunijoj hoću da kažem slici, na kojoj se Konstantinović vidi ne kao pisac jedne knjige i jedne teze, nego kao stvaralac širokog raspona, koji se suvereno kreće od poezije, preko kritike, proze i eseja, do filozofskih eseja i studija. Da budem precizan: nisam ga odvojio od Filosofije palanke – ne bih to mogao uraditi sve i da sam hteo, a nisam – nego sam pažnju čitalaca usmeravao i ka drugim vrednim njegovim delima, koja su takođe primer blistavog stila i snage mišljenja. Nekima se stoga učinilo da je sa ovom Hronikom Konstantinović ponovo pronađen u njegovoj raskošnoj raznovrsnosti.

MONITOR: Konstatinović je 60-ih godina prošlog vijeka ukazivao na pogubni palanački duh koji pogoduje nastanku srpskog nacionalizma. Može li se reći da je bio u tom smislu dalekovid?
CVETIĆANIN: Nije teško reći da jeste, vreme je to pokazalo. Tako se i desilo da Filosofija palanke ima dva života: onaj koji je živela kad se pre 48 godina pojavila, i drugi, kad se tokom raspada Jugoslavije, i ratova iz devedesetih, čitala kao biblija antinacionalizma, kao knjiga u kojoj se – kako je to govorila Latinka Perović – krije tajna šifra naše sudbine. Ali, ako bismo pažljivo sledili Konstantinovićevu misao onda bismo ipak morali doći i do zaključka da je ,,duh palanke” univerzalna stvar, te tako danas o njoj možemo govoriti kad, recimo, govorimo o Mađarskoj, ili čak, kad govorimo o Americi. Jedna od važnih Konstantinovićevih tema u ovome krugu jeste tema barbarogenija. Zar vam Tramp ne liči na takvog jednog gospodina?

MONITOR: Kako iz Vašeg ugla izgleda današnja Srbija?
CVETIĆANIN: Ona je danas jedan čudan provizorijum, ne samo teritorijalno – to čak izostavljam – nego pre svega politički. Pokušaću da to nekako objasnim. Kad neupućen čova spolja ili iz daleka posmatra ono što se politički emituje iz Beograda, teško može izbeći zaključak da se sad odavde govori kako se valjda nikad nije govorilo. Da se sad, naime, govori sa takvom količinom političke korektnosti da je to jedno obilje koje se presipa. Mir je svetinja, stabilnost najveća obaveza, Bosna je darovana garancijama jačima od Dejtona, došlo se i do ekstravagantnog premijera, Srbija je sa svima i ni protiv koga, jednom reči – Srbija je majka dobrote. Konstantinović je imao sintagmu ,,tiranija privida”, i evo njoj ovde mesta: to je jedna zbilja tiranija privida – jer svako DA u Vučićevoj Srbiji ima i svoje NE, hoćeš u Evropu ali nećeš da primenjuješ njene regule, slaviš demokratiju a hoćeš da ti prijatelji budu Orban, Erdogan i Tramp (opet evo Tramp), i tako dalje i tome slično. To je provizorijum, dakle, kad ne znaš na čemu si. U Srbiji se doista ne zna na čemu si.

MONITOR: Mnogi srpski intelektualci i opozicija predsjednika Srbije opisuju kao autoritarnog populistu kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Jesu li u pravu?
CVETIĆANIN: Ništa lakše nego tu biti u pravu. Ako smem da primetim, bili ste prilično nežni, štaviše fini, u karakterizaciji predsednika Srbije.

MONITOR: U Srbiji je zvanično rehabilitovan četnički pokret Draže Mihajlovića, u Hrvatskoj jača ustaštvo, desnica je takođe u usponu… Čemu to vodi, postoji li opasnost od novih ratnih sukoba u regionu?
CVETIĆANIN: Hajdemo najpre da preciziramo stvari: četnički pokret nije ,,zvanično rehabilitovan” ako mislite na sudsku odluku kojom se suđenje Draži proglašava ništavnim zbog navodno neslobodnog pravnog postupka. Ali, da ne pomislite da se ne daj bože stavljam na tu stranu, reći ću vam da sam imao ideju da u Danasu organizujemo pravo-pavcato suđenje, izvan suda kad već sud neće ili ne može (ne znam), da ne ostane da visi Dražina odgovornost ili Dražina nevinost. To je otpalo, našoj skromnoj redakciji nedostaju kapaciteti za takav monumentalni pravni postupak. Ideju, međutim, nismo stavili pod copy rights. Rat? Mislim da ga spominjete iz dosta realnih razloga. U našim zemljama, rekli su to pre mene bolji pisci od mene, brzo se smrkava, i nalog je svakome odgovornom čoveku da misli o tome, pogotovu taj nalog imaju političari. I kad mene moji prijatelji pitaju: zašto si, bogati, za NATO, za to da Srbija uđe u NATO jer da je NATO vodio rat protiv nas, ja odgovaram da sam za jer u NATO-u vidim ako ne baš garanciju a ono najozbiljniju pretpostavku da bi se rat ovde kako-tako mogao sprečiti. Za NATO sam jer sam protiv rata.

MONITOR: Zašto na intenzivnu reviziju istorije rijetko reaguju intelektualci?
CVETIĆANIN: Zato što iz njihovih redova potiču oni koji tu reviziju vrše. Ne možemo biti, i ne smemo biti, protiv toga da se prave istorijske korekcije ove ili one stvari koja je krivo ili usko tumačena, ali tu bi bio početak i kraj preispitivanja istorije koja se danas revidira. Govorim o Srbiji: slavne tekovine antifašizma, na primer, malo po malo proćerdaće se za račun osvete poraženih i njihovih potomaka. Ako još Nedić bude, kako i vi kolokvijalno govorite, ,,rehabilitovan”, a miriše na to, onda eto Srbiji još jednog sramnog žiga koji neće sprati sa sebe ni u narednim vekovima.

MONITOR: Bili ste prije desetak godina ambasador Srbije u Hrvatskoj. Kako ocjenjujete današnje odnose između Srbije i Hrvatske?
CVETIĆANIN: Odnosi su na niskom nivou, sa slabim izgledima da budu bolji. Teška je naša prošlost, to jeste istina koju moramo imati u vidu, ali jedino je razumno misliti o budućnosti. Rat o kojem smo maločas pričali ko može sa sigurnošću reći da je isključen? Mi, Hrvatska i Srbija, ne moramo biti prijatelji, ali nikako ne smemo zanavek ostati neprijatelji.

MONITOR: Referendum u Kataloniji ovih dana je najaktuelnija politička tema u svijetu. Kako Vi komentarišete taj događaj?
CVETIĆANIN: Mi koji smo proveli vek sa sukobima teško gledamo sukobe. Tako i ove u Španiji. Ali, mislim da je Katalonija rešila svoju sudbinu, i teško je mogu zamisliti u sastavu sadašnje državne celine. Pre ili kasnije, ona će biti to što se vidi da hoće da bude. Evropska unija samo gubi vreme dok šalje svoje suvoparne poruke, ali ona je osuđena na to gubljenje vremena: setimo se Jugoslavije, zar se nije postupalo na sličan način? U stvari, ništa ne zavisi od Brisela i Madrida, stvari se rešavaju u Barseloni, i samo u Barseloni.

MONITOR: Nezavisnost žele Baskija, Škotska, Flandrija, Južni Tirol, Korzika, Bavarska… Da li će Evropu pocijepati seperatizmi?
CVETIĆANIN: Sunce će – što bi rekao Obama – izgrejati i sutra, ne mislim da je tragedija u osamostaljenjima kao takvima, problem je za mene jedino kako se do njih dolazi. Pa i oni Škoti koji su hteli da napuste Britaniju – a hteli su mirno – nisu imali plan da napuste Evropsku uniju. Ako može, dakle, mirno, onda ništa nije strašno.

MONITOR: Dio beogradskih medija opet vodi anticrnogorsku ofanzivu – Crnu Goru nazivaju free shop državom, trvde da su Srbi u Crnoj Gori ugroženiji više nego i u jednoj bivšoj jugoslovenskoj republici, crnogorski jezik podijelili su na crnski i gorski jezik… Šta Vi na to kažete?
CVETIĆANIN: Ja se tome ne bih čudio, malopređašnji mehanizam duplog dna je i tu na delu. Pogotovo što mi se čini da srdačna antanta Đukanović – Vučić kao da malo malaksava. Ali, jednu stvar hoću iskreno da vam kažem – to je ovo srpsko pitanje u Crnoj Gori – činjenica da ga poteže štampa ne znači da ne postoji kao izvestan problem. Za one koji to ne znaju hoću da napomenem da se nisam ustezao da javno aplaudiram crnogorskoj politici i njenim istorijskim, epohalnim uspesima koji su okrunjeni okretanjem leđa Rusiji i pristupanjem NATO-u, što mi, mislim, daje nešto kredita da se mogu upitati otkud, naime, ta i tolika ukočenost crnogorske državne politike pred tom srpskom temom? Činjenica jeste da srpske stranke u Crnoj Gori uglavnom emaniraju konzervativizam i antimodernizacijske ideje i procese, ali to ne bi smeo biti razlog da se ljudska i nacionalna prava guraju u stranu. A guraju se. Ili grešim?

Vučićeva hidra uništila novinarsku scenu

MONITOR: Kako Vam kao dugogodišnjem novinaru izgleda medijska scena u Srbiji. Ima li u njoj slobodnih medija i novinara?
CVETIĆANIN: Ima, malo. Vučićeva hidra stavila je gotovo sve pod kontrolu, i tako skoro uništila novinarsku scenu. Ona danas u nekom pravom smislu reči i ne postoji. Evo nas opet na onoj tiraniji privida koju smo spomenuli gore: Vučić govori o Evropi, a njegovi satrapi u tabloidima žestoko i neskriveno preziru tu istu Evropu, i sve daju na Ruse. Vučja jama – tako ja, pomalo grubo i provokativno nazivam centar upravljanja javnošću, a on je pod Vučićem – nemilosrdno podseca i seče svaki profesionalni novinarski napor. Nije zato čudno što se govori da je gore nego pod Miloševićem. Ako je to, doista, moguće!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo