Povežite se sa nama

Uncategorized

VLADIMIR TODORIĆ, STRUČNJAK ZA EVROPSKO PRAVO: Daleko je Evropa

Objavljeno prije

na

Zemlje našeg regiona, koje u dugom redu čekaju na prijem u EU, dobile su mišljenje Evropske komisije o dometu usklađivanja svojih državnih sistema s EU. Evropska vlada iznijela je i svoju strategiju proširenja, pa vlade iz reda čekača mogu da prave svoje akcione planove – šta će i kada da urade u vezi s tim. Tema koja je bar nakratko uzdrmala srpsku javnost, a crnogorsku upozorila da se statusu kandidata može samo kratko radovati. Zašto je to tako i u čemu je sve problem, razgovarali smo s Vladimirom Todorićem, koji se u Vladi Srbije bavio neposredno evropskim integracijama, specijalizirao evropsko pravo i predaje na Fakultetu za ekonomiju finansije i administraciju. Todorić je i na čelu Centra za novu politiku, a kao nestranačka ličnost, član je Spoljnopolitičkog savjeta srpskog MIP.

MONITOR: Da li vas je iznenadilo što u izvještaju o napretku zemalja Zapadnog Balkana i u Strategiji proširenja i izazovima u 2010-2011, većina naših zemalja ima zajedničku primjedbu – organizovani kriminal i korupcija?
TODORIĆ: Mislim da je najveći problem u zaustavljanju negativnih tendencija iz prošlog perioda koji je obeležen vezom između delova državnog aparata i kriminala. To je bilo uslovljeno sankcijama koje su onemogućavale legalnu ponudu robe od koje je stanovništvo najviše zavisilo a zbog toga je šverc imao blagonaklonost države. Tu u prvom redu mislim na šverc energenata i cigareta. Kada su sankcije podignute i ta roba legalizovana, osobe koje su kontrolisale te „pacovske kanale” nisu htele da ih se odreknu pa su ih počele koristiti uglavnom za tranzit narkotika za zemlje EU. To je, na žalost, imalo najviše uticaja na Crnu Goru jer se zbog njene geografske pozicije spajaju putevi heroina iz Avganistana i kokaina iz Južne Amerike.

Dodatni problem nastaje onda kada se kriminogeni novac koristi za vršenje uticaja na političke strukture koje onda obezbeđuju određene vrste usluga logistike tim narko-kartelima. Tu dolazi do spajanja interesa. Srbija je taj problem između ostalog platila i atentatom na premijera Đinđića od čega se nismo ni do sada oporavili. Koliko god političkim strukturama bilo zgodno da koketiraju s „kontroverznim biznismenima”, one nikada neće podrediti svoje interese njihovim i kada budu suočene s jakim spoljnim pritiskom onda možemo biti sigurni da je kriminalu kao pojavi odzvonilo. To ne znači da će se svi kriminalci procesuirati jer bi njihova svedočenja mogla biti veoma problematična.

MONITOR: Crna Gora, koja je dobila pozitivno mišljenje o dobijanju statusa kandidata od Savjeta ministara EU ima da uradi još dosta toga da bi joj bio odobren početak pregovora. Koliko je Crnoj Gori potrebno da obavi zadati posao?
TODORIĆ: Ukoliko bude jasnog razumevanja da se s EU ne može pregovarati o minimumu kriterijuma za status kandidata, onda možemo očekivati da će i Vlada Crne Gore i Vlada Srbije ozbiljno prionuti na posao. Međutim, postoji problem vezan za to koliki je „reformski kapacitet” određene Vlade i njene administracije u određenom vremenskom periodu. Nije sve pitanje volje već i mogućnosti. Reformski potencijal zavisi od mnogo činilaca: stanja unutar vladajuće koalicije, međuresorne koordinacije, stručnosti i kapaciteta određenih državnih organa, budžetskih ograničenja i na kraju stanja u parlamentu koji sve mere treba da izglasa. Na kraju, moramo imati u vidu i političke implikacije svake pojedinačne odluke. Crna Gora ima određenu prednost jer je država manjeg „gabarita” s kojom se može lakše upravljati i koja ne predstavlja preveliki zalogaj za Brisel.

MONITOR: „Sedam zadataka” pred crnogorskim institucijama gotovo da podrazumijevaju reformu cjelokupnog političkog života i primjenu zakona i na političku elitu na vlasti. Kako će to izvesti ova crnogorska vlast koja je tu već 20 godina?
TODORIĆ: Prvo moramo imati na umu – nijedna zemlja Zapadnog Balkana neće za dvadeset godina dostići nivo koje imaju npr. Francuska, Velika Britanija ili Nemačka, koji se tiče kapaciteta parlamenta, nezavisnosti sudstva, depolitizacije administracije, izbornog zakonodavstva, zaštite manjina… Ipak, mogu se zaustaviti negativne tendencije u pogledu svemoći izvršne vlasti a zna se da ona još dodatno jača u procesu tranzicije, privlačenja investicija, korišćenja evropskih fondova i izgradnje novih institucija. U sledećih godinu dana veoma je bitno da se naprave odlučujući iskoraci u navedenim oblastima. Bitno je da oni ne budu površni kako bi se sve države članice EU jasno ubedile da će buduće članice izvršavati obaveze na korektan način bez prebacivanja tereta na nekog drugog.

MONITOR: Da li status kandidata, koji su dobile neke zemlje koje uveliko stagniraju, kao Makedonija i Turska, može biti za dugo vremena jedina „indulgencija” na putu Crne Gore u EU?
TODORIĆ: Status kandidata će otvoriti neka vrata koja su do sada bila zatvorena, a to je korišćenje određenih IPA fondova, ali se ti fondovi neće menjati pre 2014. godine kada počinje nov budžetski ciklus EU. Takođe, vidimo koliko dugo su Makedonija i Turska kandidati u smislu konkretnog značaja tog statusa.

MONITOR: Za Crnu Goru je interesantna i primjedba da je „spor napredak u domaćim suđenjima za ratne zločine”. Da li je to natjeralo Vladu u Podgorici da na brzinu potpiše dugo odlagani sporazum o međusobnom izručivanju državljana sa Srbijom?
TODORIĆ: Od izuzetne je važnosti potpisani sporazum o izručenjima, samo je malo problematičan način njegovog potpisivanja. Bez ratifikacije u parlamentima, za očekivati je da će svaki advokat uhapšenih lica potencirati pravni osnov izručenja. Ipak, napredak postoji i možemo spekulisati da li on jeste ili nije rezultat spoljnog pritiska ali mislim da to nije od presudnog značaja. Sada je jasno da su se vremena promenila i da je organizovanom kriminalu objavljen rat koji on neće preživeti. Pribojavam se da li ćemo videti pravosudni epilog ove priče jer su i do sada slični pokušaji bili osujećeni slabom kaznenom politikom ili čak nedostatkom pravosnažnih presuda.

MONITOR: U primjedbama EK stoji da u Srbiji postoji „opšteproširena korupcija”, da nema zakona o finansiranju stranaka. Ti nedostaci kao da nijesu nimalo „slučajni”. Kada će doći taj Dan D za srpsku političku elitu da pročisti svoje redove?
TODORIĆ: Ključna institucija u svakoj demokratiji je parlament i legitimitet i kapacitet svih drugih potiču od njega. Zato je toliko bitno pitanje vlasništva mandata, odnosno samostalnosti poslanika da glasa po svojoj savesti. Proporcionalni izborni sistemi veoma su problematični u tom pogledu i stvaraju dodatne probleme za stabilnost i efikasnost izvršne vlasti. Njegove mane mogu se ispraviti time da se uvede obaveza stranke da poštuje redosled kandidata na izbornoj listi, vraćanjem mandata poslaniku i uvođenjem instituta nezavisnog poslanika koji ne može da uđe u drugu stranku kada jednom napusti matičnu.

MONITOR: EK tačno vidi gdje zapinju istrage o organizovanom kriminalu i korupciji, u finansijskom dijelu istraga. Da li je baš toliko teško primenjivanje savremenijih finansijskih istražnih tehnika ili je riječ samo o zgodnom izgovoru?
TODORIĆ: Prosto je nemoguće poverovati da je organizovani kriminal narastao na tolike proporcije bez ikakve povezanosti s državnim strukturama. Kada pogledate šta je sve Darko Šarić pokupovao po Beogradu i Srbiji, izgleda neverovatno da se niko iz policije nije zapitao za poreklo novca. Meni najviše deluje sumnjivo to što niko ne istražuje pozadinu stvaranja Šarićeve imperije, tj. ko mu je pružao logističku podršku sve ove godine, a da javnost praktično nije ni znala ko je taj čovek. U tome vidim razlog zaustavljanja finansijskih istraga, ali nije to samo na strani Srbije. Nemoguće je bilo prošvercovati onoliku drogu preko mora a da neko iz države Crne Gore nije bio umešan ili barem obavešten. Ili je to slučaj ili Crna Gora ima najlošiju priobalnu kontrolu na svetu.

MONITOR: Zvaničnici su obećali da će slijediti smjernice EK ali, kako je rekao Tadić, „ne zato što je (Srbija) sklona da podliježe pritiscima”. Đukanović tvrdi da Crnu Goru niko i ne pritiska. Koliko građani vjeruju u iskrene namjere političkih elita koje ih predvode „na putu k EU”?
TODORIĆ: Nijedna zemlja u EU ne može želeti više da Crna Gora ili Srbija uđu u EU od njih samih. Najveći pritisak dolazi u tom smislu od građana ovih država jer u EU vide način dostizanja boljeg i sigurnijeg života. To je šansa koja se neće ukazati dva puta. Proces ulaska u EU neće možda biti kratak, ali to nije ni toliko bitno. Bitno je da se reforme preduzimaju zbog nas samih, a ne zbog zadovoljavanja briselske birokratije i da se efekti tih reformi osećaju u svakodnevnom životu. Srbija ima teži zadatak od Crne Gore jer ima dodatna dva problema: Kosovo i hapšenje Ratka Mladića.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo