Povežite se sa nama

Uncategorized

Ko je šmrkao kokainski novac

Objavljeno prije

na

Još jedna u nizu istraga koje su pokrenute protiv Darka Šarića, okončana je podizanjem nove optužnice. Krajem prošle nedjelje Šarić koga u Srbiji smatraju odbjeglim narko-bosom i osmoro njegovih saradnika su optuženi da su oprali više od 20 miliona eura stečenih trgovinom kokainom tako što su novac ulagali u kupovinu poljoprivrednih dobara i hotela u Vojvodini, kao i u druge privatizacije u Srbiji.

U pitanju su novosadski advokat Radovan Štrbac, njegova supruga Dubravka, Stevica Kostić, Zoran Ćopić Ćopa, još jedan advokat Andrija Krlović iz Pančeva, Marinko Vučetić, Predrag Milosavljević i Nebojša Jestrović. Svi optuženi ostaju u pritvoru, sa izuzetkom Šarića i Čosića, koji se sklonio u RS budući da ima državljanstvo BiH. Neki od optuženih su magistri nauka, ekonomisti, pravnici. U traganju za njima su angažovani stručnjaci različitih profila.

U aprilu ove godine Specijalno tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Darka Šarića i još 19 osoba iz Crne Gore i Srbije zbog krijumčarenja 2.174 kilograma kokaina iz Južne Amerike i za švercovanje 235 kg kokaina u Italiji. Tada su kao organizatori grupe osim Šarića označeni Goran Soković iz Pljevalja i Željko Vujanović iz Kragujevca.

Nova optužnica protiv Šarića i njegovih saradnika samo je vrh ledenog brijega ispod koga se kriju za sada nebrojene transakcije ubacivanja novca dobijenog prodajom kokaina u legalne tokove, naveli su sagovornici beogradskog dnevnika Večernje novosti upoznati sa istragom.

Postupak za pranja novca bio je složen. Prvi trag do of-šor kompanija u američkoj državi Delaver za koje se sumnjalo da peru novac, otkriven je prije osam mjeseci. Od tada su klupko operacije odmotavali stručnjaci za finansijski kriminal Srbije i Sjedinjenih Američkih Država.

Prikupljeni su dokazi da su saradnici Šarića osnovali četiri of-šor kompanije u njegovo ime. Sjedište svih je u Delaveru, a cilj im je bio da se preko njih opere novac i ubaci ga u finansijske tokove u Srbiji.

Tako je jedna od ovih of-šor kompanija sklopila fiktivni ugovor sa poljoprivrednom firmom Mitrosrem o kupoprodaji sjemenskog i merkantilnog kukuruza. Ugovor je poslužio kao pravni osnov da američka kompanija plati Mitrosremu kukuruz i tako prljavi novac uplati na račun ovog preduzeća, odnosno da ga plasira u legalne finansijske tokove u Srbiji. Kukuruz se izgubio negdje na putu između Amerike i Srbije.

Pojedini optuženi su direktno preuzimali firme kojima su pozajmljivali novac. Tako bi jedna od američkih of-šor kompanija dala zajam firmi iz Srbije i plasiranjem novca sticala upravljačka prava u toj kompaniji. Ukoliko firma u Srbiji ne bi uspjela da vrati zajam, što nije bio rijedak slučaj, upravljačka prava of-šor kompanije su se automatski pretvarala u osnivački ulog. Firma je dobijala novog vlasnika iza koga bi stajao Darko Šarić.

Slično ovom ,,poslu”, sa računa američkih kompanija novac je, na osnovu simulovanih pravnih poslova, uplaćivan na račune preduzeća u Srbiji. Istraga je pokazala da je dio tog novca položen u gotovini u jednoj od banaka, kao depozit većem broju osoba sa kojima je Šarić bio u kontaktima. Taj novac je kasnije korišćen kako bi se izdavale bankarske garancije u privatizaciji društvenih preduzeća. Sve je to trajalo od 2008. do 2010.

Prema Blicu tužilaštvo je kao dokaz priložilo snimke telefonskih razgovora Šarića i Jestrovića. Među tim materijalima su i razgovori Gorana Sokovića, koji je optužen u aprilu kao jedan od vođa narko-klana sa Jestrovićem i Krlovićem.

Presretnuti su i razgovori Jestrovića i Jovice Lončara, koji se pojavljuje kao vlasnik preduzeća u Crnoj Gori, za koja se sumnja da su pod kontrolom Šarića. U pitanju je 15 presretnutih razgovora Jestrovića sa Šarićem i ostalima, koji su obavljeni od 15. januara do 18. maja 2009.

Ključni dokaz je i svjedočenje Mileta Jerkovića od 8. februara, kada je iznosio podatke o poslovanju Šarića. Jedan od najbogatijih Vojvođana, Jerković je svjedočio kako mu je Šarić preko advokata Radovana Štrpca ponudio da otkupi gazdinstvo Jedinstvo iz Gajdobre, koje je prvo preduzeće privremeno oduzeto od narko-klana.

Jerković je za Novosti negirao da je u ulozi zaštićenog svjedoka otkrio policiji pojedinosti koje su, navodno, glavni dokaz protiv Darka Šarića.

Kako je primijetio Press, iako su tužilac i funkcioneri ministarstva pravde najavljivali istragu veza sa političarima, na optužnici protiv Šarića nema političara, policijskih i pravosudnih funkcionera, kao ni biznismena Stanka Subotića Caneta.

Tužilac Miljko Radosavljević tvrdi kako podizanjem ove optužnice postupak nije u potpunosti definisan, i da se pred sudom može naći još okrivljenih.

Tabloid Kurir saznaje kako je predmet nove istrage koji su biznismeni bili na platnom spisku Darka Šarića. Na pitanje da li se pod istragom nalaze i pojedini biznismeni, prije svih Stanko Subotić, kod koga je navodno Šarić pronašao utočište, Radisavljević je odgovorio: ,,Rano je da se o tome govori.”

Beogradski mediji ne sumnjaju da će optužnica biti ,,obogaćena” još nekim imenima. Tužilac Radosavljević vjeruje ova optužnica nije obuhvatila sve tokove ,,prljavog” novca.

Inače, od kad je pobjegao Drako Šarić se prikazuje ljudima na raznim stranama. Večernje novosti objavile su faksimil pisma u kome su srpski turisti prijavili istražnim organima u Beogradu da su na izlazu iz Žabljaka navodno vidjeli Šarića.

Bliski susret se, prema tvrdnjama u pismu, odigrao 28. jula. ,,Njemu je najsigurnije u Crnoj Gori, i tu nema dileme” – kazao je izvor Novosti blizak istrazi. ,,Sve te priče o Slovačkoj, Švajcarskoj, Turskoj, Južnoj Americi…, nemaju veze sa istinom. Viđen je u Budvi, Pljevljima i Žabljaku i, otprilike, zna se njegovo kretanje.”

Do zaključivanja ovog broja Monitora crnogorski MUP ovim povodom nije se oglašavao.

Porozni Balkan

Bivši direktor BIA Goran Petrović, izjavio je za Radio Slobodna Evropa da je 2,5 tona kokaina, koliko se Šariću i njegovoj grupi stavlja na teret samo kap onoga što prolazi preko zemalja na Balkanu.

Žarko Nikolić, kriminolog iz Instituta za sociološka i kriminološka istraživanja u Beogradu, procjenjuje da je Balkan sa nesređenim bilateralnim odnosima između policija pojedinačnih država Eldorado za transport i droge.

Da li stvari počinju da se mijenjaju? Sretko Kalinić, najsvirepiji egzekutor zemunskog klana, mogao bi biti prvi državljanin Hrvatske i izručen Srbiji, ukoliko bude potvrđena odluka Županijskog suda u Zagrebu. Kalinić ima dvojno državljanstvo – Srbije i Hrvatske.

Izručenje Kalinića omogućava Ugovor koji su Srbija i Hrvatska potpisale krajem juna. Da je vladama u Zagrebu i Beogradu veoma stalo do sporazuma, i da situacija na terenu zahtijeva njegovu hitnu primjenu, pokazuje još jedna činjenica. Primjena sporazuma je počela njegovim potpisivanjem, a ratifikacija u parlamentima dvije države uslijediće naknadno.

Prva runda pregovora o međusobnom izručenju državljana Srbije i Crne Gore, završena je sredinom jula u Podgorici. Ukoliko dvije države stave paraf na sporazum u septembru, kako je i planirano, ,,Šarićevoj grupi” kojoj počinje suđenje 20. septembra u Beogradu, mogla bi da se pridruže još nekoliko optuženih za koje srpsko pravosuđe vjeruje da su u Crnoj Gori.

Između ostalih, to su Goran Soković i Dejan Šekularac. Soković i Šekularac su zbog nedostatka ovakvog ugovora, kao i zbog nedostatka uslova, po hapšenju u Crnoj Gori pušteni iz pritvora, uprkos tome što je Srbija tražila njihovo izručenje.

Canetove tajne

Stanko Subotić , koji je u Srbiji optužen za šverc cigareta, ponovo je uskovitlao duhove. Njegov advokatski tim predao je Tužilaštvu za organizovani kriminal izjavu da mu je bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović iznuđivao novac kako ne bi protiv njega podnio krivičnu prijavu za krijumčarenje duvana.

Subotićev branilac Radoslav Tadić tvrdi da je njegov štićenik dao Mihajloviću 250.000 eura, od čega je 50.000 bilo namijenjeno njegovoj partiji – Novoj demokratiji. ,,Stanko Subotić je dao novac ne da bi Mihajlović prekrio ono što je Subotić uradio, već da mu ne bi napakovali ono što nije uradio”, kazao je Tadić.

Osmoro članova grupe optužene za šverc cigareta uhapšeno je u junu 2007, dok je za Subotićem raspisana Interpolova potjernica. Subotić je optužen da je predvodio grupu koja je u periodu od 1995. do 1996. oštetila budžet za tadašnjih 56 miliona njemačkih maraka i još skoro osam miliona dolara.

Prema Subotićevim tvrdnjama, prvom razgovoru poslije kojeg je uplatio 50.000 eura za Mihajlovićevu ND, prisustvovalo je Vladimir-Beba Popović, šef za medije u vladi Srbije premijera Zorana Đinđića. Prema tvrdnjama Subotića, on je od Popovića tražio da provjeri da li se protiv njega vodi istraga jer je dobijao takve informacije.

Optuženi za šverc duvana tvrdi i da je tadašnji šef Odsjeka za privredni kriminal SBPOK Miodrag Vuković „pakovao dokaze”. Prema tvrdnjama advokata Tadića, postoje audio snimci razgovora Subotića sa Mihajlovićem i da će ih naknadno priložiti kao dokaze.

Dušan Mihajlović je u pisanoj izjavi za Blic istakao da nikada nikog nije ucjenjivao i reketirao, pa ni Subotića.

,,Takve tvrdnje su apsolutna i zlonamjerna laž. Za istinu dovoljni su datumi. Akcija Mreža je uvedena nekoliko mjeseci prije nego što me je Vladimir Popović upoznao sa Subotićem, a završena je tek po isteku mog mandata”.

Vuković, koji je takođe otišao iz policije u advokaturu, kazao je povodom Subotićevih optužbi da je tvrdnja o manipulisanju dokazima za šverc duvana besmislena.

Specijalni tužilac Miljko Radisavljević kaže za Blic da se tužilaštvo već izjasnilo da su dokazi prikupljeni za šverc cigareta validni. ,,Kada je riječ o mogućoj krivičnoj odgovornosti drugih lica koja pominje u izjavi Subotić, tužilaštvo će u tom dijelu izvršiti provjeru navoda i nakon toga donijeti odluku”.

Izgleda kako su male šanse da se utvrdi istina.

Nemanja Nenadić, iz nevladine organizacije Transparentnost Srbija, podsjetio za B92 da 2003. nije postojala obaveza podnošenja izvještaja o finansiranju izbornih kampanja i da zato nema pisanih tragova o donacijama strankama.

Subotić inače, sa grupom osumnjičenih u kojoj su četvorica crnogorski državljani odgovara i pred sudom u Bariju za šverc cigareta 990-tih. iz Crne Gore u Italiju.

Blizak je prijatelj sa Đukanovićem. Poznavao se i sa odbjeglim Šarićem. Mediji uveliko spekulišu o prirodi tih veza.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo