Povežite se sa nama

Uncategorized

Čije su naše pare

Objavljeno prije

na

Aco Đukanović i Vesko Barović u istoj vijesti na naslovnoj strani. Prvi put od kako su, u zimu ’02/03. godine, rušili tarabe na nesuđenom gradilištu zgrade Maksim. Lokacija za gradnju tada je preseljena za nekoliko stotina metara, pokazujući svu moć tandema koji čine biznismeni: njegov brat i njegov prijatelj. Sada su stvari nešto drugačije.

Iz Barovićevog Eurofonda požalili su se medijima kako je Đukanovićeva Prva banka krajem juna sa njihovog deviznog računa skinula i prisvojila 1,56 miliona eura. Nezakonito, tvrde. Priča je stigla na naslovne strane nakon što su žalbe Eurofonda Centralnoj banci i Ministarstvu finansija ostale bez rezultata. Da bude zanimljivija, u Euro fondu kažu kako je – zbog samovolje Prve banke – bez 1,1 miliona eura ostala i Poreska uprava, odnosno državni budžet.

Znači li sve to da Vesko i Aco više nijesu na istoj strani? To zavisi od načina na koji gledate na dešavanja u četvorouglu: Vlada, Prva banka, Eurofond i Centralna banka.

SVJEDOK: Prije više od dvije godine (ljeto 2008.) Monitor je upozoravao na neobičnu pojavu u Prvoj banci Crne Gore. Kada bi njeni klijenti dali nalog za plaćanje carina, poreza ili neke druge obaveze prema državi to je, sa sigurnošću, značilo samo da će novac biti skinut sa njihovog računa.

Početkom 2009. na vrata CBCG uveliko su kucali najhrabriji među vlasnicima crnogorskih firmi koje su oštećene finansijskim akrobacijama Prve banke. Jednostavno, novac skinut sa njihovih računa nije stigao tamo gdje su ga oni namijenili. Zato su bili prinuđeni da, ni krivi ni dužni, državi plate visoke kazne i zatezne kamate. Ni od žalbi Centralnoj banci, kažu, nije bilo velike vajde.

Crnogorski zvaničnici o ovoj temi nijesu željeli da govore. Makar ne na domaćem terenu. Ministarstvo finansija je, ipak, u odgovorima na Upitnik EK priznalo da je kontrolom CBCG, u novembru 2008. godine, utvrđeno da „Prva banka ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje u domaćem i ino platnom prometu…”. Podrazumijeva se, bilo kakve sankcije prema Banci nijesu im padale na pamet.

Javne žalbe iz Eurofonda, a nešto ranije i nikšićke Željezare, samo su potvrdile ono o čemu se u kuloarima govori već godinama. To, opet, ne znači da treba prihvatiti crno-bijelu sliku koja nam se pokušava servirati kroz priču o zloj Banci i njenim klijentima, dobrim ali nekadrim da zaštite vlastita prava i interese. Istina je, makar u ovom slučaju, mnogo – crnja.

SILA BOGA NE MOLI: Sagledajmo, makar ukratko, poznate detalje ove priče.

Iz Eurofonda tvrde da im je novac sa deviznog računa „nestao” 23. juna, nakon što je u Prvu banku stigao nalog CBCG da sa tog računa prenese 1,1 milion eura na račun Poreske uprave, radi plaćanja zaostalog poreza. Do danas, taj novac nije vraćen. Do danas, ni taj porez nije plaćen.

„Platićemo porez kad Prva banka oslobodi novac”, citiraju Vijesti sagovornike iz Euro fonda koji su, izgleda, umislili da je plaćanje poreza nešto što se može ali i ne mora oposliti. Zavisno od volje i raspoloženja. Ili nijesu umislili? Pada u oči činjenica da Eurofond, kompanija koja gazduje značajnim dijelom crnogorske privrede, svoje poreske obaveze izmiruje tek nakon što joj se, odlukom nadležnih institucija, blokiraju računi u ovdašnjim bankama i izvrši prinudna naplata. Doduše, i to je mnogo u odnosu na Olega Deripasku i njegov CEAC koji na ime poreza i doprinosa već godinama ne plaćaju ništa.

Prema saznanjima Monitora, Prva banka je novac sa deviznog računa Eurofonda zaplijenila na osnovu višemilionskih potraživanja koje ima prema ovom preduzeću i njegovom gazdi, Veselinu Baroviću. Nezvanično, riječ je o ozbiljnim, velikim, ogromnim (percepcija se razlikuje od sagovornika do sagovornika) dugovima koje se mjere desetinama miliona eura. Plus nekoliko miliona kamata.

Prva banka je u više navrata, neuspiješno, pokušavala da prodajom nekretnina u vlasništvu Eurofonda i Barovića namiri dio svojih potraživanja. Na prodaju su nuđeni placevi u zaleđu Velike plaže, hotel Grand na Cetinju, novoizgrađeni tržni centar u Bijelom Polju… Uzalud.

Zato je zaplijena novca sa deviznog računa Eurofonda izgledala kao dobra prilika da se namiri makar dio duga. Na njihovu žalost, i u tom su poslu zakasnili. Novac su prisvojili tek kada je iz Centralne banke stigao nalog da se njim izmire poreske obaveze Eurofonda.

Taj nas „detalj” tjera da u priču uvedemo i nove aktere. Suštinski, Prva banka i Eurofond se spore oko novca koji u najvećoj mjeri pripada budžetu države Crne Gore. Iz nekog razloga državnim zvaničnicima – od onih iz Poreske uprave do zvaničnika Ministarstva finansija na čelu sa ministrom Igorom Lukšićem – kao da nije previše stalo da taj novac završi tamo gdje mu je mjesto. A milion je sve samo ne i mala para za Crnu Goru i njene javne finansije.

Da li se time pravi ustupak Prvoj banci koja već mjesecima drži tuđi novac? Ili se poreski dug Veska Barovića i njegovih kompanija svjesno nagomilava kako bi država mogla, kada na čelu Vlade ne bude njegov prijatelji iz vremena prvobitne akumulacije, da se naplati zaplijenom dijela izuzetno vrijedne imovine „kontroverznog biznismena” iz Podgorice? Ta su pitanja još bez valjanog odgovora.

Zato nam je ova priča ponudila prilično nedvosmislen odgovor na dilemu kako će se novi guverner CBCG Radoje Žugić postaviti prema Prvoj banci u kojoj je, u vrijeme njene najveće krize, bio predsjednik Upravnog odbora (njegov potpis je na ugovoru o kreditu od 44 miliona koji je Prvoj dala Vlada Mila Đukanovića prije ravno dvije godine). On će joj, čini se, ići na ruku čak i po cijenu da povremeno „zaboravi” na propise i zakone.

Najkraće: Žugić je, pozivajući se na Zakon o Centralnoj banci i Zakon o bankama, CBCG proglasio „nenadležnom” da rješava odnos banka – klijent, koji je „zasnovan na propisima obligacionog prava”. Sadržaj ugovora između banke i klijenat ne može biti predmet ocjene od strane Centralne banke, tvrdi Žugić. On, međutim, nigdje ne pominje Zakon o platnom prometu. U njemu je precizno navedeno kako komercijalne banke dobijaju, i za ovu priču mnogo interesantnije, kako gube licencu za obavljanje platnog prometa koju im izdaje i oduzima – Centralna banka. Tamo je lako prepoznati i slučaj Prva-Eurofond. I samo je pitanje koliko će novi čelnici CBCG uspjeti da odugovlače postupak kontrole Prve banke prije nego primjene Zakon.

Istine radi, treba reći da je Prva banka dozvolu za posredovanje u platnom prometu, zbog neizvršavanja naloga svojih klijenata, trebala izgubiti još u vrijeme dok je Radoje Žugić bio jedan od njenih čelnika. Znači prije njegovog dolaska u CBCG.

Pitanje je – može li Žugić riješiti problem u čijem stvaranju je učestvovao?

I ko će mu u tome pomoći. Sjetimo se, sredinom novembra je Aleksandar Damjanović, predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet objelodanio ideju po kojoj bi država trebala preuzeti Prvu banku. „Radi se velikoj, domaćoj, sistemskoj banci i ako su teškoće i dalje prisutne, treba razmišljati o eventualnoj dokapitalizaciji od države koja bi preuzela banku i u potpunosti je stavila u funkciju razvoja nacionalne privrede…”, smatra funkcioner SNP-a. Zvuči li i vama to kao najava nove političke i(li) finansijske koalicije.

Ako je odgovor potvrdan nagradno pitanje glasi: Može li Vesko Barović biti kolateralna šteta novog evropskog saveza DPS-SNP?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo