Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST I PRIVILEGIJE: Ima li života bez mandata

Objavljeno prije

na

Slično podgoričkim, ni majski izbori u Kolašinu još nijesu završeni. Zaludu se nadaju navodni pobjednici, kada je kolašinska Opštinska izborna komisija (OIK) odbila nalog nadređene, Državne izborne komisije (DRI), da objavi konačne rezultate izbora i izvještaj dostavi lokalnoj Skupštini opština.

,,Ovdje više nema o čemu da se glasa”, tvrdi Perunika Popović (SNP), sekretarka OIK u Kolašinu. ,,Svi akti OIK-a su konačni i izvršni, radi se samo o deklarativnom proglašenju izbora, to jest sačinjavanju izvještaja koji se dostavlja SO ili, pošto su propušteni već neki rokovi, Vladi. Sve ostalo je želja za blokadom i provođenje izbornog postupka u vaninstitucionalni kolosijek”.

Drugačije na problem gleda Srećko Medenica, predsjednik kolašinskog DPS-a i Opštinske izborne komisije. ,,U opštini Kolašin sve funkcioniše, redovno se izmiruju plate, minimum funkcija u vrijeme odmora regularno se obavlja”, kaže Medenica, podsjećajući na stav DPS-a da je za postizbornu krizu u toj opštini kriva opozicija, skupa sa lokalnim SDP-om, pošto su iskoristili šansu i na ponovljenim izborima u selu Đurđevina dobili glasove neophodne za preuzimanje većine u SO.

,,Došlo je do klasične političke korupcije”, pojašnjava Medenica partijski stav o ponovljenom glasanju u Đurđevini (glasači DF-a i SNP-a podržali su listu SDP-Pozitivna CG, kako bi ona dobila još jedan mandat – prim. Monitora). ,,To je razlog za sadašnje stanje u opštini”. Problem je, dakle, u tome što je DPS izgubio priželjkivanu većinu. I dok se izgubljeno ne vrati vlasniku, zvaničnici DPS-a u opštinskoj i državnoj izbornoj komisiji neće birati načina da zaštite partijske interese.

Umjesto da komentarišemo navedeno, rizikujući da se, nedovoljno upućeni, upletemo u zamršene niti državnih, nacionalnih, partijskih, lokalno-bratstveničkih i neskriveno ličnih interesa, tumačenja prepustimo bolje verziranima.

I evo: funkcioner kolašinskog SDP-a Bojan Zeković javno je kolegama iz DPS-a spočitao svojevrsno sljepilo (ne kokošije već partijsko). ,,Šta treba da se desi, pa da kažu ja za ovo neću da glasam, neću ovo da radim pa neka je partijski interes”, kritikuje Zeković, otkrivajući nam glavne akcente sa posljednje sjednice OIK: ,,Suštinu je objasnio jedan član OIK-a koji je upoznao kolege s tim ‘da će radije prihvatiti njihov, sud DIK-a, krivične prijave…, nego sud DPS-a'”.

Zekovićeva poenta glasi: ,,Zamislite zemlje u kojima je moguće da javni službenici, rukovodioci državnih organa više poštuju partijske direktive nego zakone. I više strahuju od partijskog suda nego od krivične odgovornosti. Da li je takve ljude lakše zamisliti u Pjongjangu ili Briselu?”.

DPS je, munjevito, Zekoviću odgovorio kroz riječ i sliku Jelice Radović, predsjednice Savjeta mladih DPS-a Kolašin, i, takođe, članice tamošnje izborne komisije. Jelica svog političkog kolegu i (generacijskog) druga podsjeća na zajedničku prošlost i sadašnjost njihovih partija. ,,Možda bi Zeković trebalo da potraži savjet od svojih kolega, koji bi mu mogli pomoći da se nauči da je partija kojoj pripada već 17 godina sastavni dio vlasti i da vrlo često presudno utiče na procese u Crnoj Gori. To što Zeković vidi u Crnoj Gori Sjevernu Koreju i što ima podudarna mišljenja sa Mandićem i Medojevićem, dovoljno govori o njemu i njegovim pogrešnim političkim vidicima”, recituje gospođica Radović.

I nije to prijetnja praznom puškom. Savjetnici i pomagači Jelice Radović iz DPS-a su i te kako dobro razumjeli poentu onoga o čemu nedjeljama i mjesecima unazad, javno i tajno, pripovijedaju, recimo, barski lideri Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Sjećate li se priča u kojima se, u prvoj rečenici, licitira sa procentima koje DPS ukrade, a u nastavku elaborira teza da od nastavka saradnja sa njima (to jest sa sofisticiranim lopovima i drumskim razbojnicima) zavisi ne samo partijska, već i budućnost države i nacije koju koalicija DPSDP, navodno, predstavlja i štiti? Zbog čega, onda, isti recept ne bi bio primjenljiv i na lokalnom nivou?

Valjda vam je sada jasno, ako to već nijeste razumjeli u aprilu, da se premijer Milo Đukanović nije šalio kada je majske lokalne izbore okarakterisao kao ,,najtežu političku bitku koju DPS bije nakon referenduma 2006. godine”. Dodatno se predsjednik DPS-a simpatizerima požalio kako je ,,teško voditi ratove kada naspram sebe imate vrlo neprincipijelnu koaliciju, sračunatu samo s interesom da se u društvu onemoguće najbolji i da za sebe steknu pravo na uživanje, kako misle, privilegija koje donosi vlast”. Eto đavola.

Hajde da, a nije nam prvi put, Đukanoviću ne uzmemo za zlo to što su za njega (lokalni) izbori ,,rat”. Oprostimo mu i kritiku neprincipijelne koalicije zaboravljajući da su on i njegova partija, kad im je to pogodovalo za očuvanje vlasti ili širenje privatnog biznisa, saveze pravili i sa Vojislavom Šešeljem i sa Slobodanom Miloševićem, sa Fahrudinom Radončićem i Aleksandrom Vučićem, Miloradom Dodikom i Hašimom Tačijem, Ivom Sanaderom i Vladimirom Žirinovskim… Da ne pominjemo jeftinije.

Uglavnom, čovjek za čijeg su posljednjeg mandata u stečaj otišla dva od tri najveća i dva od četiri najstarija crnogorska preduzeća (KAP, Željezara, Duvanski, Solana) dok se javni dug uvećao za skoro pola milijarde, drži da nema boljih od njega. Jednako, smatra kako mu pripada sve ono što ima i što (zvanično) nema – od ručnog sata približno vrijednog koliko i lokalni izbori u Podgorici, do nekretnina i akcija kojima gazduju rođaci, prijatelji, kumovi, školski drugovi i strateški investitori skriveni iza of-šor kompanija.

Eto razloga što Đukanović ne da vlast u Kolašinu i Podgorici, otima je u Budvi i Herceg Novom, a prijeti Ulcinju i Branama. Paradoksalno, ali iz gotovo istih razloga njegovi politički oponenti ne smiju da je uzmu.

Hajde da i sa njihovog računa skinemo manje ili više argumentovane priče o krivičnim prijavama koje su pohranjene u trezorima DPS-a, spremne da posluže kao odlučujući argument u kakvom važnom političkom raskusurivanju. Zaboravimo. Umjesto toga zamislimo nevolje onoga kome je partija dodijelila ,,čast i obavezu” da izračuna – da li će više partijskih gladnih usta hraniti očuvanje koalicije na državnom nivou, ili novi politički savez i vlast u jednoj, dvije ili tri crnogorske opštine. Šta će na to reći glasači čija se lojalnost kupuje uz jednokratnu pomoć, a šta oni kojima je obećano radno mjesto u jednom od javnih ili državnih preduzeća pod partijskom kontrolom.

Možda ni vi, poput potpisnika ovog teksta, ne možete dokučiti razloge zbog kojih evidentni pobjednici lokalnih izbora u Podgorici (SNP, DF i ELP) odugovlače ,,pregovore” trudeći se da izgube ono što su im glasači dali na tacni. Zato o posljedicama te taktike ne treba nagađati. Dovoljno je da pogledate šta su sve, iz današnje perspektive, propustili da urade srpski heroji 5. oktobra 2000. godine. I koliko je to koštalo njih, a koliko Srbiju. Ista računica će vam krajnje precizno pokazati i zbog čega je bivšem gradonačelniku Miomiru Mugoši tako važno da na njegovom mjestu što duže sjedi apsolutno odan saradnik. Umjesto nekoga ko bi prebrojao kasu i otvorio sefove sa ugovorima i aneksima kojima su šakom i kapom dijeljeni nebo, zemlja i vazduh Glavnog grada. Mugošu će, inače, istorija pamtiti kao osobu koja je, uz Đukanovića, potrošila najviše tuđeg (našeg) novca – približno milijardu eura – a da iza njega nije ostalo praktično ništa što bi se moglo koristiti kao opšte dobro. Nije, zato, slučajno što je SDP proljetos igrao na kartu preispitivanja njegove odgovornosti. Kao što nije slučajno ni to što istu sada ne pominju, dozvoljavajući – direktno, rješenjem Ministarstva kojim upravlja Raško Konjević – da se dio kompromitujućeg materijala sakrije, dio retroaktivno pokrije,a dio ode u zastaru od krivične odgovornosti.

Zaludu predsjednik Upravnog suda kaže kako je odluka Skupštine Glavnog grada o prestanku mandata Mugoše i njegovih pomoćnika nesporna i obavezna. ,,Odluka je donijeta od strane najvišeg organa vlasti Podgorice i ona je obavezna za sve na koje se odnosi, kako na pojedince, tako i na organe Grada i organe lokalne uprave”, objasnio je Branislav Radulović za Vijesti.

Odgovorio mu je glavni administrator Glavnog grada Željko Vuković. Lakonski. Izjava predsjednika Upravnog suda ,,zasnovana je na netačnim i nepotpunim informacijama o činjenicama u vezi sa obavljanjem izvršne funkcije u Podgorici”, spočitao je Vuković. I stavio tačku. Makar dok se SDP ne vrati sa odmora – ove nedjelje, sljedećeg mjeseca ili naredne godine.

Prirodu lokalnih sukoba SDP-DPS koalicije do kraja su jasnim i javnim učinjeli ulcinjski funkcioneri DPS-a (opozicija u lokalnom parlamentu). Oni su predsjedniku Đukanoviću i potpredsjednicima partije Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću, uputili nekoliko pisama u kojima se žale na ,,nezakonite radnje” lokalnih partijskih funkcionera. Konkretno, zamjeraju im da kao ,,direktori (ulcinjskih) škola i lokalnog rukovodstva DPS-a ne vode računa o zapošljavanju partijskih kadrova”. Pa kažu ,,Direktori ovih javnih ustanova su preko naše partije obezbijedili svoja radna mjesta, tako da više ne mare za partiju koja ih je zaposlila i njene članove. Ista je situacija i sa ostalim direktorima i rukovodiocima u drugim ustanovama, koji su članovi naše partije, a najmanje rade za našu partiju, jer su se dobro ustoličili zahvaljujući nama i ponašaju se kao da je to njihova svojina”.

Da ulcinjski DPS-ovci nijesu naivni pokazuje i spisak preduzeća u kojima je, tvrde, moguće zapošljavati lokalne partijske aktiviste čak i kada je partija u opoziciji na opštinskim nivou. DPS kao vladajuća partija na državnom nivou može svoje članove zaposliti u MUP-u, Upravi prihoda, HTP Ulcinjska rivijera, Upravi za nekretnine, Elektrodistribuciji, Centru za socijalni rad, Fondu zdravstva, JP Morsko dobro i Pošti, stoji u jednom od pomenutih pisama (zamislite kako, tek, taj popis izgleda u Podgorici).

Prepisku su, izgleda, pročitali svi osim nadležnih iz crnogorskog pravosuđa koji bi na njih morali reagovati po službenoj dužnosti. Ali neće. Makar ne dok se o odlukama crnogorskih sudija (ali i tužilaca) pita Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda. Prethodno i Vrhovna državna tužiteljica.

Najmoćnija persona crnogorskog pravosudnog sistema postavlja i razrješava sudije i tužioce, preko svojih saradnika i poslušnika odlučuje o tužbama i presudama, isključuje javnost sa suđenja, medije slika kao najveću prijetnju za stručnost i nepristrasnost pravosudnog sistema. A svaki njen potez, i korak, i broš, i nepropisno parkiranje… demonstriraju moć. Vaninstitucionalnu, podrazumijeva se. ,,Vesna Medenica je veliki čovjek”, kaže naš sagovornik, a njen saradnik. ,,Ona vas stjera na ivicu provalije, ali vas ne gurne preko – nego vam pruži ruku i da novu priliku”, govori ne skrivajući divljenje. Ipak, moli za anonimnost. Jer, nikada se ne zna.

Još je jedna čovjek-žena ove nedjelje stupila na prijesto, odnosno funkciju. Radmila Vojvodić je, od srijede pa do 2017. godine, rektor državnog crnogorskog Univerziteta. Prva žena rektor, prvi rektor koji nema titulu doktora, prvi rektor sa umjetničkih fakulteta (Vojvodić je do juče bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti) i, možda najvažnije – prvi rektor državnog Univerziteta kojem profesura nije prva (osnovna) profesionalna preokupacija. Za potvrdu samo jedan podatak: sedmina novca koju je, makar zvanično, DPS potrošila u proljetošnjoj predizbornoj kampanji u Podgorici otišla je na račun Radmile Vojvodić i preduzeća MAPA u kome je ona suvlasnik i kreativni direktor. DPS je, naime, platio oko 10 hiljada eura za angažman koji je Vojvodićka imala u pripremi promotivnih skupova Đukanovićeve partije u Glavnom gradu. Potom su stigla imenovanja: Radmila je postala rektor, a njen suprug Branislav Mićunović ambasador Crne Gore u Beogradu (tradicija – prva crnogorska ambasadorka u Srbiji bila je Radmilina rođena sestra Anka Vojvodić).

U sjenci pomenutih događaja, možda vam je promakao još jedan dokaz da prave vrijednosti (ili vjernosti) nikada ne gube na cijeni. Vlada je odlučila i sprovela u djelo – novi predsjednik Odbora direktora Jadranskog brodogradilišta Bijela je Savo Parača. Bio je gradonačelnik Cetinja, direktor Crnagoraputa, predsjednik Borda Željeznice Crne Gore. Zvanično, najbolje plaćeni državni službenik u istoriji Crne Gore. Osam mjeseci provedenih u ŽCG donijelo mu je, prije pet godina, otpremninu od nekih 200 hiljada eura. Toliko zapošljeni sa (danas) prosječnom platom u Crnoj Gori zaradi za neke 33 godine rada. Ali, svima po zaslugama.

Sada će se Parača, ponovo, prihvatiti posla. Vlada namjerava da objavi četvrti tender za privatizaciju Brodogradilišta. I ne namjerava da preda lokalnu vlast onima koji nijesu spremni da je otmu. Jer, nema života bez mandata. Ili, i poslije Mugija – Migo. A Milo zauvijek.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Viši sud je početkom novembra odbio molbu da Lazović bude pušten iz pritvora. Onda je, sredinom mjeseca, prihvatio. Prema različitim medijskim navodima, odluko je donijelo vijeće Višeg suda kojim je presjedavala sutkinja Suzana Mugoša (javnosti poznata kao predsjednica Sudskog vijeća u slučaju državni udar i, odnedavno, kandidatkinja  za mjesto vrhovnog državnog tužioca), odnosno, neimenovani sudija/sutkinja za istrage Višeg suda). Pet dana kasnije, Krivično vanraspravno vijeće Višeg suda prihvata žalbu SDT-a, pa ukida odluku kojom je Lazoviću dozvoljen izlazak iz pritvora. Nalaže ponovno odlučivanje o istom zahtjevu. Nastavak slijedi.

Pravda, uz to što je spora ali dostižna, u Crnoj Gori je i nepredvidiva. Pošto zavisi od mnogo čega. Ponajviše od toga da li se konkretna odluka sviđa ili ne sviđa onima koji su, u tom trenutku, na vlasti.

Kako je sve to moguće? Dio odgovora na to pitanje dobili smo tokom istrage o navodnim zloupotrebama Vesne Medenice, u vrijeme dok je gazdovala crnogorskim pravosuđem. Tada je od hijerarhijski potčinjenih tražila da presude donose onako kako im to ona „savjetuje“.

Bivši sudija Osnovnog suda u Kotoru Jovan Stanković svjedočio je kako je Medenicu poslušao u oba slučaja kada mu se obratila. „Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a sa druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi…“, prenijeli su mediji izvode iz Stankovićevog svjedočenje u tužilaštvu. Gdje se, navodno, pokajao ali i relativizovao svoj prestup konstatujući kako „u krajnjem“ oštećene stranke imaju pravo žalbe: „Ovu grešku, mogu jedino da pravdam time da ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena… U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio…”.

Stanković je podnio ostavku na sudijsku funkciju. Ostavljajući priznanje o jasnim falinkama  koje se ugrade u presudu, pa ona može pasti kad god to poželi neko dovoljno moćan. Ili postati pravosnažna, ako nadležni zažmure.

Nova vlast se nije odrekla ,,prava” da utiče na istrage i presude. Sačuvali su jedan od glavnih alata za neprimjereni uticaj na sudije i tužioce. Premijer Dritan Abazović sa svojim saradnicima, u kontinuitetu,  objavljuje izvode iz popisa javnih funkcionera i činovnika koji su dobili stan ili stambeni kredit na račun poreskih obveznika. I najavljuje da će neke od tih odluka konačan epilog dobiti na sudu. Međutim, ni Abazović ni njegov prethodnik Zdravko Krivokapić nijesu odlučili da izmijene propise zatečene iz DPS ere i tako Vladi, makar privremeno, uskrate pravo da stanovima nagrađuje i kupuje lojalnost. Prema nezvaničnim saznanjima Monitora, takvih prijedloga je bilo iz pojedinih ministarstava, makar u mandatu aktuelne Vlade, ali nijesu primljeni sa odobravanjem na najvišem nivou.

Zato nije manjkalo volje da se pravosuđu došapne kome i kako bi trebalo suditi.

Tek što je prva crnogorska višestranačka Vlada bez DPS-a (tzv. ekspertska) položila zakletvu, novoizabrani ministar pravde Vladimir Leposavić  najavio je mogućnost da nova većina izglasa zakon o amnestiji ukoliko Apelacioni sud potvrdi prvostepenu, osuđujuću, presudu za pokušaj terorizma liderima DF-a Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Tu se nije zaustavio.

,,Pošto je to slučaj koji traje, po svim kriterijumima i mjerilima struke i ono što je moja pozicija kao ministra pravde – ne bih smio da komentarišem slučaj. Međutim, nemamo taj luksuz da ne komentarišemo. Mislim da je, od samog početka, barem u onom dijelu u kojem su optuženi politički lideri u zemlji, taj postupak pun stvari koje predstavljaju pravni skandal…”, skicirao je Leposavić buduću presudu. ,,Kao pravnik mogu kazati da je taj postupak zreo za ponavljanje. To je moj lični stav i vidjećemo kako će sud da odluči i da to obrazloži. I to je podložno javnosti kao i naš rad”.

Dogodilo se, potom, da se ministrov lični stav podudarao sa profesionalnim mišljenjem Vijeća Apelacionog suda. Suđenje je, početkom 2021, vraćeno na početak, pred novim sudskim vijećem. Do danas nije održano nijedno ročište.

,,Bojimo se da će presuda (Apelacionog suda) biti dokaz da se ‘preventivno’ djelovanje ministra pravde, u vidu nečuvenog pritiska na pravosuđe, isplati, i da će patentirano od novih vlasti kompromitovati i urušiti čitav pravosudni sistem“, navodi se u saopštenju DPS-a nekon što je ukinuta presuda osuđenima u slučaju državni udar.

Onda je pravosuđe krenuo pritiskati njihov partijski šef Milo Đukanović. Nakon što su, protjerivanjem Milivoja Katnića u penziju i izborom Vladimira Novovića za novog glavnog SDT-a, uozbiljene istrage Specijalnog tužilaštva pa privedeni i pritvoreni Vesna Medenica, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nekadašnji čelnici Plantaža predvođeni Veselinom Vukotićem, oglasio se predsjednik Đukanović. Da bi poručio kako onaj koji se ,,olako opredijelio da dovede u pitanje (njihov) moralni lik, bez dovoljno pouzdane sumnje, ne može računati da ubuduće obavlja te poslove”. Ali, najavio je Đukanović, može očekivati da će se ,,u daljem razvoju pravnog sistema i demokratske odgovornosti izvesti i pitanje krivične odgovornosti za takva postupanja”. Samo da se DPS vrati na svoje mjesto.

Bilo bi naivno pomisliti da je Đukanović, tek nakon gubitka apsolutne vlasti, primijetio (ne)odgovornost tužilaca u pojedinim predmetima. Kada je suđeno osnivačima CKB Milki Tatar i Bosi Ljumović (pravosnažno oslobođene) ili advokatu Goranu Rodiću i njihovim saradnicima (takođe pravosnažno oslobođeni) Đukanović je bio neinformisan. Ili nije brinuo za moralni lik onih  koje smo mogli prepoznati kao oponente sistema vrijednosti koji je on gradio.

Đukanovićeve riječi nijesu se dopale Marku Kovaču, aktuelnom ministru pravde. ,,Apelujemo na sve, a naročito na najviše predstavnike državnih institucija, da se uzdrže od izjava koje mogu da se tumače kao pritisak na rad državnog tužilaštva ili sudstva. Izjava predsjednika Crne Gore, kako je sam rekao, možda jeste jeres u javnosti, ali ono što je mnogo važnije jeste da se ona može smatrati neprimjerenim uticajem na rad SDT-a ali i sudstva”, napisao je Kovač na Tviteru.

Nakon odluke Višeg suda da Vesna Medenica izađe iz pritvora, Kovač, i dalje ministar pravde, zaboravlja na priču o neprimjerenim pritiscima. Pa kaže kako primjećuje „drugačije postupanje u odnosu na slične situacije“, uz najavu da će donijeta odluka „svakako biti za dalju analizu“. Potom se ministar pravde osvrće i na druge predmete koji su u fokusu stručne i laičke javnosti:  ,,Ozbiljno ćemo pristupiti tim slučajevima i svakako u komunikaciji sa nadležnim tužilaštvom informisati sve kako bi negdje poslali poruku da nećemo dozvoliti bilo kakve nezakonitosti, izvrgavanje pravde i pokušaj da se mimo zakonskih procedura određene stvari riješe”.

Začudo, ministar pravde nije uočio sličnu opasnost kada se premijer Abazović obreo u tužilaštvo prvog radnog dana po izbijanju duvanske afere u koju su upleteni i službenici i funkcioneri Uprave carina i prihoda. I zbog koje je njegov partijski saradnik i tadašnji direktor Uprave Rade Milošević saslušan u SDT-u. Da bi potom podnio ostavku. Abazović je, piše u Vladinom saopštenju, sa v.d. VDT Majom Jovanović i Vladimirom Novovićem razgovarao ,,o podršci Vlade u rješavanju prostornih kapaciteta tužilaštva”. I o rješavanju ,,drugih tekućih problema” u funkcionisanju rada tužilaštva koji se tiču administrativnih i prostornih nedostataka. Samo, izgleda, nijesu pričali o saslušanju Miloševića, o čemu je tih dana brujala Crna Gora.

Konačno, ko se još sjeća Svetozara Marovića? Dok su bili opozicija, političari sadašnje većine svako malo su zapitkivali ,,kad će Marović biti izručen Crnoj Gori”, a Katniću i Saviću spočitavali da su ga pustili da pobjegne. Kako su postali većina, taj interes je naglo iščilio.

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo