Dešava se, potrefilo se da vijest o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu, stigne tek koji dan prije 1. oktobra, dana kad je počeo ,,rat za mir”. Dok grli antifašizam, zvanična Crna Gora zatire sjećanja na dane kad je napala susjede, proganjala manjine i satirala političke protivnike. Iza klanjanja antifašizmu, krije se društvo koje je iz prošlosti odbacilo najbolje i zadržalo najgore.
,,Glavni grad Podgorica će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici, kao čovjeku čije je ime Podgorica ponosno nosila 47 godina, s ciljem da nastavimo da se ponosimo tom tradicijom”, rekao je gradonačelnik Podgorice dr Ivan Vuković na sastanku sa predstavnicima Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Podgorice. Vijest su prenijeli svi mediji u regionu.
Ponosan je, kaže Vuković, što su UBNOR i antifašisti ,,u najtežim vremenima bili na pravom putu koji treba slijediti kao moralni orijentir našeg društva u cjelini”.
Tako smo saznali da naše društvo ima ,,moralni orijentir”. Bilo bi tako lijepo od gradonačelnika da nam ga jednom i pokaže, da ne živimo u zabludi da ga nema.
Demokrate Crne Gore i Socijaldemokratska partija najavili su da će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu. SNP-u ovo pitanje ,,nije na listi prioriteta”, dok je Nova srpska demokratija izričito protiv.
Šta god ko pričao, ako je vlast ozbiljno riješila da podigne spomenik – podići će ga. U tako jednostavnoj činjenici jasno se odražava koliko smo odmakli na putu ka demokratiji. Imamo jednog vođu, gotovo neprikosnovenu jednopartijsku vlast. Tačno je da više nema sleta i Titove štafete, ali, ko god je ikad bio na skupu gdje se viđeni partijski i ostali drugovi lome ne bi li prišli bliže skutima predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, zna da je trčanje sa štafetom bilo neuporedivo dostojanstvenije. Štafetu su, iako penjući se uz stepenice ka ,,najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, predavali uspravni omladinci, sadašnjem Gospodaru prilazi se savijene kičme.
Vijeće Evrope je 2006. usvojilo rezoluciju o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. U Hrvatskoj i Srbiji, od raspada SFRJ traju pokušaji izjednačavanja fašizma i komunizma. Srbija je četnicima dala penzije, Hrvatska pokušala da zvanično zabrani petokraku. Evropski sud za ljudska prava, međutim, u slučaju mađarskog političara koji je osuđen uslovno na godinu zatvora zbog nošenja petokrake, presudio je da se zvijezda ne može posmatrati kao simbol koji predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu, kao što je implicirala mađarska Vlada. U obrazloženju je napisano da zvijezda simbolizuje i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, i da je simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.
To su nekakvi opšti tokovi, kod nas je sve pobrljano. Da bi pobijedila na prvim višestranačkim izborima sadašnja Demokratska partija socijalista zadržala je staro ime – Savez komunista Crne Gore. Od tada do danas svaki zločin, svako nepočinstvo, svaka krađa, sve što nas udaljava od demokratskog i pravednog društva, dešavalo se pod zastavom antifašizma.
Dubrovnik smo napali da bismo sačuvali Jugoslaviju, i da povučemo malo pravednije granice sa Hrvatskom nego priučeni boljševički – Titovi – biografi. Kao što reče ondašnji premijer Milo Đukanović Učestvovali smo, u ratovima devedesetih samo kao dio Jugoslovenske narodne armije. prevario nas je Slobodan Milošević. Sve i da je tako, da nijesmo perjanice, bili bismo tek kolaboracionisti. Saradnici okupatora, kao tokom borbe protiv fašizma, ustaše i četnici.
Laž je građena od početka. Neprocjenjivo svedočanstvo o tome su dodaci Pobjede – Rat za mir. Pismo djevojčice iz Titograda: ,,Dragi tata, znam da si u Kninu. Otišao si prije mjesec dana sa svojim drugovima da braniš Jugoslaviju od ustaša i bojovnika koji su nam oduzeli vedro djetinjstvo i mir…”. Šta je tata, zaklanjajući se iza Titove Jugoslavije, stvarno tražio u Kninu, ne može se saznati iz udžbenika istorije.
Oni koji su bili protiv rata proglašeni su izdajnicima. Pripadnici manjinskih naroda živjeli su u strahu – poprijeko gledani i dok su se neki od njih kleli u odanost ,,čuvarima Jugoslavije”. Sve i da se najodaniji vojnik DPS-a, sa imenom Smajo na primjer, našao u vozu Beograd-Bar, na stanici Štrpci odveli bi ga saveznici njegove partije, ubili i bacili u Drinu.
Tako je Titovim antifašizmom raspisana potjernica. Njihova Kadinjača bile su Čepikuće, Sutjeska – Ćilipi, Bitka za ranjenike – deportacija muslimanskih izbjeglica.
Pored antifašizma, u Titove zasluge svako objektivan mora svrstati brigu za prava radnika i socijalnu pravdu. Nije ostao ni kamen na kamenu. Neko vrijeme uspjeli smo, ovako sitni, da budemo u vrhu zemalja sa najdubljim socijalnim jazom između bogatih i siromašnih. Poslije su prestali da mjere.
Sprdao se ko, ne sprdao, ,,mladi radnik samoupravljač” bio je čovjek sa dostojanstvom. Usred totalitarizma, na radničkom savjetu, smio je da kaže koja ga nepravda muči. Sad su mladi sa završenim velikim školama presrećni ako nađu posao u firmi-ćerki neke od inostranih banaka gdje rade po 10 -12 sati. I drhte od svakog šefčića.
Dio ekonomista tvrdi da je ekonomija u SFRJ bila užasna, da je zemlja bila prezadužena. ,,Ukupan državni dug na kraju juna iznosio je 3,105 milijardi evra ili 70,1 odsto BDP-a. Sa depozitima, državni dug je na dan 30. jun iznosio 2,76 milijardi, što je 62,3 odsto BDP-a”, izvještavalo je ljetos Ministarstvo finansija.
Prema posljednjim Monstatovim podacima pokrivenost uvoza izvozom u Crnoj Gori iznosi 15,5 i manja je u odnosu na prvih osam mjeseci prethodne godine.
Liše malo mlijeka, sira, pršute i vode, u prodavnicama se ne mogu vidjeti stvari proizvedene u Crnoj Gori. Jer ih nema.
Ono što se računa u rast standarda uglavnom su šarene laže, namijenjene njegovanju potrošačkog mentaliteta.
Silni su napori u socijalizmu uloženi u industrijalizaciju. “Tranzicija” ih je pojela.
Na tapet je prva stigla Fabrika celuloze u Beranama. I u socijalizmu je bila problematična, nakon AB revolucije je dokrajčena. U njoj je radilo oko 2000 radnika, proizvodio se papir, čak i gorepomenute tapete. Pokušaji modernizovanja fabrike, kako ne bi trošila domaće drvo i procjene stručnjaka da može biti rentabilna sa oko 700 radnika, otišle su niz Lim. U fabrici kože Polimka pravili su bunde zgodne za zime po sjeveru, svakakve proizvode od kože. Fabrika je najprije zatvorena, poslije su ukrali mašine. U Beranama je postojao i rudnik, bila je i ciglana, u Andijevici je ,,slatka fabrika”, pogon Soko Štarka pravila lokume – ni lokuma ni rahatluka.
Cipele je pravila bjelopoljska Lenka. Na nju su neko vrijeme podsjećali protesti radnika, sad ni to. Vunarski kombinat u tom gradu, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi, takođe je propao. Novopečeni ,,farmeri” po sjeveru vunu bacaju. To im je baš problem, jer smrdi kad se spaljuje.
Gornji Ibar iz Rožaja pravio je vrata i prozore, čak i male brvnare. Propao je. Privatizovani Velimir Jakić u Pljevljima, sa blizu 600 radnika, postao je Vektra Jakić. Iako je ta firma na 30 godina dobila najkvalitetnije crnogorske šume, maksimalni domet im je proizvodnja dasaka i neisplaćivanje plata radnicima.
U nekadašnjem industrijskom centru, Nikšiću, golim okom se vidi šta se desilo sa industrijom. Nikšićka Željezara, Javorak, Građevinsko preduzeće, Rudnici boksita, Pivara, Autoprevozno i HTP Onogošt – i ono što radi, radi sa višestruko manjim brojem radnika, grad jedva živi.
U Mojkovcu je umro rudnik Brskovo, preduzeće Vukman Kruščić.
Hiljadu Cetinjana ostalo je bez posla kad se zatvorio Obod. Njihovi frižideri ponegdje dan-danas rade. Jednom je, u ulozi premijera, Đukanović objašnjavao kako je Obod morao da propadne jer su uvozni frižideri bili ljepši. Nije istina da su Obodovi bili grdni, ali je važnije što su bili – dostupni. Nema obuće iz Košute.
Nema ni soli iz ulcinjke Solane. Civilizovane zemlje održavaju proizvodnju soli poput one u Ulcinju, ne iz ekonimskih, nego iz ekoloških razloga.
U glavnom gradu nema fabrike mašina Radoje Dakić, Marka Radovića. Evo kreće sa radom Novi duvanski kombinat. Nečiji. Radi i KAP. Nekako i nečiji.
Sve u svemu, imamo odličan broj nezaposlenih, naročito mladih. Jedan diplomirani inženjer mašinstva i njegov brat sa diplomom filozofije, već decenijama u jednom gradu na sjeveru uspješno posluju sa svojom cvjećarom. Umire se dosta na sjeveru, prolazi cvijeće.
Ono što je iz Titovih vremena valjalo, pod stegom antifašizma, do temelja je uništeno. Preuzeto je i unaprijeđeno ono najgore – autoritarni sistem, nesmenjivost vlasti, UDBA i slične zgode. Šta su nekadašnji seoski špijuni, spram u međuvremenu razvijenih načina za prisluškivanje, praćenje, nadgledanje.
Svako ima pravo da misli da spomenik Titu treba ili ne treba podići. Niko nema pravo da kaže da je ova vlast zaslužila da podigne spomenik Titu.
Šteta je zaboraviti
Postoji lak način da se Crna Gora oko ratova devedesetih suoči sa sobom – svakom maturantu pokloniti Pobjedin dodatak s početka devedesetih Rat za mir. Tamo sve piše o predanosti građana Crne Gore osvajanju Dubrovnika.
„TITOGRAD: ‘Želja od hiljadu želja’ – Od početka ratnih operacija jedinica JNA u Hercegovini i na granici Crne Gore i Hrvatske, Vojni odsjek u Titogradu pod stalnom je ,,opsadom”. Ovoj ustanovi svakodnevno se prijavljuju stotine dobrovoljaca. Samo su im godine različite – želja im je ista, velika: hoćemo, vele, u prve borbene redove, i to odmah.”
PLAV: ‘I Muslimani protiv fašista’ – I prije nasrtaja hrvatskih bojovnika najedinice JNA u neposrednoj blizini granice Crne Gore, na poručju plavske opštine bilo je interesovanje za stupanje u dobrovoljačke jedinice, u prvom redu među stanovništvom crnogorske nacionalnosti. Do sada se prijavilo 23 dobrovoljca, među kojima tri Muslimana i jedna djevojka.”
“CETINJE: ‘I djevojke u stroju’ – U Cetinju se javilo oko 450 dobrovoljaca. Među njima je i 11 žena i djevojaka, koje žele da se pridruže svojim drugovima. Na ratištu preko hiljadu rezervista iz Cetinja časno izvršava svoje borbene zadatke.”
” IVANGRAD: ‘Svi hoće na front’ – Odziv Ivangrađana na posljednjoj mobilizaciji nije bio zadovoljavajući. Međutim, od kako je “zagustilo”, već nekoliko dana vojni odsjek bukvano je opsjednut dobrovoljcima između 18 i 60 godina, koji traže da odmah budu upućeni na krizno područje. Za sada ih je preko 200. Raduje i to što među dobrovoljcima ima i Muslimana, a prijavile su se, čak i tri žene.”
Miloš BAKIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice