Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST, KRIMINAL, SAPUTNICI: Uhapsi-pusti, pa opet

Objavljeno prije

na

Nova hapšenja u Nikšiću. Više osoba je privedeno po nalogu Specijalnog tužilaštva, pod sumnjom da su dio organizovane kriminalne grupe koja je planirala ubistva po narudžbi jednog od zaraćenih kotorskih klanova. Prema nekim izvještajima, članovi grupe već su učestvovali u dvije skorašnje likvidacije. Navodno, među potencijalnim žrtvama nalazio sa makar jedan, a moguće i dvojica visokopozicioniranih pripadnika crnogorske policije.

Izvori iz policije i Tužilaštva tvrde kako je uhapšenom kriminalnom grupom upravljao/komandovao Nikšićanin Ranko Radulović, kontroverzni biznismen i bezbjednosno interesantna osoba, osuđivan zbog ubistva, šverca i divlje gradnje, sumnjičen za zelenašenje, kriminalno udruživanje, planirana ubistva… A među privedenima su njegovi srodnici i dugogodišnji prijatelji i saradnici – iz „civilnog” života i poslova sa one strane zakona zbog kojih su, i ranije, zajedno hapšeni. Nakon saslušanja u Specijalnom tužilaštvu uhapšenima je određen jednomjesečni pritvor.

Novo ubistvo u Beogradu. Nakon aktiviranja podmetnute eksplozivne naprave na Autokomandi je u svom džipu ubijen Siniša Milić (45), član Zemunskog klana Luke Bojovića, nekadašnji tjelohranitelj jednog od vođa zaraćenih barskih klanova, pokojnog Luke Đurovića (stradao u saobraćajnoj nesreći 2013), čovek koji je hapšen zbog uhođenja srpskog premijera Aleksandra Vučića. Nekadašnji pripadnik antiterorističkih jedinica Republike Srpske i Republike Srbije (do 2009) dugo je živio na relaciji Beograd – Podgorica –Bar, dok mu vlasti u Podgorici nijesu zabranile ulazak u državu zbog kriminalnih aktivnosti.

Milićevo ubistvo stavlja se u kontekst aktuelnih kriminalnih obračuna – onih „kotorskih” koji traju već godinama unazad, ali i sve brutalnijih „beogradskih” gdje se, manje-više iste ekipe, na život i smrt bore za prevlast nad unosnim poslovima tranzita i maloprodaje narkotika, reketa, prostitucije… Dok policija i tužilaštvo uglavnom broje žrtve i skupljaju mnogobrojne čaure zaostale nakon krvavih obračuna.

Stiče se utisak da je crnogorska policija, koju nedjelju unazad, preuzela inicijativu od kriminalaca i preduprijedila neke od planiranih zločina.

Prvo su, manje ili više slučajno, u cetinjskom hotelu Grand pronađeni škorpioni, municija i silikonske maske pohranjenje za neki naredni, planirani zločin. Sada možda i nije bitno da li je početni impuls za ovu operaciju dala previše revnosna sobarica, „zalutala” u jednu od soba koje nijesu bile planirane za korišćenje pa su ih kriminalci preimenovali u ostavu, ili je pronalazak „alata” plaćenih ubica posljedica tzv. operativnog rada cetinjske policije. Tek, tim su povodom privedeni Ivan Jovanović (35) i Nikoleta Vukić (26). Određen im je jednomjesečni pritvor.

Privedena djevojka zapošljena je kao recepcionerka u hotelu Grand. Jovanović je, istovremeno, prepoznat kao osoba koja je krajem prošle godine, uoči lokalnih izbora na Cetinju, privođen zbog fizičkog napada na poslanika Demokrata Danila Šaranovića i grupu njegovih partijskih kolega. Potom su Demokrate sa¬op¬šti¬le da je su¬di¬ja za is¬tra¬ge 11. de-cem¬bra mi¬mo za¬ko¬na Jovanoviću uki¬nuo pritvor, ne mareći za či¬nje¬ni-cu da je on ne¬ko¬li¬ko da¬na na¬kon iz¬vr¬še¬nja kri¬vič¬nih dje¬la za koja je osumnjičen bio u bjek¬stvu, kao i da njegovi pomagači još nijesu otkriveni. Otud su opozicioni političari našli za shodno da ukažu na moguće veze vladajućih struktura i privedenih, mogućih članova organizovanih kriminalnih grupa.

Policija je nastavila da radi. Navodni pripadnici kriminalne grupe koja je planirala više ubistava – dva mladića iz Nikšića i jedan iz Skadra,sa prebivalištem u Crnoj Gori, uhapšeni su sredinom juna. I tu je, po svoj prilici, policija pronašla potrebne indicije/dokaze za operativnu obradu a potom i hapšenje Radulovićeve grupe.

Možda je slučaj, možda su se samo kockice složile na pravi način, a možda će se sve pobrojano pokazati kao još jedan pucanj u prazno… Uglavnom, pomenuti uspjesi policije poklapaju se sa iznuđenim promjenama na njenom čelu. Dugogodišnji direktor Uprave policije Slavko Stojanović podnio je ostavku proljetos, nakon što su se u Podgorici, u dva dana dogodila tri naručena i profesionalno izvedena ubistva. Uz jednu nedužnu žrtvu – ubijen je čovjek koji nema nikakve veze sa kriminalnim organizacijam i njihovim poslovima . A Stojanovićeva karijera bi preživjela i to krvoproliće, samo jedno u nizu koja su obilježila njegov mandat, da nije bilo presudnog detalja: kampanja za predsjedničke izbore bila je u punom jeku, i kandidat vladajuće koalicije Milo Đukanović nije želio da uz svoje, nosi i breme tuđih grijeha i nesposobnosti.

Tako je na čelo Uprave policije, kao vršilac dužnosti, imenovan Vesko Damjanović, dotadašnji pomoćnik direktora zadužen za graničnu policiju. I rezultati promjene se vide. Mada je o njihovim stvarnim dometima i efektima još uvijek rano govoriti. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog ranije pomenute bliskosti i saradnje (navodnih) pripadnika organizovanih kriminalnih grupa i ljudi bliskih ovdašnjim centrima moći: ekonomskim, političkim i bezbjednosnim.

Već smo pomenuli Jovanovića ali je, zapravo, pravi primjer za tu priču u ponedjeljak uhapšeni Ranko Radulović. Zbog, podsjetimo se, organizovanja kriminalne grupe radi izvršenja najtežih krivičnih djela (ubistava).

Pazite sada: „Kontroverzni biznismen iz Nikšića Ranko Radulović uhapšen je nakon saznanja da je organizator grupe koja je pripremala likvidacije”, saopštila je policija. Rukovodilac Odsjeka za suzbijanje opšteg kriminaliteta Saša Rakočević rekao je novinarima da je policija u višemjesečnoj akciji ,,došla do saznanja da je organizovana kriminalna grupa koju predvodi” Radulović sprovela niz aktivnosti ,,u cilju izvršenja likvidacija na teritoriji Crne Gore i nabavila veću količina oružja, municije i eksplozivnih naprava za izvršenje tih krivičnih djela”. Problem je datum. Ove informacije dobili smo u septmebru 2015. godine.

Radulović je, pored javno izrečenih sumnji, optužen samo za zelenašenje. Da bi kasnije bio oslobođen u sudskom postupku. Prema ovonedjeljnim pojašnjenjima, istraga za planirana ubistva otvorena prije nepune tri godine i dalje traje!?

Naredne, 2016, Ra¬du¬lo¬vić, Ra¬doš Pe¬tru¬šić i Rat¬ko Mar¬ti¬no¬vić (obojica su i sada privedeni) uhapšeni su ka¬da su po¬li¬caj¬ci u auto¬mo-bi¬lu u ko¬jem su se na¬la¬zi¬li pro¬na¬šli pu¬ške, mu¬ni¬ci¬ju i pan¬ci¬re. Prethodno, Radulović je privođen zbog nasilničkog ponašanja ali i osuđen zbog divlje gradnje i devastacije prostora u Bokokotorskom zalivu, 2008. godine.

Povratak u prošlost nas neminovno vodi i do sljedećih informacija: Radulović je zbog ubistva u vrijeme SFRJ osuđen na 15 godina zatvora, a sumnjičen je i za šverc cigara iz Crne Gore prema BiH. Kažnjen je 2009. godina sa četiri mjeseca zatvora za nezakonito zauzimanje preko šest hiljada kvadrata priobalnog pojasa i trajnu devastaciju u zoni koja je pod UNESCO-vom zaštitom, Lipcima. Činjenica je da Radulović nije mogao napraviti bez prećutne saglasnosti vlasti. Kao što je činjenica da ni angažman na sanaciji/rekonstrukciji magistralnog puta u neposrednoj blizini područja koje je samovoljno zauzeo Radulović ne bi mogao dobiti bez dobrih veza na pravom mjestu. Nijesu, uostalom, tek tako u biznis sa niskogradnjom ulazili i braća Darko i Duko Šarić ili Ljubiša Buha Čume, nekadašnji vođa surčinskog klana, potom svjedok saradnik srpske policije i tužilaštva. Dobra zarada je garantovana ako znate prave ljude. A može ponešto i da se ispegla, odnosno, opere.

Između robije i kontroverznog biznisa Radulović se oprobao u poslovima duvanskog tranzita (šverca). Toliko uspješno da je zavrijedio i mini portret u našem nedjeljniku. „Po odsluženju kazne Radulovići se uključuju u aktuelne tranzicione biznise. U vrijeme raspada DPS- a na Milovu i Momirovu (Bulatović – prim. Monitora) struju, oni su pominjani kao podizvođači u poslu šverca cigareta u BiH, koji je, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao nikšićki policajac i biznismen Miodrag Daka Davidović, Bulatovićev kum. Amnestija tadašnjeg predsjednika Crne Gore stavila je tačku na ovu priču. No, uskoro je otvoreno novo, političko poglavlje priče. Prema njemu, vještina prikupljanja glasova u kampanji od vrata do vrata za vladajući DPS, omogućila je Ranku Raduloviću da proširi posao i, u krajnjem, uđe u avanturu na Lipcima”.

O istom, na malo drugačiji način, svjedoči i Nikola Marković, glavni i odgovorni urednik dana u knjizi Mafija ne prašta: ,,Devedesetih godina ime Ranka Radulovića vezivano je za šverc cigareta u Hercegovinu…Tih godina često su (braća Radulović, prim Monitora) boravili u Bileći i Trebinju, a blizu Bileće imali su i svoj privatni granični prelaz. Policija u Trebinju je 1999. godine uhapsila Ranka Radulovića iz Nikšića i šest drugih lica zbog ilegalnog transporta cigareta iz Crne Gore u BiH vrijednosti blizu 370.000 KM (oko 180 hiljada eura, prim Monitora). Nakon provedene istrage tužilaštvo u Trebinju je podiglo optužnicu protiv Ranka Radulovića i drugih lica. Predmet je proslijeđen tužilaštvu u Nikšiću radi daljeg procesuiranja. Službenik tamošnjeg suda kaže da je ova grupa osuđena i da su platili novčanu kaznu. Zatvorska kazna nije izrečena”.

A vezano za ’90-e, postoji i mračniji dio priče o Ranku Raduloviću. Onaj koji govori o ratnim zločinima u Foči. Pobjeda je prije koji dan donijela informaciju da je 58-godišnji Nikšićanin pod istragom bosanskih istražitelja koji ga sumnjiče za ratne zločine počinjene u Foči. Ali, ni to nije baš nova priča. Da ne dosadimo sa Monitorom, vratimo se ponovo knjizi Mafija ne prašta: „Ranko Radulović se takođe spominje u svjedočenjima dvije žrtve silovanja iz Foče u predmetima protiv Neđa Samardžića i Gojka Jankovića koji su vođeni pred Sudom BiH. Bio je pripadnik Četničkog odreda u Miljevini…”.

Mogu li se tih događaja sjetiti ljudi iz ovdašnjeg Tužilaštva. To, sve je prilika, ne zavisi samo od raspoloživih dokaza. Više je u pitanju odnos moći između osvjedočenih kriminalaca i njihovih poslovnih partnera iz svijeta politike i biznisa. Što bi rekli – vlast.

Kako se kalio Čelik

U martu 2015. stigla je vijest: Državno tužilaštvo u Podgorici, na zahtjev i uz dokumentaciju inspektora UEFA, otvorilo je istragu protiv fudbalskih klubova Čelik i Zeta, zbog sumnji da su njihovi čelnici namještanjem utakmica stekli dobit veću od million eura. Za ovu priču je interesantno to što je nikšićkim klubom u to vrijeme, kao glavni finansijer, upravljao Ranko Radulović.

Ljubitelji fudbala i igrači sportske kladionice znali su da je Čelik u tri prethodne godine odigrao šest, krajnje sumnjivih mečeva u evropskim takmičenjima. Počelo je 2012. kada su nikšićki igrači u dvomeču sa ukrajinskim Metalurgom poraženi ukupnim rezultatom 11:2. Biće upamćeno, pisale su ovdašnje novine, da su fudbaleri Čelika na meč u Ukrajinu išli autobusom iz kojeg su bukvalno izašli na teren. Prethodno su, tvrde upućeni, svratili u nekoliko kladionica koje su im se našle na putu.

Naredne godine nova blamaža. Nakon dvomeča u kvalifikacijama za Ligu šampiona sa Honvedom (ukupno 13:1 za Mađare) Nikšićani su se našli na tapetu Federbeta, organizacije koja okuplja evropske bukmejkere ujedinjene u borbi protiv namještanja utakmica.

Slijedila su dva meča protiv slovenačkog Kopra koje Čelik gubi ukupnim rezultatom 9:0. Posebno je dojmljiv bio prvi meč koji su Nikšićani, kao domaćini, izgubili sa 5:0. ,,Najsmješnije namješteni meč ikada”, pisalo je na sajtu slovenačkog Dela. ,,Ovako izgleda namješten meč u Evropskoj ligi”, izvještavao je bosanski sportcentar.ba, dok je Makedonski sport zaključio: ,,Opet namještaljka Čelika – prvo Honved, sada Koper”. Najdalje je otišao srpski portal Sportska centrala: ,,Javna je tajna da je gazda kluba Ranko Radulović u fudbal ušao baš i zbog mogućnosti da namještanjem rezultata preko svog kluba dođe do zarade…”. A Radulović se, koji dan kasnije, oglasio informacijom da napušta Čelik. Tim se preko noći vratio u treću ligu, baš tamo gdje je i bio kada je zapao za oko novom gazdi.

Iz Fudbalskog saveza Crne Gore – ni riječ. Prećutalo je i tužilaštvo. Valjda da se ne zamjere navijačima.

Na braniku privilegija

Evo još jedne priče (Monitor, jun 2015) koja svjedoči o očiglednoj povezanosti Ranka Radulovića sa određenim lako prepoznatljivim političko-ekonomskim strukturama koje vedre i oblače Crnom Gorom. Podsjećanje nas vraća u vrijeme kada se dvojica kontroverznih biznismena Miodrag Daka Davidović i Veselin Pejović, prije tri godine, nadmeću za vlasništvo nad Rudnicima boksita u Nikšiću (tada u bankrotu). Radnici preferiraju Davidovića, vlast protežira Pejovića. Radnici blokiraju pristupne puteve Rudniku:

-Posebno znakovita bila je epizoda kada je među rudare u vrijeme kada ih policija samo fizičkim blokadama sprečavala da krenu ka Podgorici nepozvan došao osuđivani biznismen Ranko Radulović. Sa krstom u ruci, poručio je rudarima, da on brani selo jer ne može svako da kupi Boksite i pokušao da ih nagovori da pošalju delegaciju da pregovora sa resornim ministrom. Nakon kraće žučne rasprave policija je Radulovića udaljila.

Radulović je potvrdio da je posjetio radnike Boksita da bi spriječio da se Rudnik proda vlasniku Neksana Daki Davidoviću. ,,Rudnike boksita može da uzme bilo ko, ali mora dati novac za Župu i njena sela, da njeni građani od toga imaju koristi. Ne smiju se Boksiti opljačakati pa se onda prodavati. Ko god dođe borićemo se za to”, rekao je Radulović.

Radulović je u saopštenju medijima naveo da je kod radnika došao u lično ime i da ga niko nije poslao. Više radnika Boksita kazalo je Monitoru da je Radulovića na protest doveo Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS. Grbović je bio izvršni direktor Boksita do dolaska Rusa u ovu kompaniju 2005. godine. Mnogi radnici Boksita tvrde da se i danas dosta pita oko Rudnika boksita.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo