Povežite se sa nama

FOKUS

VLAST, KRIMINAL, SAPUTNICI: Uhapsi-pusti, pa opet

Objavljeno prije

na

radulovic

Nova hapšenja u Nikšiću. Više osoba je privedeno po nalogu Specijalnog tužilaštva, pod sumnjom da su dio organizovane kriminalne grupe koja je planirala ubistva po narudžbi jednog od zaraćenih kotorskih klanova. Prema nekim izvještajima, članovi grupe već su učestvovali u dvije skorašnje likvidacije. Navodno, među potencijalnim žrtvama nalazio sa makar jedan, a moguće i dvojica visokopozicioniranih pripadnika crnogorske policije.

Izvori iz policije i Tužilaštva tvrde kako je uhapšenom kriminalnom grupom upravljao/komandovao Nikšićanin Ranko Radulović, kontroverzni biznismen i bezbjednosno interesantna osoba, osuđivan zbog ubistva, šverca i divlje gradnje, sumnjičen za zelenašenje, kriminalno udruživanje, planirana ubistva… A među privedenima su njegovi srodnici i dugogodišnji prijatelji i saradnici – iz „civilnog” života i poslova sa one strane zakona zbog kojih su, i ranije, zajedno hapšeni. Nakon saslušanja u Specijalnom tužilaštvu uhapšenima je određen jednomjesečni pritvor.

Novo ubistvo u Beogradu. Nakon aktiviranja podmetnute eksplozivne naprave na Autokomandi je u svom džipu ubijen Siniša Milić (45), član Zemunskog klana Luke Bojovića, nekadašnji tjelohranitelj jednog od vođa zaraćenih barskih klanova, pokojnog Luke Đurovića (stradao u saobraćajnoj nesreći 2013), čovek koji je hapšen zbog uhođenja srpskog premijera Aleksandra Vučića. Nekadašnji pripadnik antiterorističkih jedinica Republike Srpske i Republike Srbije (do 2009) dugo je živio na relaciji Beograd – Podgorica –Bar, dok mu vlasti u Podgorici nijesu zabranile ulazak u državu zbog kriminalnih aktivnosti.

Milićevo ubistvo stavlja se u kontekst aktuelnih kriminalnih obračuna – onih „kotorskih” koji traju već godinama unazad, ali i sve brutalnijih „beogradskih” gdje se, manje-više iste ekipe, na život i smrt bore za prevlast nad unosnim poslovima tranzita i maloprodaje narkotika, reketa, prostitucije… Dok policija i tužilaštvo uglavnom broje žrtve i skupljaju mnogobrojne čaure zaostale nakon krvavih obračuna.

Stiče se utisak da je crnogorska policija, koju nedjelju unazad, preuzela inicijativu od kriminalaca i preduprijedila neke od planiranih zločina.

Prvo su, manje ili više slučajno, u cetinjskom hotelu Grand pronađeni škorpioni, municija i silikonske maske pohranjenje za neki naredni, planirani zločin. Sada možda i nije bitno da li je početni impuls za ovu operaciju dala previše revnosna sobarica, „zalutala” u jednu od soba koje nijesu bile planirane za korišćenje pa su ih kriminalci preimenovali u ostavu, ili je pronalazak „alata” plaćenih ubica posljedica tzv. operativnog rada cetinjske policije. Tek, tim su povodom privedeni Ivan Jovanović (35) i Nikoleta Vukić (26). Određen im je jednomjesečni pritvor.

Privedena djevojka zapošljena je kao recepcionerka u hotelu Grand. Jovanović je, istovremeno, prepoznat kao osoba koja je krajem prošle godine, uoči lokalnih izbora na Cetinju, privođen zbog fizičkog napada na poslanika Demokrata Danila Šaranovića i grupu njegovih partijskih kolega. Potom su Demokrate sa¬op¬šti¬le da je su¬di¬ja za is¬tra¬ge 11. de-cem¬bra mi¬mo za¬ko¬na Jovanoviću uki¬nuo pritvor, ne mareći za či¬nje¬ni-cu da je on ne¬ko¬li¬ko da¬na na¬kon iz¬vr¬še¬nja kri¬vič¬nih dje¬la za koja je osumnjičen bio u bjek¬stvu, kao i da njegovi pomagači još nijesu otkriveni. Otud su opozicioni političari našli za shodno da ukažu na moguće veze vladajućih struktura i privedenih, mogućih članova organizovanih kriminalnih grupa.

Policija je nastavila da radi. Navodni pripadnici kriminalne grupe koja je planirala više ubistava – dva mladića iz Nikšića i jedan iz Skadra,sa prebivalištem u Crnoj Gori, uhapšeni su sredinom juna. I tu je, po svoj prilici, policija pronašla potrebne indicije/dokaze za operativnu obradu a potom i hapšenje Radulovićeve grupe.

Možda je slučaj, možda su se samo kockice složile na pravi način, a možda će se sve pobrojano pokazati kao još jedan pucanj u prazno… Uglavnom, pomenuti uspjesi policije poklapaju se sa iznuđenim promjenama na njenom čelu. Dugogodišnji direktor Uprave policije Slavko Stojanović podnio je ostavku proljetos, nakon što su se u Podgorici, u dva dana dogodila tri naručena i profesionalno izvedena ubistva. Uz jednu nedužnu žrtvu – ubijen je čovjek koji nema nikakve veze sa kriminalnim organizacijam i njihovim poslovima . A Stojanovićeva karijera bi preživjela i to krvoproliće, samo jedno u nizu koja su obilježila njegov mandat, da nije bilo presudnog detalja: kampanja za predsjedničke izbore bila je u punom jeku, i kandidat vladajuće koalicije Milo Đukanović nije želio da uz svoje, nosi i breme tuđih grijeha i nesposobnosti.

Tako je na čelo Uprave policije, kao vršilac dužnosti, imenovan Vesko Damjanović, dotadašnji pomoćnik direktora zadužen za graničnu policiju. I rezultati promjene se vide. Mada je o njihovim stvarnim dometima i efektima još uvijek rano govoriti. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog ranije pomenute bliskosti i saradnje (navodnih) pripadnika organizovanih kriminalnih grupa i ljudi bliskih ovdašnjim centrima moći: ekonomskim, političkim i bezbjednosnim.

Već smo pomenuli Jovanovića ali je, zapravo, pravi primjer za tu priču u ponedjeljak uhapšeni Ranko Radulović. Zbog, podsjetimo se, organizovanja kriminalne grupe radi izvršenja najtežih krivičnih djela (ubistava).

Pazite sada: „Kontroverzni biznismen iz Nikšića Ranko Radulović uhapšen je nakon saznanja da je organizator grupe koja je pripremala likvidacije”, saopštila je policija. Rukovodilac Odsjeka za suzbijanje opšteg kriminaliteta Saša Rakočević rekao je novinarima da je policija u višemjesečnoj akciji ,,došla do saznanja da je organizovana kriminalna grupa koju predvodi” Radulović sprovela niz aktivnosti ,,u cilju izvršenja likvidacija na teritoriji Crne Gore i nabavila veću količina oružja, municije i eksplozivnih naprava za izvršenje tih krivičnih djela”. Problem je datum. Ove informacije dobili smo u septmebru 2015. godine.

Radulović je, pored javno izrečenih sumnji, optužen samo za zelenašenje. Da bi kasnije bio oslobođen u sudskom postupku. Prema ovonedjeljnim pojašnjenjima, istraga za planirana ubistva otvorena prije nepune tri godine i dalje traje!?

Naredne, 2016, Ra¬du¬lo¬vić, Ra¬doš Pe¬tru¬šić i Rat¬ko Mar¬ti¬no¬vić (obojica su i sada privedeni) uhapšeni su ka¬da su po¬li¬caj¬ci u auto¬mo-bi¬lu u ko¬jem su se na¬la¬zi¬li pro¬na¬šli pu¬ške, mu¬ni¬ci¬ju i pan¬ci¬re. Prethodno, Radulović je privođen zbog nasilničkog ponašanja ali i osuđen zbog divlje gradnje i devastacije prostora u Bokokotorskom zalivu, 2008. godine.

Povratak u prošlost nas neminovno vodi i do sljedećih informacija: Radulović je zbog ubistva u vrijeme SFRJ osuđen na 15 godina zatvora, a sumnjičen je i za šverc cigara iz Crne Gore prema BiH. Kažnjen je 2009. godina sa četiri mjeseca zatvora za nezakonito zauzimanje preko šest hiljada kvadrata priobalnog pojasa i trajnu devastaciju u zoni koja je pod UNESCO-vom zaštitom, Lipcima. Činjenica je da Radulović nije mogao napraviti bez prećutne saglasnosti vlasti. Kao što je činjenica da ni angažman na sanaciji/rekonstrukciji magistralnog puta u neposrednoj blizini područja koje je samovoljno zauzeo Radulović ne bi mogao dobiti bez dobrih veza na pravom mjestu. Nijesu, uostalom, tek tako u biznis sa niskogradnjom ulazili i braća Darko i Duko Šarić ili Ljubiša Buha Čume, nekadašnji vođa surčinskog klana, potom svjedok saradnik srpske policije i tužilaštva. Dobra zarada je garantovana ako znate prave ljude. A može ponešto i da se ispegla, odnosno, opere.

Između robije i kontroverznog biznisa Radulović se oprobao u poslovima duvanskog tranzita (šverca). Toliko uspješno da je zavrijedio i mini portret u našem nedjeljniku. „Po odsluženju kazne Radulovići se uključuju u aktuelne tranzicione biznise. U vrijeme raspada DPS- a na Milovu i Momirovu (Bulatović – prim. Monitora) struju, oni su pominjani kao podizvođači u poslu šverca cigareta u BiH, koji je, prema nalazima tužilaštva, kontrolisao nikšićki policajac i biznismen Miodrag Daka Davidović, Bulatovićev kum. Amnestija tadašnjeg predsjednika Crne Gore stavila je tačku na ovu priču. No, uskoro je otvoreno novo, političko poglavlje priče. Prema njemu, vještina prikupljanja glasova u kampanji od vrata do vrata za vladajući DPS, omogućila je Ranku Raduloviću da proširi posao i, u krajnjem, uđe u avanturu na Lipcima”.

O istom, na malo drugačiji način, svjedoči i Nikola Marković, glavni i odgovorni urednik dana u knjizi Mafija ne prašta: ,,Devedesetih godina ime Ranka Radulovića vezivano je za šverc cigareta u Hercegovinu…Tih godina često su (braća Radulović, prim Monitora) boravili u Bileći i Trebinju, a blizu Bileće imali su i svoj privatni granični prelaz. Policija u Trebinju je 1999. godine uhapsila Ranka Radulovića iz Nikšića i šest drugih lica zbog ilegalnog transporta cigareta iz Crne Gore u BiH vrijednosti blizu 370.000 KM (oko 180 hiljada eura, prim Monitora). Nakon provedene istrage tužilaštvo u Trebinju je podiglo optužnicu protiv Ranka Radulovića i drugih lica. Predmet je proslijeđen tužilaštvu u Nikšiću radi daljeg procesuiranja. Službenik tamošnjeg suda kaže da je ova grupa osuđena i da su platili novčanu kaznu. Zatvorska kazna nije izrečena”.

A vezano za ‘90-e, postoji i mračniji dio priče o Ranku Raduloviću. Onaj koji govori o ratnim zločinima u Foči. Pobjeda je prije koji dan donijela informaciju da je 58-godišnji Nikšićanin pod istragom bosanskih istražitelja koji ga sumnjiče za ratne zločine počinjene u Foči. Ali, ni to nije baš nova priča. Da ne dosadimo sa Monitorom, vratimo se ponovo knjizi Mafija ne prašta: „Ranko Radulović se takođe spominje u svjedočenjima dvije žrtve silovanja iz Foče u predmetima protiv Neđa Samardžića i Gojka Jankovića koji su vođeni pred Sudom BiH. Bio je pripadnik Četničkog odreda u Miljevini…”.

Mogu li se tih događaja sjetiti ljudi iz ovdašnjeg Tužilaštva. To, sve je prilika, ne zavisi samo od raspoloživih dokaza. Više je u pitanju odnos moći između osvjedočenih kriminalaca i njihovih poslovnih partnera iz svijeta politike i biznisa. Što bi rekli – vlast.

Kako se kalio Čelik

U martu 2015. stigla je vijest: Državno tužilaštvo u Podgorici, na zahtjev i uz dokumentaciju inspektora UEFA, otvorilo je istragu protiv fudbalskih klubova Čelik i Zeta, zbog sumnji da su njihovi čelnici namještanjem utakmica stekli dobit veću od million eura. Za ovu priču je interesantno to što je nikšićkim klubom u to vrijeme, kao glavni finansijer, upravljao Ranko Radulović.

Ljubitelji fudbala i igrači sportske kladionice znali su da je Čelik u tri prethodne godine odigrao šest, krajnje sumnjivih mečeva u evropskim takmičenjima. Počelo je 2012. kada su nikšićki igrači u dvomeču sa ukrajinskim Metalurgom poraženi ukupnim rezultatom 11:2. Biće upamćeno, pisale su ovdašnje novine, da su fudbaleri Čelika na meč u Ukrajinu išli autobusom iz kojeg su bukvalno izašli na teren. Prethodno su, tvrde upućeni, svratili u nekoliko kladionica koje su im se našle na putu.

Naredne godine nova blamaža. Nakon dvomeča u kvalifikacijama za Ligu šampiona sa Honvedom (ukupno 13:1 za Mađare) Nikšićani su se našli na tapetu Federbeta, organizacije koja okuplja evropske bukmejkere ujedinjene u borbi protiv namještanja utakmica.

Slijedila su dva meča protiv slovenačkog Kopra koje Čelik gubi ukupnim rezultatom 9:0. Posebno je dojmljiv bio prvi meč koji su Nikšićani, kao domaćini, izgubili sa 5:0. ,,Najsmješnije namješteni meč ikada”, pisalo je na sajtu slovenačkog Dela. ,,Ovako izgleda namješten meč u Evropskoj ligi”, izvještavao je bosanski sportcentar.ba, dok je Makedonski sport zaključio: ,,Opet namještaljka Čelika – prvo Honved, sada Koper”. Najdalje je otišao srpski portal Sportska centrala: ,,Javna je tajna da je gazda kluba Ranko Radulović u fudbal ušao baš i zbog mogućnosti da namještanjem rezultata preko svog kluba dođe do zarade…”. A Radulović se, koji dan kasnije, oglasio informacijom da napušta Čelik. Tim se preko noći vratio u treću ligu, baš tamo gdje je i bio kada je zapao za oko novom gazdi.

Iz Fudbalskog saveza Crne Gore – ni riječ. Prećutalo je i tužilaštvo. Valjda da se ne zamjere navijačima.

Na braniku privilegija

Evo još jedne priče (Monitor, jun 2015) koja svjedoči o očiglednoj povezanosti Ranka Radulovića sa određenim lako prepoznatljivim političko-ekonomskim strukturama koje vedre i oblače Crnom Gorom. Podsjećanje nas vraća u vrijeme kada se dvojica kontroverznih biznismena Miodrag Daka Davidović i Veselin Pejović, prije tri godine, nadmeću za vlasništvo nad Rudnicima boksita u Nikšiću (tada u bankrotu). Radnici preferiraju Davidovića, vlast protežira Pejovića. Radnici blokiraju pristupne puteve Rudniku:

-Posebno znakovita bila je epizoda kada je među rudare u vrijeme kada ih policija samo fizičkim blokadama sprečavala da krenu ka Podgorici nepozvan došao osuđivani biznismen Ranko Radulović. Sa krstom u ruci, poručio je rudarima, da on brani selo jer ne može svako da kupi Boksite i pokušao da ih nagovori da pošalju delegaciju da pregovora sa resornim ministrom. Nakon kraće žučne rasprave policija je Radulovića udaljila.

Radulović je potvrdio da je posjetio radnike Boksita da bi spriječio da se Rudnik proda vlasniku Neksana Daki Davidoviću. ,,Rudnike boksita može da uzme bilo ko, ali mora dati novac za Župu i njena sela, da njeni građani od toga imaju koristi. Ne smiju se Boksiti opljačakati pa se onda prodavati. Ko god dođe borićemo se za to”, rekao je Radulović.

Radulović je u saopštenju medijima naveo da je kod radnika došao u lično ime i da ga niko nije poslao. Više radnika Boksita kazalo je Monitoru da je Radulovića na protest doveo Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS. Grbović je bio izvršni direktor Boksita do dolaska Rusa u ovu kompaniju 2005. godine. Mnogi radnici Boksita tvrde da se i danas dosta pita oko Rudnika boksita.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo