,,Evo trinaest godina, svake godine poželim da dobijem krov nad glavom, da moja djeca imaju bolje uslove. I prošle godine sam to poželio ali se nije ispunilo”, sliježe ramenima Ljavdim Boneštaj. Dok razgovaramo njegovo šestoro djece polugoli se igraju u hladnoj sobi. Plafon okićen balonima samo što ne padne na njih. U ćošku jelka. Ne svijetli jer, objašnjava domaći, u kampu od jula, od požara, nema struje.

Boneštaj i njegova porodica došli su u Crnu Goru u izbjegličkom talasu sa Kosova, krajem 1999. godine, skupa sa oko 1.500 Roma i Egipćana koji duže od decenije stanuju u ,,privremenom” kampu čije se zatvaranje, kao i trajno rješenje njihovog stambenog pitanja, odavno planira. Na smetlištu, udaljen od drugih stambenih dijelova grada i zajednica, kamp de facto predstavlja segregaciju. Stanovnici tog naselja praznike čekaju u kontejnerima koje su nedavno dobili, nakon požara koji je uništio većinu baraka.

,,Preko 150 porodica opet su, kao prvoga dana kada su izbjegli sa Kosova, na početku. Ni krova nad glavom, ni hrane, ni odjeće i obuće, samo ono što su imali na sebi kada su se spašavali od velikog požara pod vedrim nebom razočarani u život i ljuti na vlast”, priča za Monitor Ganija Pajazitaj predsjednik Udruženja Egipćana, čovjek koji se u kampu ,,pita”. Oko njega se ostali stanovnici kampa često okupljaju. ,,Nemamo struje a kažu da moramo sami da je plaćamo”, dobacuju okupljeni koji ,,znaju da je EU i za to odvojila sredstva”.

Ljavdim Boneštaj i njegova porodica spremaće novogodišnju trpezu, kažu, na komšijinom šporetu. ,,Nemamo šporet. Kod komšije ćemo da spremamo sve što treba, pošto on ima. Prije deset godina je bilo malo bolje, bilo je više para. Tada sam barem kuvao na svom šporetu”, priča Ljavdim dok mu jedno od šestoro djece sjedi u krilu. Nije im još, objašnjava, kupio poklone. ,,Prošle godine jesam, a ove godine nijesam siguran da ću moći”.

Bitno je, kaže, da su na okupu. ,,To mi je najvažnije”. Neće, objašnjava, spremati ništa posebno. ,,Uobičajeno. I da se popije. Volimo da se prepustimo slavlju i da zaboravimo na sve brige koje nas muče. A kad se kazaljke spoje, uzimamo čaše i nazdravljamo. Trudimo da nam ta noć bude veselija, srećnija od ostalih noći u godini. Tada poželim da smo zajedno, da smo zdravi, i da se stvari poprave”.

Ljuma Krasnići će sa svoje šestoro djece novogodišnju noć provesti sama, u mraku. Muž joj je, kaže, umro prije tri mjeseca, pa neće biti novogodišnje trpeze.

,,Slavili smo dosta dobro prethodnih godina, ali za ovu i ne razmišljam. Za mene nema Nove godine. Biću sa mojom djecom. Dok mi je muž bio živ, nikad nam nije falilo ništa. Radio je”, priča mlada žena. Dok razgovaramo četvoro od njeno šestoro djece isprobavaju odjeću koju su dobili na poklon.

Manji broj stanovnika kampa na Koniku slavi Novu godinu. Većina ne slavi iz vjerskih razloga. A onih koji slave sve je manje i manje, zbog loše ekonomske situacije i stanja u kampu.

,,Jelku nijesmo kitili, nemamo je”, priča za Monitor četrdesetdvogodišnji Blerim Krasnići. ,,Ako je nabavimo do Nove godine okitićemo je a ako ne, onda tako, bez nje. Prošle godine smo je imali, a ove godine ne mogu ni da pomislim da priuštim to mojoj porodici. Ne radim nigdje. Teško je, mnogo je teško. Skupljam sekundarne sirovine ali i toga je sve manje”.

Prije deset godina, prisjeća se on, bilo je mnogo bolje. ,,Radio sam privatno i bilo je posla a i para”. Trpeza im je bila veoma bogata, sjeća se. Prostirala se sofra, priča, i djeca su bila jako srećna okupljena oko nje. ,,Ove godine nemamo ni sofru, izgorjela je u požaru. A svako je imao svoj tanjir i čašu na sofri”, uzdiše sa sjetom.

Njegova žena uz osmijeh priča šta je spremala za prošle novogodišnje noći: ,,Pečeni bataci, meso, ćevapi, ponešto za meze”, priča dok drži polugolu bebu u naručju.

Izbačen sulundar kroz prozor dimi kao da se u Blerimov kontejner ugalj loži. Ali, to nije ugalj. ,,Nemamo ni drva. Izlazim biciklom po otpadima pa nalazim poneko drvo”, kaže Blerim. ,,Kad će da nam puste struju, nećemo moći da se grijemo ni na šporet, jer su nam zabranili da izbacimo sulundar kroz prozor. Ako se grijem na struju, onda nemam kako da je plaćam”.

Ova godina mu je, kaže, najteža. Ne može se uporediti ni sa prošlom iako je i tada bio u veoma teškoj situaciji.

,,Mislim se samo kao da zaradim nekako 20 eura za Novu godinu. Da kupim djeci da nešto jedu, piju i nemamo šta drugo, u mraku, nego da spavamo”.

I sanjaju bogate trpeze, tople stanove i jelke koje svijetle.

Elvis BERIŠA