Povežite se sa nama

MONITORING

Vruće ruske veze

Objavljeno prije

na

Dok su se 2004. još vodili pregovori o kupovini KAP-a, ocjene da se posao temelji na novcu i obligacijama sumnjivog porijekla nije sporio ni Sergej Šojgu. Kao ruski ministar za vanredne situacije, civilnu odbranu i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda, rekao je: ,,Kada je srpski i crnogorski biznis, u vrijeme sankcija, prebačio većinu novca u Rusiju, kod nas niko nije govorio da su to prljave pare zarađene na ratu.

Txt Ruski menadžment je kriv zbog pokretanja zahtjeva za stečaj KAP-a, kažu u Vladi Crne Gore, dok En+ Group, dođe li do bankrota, poručuje da će tražiti povraćaj 91,6 miliona eura. Ruse optužuju zbog neplaćanja duga za struju od 64 miliona, a u centrali ruske kompanije u Moskvi Oleg Deripaska je okupio saradnike da se „konsultuje radi preduzimanja daljih koraka”.

Prema pisanju The Moscow Posta od 13. juna – članak je naslovljen Zašto su Deripasku proćerali iz Crne Gore? – tajkun pušta glasove da želi prodati svojih 29,3 odsto akcija u KAP-u. O tome je, tvrdi se, pregovarao ili još pregovara sa turskim Tosyali Holdingom i njemačkim HGL-om. Nezvanično, KAP mu je sada bagaž, jer se „u potpunosti fokusira na razvoj projekata u istočnom Sibiru i tržištima azijsko-pacifičkog regiona”.

Vrh Ruske Federacije (RF), navodno, zabrinut je zbog globalnog imidža koji u posljednje vrijeme ugrožava Deripaska: tri kompanije koje je kupio na Jamajci su zatvorene, dok je više hiljada zaposlenih na ulici; talasi burnih štrajkova su potresli filijale njegovog UC Rusala, Alscon u Nigeriji i Friguia u Novoj Gvineji; tu su i problemi na domaćem terenu, poput onih u rudnicima Crvenkapa u regionu Sverdlovska, itd.

Ostaje da se vidi da li će, na koji način i sa kakvim posljedicama, vlasti RF-a nastaviti da podupiru, navodna ili stvarna, potraživanja ovog tajkuna u raspletu oko KAP-a. On je svih ovih godina u Crnoj Gori imao status klijenta zvanične Moskve.

Deripaskine veze s tamošnjim vlastima su faustovske. Još početkom 1990-ih je, uz potporu političkih i bezbjednosnih struktura, osnovao mrežu privilegovanih kompanija. Izrastao je u aluminijskog magnata uspostavivši, kako je pisala ruska štampa, ,,tijesne neformalne kontakte sa specijalnim službama, koje nijesu prekinute do danas”.

Dok su se 2004. još vodili pregovori o kupovini KAP-a, ocjene da se posao temelji na novcu i obligacijama u najmanju ruku sumnjivog porijekla i karaktera, nije sporio ni Sergej Šojgu. Kao ruski ministar za vanredne situacije, civilnu odbranu i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda, rekao je:

,,Kada je srpski i crnogorski biznis, u vrijeme sankcija, prebačio većinu novca u Rusiju, kod nas niko nije govorio da su to prljave pare zarađene na ratu. Mi smo pokušavali da što više pomognemo da se razvije crnogorski biznis”.

Taj novac je, pretpostavlja se, dijelom iskorišćen u privatizacijama. Prethodno je, opran kroz of-šor poslovanje koje je zakonski u Crnoj Gori ustanovljeno 1996, a tri godine kasnije – na bazi nategnutog tumačenja propisa o osnivanju i of-šor banaka – uz crnogorski je počeo da pritiče ili protiče i ruski prljavi novac.

Početkom 2000-ih broj registrovanih of-šor banaka kod nas je bio 500. Rusi su ih osnivali sa položenih 10.000 njemačkih maraka – koje su mogli povući nakon registracije – potom bi otvarali korespondentski račun kod regularnih crnogorskih banaka. Novac iz inostranstva su prenosili fiktivnim računima i doznakama, zatim podizali u kešu ili ga, tako legalizovanog kroz crnogorske banke, transferisali na treću destinaciju.

Uglavnom za Ruse je kopiran of-šor model s Kipra. Moskva je službeno potvrdila da je ruskih 1,8 milijardi dolara zatečeno u crnogorskim of-šor bankama neposredno prije nego što je pod američkim pritiskom takvo poslovanje ukinuto. Ilustracije radi, bili smo druga po redu inostrana adresa za plasiranje ruskog novca, ili: najmanje 18 odsto svih spoljnih transakcija RF se obavljalo preko Crne Gore.

Nakon of-šor banaka, vjeruje se i kao nastavak pranja novca, uslijedile su enormne investicije u turizam i nekretnine. To nije širilo samo crnogorske horizonte pohlepe i pretpotstavljene korupcije, već je izazivalo i političke potrese. Kupovina zemljišta u blizini plaže Trsteno je 2004. detonirala rascjepom u Liberalnom savezu, potom i njegovim gašenjem. Optužnica i suđenje u predmetu Zavala je najveći sukob unutar frakcija DPS-a.

Malo koji istaknutiji pripadnik establišmenta nije, ili je još uvijek, bez nekog javno deklarisanog ruskog partnera: Svetozar Marović je lobirao za Mirax Sergeja Polonskog; Aco Đukanović se u firmi Investnova uortačio sa najmanje trojicom ruskih državljana; tajkun Duško Knežević je 2008. u Moskvi otvorio svoju ABM banku; of-šor firma MS Invest inc. Rusa Sergeja Malova u jednom periodu je posjedovala 51,9 odsto Old Town Invest Group, firme investitora nebodera sa apartmanima u Budvi koju kontroliše Brano Mićunović; ruski policijski general-major Andrej Horev, blizak Jevgeniju Školovu, sadašnjem zamjeniku za kadrovska pitanja predsjednika RF-a Vladimira Putina, sklopio je preko supruge 2009. kupoprodajni ugovor za preuzimanje hotela Azimut vrijedan 6,5 miliona eura sa Budvaninom Ivanom Delićem, odnosno njegovom porodicom, a partner im je u ovom poslu bio i penzionisani pukovnik Službi vnešnej razvedki (preimenovani NKVD); u prethodnom životu anonimni šofer turističkih autobusa, Zoran Ćoćo Bećirović, kum Mila Đukanovića, bio je jedan od glavnih za uspješno ateriranje ruskih tajkuna u crnogorski investicioni raj…

Rusi su stotine miliona – neki tvrde i par milijardi – investirali u izgradnje prvoklasnih bečićkih hotela Splendid i Queen of Montenegr, ili pazareći hotele, poput Asa u Perazića Dolu, 4. jula u Petrovcu, Xanadua u Herceg Novom; pokupovali su stotine hiljada kvadrata zemljišta u primorskom pojasu, te najmanje 150.000 kvadrata stambeno-poslovnog prostora.

U odnosu na te cifre, KAP-a, koji je u paketu sa Rudnicima boksita koštao 48,5 miliona, na prvi pogled djeluje kao kap u moru. Ali, Oleg Deripaska, ne samo iz razloga što je privatno blizak sa Vladimirom Putinom, nije običan tajkun.

On je 2001. na neki način promovisao, kao autor članka Strategija Rusije u 21. vijeku objavljenog u listu Vedomosti, reformu ruske ekonomije ,,iz of-šor modela” putem legalizacije kapitala ruskih oligarha u inostranstvu – koji se tada procjenjivao na oko 200 milijardi eura. Prema tim ili sličnim razmišljanjima, ruska ekonomija je u spoljnoj politici trebala da nadomjesti nekadašnji ideološki uticaj SSSR-a.

Više puta je Deripaska izrazio spremnost da, ukoliko to bude potrebno, u svakom trenutku svoje kompanije ustupi državi. ,,Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je.

Evidentno je da su se, nakon kupovine KAP-a 2005, utišali glasovi iz RF koji su se protivili crnogorskom referendumu, a Moskva je već 26. juna 2006, među prvima u svijetu, priznala izglasanu nezavisnost Crne Gore.

U decembru te godine formiran je Međuvladin komitet za trgovinu, ekonomsku i naučno-tehničku saradnju između RF i Crne Gore, sa kopredsjedncima Sergejem Šojguom i Milanom Roćenom, 2006-2012. ministrom vanjskih poslova. KAP je oduvijek bio u fokusu tog tijela.

Vlade Igora Lukšića i Mila Đukanovića su, spašavajući ruskog investitora, garantovale za kredite koji sa kamatama vrijede najmanje 170 miliona eura. Rusima je, u međuvremenu, oproštena utaja poreza od 7,5 miliona, kao i 60 miliona eura za dug KAP-a iz perioda prije međunarodnih sankcija.

Deripaska je 2008. tražio međunarodnu arbitražu za oko 300 miliona odštete od Crne Gore, jer smatra da mu Vlada Crne Gore, prilikom kupovine KAP-a, nije prikazala realno stanje i vrijednost imovine.

Za takav potez je dobio impuls i-ili podrušku vrha RF. Šojgu je, ne jednom, ispred RF naglasio da je ruski investitor u KAP navodno uložio preko 300 miliona.

Nasljednik Šojgua, Vladimir Pučkov, prije dva mjeseca u Podgorici je izjavio da će ,,mirno rješavanje situacije u KAP-u doprinijeti razvoju odnosa između RF i Crne Gore”. I Šojgu i Pučkov su nosioci najviših ruskih vojnih činova: generala armije, odnosno, generala lajtnanta.

Prema službenim podacima crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija, uprkos globalnoj krizi i natezanjima oko KAP-a, priliv ruskih para je nastavljen: ,,direktne investicije”, ma šta to bilo, iz RF su 2009. iznosile 66 miliona, naredne godine 90,3 a 2011. čak 111,9 miliona eura.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo