Povežite se sa nama

INTERVJU

ZAGORKA GOLUBOVIĆ: Idi, trči, traži

Objavljeno prije

na

zaga

Često se pitamo ima li među nama ljudi koji su u teškim godinama očuvali intelektualno dostojanstvo. Naročito su tu na tapetu nekadašnji praksisovci. Hteli smo da pokažemo da ima još onih koji brinu o nama, kao što je dr Zagorka Golubović, antropološkinja, koja i dalje radi sedam-osam sati dnevno, posvećena temama koje nije napustila iako je zbog njih, svojevremeno, platila visoku cenu.

MONITOR: Kažete da je ljudsko dostojanstvo kao najviša vrednost modernog društva danas ugroženo. Koji pokazatelji posebno zabrinjavaju?.
GOLUBOVIĆ: To su nove ideologije, pre svega neoliberalizam koji je moralne principe stavio ad acta. U neoliberalnoj ideologiji se sve zasniva na utilitarnim vrednostima. ,,Radi ono što je korisno, a korisno je ono što meni koristi”. To je izrazito egoističko shvatanje života. Ja sam za to da čovek svojim ličnim potrebama da prostora, ali ovde u lične potrebe pre svega spada gomilanje novca, profita, nekretnina… Dakle, ono što uopšte ne služi razvoju ličnosti, što nije zadovoljavanje potreba u vezi sa vlastitim dostojanstvom niti dostojanstvom drugih… Predstavnici neoliberalizma kažu da je novac nova religija, novi bog i njemu treba služiti. Pa ako se svi posvete tome onda to čoveka vuče izvan njega samog. A ljudi, može se primetiti, sve ređe upotrebljavaju reč dostojanstvo. Danas je sankcionisan tzv. mobing. Radi se u stvari o zahtevu za odricanjem od individualnosti, o dobrovoljnom ropstvu, o pristanku na sve samo da se ne bi izgubio posao. Nezaposleni su lišeni ljudskog dostojanstva, jer su lišeni prava na rad što znači prava na život. Kada rangiram vrednosti na prva mesta stavljam ljudsko dostojanstvo, slobodu i autonomiju. Ako ih nema, čovek nema šanse da postane ličnost i da se posveti sebi.

MONITOR: Kritičarka ste postmoderne koncepcije kulture s kraja 20. veka, koja je na stranu stavila osnovne humanističke vrednosti?
GOLUBOVIĆ: Jedan pomoćnik ministra za kulturu rekao je pre nekoliko godina: ,,Vreme je da knjiga postane roba”. I postala je roba. Ne samo obični ljudi već i tzv. intelektualci misle da bez kulture može da se živi. Bez obzira na obrazovanje, kultura je sve manje prisutna u nama, za veliki broj ljudi i u razvijenim demokratijama – suvišna. I kultura je počela previše da podilazi ukusu najšire publike. A ukus nije biološka kategorija, on se stvara i kultivira. Svoje najnovije istraživanje počela sam sa tezom da je kultura krajnje marginalizovana u procesu tranzicije.

MONITOR: Nalazite da je veoma interesantna naša verzija postmoderne, naš kraj 20. veka. Govorite o osećaju bespomoćnosti i ,,dobrovoljnom bekstvu od slobode”.
GOLUBOVIĆ: Od slobode i odgovornosti.Vratila bih se na pitanje postmoderne. Postmodernizam je varka – kao kretanje modernosti u jednom višem pravcu. U stvari, postmodernizam je ukidanje osnovnih temelja modernizma, prosvećenosti, vrednosti. Oni kažu: potrebne su „male priče”, a ne ideje, vizije. Time se vraćamo unazad, tako da to nije post-moderno već involutivno.Vraćanje unazad je tradicionalizam, kretanje ustaljenim tokom. Stalno pravim razliku između tradicionalizma i tradicije. U tradiciji ima dosta toga čime se može dičiti. Naši seljaci su imali uzrečicu ,,Neću da kaljam obraz”, što govori o značaju poštenja kao vrednosti. Postmodernizam je poštapalica za ljude bez dovoljno ideja.

MONITOR: Kako izać iz stanja opšte rezignacije?
GOLUBOVIĆ: Obično se kaže ,,Na mladima svet ostaje”. Nažalost, mladi su uskraćeni za prave vrednosti. Omanule su i škola i porodica. Kada su dve osnovne institucije lišene svojih temeljnih funkcija, da obrazovanjem i vaspitavaju a da vaspitavanjem u porodici i obrazuju, veliko je pitanje gde su izvori volje za promenom.

Nisam ni pesimista ni optimista, pokušavam da nađem svetle tačke iz kojih se može videti da će nešto moći da nikne. Imala sam prilike da budem u kontaktu sa ,,praktičnim životom”. Videla sam da kada ljudi znaju šta žele, kada su uporni da to ostvare, mogu da ostvare cilj. Njihov primer može zarazno da deluje.

Kaže se da ne može mnogo pojedinac. Ne može, ali nepristajanjem on pokreće druge. Solidarnost se ne praktikuje u postmodernom društvu jer se izjednačava sa komunizmom. Po neoliberalnoj ideologiji, svak ko hoće da zaradi može, a ko to ne uspe on je lenjivac. Tako se namerno maskira stvarnost. Radništvo se reprodukuje. Studenti kojima sam predavala u SAD plaćali su desetine hiljada dolara za školovanje. Nisam morala da ih pitam iz kakvih su porodica. Radi se o prenošenju istorijske nejednakosti.

MONITOR: Ali i liberalni kapitalizam govori o ,,jednakim šansama”, pa ko je sposobniji, vredniji on će imati više?
GOLUBOVIĆ: Šta su tu jednake šanse? Ni kod nas u vreme socijalizma i besplatnog školovanja, radničko i seljačko dete nije lako stizalo na fakultet. Njegova siromašna porodica jedva je čekala da završi zanatsku školu da bi se zaposlio. Podmetanje je kad se kaže da postoje jednake šanse. Jaz se između bogatih i siromašnih u svetu se širi i to ne samo u Africi i Aziji, već i usred Evrope. Ima jedna fina knjiga koju je uređivao Antoni Gidens i pet autora je analiziralo kako se u Evropi za poslednjih deset godina širio socijalni jaz. Svaki sociolog zna da ekstremne socijalne razlike destabilizuju društvo. U neoliberalizmu i ne postoji koncepcija javnog, već samo privatnog dobra. Džon Rols je pokušao da koncepcijom distributivne pravde prevaziđe taj jaz. Tražio je da se pravi razlika između prirodne i istorijske, stečene nejednakosti.

MONITOR: U slučaju te istorijske nejednakosti morala bi da deluje distributivna pravda?
GOLUBOVIĆ: Jeste. Kod nas je neoliberalizam prećutno postao dominantna ideologija. Niko ne govori o tome da je neophodno da postavimo pitanje o povratku socijalne države. Socijalna država je vrlo dobro funkcionisala i u Francuskoj, nešto manje dobro u Engleskog – Bler ju je zakopao pa su ga zato nazvali naslednikom Tačerove, dosta dobro je funkcionisala i u Nemačko jedno vreme.

Ona je u socijalizmu kod nas imala i svoje dobre strane. Bilo je privilegija ali nikako tako velikih kao danas sa jednim Miškovićem koji je za par godina stekao milijarde. To je istorijska nepravda. U tim uslovima nema mnogo stimulansa za pojedinca. On vidi na koji način se dolazi do ogromnih količina novca i moći..

MONITOR: Radi se o stečenoj velikoj društvenoj moći i uticaju preko lako stečenog bogatstva?
GOLUBOVIĆ: Pogledajte samo činjenicu da je Mišković u lanac povezao gotovo sve supermarkete. To je moć koju teško može da ima i Boris Tadić.

MONITOR: Mnogi postaju zavisni od Miškovića i društva?
GOLUBOVIĆ: U 2001. na pitanje šta ispitanik čini da bi stvari bile bolje, najveći broj odgovora je bio – ništa, mi smo bespomoćni. Bespomoćnost je bila osnovni odgovor apsolutne većine. Tako je bilo i 2006, kada smo ispitivali apstinente. Mladi su govorili da iz revolta ne izlaze na izbore. Odgovarali su da neće da biraju manje zlo. Tada je sva krivica stavljana na teret političarima, a danas se više razmišlja i o ličnoj odgovornosti. Neki od ispitanika su danas postali samokritičniji pa kažu: u našoj glavi se ništa nije promenilo, mi razmišljamo isto kao za vreme Slobodana Miloševića. Činjenica da ljudi misle da bi trebalo da se promeni ,,nešto u glavi” je napredak.

MONITOR: Vraćaju samopoštovanje?
GOLUBOVIĆ: Samopoštovanje i samopouzdanje. I onda neće reći: pasivni smo zato što nas niko ne zove nigde, što nam niko ne daje slobodu. Sloboda se ne daje. Idi, trči, traži… To izvesno samoosvešćivanje ne može da se svede na jedan sloj ili životno doba. Nisu to samo mladi.

MONITOR: Među kojima ima dosta konformista?
GOLUBOVIĆ: Ne samo konformista, već da tako kažem ,,bezglavih” mladih ljudi. Zato je obrazovanje jako važno. Najvažnije je da kroz obrazovanje naučite ljude kako da znanje koriste, da im pomogne da stave prst na čelo i da sebi kažu: šta bih ja i na koji način uradila? Mi čak i u ekonomiji bolje stojimo nego u obrazovanju. To je tragično. Tu nas i globalizacija unazađuje. U Zagrebu na godišnjoj konferenciji filozofa gde redovno idem, prijatno me je iznenadilo što je moja kritika Bolonjske deklaracije dobila podršku. Oni ne kažu da je donijela više štete od koristi već – ,,Uništila nam je univerzitet”.

MONITOR: Kada se posmatraju politike u našem regionu, rečnik političara, njihovi programi, vidite diskurs utilitarnosti, bez univerzalističke vrednosne orijentacije, bez vizije. Stalno nam govore da zbog ovog ili onog pritiska, ove ili one pogodnosti, ovima ili onima moraju da popuste?
GOLUBOVIĆ: Daću vam jedan neshvatljiv primer. Najpoznatiji svetski ekonomista Jozef Stiglic, došao je na početku globalne krize u Beograd, da održi predavanje….

MONITOR: Ko je platio Mišković…
GOLUBOVIĆ: Jeste. Zbog toga nisam mogla da odem baš u Miškovićevo leglo da ga slušam, ali sam pratila na TV. Pitala sam političare, a znam pola vlade, jeste li čuli poruku – nemojte javna dobra prodavati, jer svaka zemlja koja ne upravlja svojim resurse mora da postane kolonija. A oni meni: Ko je Stiglic, šta on nama iz Amerike ovde da drži predavanja.

Odnela sam pre nekoliko dana moju najnoviju knjigu u parlament, odnela sam direktno i Borisu Tadiću i njegovim savetnicima i nekim ministrima. Ne verujem da će je iko otvoriti. A napisala sam u posveti Borisu, pošto ga znam od njegovog detinjstva: Molim te pročitaj bar deo ovih odgovora, da znaš u narednoj kampanji šta građani pitaju i šta očekuju. Verujem da je neće ni otvoriti.

MONITOR: Zašto?
GOLUBOVIĆ: Zato što niko neće ništa da uči, svi misle da su ,,bogom dani”. Jedina uloga koja se danas ne uči jeste kako biti političar.

MONITOR: Objektivno, nije lako jednom ,,čistuncu” u politici snaći se u gomili ličnih interesa na šta se svode naše partije, pa još i održavati vladajuću međustranačku ravnotežu?
GOLUBOVIĆ: Da. Ruku u vatru bih stavila da greške koje Tadić pravi ne pravi zato što zgrće pare. Drugo je u pitanju. Prva greška koju je napravio je to što je isključio Čedomira Jovanovića. Ne zato što posebno cenim Jovanovića, već što je tako pokazao da su frakcije nepoželjne. DS mora da bude sposobna da trpi frakcije. Kada je Lenjin izbacio frakcije pripremio je teren staljinizmu. Zašto je to uradio? Zato što se verovatno nesigurno osećao. Mislim da svi problemi kod njega nastaju iz nesigurnosti.

MONITOR: Čini se da Tadić u ovoj vladi previše vodi računa o zahtevima svih koalicionih partnera?
GOLUBOVIĆ: Suviše izašao u susret SPS. Nije imao za to razloga. Ali, on se oseća nesigurno a hoće da imitira Đinđića. On i Đinđić su u odlučnosti, različiti. Đinđić je imao petlju. I on je sigurno voleo vlast. Ali, ne verujem da je to ono što Borisa pokreće. On misli i o tome da DS kao stranka sačuva vlast. U tom pogledu ja mu dajem podršku. Ako dođe Nikolić (koji se uljudio) neće biti bolje, a da ne govorim šta će biti kad se vrati Šešelj. DS ima najviše potencijalno dobrih ljudi koji bi mogli da nešto pokrenu i promene. Nisu svi iskorišćeni. Interesantno, Boris je psiholog, a ne ume da bira saradnike. Njegovi savetnici…

MONITOR: No comment?
GOLUBOVIĆ: No comment. A i njegov premijer. Znam ga iz Saveta kada je bio na čelu Agencije za privatizaciju. Skoro sve privatizacije iz tog perioda su sada poništene. Kada smo ga upozoravali da je tu korupcija upetljana, on je govorio: Ma ne, kod nas nem korupcije. Tada sam mu rekla: Mi smo onda jedinstvena postsocijalistička zemlja u kojoj nema korupcije u privatizaciji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo