INTERVJU
ZAGORKA GOLUBOVIĆ: Idi, trči, traži

Često se pitamo ima li među nama ljudi koji su u teškim godinama očuvali intelektualno dostojanstvo. Naročito su tu na tapetu nekadašnji praksisovci. Hteli smo da pokažemo da ima još onih koji brinu o nama, kao što je dr Zagorka Golubović, antropološkinja, koja i dalje radi sedam-osam sati dnevno, posvećena temama koje nije napustila iako je zbog njih, svojevremeno, platila visoku cenu.
MONITOR: Kažete da je ljudsko dostojanstvo kao najviša vrednost modernog društva danas ugroženo. Koji pokazatelji posebno zabrinjavaju?.
GOLUBOVIĆ: To su nove ideologije, pre svega neoliberalizam koji je moralne principe stavio ad acta. U neoliberalnoj ideologiji se sve zasniva na utilitarnim vrednostima. ,,Radi ono što je korisno, a korisno je ono što meni koristi”. To je izrazito egoističko shvatanje života. Ja sam za to da čovek svojim ličnim potrebama da prostora, ali ovde u lične potrebe pre svega spada gomilanje novca, profita, nekretnina… Dakle, ono što uopšte ne služi razvoju ličnosti, što nije zadovoljavanje potreba u vezi sa vlastitim dostojanstvom niti dostojanstvom drugih… Predstavnici neoliberalizma kažu da je novac nova religija, novi bog i njemu treba služiti. Pa ako se svi posvete tome onda to čoveka vuče izvan njega samog. A ljudi, može se primetiti, sve ređe upotrebljavaju reč dostojanstvo. Danas je sankcionisan tzv. mobing. Radi se u stvari o zahtevu za odricanjem od individualnosti, o dobrovoljnom ropstvu, o pristanku na sve samo da se ne bi izgubio posao. Nezaposleni su lišeni ljudskog dostojanstva, jer su lišeni prava na rad što znači prava na život. Kada rangiram vrednosti na prva mesta stavljam ljudsko dostojanstvo, slobodu i autonomiju. Ako ih nema, čovek nema šanse da postane ličnost i da se posveti sebi.
MONITOR: Kritičarka ste postmoderne koncepcije kulture s kraja 20. veka, koja je na stranu stavila osnovne humanističke vrednosti?
GOLUBOVIĆ: Jedan pomoćnik ministra za kulturu rekao je pre nekoliko godina: ,,Vreme je da knjiga postane roba”. I postala je roba. Ne samo obični ljudi već i tzv. intelektualci misle da bez kulture može da se živi. Bez obzira na obrazovanje, kultura je sve manje prisutna u nama, za veliki broj ljudi i u razvijenim demokratijama – suvišna. I kultura je počela previše da podilazi ukusu najšire publike. A ukus nije biološka kategorija, on se stvara i kultivira. Svoje najnovije istraživanje počela sam sa tezom da je kultura krajnje marginalizovana u procesu tranzicije.
MONITOR: Nalazite da je veoma interesantna naša verzija postmoderne, naš kraj 20. veka. Govorite o osećaju bespomoćnosti i ,,dobrovoljnom bekstvu od slobode”.
GOLUBOVIĆ: Od slobode i odgovornosti.Vratila bih se na pitanje postmoderne. Postmodernizam je varka – kao kretanje modernosti u jednom višem pravcu. U stvari, postmodernizam je ukidanje osnovnih temelja modernizma, prosvećenosti, vrednosti. Oni kažu: potrebne su „male priče”, a ne ideje, vizije. Time se vraćamo unazad, tako da to nije post-moderno već involutivno.Vraćanje unazad je tradicionalizam, kretanje ustaljenim tokom. Stalno pravim razliku između tradicionalizma i tradicije. U tradiciji ima dosta toga čime se može dičiti. Naši seljaci su imali uzrečicu ,,Neću da kaljam obraz”, što govori o značaju poštenja kao vrednosti. Postmodernizam je poštapalica za ljude bez dovoljno ideja.
MONITOR: Kako izać iz stanja opšte rezignacije?
GOLUBOVIĆ: Obično se kaže ,,Na mladima svet ostaje”. Nažalost, mladi su uskraćeni za prave vrednosti. Omanule su i škola i porodica. Kada su dve osnovne institucije lišene svojih temeljnih funkcija, da obrazovanjem i vaspitavaju a da vaspitavanjem u porodici i obrazuju, veliko je pitanje gde su izvori volje za promenom.
Nisam ni pesimista ni optimista, pokušavam da nađem svetle tačke iz kojih se može videti da će nešto moći da nikne. Imala sam prilike da budem u kontaktu sa ,,praktičnim životom”. Videla sam da kada ljudi znaju šta žele, kada su uporni da to ostvare, mogu da ostvare cilj. Njihov primer može zarazno da deluje.
Kaže se da ne može mnogo pojedinac. Ne može, ali nepristajanjem on pokreće druge. Solidarnost se ne praktikuje u postmodernom društvu jer se izjednačava sa komunizmom. Po neoliberalnoj ideologiji, svak ko hoće da zaradi može, a ko to ne uspe on je lenjivac. Tako se namerno maskira stvarnost. Radništvo se reprodukuje. Studenti kojima sam predavala u SAD plaćali su desetine hiljada dolara za školovanje. Nisam morala da ih pitam iz kakvih su porodica. Radi se o prenošenju istorijske nejednakosti.
MONITOR: Ali i liberalni kapitalizam govori o ,,jednakim šansama”, pa ko je sposobniji, vredniji on će imati više?
GOLUBOVIĆ: Šta su tu jednake šanse? Ni kod nas u vreme socijalizma i besplatnog školovanja, radničko i seljačko dete nije lako stizalo na fakultet. Njegova siromašna porodica jedva je čekala da završi zanatsku školu da bi se zaposlio. Podmetanje je kad se kaže da postoje jednake šanse. Jaz se između bogatih i siromašnih u svetu se širi i to ne samo u Africi i Aziji, već i usred Evrope. Ima jedna fina knjiga koju je uređivao Antoni Gidens i pet autora je analiziralo kako se u Evropi za poslednjih deset godina širio socijalni jaz. Svaki sociolog zna da ekstremne socijalne razlike destabilizuju društvo. U neoliberalizmu i ne postoji koncepcija javnog, već samo privatnog dobra. Džon Rols je pokušao da koncepcijom distributivne pravde prevaziđe taj jaz. Tražio je da se pravi razlika između prirodne i istorijske, stečene nejednakosti.
MONITOR: U slučaju te istorijske nejednakosti morala bi da deluje distributivna pravda?
GOLUBOVIĆ: Jeste. Kod nas je neoliberalizam prećutno postao dominantna ideologija. Niko ne govori o tome da je neophodno da postavimo pitanje o povratku socijalne države. Socijalna država je vrlo dobro funkcionisala i u Francuskoj, nešto manje dobro u Engleskog – Bler ju je zakopao pa su ga zato nazvali naslednikom Tačerove, dosta dobro je funkcionisala i u Nemačko jedno vreme.
Ona je u socijalizmu kod nas imala i svoje dobre strane. Bilo je privilegija ali nikako tako velikih kao danas sa jednim Miškovićem koji je za par godina stekao milijarde. To je istorijska nepravda. U tim uslovima nema mnogo stimulansa za pojedinca. On vidi na koji način se dolazi do ogromnih količina novca i moći..
MONITOR: Radi se o stečenoj velikoj društvenoj moći i uticaju preko lako stečenog bogatstva?
GOLUBOVIĆ: Pogledajte samo činjenicu da je Mišković u lanac povezao gotovo sve supermarkete. To je moć koju teško može da ima i Boris Tadić.
MONITOR: Mnogi postaju zavisni od Miškovića i društva?
GOLUBOVIĆ: U 2001. na pitanje šta ispitanik čini da bi stvari bile bolje, najveći broj odgovora je bio – ništa, mi smo bespomoćni. Bespomoćnost je bila osnovni odgovor apsolutne većine. Tako je bilo i 2006, kada smo ispitivali apstinente. Mladi su govorili da iz revolta ne izlaze na izbore. Odgovarali su da neće da biraju manje zlo. Tada je sva krivica stavljana na teret političarima, a danas se više razmišlja i o ličnoj odgovornosti. Neki od ispitanika su danas postali samokritičniji pa kažu: u našoj glavi se ništa nije promenilo, mi razmišljamo isto kao za vreme Slobodana Miloševića. Činjenica da ljudi misle da bi trebalo da se promeni ,,nešto u glavi” je napredak.
MONITOR: Vraćaju samopoštovanje?
GOLUBOVIĆ: Samopoštovanje i samopouzdanje. I onda neće reći: pasivni smo zato što nas niko ne zove nigde, što nam niko ne daje slobodu. Sloboda se ne daje. Idi, trči, traži… To izvesno samoosvešćivanje ne može da se svede na jedan sloj ili životno doba. Nisu to samo mladi.
MONITOR: Među kojima ima dosta konformista?
GOLUBOVIĆ: Ne samo konformista, već da tako kažem ,,bezglavih” mladih ljudi. Zato je obrazovanje jako važno. Najvažnije je da kroz obrazovanje naučite ljude kako da znanje koriste, da im pomogne da stave prst na čelo i da sebi kažu: šta bih ja i na koji način uradila? Mi čak i u ekonomiji bolje stojimo nego u obrazovanju. To je tragično. Tu nas i globalizacija unazađuje. U Zagrebu na godišnjoj konferenciji filozofa gde redovno idem, prijatno me je iznenadilo što je moja kritika Bolonjske deklaracije dobila podršku. Oni ne kažu da je donijela više štete od koristi već – ,,Uništila nam je univerzitet”.
MONITOR: Kada se posmatraju politike u našem regionu, rečnik političara, njihovi programi, vidite diskurs utilitarnosti, bez univerzalističke vrednosne orijentacije, bez vizije. Stalno nam govore da zbog ovog ili onog pritiska, ove ili one pogodnosti, ovima ili onima moraju da popuste?
GOLUBOVIĆ: Daću vam jedan neshvatljiv primer. Najpoznatiji svetski ekonomista Jozef Stiglic, došao je na početku globalne krize u Beograd, da održi predavanje….
MONITOR: Ko je platio Mišković…
GOLUBOVIĆ: Jeste. Zbog toga nisam mogla da odem baš u Miškovićevo leglo da ga slušam, ali sam pratila na TV. Pitala sam političare, a znam pola vlade, jeste li čuli poruku – nemojte javna dobra prodavati, jer svaka zemlja koja ne upravlja svojim resurse mora da postane kolonija. A oni meni: Ko je Stiglic, šta on nama iz Amerike ovde da drži predavanja.
Odnela sam pre nekoliko dana moju najnoviju knjigu u parlament, odnela sam direktno i Borisu Tadiću i njegovim savetnicima i nekim ministrima. Ne verujem da će je iko otvoriti. A napisala sam u posveti Borisu, pošto ga znam od njegovog detinjstva: Molim te pročitaj bar deo ovih odgovora, da znaš u narednoj kampanji šta građani pitaju i šta očekuju. Verujem da je neće ni otvoriti.
MONITOR: Zašto?
GOLUBOVIĆ: Zato što niko neće ništa da uči, svi misle da su ,,bogom dani”. Jedina uloga koja se danas ne uči jeste kako biti političar.
MONITOR: Objektivno, nije lako jednom ,,čistuncu” u politici snaći se u gomili ličnih interesa na šta se svode naše partije, pa još i održavati vladajuću međustranačku ravnotežu?
GOLUBOVIĆ: Da. Ruku u vatru bih stavila da greške koje Tadić pravi ne pravi zato što zgrće pare. Drugo je u pitanju. Prva greška koju je napravio je to što je isključio Čedomira Jovanovića. Ne zato što posebno cenim Jovanovića, već što je tako pokazao da su frakcije nepoželjne. DS mora da bude sposobna da trpi frakcije. Kada je Lenjin izbacio frakcije pripremio je teren staljinizmu. Zašto je to uradio? Zato što se verovatno nesigurno osećao. Mislim da svi problemi kod njega nastaju iz nesigurnosti.
MONITOR: Čini se da Tadić u ovoj vladi previše vodi računa o zahtevima svih koalicionih partnera?
GOLUBOVIĆ: Suviše izašao u susret SPS. Nije imao za to razloga. Ali, on se oseća nesigurno a hoće da imitira Đinđića. On i Đinđić su u odlučnosti, različiti. Đinđić je imao petlju. I on je sigurno voleo vlast. Ali, ne verujem da je to ono što Borisa pokreće. On misli i o tome da DS kao stranka sačuva vlast. U tom pogledu ja mu dajem podršku. Ako dođe Nikolić (koji se uljudio) neće biti bolje, a da ne govorim šta će biti kad se vrati Šešelj. DS ima najviše potencijalno dobrih ljudi koji bi mogli da nešto pokrenu i promene. Nisu svi iskorišćeni. Interesantno, Boris je psiholog, a ne ume da bira saradnike. Njegovi savetnici…
MONITOR: No comment?
GOLUBOVIĆ: No comment. A i njegov premijer. Znam ga iz Saveta kada je bio na čelu Agencije za privatizaciju. Skoro sve privatizacije iz tog perioda su sada poništene. Kada smo ga upozoravali da je tu korupcija upetljana, on je govorio: Ma ne, kod nas nem korupcije. Tada sam mu rekla: Mi smo onda jedinstvena postsocijalistička zemlja u kojoj nema korupcije u privatizaciji.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom