Povežite se sa nama

INTERVJU

DANILO ŠERBEDŽIJA: Crna komedija preporuke

Objavljeno prije

na

Danilo Šerbedžija, reditelj i scenarista sa filmskim debijem Sedamdeset i dva dana osvojio je publiku i kritiku Filmskog festivala u Herceg Novom – Montenegro Film Festival 2010. Glavni protagonista ovog filma Rade Šerbedžija za ulogu Maneta Paripovića dobio je Zlatnu mimozu za najbolju mušku ulogu. Mira Banjac je za sporednu ulogu lika babe Neđe i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila nagradu Milan Žmukić. Grand Prix je izostao, mada su reakcije publike, novinara i prijatelja festivala bile na strani ovog vanredno dobrog filmskog ostvarenja.

Danilo Šerbedžija, profesor filozofije i starogrčkog, postdiplomske studije je završio na Univerzitetu Ohajo, u klasi Rajka Grlića. Kao inspiraciju za ovaj crnohumorni film koristio je anegdotu koju je čuo na odsluženju vojnog roka u Mariboru 1989. Tada mu se crnogorski vojnik Veselko povjerio da je jedina briga i posao njegove porodica da baba ne umre, jer ima američku penziju.

Podstaknut tom anegdotom, snimio je film o ličkoj porodici čiji je glavni prihod đedova američka penzija, koju prima njegova udovica Neđe (Mira Banjac). Nakon šta baba umre, glava porodice Mane (Rade Šerbedžija) smišlja plan – zamijeniti babu…

MONITOR: Film 72 dana je Vaš filmski debi, hrvatsko-srpske produkcije. Gdje je bila premijera i kakve su reakcije publike i kritike?
ŠERBEDŽIJA: Za sada je film igrao na festivalu u Puli, Motovan FF, i na ovonedjeljnom festvalu filma u Herceg Novom. Potom ide u Vrnjačku Banju i Niš. To je samo plan i program za ovaj mjesec. Očekujemo odgovore stranih festivala, gdje smo aplicirali, pa u zavisnosti od toga, putujemo dalje. Reakcije publike i kritike su odlične. Prezadovoljan sam. Publika je ispunila svako kino gdje smo do sada igrali. Nekoliko hiljada ljudi je činilo publiku Pulske Arene, koja je bila prepuna, a reakcije na kraju filma su bile fenomenalne.

Osjećao se smijeh unutar filma. Komične scene su praćene pljeskom, koji me je prilično iznenadio. To je najljepše što se redatelju može desiti – da mu publika reagira. Ista atmosfera i u Novom. Važno je da publika i kritika nisu podijeljene. Kritika nalazi neke legitimne zamjerke, što je sasvim razumno i normalno. S nekima se čak i slažem. Sve kritike su bile pozitivne, što je također divan osjećaj.

MONITOR: Imate sjajno ispisan filmski dijalog. Kako ste se odlučili za najteži žanr – crnu komediju?
ŠERBEDŽIJA: Napraviti komediju, posebno crnohumornu je ne samo težak već i izazovan posao. Od komičnog doći do nečeg tragičnog ili ukazati na neki problem je vrlo teško. Napraviti film da se ljudi smiju, a da ostane gorčina u grlu, bio mi je pravi izazov. Komediju pratim od malih nogu. Obožavam filmove Žike Pavlovića, drame Duška Kovačevića, kao i”Šteficu Cvek u raljama života” Rajka Grlića.

Teško je kroz humor ukazati na ozbiljne probleme. Dok sam studirao filozofiju i grčki, diplomirao sam na temi Pojam komičnog kod Aristotela. U pitanju je stara antička komedija, koja je bila vrlo politički angažirana i pokazivala tadašnju političku situaciju u Ateni. Mislim da sam našao ključ, svezu u svom dosadašnjem sazrijevanju i to iskoristio kroz filmski jezik i dramaturgiju ovog filma.

MONITOR: Intrigantno je da ste se, pričajući ovu intimu ličkih Srba, uspjeli izmaknuti od srpskih i hrvatskih nacionalnih ,,bolova”. Vješto ste spakovali radnju u apolitično crnohumorno tkivo koje je progovorilo samo za sebe i sasvim s mjerom.
ŠERBEDŽIJA: Osnovna namjera mi je bila da se ne priča o politici, već da se politika prepozna. Vide se razrušene kuće, grafiti, a likovi, opet, ne govore jezikom politike. Radeći na terenu u jednom humanitarnom pohodu po Lici, primijetio sam da se tamo zaista ne pominje politika. O njoj se drobi samo u gradovima. Salonski nacionalisti i lokalne socijal patriote su jedini uključeni u takvu ”politikantsku” aktivnost. Ljudi u selima zaista nemaju vremena za sve to. Oni moraju ići na zemlju i raditi. U mom filmu politika izbija u psovkama i svađi. Oni se sukobljavaju zbog nečeg drugog, a ne zbog politike. Živa je istina, svako ko ode u takve ruralne krajeve, naićiće na sličnu ili istu sliku.

MONITOR: Ovo je prvi poslijeratni film koji se direktno ne bavi politikom, a lično ga se tiče politika. Da li mislite da je ovo bolji način filmskog govorenja?
ŠERBEDŽIJA: Prvi put nakon rata se pojavio ovakav film gdje je prva postavka glavnih glumaca sastavljena od Srba. Prezirem pričati o politici. No ona se ne može izbjeći. Mislim da je ”jače” kad se progovori indirektno, da ljudi sami izvedu zaključak. Trebalo je ponuditi ovakav model da svako svojim očima vidi kako je krvav život povratnika, seljaka, težaka. Nema smisla govoriti o politici na prvu loptu. Uvijek je jači kontekst nego direktni komentar.

MONITOR: Šta vas je navelo na ovakvu dramaturgiju priče i ko je bio prvi okidač za Paripoviće?
ŠERBEDŽIJA: Služeći vojsku u Mariboru 1989. sreo sam crnogorskog vojnika Veselka, koji je s nepunih sedamnaest godina, krivotvoreći dokumente pobjegao u JNA. Kapetan ga je pitao šta mu radi otac, odgovorio je – Ništa druže kapetane. Na pitanje šta rade ostali ukućani, uslijedila je priča da stric, tata, rođak i on ne rade ništa, već da čuvaju babu da ne umre. Naime, baba je primala inostranu penziju, pa je kao ”zlatna koka” izdržavala obitelj.

Pitao sam se, šta bi se zaista moglo desiti da baba nakon petnaest minuta filma- umre. Ispalo je da je to odlična ideja za film. Zamislite, prijatelj iz Herceg Novog mi je rekao: Samo se ti smij. Meni je poznato nekoliko identičnih slučajeva, čuvanja babe od smrti. To u našim krajevima nije nikakva novost…

MONITOR: S obzirom na to da ste film snimali na već postojećim lokacijama, pitamo se da li to znači da ste s budžetom bili rasterećeni?
ŠERBEDŽIJA: Budžetski smo naprotiv bili veoma opterećeni. Imali smo nedovoljno novca za snimanje koje je trajalo manje od četiri tjedna. Baš zbog budžeta nismo sve mogli snimati u Lici, već smo našli lokaciju na početku Korduna iza Karlovca, pa smo tako bili bliži Zagrebu. Važne i glavne scene eksterijera su snimane u Radetovoj rodnoj kući. To je kuća njegovog ujaka Mite Matijevića, koji čak glumi u filmu. Kuća se nije mijenjala godinama, pa je najautentičnija što je mogla biti. To mi je bilo vrlo važno. Tako da smo i tu kuću na Kordunu totalno uredili u tom stilu da bude realistični prikaz tih ličkih kuća.

MONITOR: Kako je bilo osjetiti šmek predaka, pejzaža, pritom raditi s rođenom sestrom Lucijom Šerbedžijom i ocem Radetom Šerbedžijom?
ŠERBEDŽIJA: Divan je osjećaj bilo raditi sa njima. To je bio plus, jer znam kako dišu i kako funkcioniraju. Oni su veliki profesionalci i nije bilo nikakve razlike u odnosu na rad s Bogdanom Diklićem, Mirom Banjac, Nebojšom Glogovcem ili Draganom Nikolićem. Kod nas ne postoje velike razmažene zvijezde, kao u Holivudu. Kod nas su velike zvijezde veliki profesionalci, s kojima je najlakše raditi.

MONITOR: Biti sin velikog Radeta Šerbedžije je teret ili vjetar u leđa, konkretno vezano za angažovanje oko ovog filma?
ŠERBEDŽIJA: Znate, s tim teretom živim uspješno već 39 godina. Mogu reći da sam navikao s teretom koji je nekad minus nekad plus. Kao i sve u životu. Sedamdeset i dva dana je moj debi i prvi dugi metar, u kojem Rade nije imao ”svoje prste”. Teško sam došao do snimanja ovog filma. Godinama imam scenarij koji je napisan 2001. To što sam Radetov sin nije mi išlo u prilog. Novac sam dobio 2008. Možda je ovako bolje. Nikad se ne zna…

MONITOR: Kakvi su planovi za 72 dana? Šta očekujete od festivala u Herceg Novom? Da li će vam donijeti dobar glas?
ŠERBEDŽIJA: Ovaj festival je meni već donio dobar glas. Glas publike je sjajan. Divno se osjećam nakon projekcije i onako burnih reakcija publike. Nagrade su važne jer potvrđuju da je dobar rad mene i moje ekipe.To je nešto što ostane zabilježeno. Ne mogu reći da nagrade nisu bitne, ali nisu ono zbog čega se radi film.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo