Povežite se sa nama

INTERVJU

DANILO ŠERBEDŽIJA: Crna komedija preporuke

Objavljeno prije

na

serbedzija

Danilo Šerbedžija, reditelj i scenarista sa filmskim debijem Sedamdeset i dva dana osvojio je publiku i kritiku Filmskog festivala u Herceg Novom – Montenegro Film Festival 2010. Glavni protagonista ovog filma Rade Šerbedžija za ulogu Maneta Paripovića dobio je Zlatnu mimozu za najbolju mušku ulogu. Mira Banjac je za sporednu ulogu lika babe Neđe i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila nagradu Milan Žmukić. Grand Prix je izostao, mada su reakcije publike, novinara i prijatelja festivala bile na strani ovog vanredno dobrog filmskog ostvarenja.

Danilo Šerbedžija, profesor filozofije i starogrčkog, postdiplomske studije je završio na Univerzitetu Ohajo, u klasi Rajka Grlića. Kao inspiraciju za ovaj crnohumorni film koristio je anegdotu koju je čuo na odsluženju vojnog roka u Mariboru 1989. Tada mu se crnogorski vojnik Veselko povjerio da je jedina briga i posao njegove porodica da baba ne umre, jer ima američku penziju.

Podstaknut tom anegdotom, snimio je film o ličkoj porodici čiji je glavni prihod đedova američka penzija, koju prima njegova udovica Neđe (Mira Banjac). Nakon šta baba umre, glava porodice Mane (Rade Šerbedžija) smišlja plan – zamijeniti babu…

MONITOR: Film 72 dana je Vaš filmski debi, hrvatsko-srpske produkcije. Gdje je bila premijera i kakve su reakcije publike i kritike?
ŠERBEDŽIJA: Za sada je film igrao na festivalu u Puli, Motovan FF, i na ovonedjeljnom festvalu filma u Herceg Novom. Potom ide u Vrnjačku Banju i Niš. To je samo plan i program za ovaj mjesec. Očekujemo odgovore stranih festivala, gdje smo aplicirali, pa u zavisnosti od toga, putujemo dalje. Reakcije publike i kritike su odlične. Prezadovoljan sam. Publika je ispunila svako kino gdje smo do sada igrali. Nekoliko hiljada ljudi je činilo publiku Pulske Arene, koja je bila prepuna, a reakcije na kraju filma su bile fenomenalne.

Osjećao se smijeh unutar filma. Komične scene su praćene pljeskom, koji me je prilično iznenadio. To je najljepše što se redatelju može desiti – da mu publika reagira. Ista atmosfera i u Novom. Važno je da publika i kritika nisu podijeljene. Kritika nalazi neke legitimne zamjerke, što je sasvim razumno i normalno. S nekima se čak i slažem. Sve kritike su bile pozitivne, što je također divan osjećaj.

MONITOR: Imate sjajno ispisan filmski dijalog. Kako ste se odlučili za najteži žanr – crnu komediju?
ŠERBEDŽIJA: Napraviti komediju, posebno crnohumornu je ne samo težak već i izazovan posao. Od komičnog doći do nečeg tragičnog ili ukazati na neki problem je vrlo teško. Napraviti film da se ljudi smiju, a da ostane gorčina u grlu, bio mi je pravi izazov. Komediju pratim od malih nogu. Obožavam filmove Žike Pavlovića, drame Duška Kovačevića, kao i”Šteficu Cvek u raljama života” Rajka Grlića.

Teško je kroz humor ukazati na ozbiljne probleme. Dok sam studirao filozofiju i grčki, diplomirao sam na temi Pojam komičnog kod Aristotela. U pitanju je stara antička komedija, koja je bila vrlo politički angažirana i pokazivala tadašnju političku situaciju u Ateni. Mislim da sam našao ključ, svezu u svom dosadašnjem sazrijevanju i to iskoristio kroz filmski jezik i dramaturgiju ovog filma.

MONITOR: Intrigantno je da ste se, pričajući ovu intimu ličkih Srba, uspjeli izmaknuti od srpskih i hrvatskih nacionalnih ,,bolova”. Vješto ste spakovali radnju u apolitično crnohumorno tkivo koje je progovorilo samo za sebe i sasvim s mjerom.
ŠERBEDŽIJA: Osnovna namjera mi je bila da se ne priča o politici, već da se politika prepozna. Vide se razrušene kuće, grafiti, a likovi, opet, ne govore jezikom politike. Radeći na terenu u jednom humanitarnom pohodu po Lici, primijetio sam da se tamo zaista ne pominje politika. O njoj se drobi samo u gradovima. Salonski nacionalisti i lokalne socijal patriote su jedini uključeni u takvu ”politikantsku” aktivnost. Ljudi u selima zaista nemaju vremena za sve to. Oni moraju ići na zemlju i raditi. U mom filmu politika izbija u psovkama i svađi. Oni se sukobljavaju zbog nečeg drugog, a ne zbog politike. Živa je istina, svako ko ode u takve ruralne krajeve, naićiće na sličnu ili istu sliku.

MONITOR: Ovo je prvi poslijeratni film koji se direktno ne bavi politikom, a lično ga se tiče politika. Da li mislite da je ovo bolji način filmskog govorenja?
ŠERBEDŽIJA: Prvi put nakon rata se pojavio ovakav film gdje je prva postavka glavnih glumaca sastavljena od Srba. Prezirem pričati o politici. No ona se ne može izbjeći. Mislim da je ”jače” kad se progovori indirektno, da ljudi sami izvedu zaključak. Trebalo je ponuditi ovakav model da svako svojim očima vidi kako je krvav život povratnika, seljaka, težaka. Nema smisla govoriti o politici na prvu loptu. Uvijek je jači kontekst nego direktni komentar.

MONITOR: Šta vas je navelo na ovakvu dramaturgiju priče i ko je bio prvi okidač za Paripoviće?
ŠERBEDŽIJA: Služeći vojsku u Mariboru 1989. sreo sam crnogorskog vojnika Veselka, koji je s nepunih sedamnaest godina, krivotvoreći dokumente pobjegao u JNA. Kapetan ga je pitao šta mu radi otac, odgovorio je – Ništa druže kapetane. Na pitanje šta rade ostali ukućani, uslijedila je priča da stric, tata, rođak i on ne rade ništa, već da čuvaju babu da ne umre. Naime, baba je primala inostranu penziju, pa je kao ”zlatna koka” izdržavala obitelj.

Pitao sam se, šta bi se zaista moglo desiti da baba nakon petnaest minuta filma- umre. Ispalo je da je to odlična ideja za film. Zamislite, prijatelj iz Herceg Novog mi je rekao: Samo se ti smij. Meni je poznato nekoliko identičnih slučajeva, čuvanja babe od smrti. To u našim krajevima nije nikakva novost…

MONITOR: S obzirom na to da ste film snimali na već postojećim lokacijama, pitamo se da li to znači da ste s budžetom bili rasterećeni?
ŠERBEDŽIJA: Budžetski smo naprotiv bili veoma opterećeni. Imali smo nedovoljno novca za snimanje koje je trajalo manje od četiri tjedna. Baš zbog budžeta nismo sve mogli snimati u Lici, već smo našli lokaciju na početku Korduna iza Karlovca, pa smo tako bili bliži Zagrebu. Važne i glavne scene eksterijera su snimane u Radetovoj rodnoj kući. To je kuća njegovog ujaka Mite Matijevića, koji čak glumi u filmu. Kuća se nije mijenjala godinama, pa je najautentičnija što je mogla biti. To mi je bilo vrlo važno. Tako da smo i tu kuću na Kordunu totalno uredili u tom stilu da bude realistični prikaz tih ličkih kuća.

MONITOR: Kako je bilo osjetiti šmek predaka, pejzaža, pritom raditi s rođenom sestrom Lucijom Šerbedžijom i ocem Radetom Šerbedžijom?
ŠERBEDŽIJA: Divan je osjećaj bilo raditi sa njima. To je bio plus, jer znam kako dišu i kako funkcioniraju. Oni su veliki profesionalci i nije bilo nikakve razlike u odnosu na rad s Bogdanom Diklićem, Mirom Banjac, Nebojšom Glogovcem ili Draganom Nikolićem. Kod nas ne postoje velike razmažene zvijezde, kao u Holivudu. Kod nas su velike zvijezde veliki profesionalci, s kojima je najlakše raditi.

MONITOR: Biti sin velikog Radeta Šerbedžije je teret ili vjetar u leđa, konkretno vezano za angažovanje oko ovog filma?
ŠERBEDŽIJA: Znate, s tim teretom živim uspješno već 39 godina. Mogu reći da sam navikao s teretom koji je nekad minus nekad plus. Kao i sve u životu. Sedamdeset i dva dana je moj debi i prvi dugi metar, u kojem Rade nije imao ”svoje prste”. Teško sam došao do snimanja ovog filma. Godinama imam scenarij koji je napisan 2001. To što sam Radetov sin nije mi išlo u prilog. Novac sam dobio 2008. Možda je ovako bolje. Nikad se ne zna…

MONITOR: Kakvi su planovi za 72 dana? Šta očekujete od festivala u Herceg Novom? Da li će vam donijeti dobar glas?
ŠERBEDŽIJA: Ovaj festival je meni već donio dobar glas. Glas publike je sjajan. Divno se osjećam nakon projekcije i onako burnih reakcija publike. Nagrade su važne jer potvrđuju da je dobar rad mene i moje ekipe.To je nešto što ostane zabilježeno. Ne mogu reći da nagrade nisu bitne, ali nisu ono zbog čega se radi film.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo