Povežite se sa nama

INTERVJU

DANILO ŠERBEDŽIJA: Crna komedija preporuke

Objavljeno prije

na

Danilo Šerbedžija, reditelj i scenarista sa filmskim debijem Sedamdeset i dva dana osvojio je publiku i kritiku Filmskog festivala u Herceg Novom – Montenegro Film Festival 2010. Glavni protagonista ovog filma Rade Šerbedžija za ulogu Maneta Paripovića dobio je Zlatnu mimozu za najbolju mušku ulogu. Mira Banjac je za sporednu ulogu lika babe Neđe i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila nagradu Milan Žmukić. Grand Prix je izostao, mada su reakcije publike, novinara i prijatelja festivala bile na strani ovog vanredno dobrog filmskog ostvarenja.

Danilo Šerbedžija, profesor filozofije i starogrčkog, postdiplomske studije je završio na Univerzitetu Ohajo, u klasi Rajka Grlića. Kao inspiraciju za ovaj crnohumorni film koristio je anegdotu koju je čuo na odsluženju vojnog roka u Mariboru 1989. Tada mu se crnogorski vojnik Veselko povjerio da je jedina briga i posao njegove porodica da baba ne umre, jer ima američku penziju.

Podstaknut tom anegdotom, snimio je film o ličkoj porodici čiji je glavni prihod đedova američka penzija, koju prima njegova udovica Neđe (Mira Banjac). Nakon šta baba umre, glava porodice Mane (Rade Šerbedžija) smišlja plan – zamijeniti babu…

MONITOR: Film 72 dana je Vaš filmski debi, hrvatsko-srpske produkcije. Gdje je bila premijera i kakve su reakcije publike i kritike?
ŠERBEDŽIJA: Za sada je film igrao na festivalu u Puli, Motovan FF, i na ovonedjeljnom festvalu filma u Herceg Novom. Potom ide u Vrnjačku Banju i Niš. To je samo plan i program za ovaj mjesec. Očekujemo odgovore stranih festivala, gdje smo aplicirali, pa u zavisnosti od toga, putujemo dalje. Reakcije publike i kritike su odlične. Prezadovoljan sam. Publika je ispunila svako kino gdje smo do sada igrali. Nekoliko hiljada ljudi je činilo publiku Pulske Arene, koja je bila prepuna, a reakcije na kraju filma su bile fenomenalne.

Osjećao se smijeh unutar filma. Komične scene su praćene pljeskom, koji me je prilično iznenadio. To je najljepše što se redatelju može desiti – da mu publika reagira. Ista atmosfera i u Novom. Važno je da publika i kritika nisu podijeljene. Kritika nalazi neke legitimne zamjerke, što je sasvim razumno i normalno. S nekima se čak i slažem. Sve kritike su bile pozitivne, što je također divan osjećaj.

MONITOR: Imate sjajno ispisan filmski dijalog. Kako ste se odlučili za najteži žanr – crnu komediju?
ŠERBEDŽIJA: Napraviti komediju, posebno crnohumornu je ne samo težak već i izazovan posao. Od komičnog doći do nečeg tragičnog ili ukazati na neki problem je vrlo teško. Napraviti film da se ljudi smiju, a da ostane gorčina u grlu, bio mi je pravi izazov. Komediju pratim od malih nogu. Obožavam filmove Žike Pavlovića, drame Duška Kovačevića, kao i”Šteficu Cvek u raljama života” Rajka Grlića.

Teško je kroz humor ukazati na ozbiljne probleme. Dok sam studirao filozofiju i grčki, diplomirao sam na temi Pojam komičnog kod Aristotela. U pitanju je stara antička komedija, koja je bila vrlo politički angažirana i pokazivala tadašnju političku situaciju u Ateni. Mislim da sam našao ključ, svezu u svom dosadašnjem sazrijevanju i to iskoristio kroz filmski jezik i dramaturgiju ovog filma.

MONITOR: Intrigantno je da ste se, pričajući ovu intimu ličkih Srba, uspjeli izmaknuti od srpskih i hrvatskih nacionalnih ,,bolova”. Vješto ste spakovali radnju u apolitično crnohumorno tkivo koje je progovorilo samo za sebe i sasvim s mjerom.
ŠERBEDŽIJA: Osnovna namjera mi je bila da se ne priča o politici, već da se politika prepozna. Vide se razrušene kuće, grafiti, a likovi, opet, ne govore jezikom politike. Radeći na terenu u jednom humanitarnom pohodu po Lici, primijetio sam da se tamo zaista ne pominje politika. O njoj se drobi samo u gradovima. Salonski nacionalisti i lokalne socijal patriote su jedini uključeni u takvu ”politikantsku” aktivnost. Ljudi u selima zaista nemaju vremena za sve to. Oni moraju ići na zemlju i raditi. U mom filmu politika izbija u psovkama i svađi. Oni se sukobljavaju zbog nečeg drugog, a ne zbog politike. Živa je istina, svako ko ode u takve ruralne krajeve, naićiće na sličnu ili istu sliku.

MONITOR: Ovo je prvi poslijeratni film koji se direktno ne bavi politikom, a lično ga se tiče politika. Da li mislite da je ovo bolji način filmskog govorenja?
ŠERBEDŽIJA: Prvi put nakon rata se pojavio ovakav film gdje je prva postavka glavnih glumaca sastavljena od Srba. Prezirem pričati o politici. No ona se ne može izbjeći. Mislim da je ”jače” kad se progovori indirektno, da ljudi sami izvedu zaključak. Trebalo je ponuditi ovakav model da svako svojim očima vidi kako je krvav život povratnika, seljaka, težaka. Nema smisla govoriti o politici na prvu loptu. Uvijek je jači kontekst nego direktni komentar.

MONITOR: Šta vas je navelo na ovakvu dramaturgiju priče i ko je bio prvi okidač za Paripoviće?
ŠERBEDŽIJA: Služeći vojsku u Mariboru 1989. sreo sam crnogorskog vojnika Veselka, koji je s nepunih sedamnaest godina, krivotvoreći dokumente pobjegao u JNA. Kapetan ga je pitao šta mu radi otac, odgovorio je – Ništa druže kapetane. Na pitanje šta rade ostali ukućani, uslijedila je priča da stric, tata, rođak i on ne rade ništa, već da čuvaju babu da ne umre. Naime, baba je primala inostranu penziju, pa je kao ”zlatna koka” izdržavala obitelj.

Pitao sam se, šta bi se zaista moglo desiti da baba nakon petnaest minuta filma- umre. Ispalo je da je to odlična ideja za film. Zamislite, prijatelj iz Herceg Novog mi je rekao: Samo se ti smij. Meni je poznato nekoliko identičnih slučajeva, čuvanja babe od smrti. To u našim krajevima nije nikakva novost…

MONITOR: S obzirom na to da ste film snimali na već postojećim lokacijama, pitamo se da li to znači da ste s budžetom bili rasterećeni?
ŠERBEDŽIJA: Budžetski smo naprotiv bili veoma opterećeni. Imali smo nedovoljno novca za snimanje koje je trajalo manje od četiri tjedna. Baš zbog budžeta nismo sve mogli snimati u Lici, već smo našli lokaciju na početku Korduna iza Karlovca, pa smo tako bili bliži Zagrebu. Važne i glavne scene eksterijera su snimane u Radetovoj rodnoj kući. To je kuća njegovog ujaka Mite Matijevića, koji čak glumi u filmu. Kuća se nije mijenjala godinama, pa je najautentičnija što je mogla biti. To mi je bilo vrlo važno. Tako da smo i tu kuću na Kordunu totalno uredili u tom stilu da bude realistični prikaz tih ličkih kuća.

MONITOR: Kako je bilo osjetiti šmek predaka, pejzaža, pritom raditi s rođenom sestrom Lucijom Šerbedžijom i ocem Radetom Šerbedžijom?
ŠERBEDŽIJA: Divan je osjećaj bilo raditi sa njima. To je bio plus, jer znam kako dišu i kako funkcioniraju. Oni su veliki profesionalci i nije bilo nikakve razlike u odnosu na rad s Bogdanom Diklićem, Mirom Banjac, Nebojšom Glogovcem ili Draganom Nikolićem. Kod nas ne postoje velike razmažene zvijezde, kao u Holivudu. Kod nas su velike zvijezde veliki profesionalci, s kojima je najlakše raditi.

MONITOR: Biti sin velikog Radeta Šerbedžije je teret ili vjetar u leđa, konkretno vezano za angažovanje oko ovog filma?
ŠERBEDŽIJA: Znate, s tim teretom živim uspješno već 39 godina. Mogu reći da sam navikao s teretom koji je nekad minus nekad plus. Kao i sve u životu. Sedamdeset i dva dana je moj debi i prvi dugi metar, u kojem Rade nije imao ”svoje prste”. Teško sam došao do snimanja ovog filma. Godinama imam scenarij koji je napisan 2001. To što sam Radetov sin nije mi išlo u prilog. Novac sam dobio 2008. Možda je ovako bolje. Nikad se ne zna…

MONITOR: Kakvi su planovi za 72 dana? Šta očekujete od festivala u Herceg Novom? Da li će vam donijeti dobar glas?
ŠERBEDŽIJA: Ovaj festival je meni već donio dobar glas. Glas publike je sjajan. Divno se osjećam nakon projekcije i onako burnih reakcija publike. Nagrade su važne jer potvrđuju da je dobar rad mene i moje ekipe.To je nešto što ostane zabilježeno. Ne mogu reći da nagrade nisu bitne, ali nisu ono zbog čega se radi film.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo