Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ: Ovo društvo je bolesno ravnodušno

Objavljeno prije

na

Na svakom crnogorskom kiosku ovih dana sačekaće vas Paranoja u Podgorici, novi roman Balše Brkovića. Nakon samo dva mjeseca, roman je doživio drugo izdanje, što je prava rijetkost za crnogorsko izdavaštvo. Brković je objavio pet knjiga poezije, zbirku priča Berlinski krug, kao i roman Privatna galerija za koji je dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. S jednim od najistaknutijih crnogorskih pisaca, sreli smo se u Maestru, gdje kao i u romanu glavni lik svako jutro ispija kafu i čita novine.

MONITOR: Vaš novi roman počinje ,,Tehnički, gledano, svi, ili gotovo svi događaji u ovoj priči su čista fikcija… Opet, sve to ne umanjuje njihovu istinitost”. Definitivno je ,,Paranoja u Podgorici” izazvala još veću buku od Vašeg prvijenca. Šta mislite zašto je to tako?
BRKOVIĆ: Zapravo riječ je o napomeni prije početka samog romana – koja je takođe u funkciji aktiviranja nekih mehanizama paranoje kao takve… Ali, to su igrice uobičajene u modernoj literaturi. Uostalom, priča o uvjerljivosti i istini u literaturi, o stvarnom i mogućem, traje još od Aristotela. Moja namjera je bila da ukažem na neke socijalne mehanizme i manire, da se na taj način dočara slika jednog vremena, da se prepoznaju rubni toposi današnjeg crnogorskog društva. Povodom buke – u principu dobro je kad knjige izazivaju buku, kako ste to rekli. Na jedan perverzan način ovo je društvo – bolesno ravnodušno. I sve je manje, ne samo knjiga, već bilo čega, što može izazvati buku. Tako da to i nije loše – tišina koliko god ponekad može biti ljekovita, zna da bude i vrlo opasna. Posebno ako je to način da jedno društvo, da jedna zajednica svojom tišinom potpiše moralnu kapitulaciju.

MONITOR: Iako su u romanima potpuno različiti likovi, ,,Paranoja” predstavlja svojevrsni nastavak ,,Privatne galerije”. Oba romana smještena su u današnju Podgoricu, Crnu Goru u kojoj obitavaju policajci, tajkuni, ministri, jedan gradonačelnik… ali i autsajderi, džezeri. Da li je roman kritika crnogorskog društva ili omaž toj drugačijoj Podgorici?
BRKOVIĆ: Ja se nadam da je i jedno i drugo. Meni je izuzetno važno da svjedočim postojanje te Druge Podgorice. I inače, svi pravi gradovi imaju tu vrstu dvojstva. Takozvana Druga Podgorica je znak da nije sve poklopila jeziva banalnost.

MONITOR: S obzirom na to da je roman za dva mjeseca doživio dva izdanja, slobodno možemo reći da je postao pravi bestseler u Crnoj Gori, što predstavlja svojevrsni presedan bar što se tiče beletristike. Da li kod nas pisac bestselera može da živi samo od pisanja?
BRKOVIĆ: Vrlo je malo prostora u današnjem svijetu gdje može da se živi samo od pisanja. Pogledajte prostor regiona, koliko god bili uspješni, većina pisaca radi i u medijima, pišu kolumne, bave se univerzitetskim radom i slično. Ali, piscu je važno da ima što više čitalaca. Tako je od Homera, i to se nikada neće promijeniti, bez obzira na retoriku ili pozu. Tiraži mojih romana su, najblaže rečeno, nevjerovatni za ovaj prostor. Znate, kada u zemlji od 650.000 stanovnika imate tiraž od deset hiljada primjeraka, to je kao da u Francuskoj prodate – milion primjeraka. Opet, u određenom smislu, pisac i živi samo od pisanja, bez obzira koliko od toga zarađuje. Može da se hrani i od nekih drugih poslova, ali, pravi pisac živi samo od pisanja. I tako je uvijek bilo. Ja se, u svakom slučaju, dobro osjećam u takvoj poziciji i nemam se namjeru nikome izvinjavati zbog toga što sam vjerovatno najčitaniji crnogorski pisac danas.

MONITOR: Nakon prvog romana, a i ,,Paranoje u Podgorici”, mnogi su se prepoznali… S obzirom na to da je ovo mala sredina, kakav je osjećaj živjeti u istom gradu zajedno s tim ljudima?
BRKOVIĆ: To bi za pisca bilo idealno – da živi u istom gradu sa svojim likovima. Ali, naravno, nikada nije tako. Stara je istina da nijedan književni lik nije čovjek.

MONITOR: Vaš glavni junak je bibliotekar, nekadašnji gimnazijalski profesor skandalozne prošlosti. Svakodnevno ispija jutarnju kafu u ,,Maestru”, izlazi u ,,Berlin”… Mnogi pisci odlaze iz rodnog grada, zemlje, kako bi mogli da pišu. Definitivno je Podgorica veoma inspirativna za vas.
BRKOVIĆ: Moglo bi se reći. Mada, da pojasnim: dva do sada objavljena romana, jedan koji će uskoro biti gotov, ali i jedan koji je tek u planovima, činiće zamišljeni –Podgorički kvartet. Ta četiri romana biće objedinjena samo prostorom i vremenom u kojem se radnja dešava, a to je baš ovaj grad i baš ovo vrijeme. Znate, Podgorica ima jednu prednost za literaturu – to je grad koji gotovo da ne postoji u književnosti. Ili je do skoro bilo tako. Jer starovaroške anegdote ne računam u ozbiljnu literaturu. Ovaj grad se nevjerovatno promijenio u samo pola vijeka, tako da je to jedna otvorena socijalna laboratorija, a to za pisca zna biti vrlo izazovna situacija. Latinoamerički pisci su, u ozračju booma pisali o tome – kada gradite na čistini ne postoji ništa što ograničava vašu imaginaciju.

MONITOR: Pokeraška mudrost je spasila junaka vašeg romana. Kako vi spašavate sebe od podgoričke paranoje?
BRKOVIĆ: S paranojom je nezgoda u tome što vas od nje mudrost ne spašava. Mudrost vas, na jedan paradoksalan način, upravo gura u ralje paranoje. Paranoja je privilegija onih koji znaju. Nikada nećete sresti glupog ili neznavenog paranoika. Ali, koliko god mi paranoja, upravo zbog svega toga, bila zanimljiva, književno zanimljiva, ja baš i ne spadam u paranoike. Kako da vam kažem – ako pišete o samoubistvu ne znači nužno da ste i samoubica. Ali, pokeraška mudrost koju ste spomenuli, može pomoći u mnogim drugim stvarima. Zanimljive su mudrosti, zanimljiv je nauk koji ima genezu u igri. Ponekad vjerujem da su neka od najdubljih saznanja rođena upravo iz igre…

MONITOR: O romanu su već izrečene izuzetno afirmativne kritike. Da li radite na tome da se knjiga pojavi van granica Crne Gore i da se prevede?
BRKOVIĆ: Na tome, ja se nadam, radi sama knjiga. To i ne pripada piscu. Već imam dogovor sa jednom ozbiljnom i zanimljivom beogradskom izdavačkom kućom, tako da će srpsko izdanje vjerovatno biti objavljeno na jesen ili do kraja godine.

MONITOR: Provokativni ste u kolumni koju objavljuju Vijesti svake subote? Da li vodite unutrašnji monolog ili imate određenu ciljnu grupu kojoj se obraćate?
BRKOVIĆ: Provokacija je legitimno i moćno stilsko sredstvo. Unutrašnji monolog ima smisla u književnosti, ali u novinarstvu bio bi potpuno besmislen. Tokom čitave nedjelje nailazim na tragove te subotnje komunikacije sa čitaocima, i moram reći da meni to mnogo znači.

MONITOR: Ima li trenutaka kad inspiracije za kolumnu stvarno nema i da li se desi da prisiljavate sebe na rad?
BRKOVIĆ: Živimo u vremenu koje je odista bogato inspiracijom te vrste. Gdje se god okrenete – teme vas same zovu… Pogledajte kako je bolesno ovo društvo, a bolesno je svako društvo koje počiva na Laži. Sada imate novopatriotski val u medijima, jer je stalno potrebno pronalaziti, markirati nove izdajnike, nove neprijatelje. Iole obrazovaniji čovjek zna što je to, i zna kako se zovu društva koja počivaju na fabrikovanju neprijatelja. Ali, moj utisak je da nigdje takozvani intelektualci, da nigdje ljudi od kojih se očekuje da misle, nisu tako voljno, srećno i bespogovorno uskočili u taj voz beščašća… Jedna od tipičnih manipulacija su takozvana identitetska pitanja. I, eto, neki dan čujem kako jedan novinar, u svojoj emisiji tvrdi, da u Crnoj Gori postoje oni koji su protiv identitetskih pitanja. Što je nonsens tipičan za priučene akcijaše: postoje kritički intelektualci koji misle da se spektar identitetskih pitanja koristi za jednu golemu manipulaciju javnim mnjenjem, a niko normalan nije protiv identitetskih pitanja načelno. Ali, ovako servirana ta pitanja postaju – mehanizmi za dalju proizvodnju neslobode. A to što crnogorski patriotski intelektualci tako radosno učestvuju u svemu tome, biće bitan detalj za neku konačnu sliku o svima njima, jednom, kad prođe ovaj medijski teror diletanata…

MONITOR: Od sredine devedesetih u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi svakako pripadate. Ti pisci su rasli i stvarali u Crnoj Gori, ali definitivno na njih nisu uticali oni naši književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
BRKOVIĆ: Najvažniji momenat za tu novu književnu scenu bio je upravo – diskontinuitet, a to je ono o čemu pričate. Naša lektira bila je drugačija od ovdašnjih standarda, i to je najblagodarnija stvar koja nam se mogla desiti. Naša očekivanja od svijeta takođe su bila drugačija… A tako je bilo jer smo odrasli u jednoj kulturološki zanimljivoj zemlji, čak spektakularnoj – u kojoj se mnogo prevodilo. Zaostatak za normalnim svijetom tada je, sviđalo se to sada nekome ili ne, bio značajno manji, nego danas…

MONITOR: Balša Brković i autocenzura?
BRKOVIĆ: Što bi bila autocenzura? U društvu gdje dobar dio pisaca liči tek na hitre kelnere? Gdje je autocenzura jedan od osnovnih socijalnih modusa? Autocenzura bi ovdje bila elementarna legitimizacija laži. A meni, prirodno, u takvom kolu – nije mjesto.

Kao pisac svoj jezik neću mijenjati

MONITOR: Za Vas se zna da ste oduvijek bili za crnogorski jezik. Kakav je Vaš stav prema novom crnogorskom pravopisu i rječniku?
BRKOVIĆ: Za mene je ključno bilo ime jezika. Ostvariti pravo da svoj jezik zovemo svojim imenom. Dakle – nema spora da je jezik četiri južnoslovenska naroda lingvistički gledano jedan jezik, ali, takođe je nesporno, da nikada, u svojoj istoriji, taj jezik nije dobio jasno i svima prihvatljivo zajedničko ime… Dakle – postojeći fakticitet dao je za pravo novom imenovanju crnogorskog jezika. Svemu nakon toga trebalo je pristupiti sa više takta, sa više znanja, bez brzopletosti i tako napornog crnogorskog diletantizma, koji na žalost, provijava iz svega… Kao pisac svoj jezik neću mijenjati, to je moje pravo, ja sam i ranije pisao i mislio na jeziku koji zovem crnogorskim. A stvar ovdašnje pameti je u tome da li ćete normiranje jezika da oslonite na nepismene babe, ili na svoje pisce i intelektualce… Ovdje je, dakako, sasvim predvidljivo, da u takvom jednom sučeljavanju – babe moraju izaći kao pobjednici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo