Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ: Ovo društvo je bolesno ravnodušno

Objavljeno prije

na

Na svakom crnogorskom kiosku ovih dana sačekaće vas Paranoja u Podgorici, novi roman Balše Brkovića. Nakon samo dva mjeseca, roman je doživio drugo izdanje, što je prava rijetkost za crnogorsko izdavaštvo. Brković je objavio pet knjiga poezije, zbirku priča Berlinski krug, kao i roman Privatna galerija za koji je dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. S jednim od najistaknutijih crnogorskih pisaca, sreli smo se u Maestru, gdje kao i u romanu glavni lik svako jutro ispija kafu i čita novine.

MONITOR: Vaš novi roman počinje ,,Tehnički, gledano, svi, ili gotovo svi događaji u ovoj priči su čista fikcija… Opet, sve to ne umanjuje njihovu istinitost”. Definitivno je ,,Paranoja u Podgorici” izazvala još veću buku od Vašeg prvijenca. Šta mislite zašto je to tako?
BRKOVIĆ: Zapravo riječ je o napomeni prije početka samog romana – koja je takođe u funkciji aktiviranja nekih mehanizama paranoje kao takve… Ali, to su igrice uobičajene u modernoj literaturi. Uostalom, priča o uvjerljivosti i istini u literaturi, o stvarnom i mogućem, traje još od Aristotela. Moja namjera je bila da ukažem na neke socijalne mehanizme i manire, da se na taj način dočara slika jednog vremena, da se prepoznaju rubni toposi današnjeg crnogorskog društva. Povodom buke – u principu dobro je kad knjige izazivaju buku, kako ste to rekli. Na jedan perverzan način ovo je društvo – bolesno ravnodušno. I sve je manje, ne samo knjiga, već bilo čega, što može izazvati buku. Tako da to i nije loše – tišina koliko god ponekad može biti ljekovita, zna da bude i vrlo opasna. Posebno ako je to način da jedno društvo, da jedna zajednica svojom tišinom potpiše moralnu kapitulaciju.

MONITOR: Iako su u romanima potpuno različiti likovi, ,,Paranoja” predstavlja svojevrsni nastavak ,,Privatne galerije”. Oba romana smještena su u današnju Podgoricu, Crnu Goru u kojoj obitavaju policajci, tajkuni, ministri, jedan gradonačelnik… ali i autsajderi, džezeri. Da li je roman kritika crnogorskog društva ili omaž toj drugačijoj Podgorici?
BRKOVIĆ: Ja se nadam da je i jedno i drugo. Meni je izuzetno važno da svjedočim postojanje te Druge Podgorice. I inače, svi pravi gradovi imaju tu vrstu dvojstva. Takozvana Druga Podgorica je znak da nije sve poklopila jeziva banalnost.

MONITOR: S obzirom na to da je roman za dva mjeseca doživio dva izdanja, slobodno možemo reći da je postao pravi bestseler u Crnoj Gori, što predstavlja svojevrsni presedan bar što se tiče beletristike. Da li kod nas pisac bestselera može da živi samo od pisanja?
BRKOVIĆ: Vrlo je malo prostora u današnjem svijetu gdje može da se živi samo od pisanja. Pogledajte prostor regiona, koliko god bili uspješni, većina pisaca radi i u medijima, pišu kolumne, bave se univerzitetskim radom i slično. Ali, piscu je važno da ima što više čitalaca. Tako je od Homera, i to se nikada neće promijeniti, bez obzira na retoriku ili pozu. Tiraži mojih romana su, najblaže rečeno, nevjerovatni za ovaj prostor. Znate, kada u zemlji od 650.000 stanovnika imate tiraž od deset hiljada primjeraka, to je kao da u Francuskoj prodate – milion primjeraka. Opet, u određenom smislu, pisac i živi samo od pisanja, bez obzira koliko od toga zarađuje. Može da se hrani i od nekih drugih poslova, ali, pravi pisac živi samo od pisanja. I tako je uvijek bilo. Ja se, u svakom slučaju, dobro osjećam u takvoj poziciji i nemam se namjeru nikome izvinjavati zbog toga što sam vjerovatno najčitaniji crnogorski pisac danas.

MONITOR: Nakon prvog romana, a i ,,Paranoje u Podgorici”, mnogi su se prepoznali… S obzirom na to da je ovo mala sredina, kakav je osjećaj živjeti u istom gradu zajedno s tim ljudima?
BRKOVIĆ: To bi za pisca bilo idealno – da živi u istom gradu sa svojim likovima. Ali, naravno, nikada nije tako. Stara je istina da nijedan književni lik nije čovjek.

MONITOR: Vaš glavni junak je bibliotekar, nekadašnji gimnazijalski profesor skandalozne prošlosti. Svakodnevno ispija jutarnju kafu u ,,Maestru”, izlazi u ,,Berlin”… Mnogi pisci odlaze iz rodnog grada, zemlje, kako bi mogli da pišu. Definitivno je Podgorica veoma inspirativna za vas.
BRKOVIĆ: Moglo bi se reći. Mada, da pojasnim: dva do sada objavljena romana, jedan koji će uskoro biti gotov, ali i jedan koji je tek u planovima, činiće zamišljeni –Podgorički kvartet. Ta četiri romana biće objedinjena samo prostorom i vremenom u kojem se radnja dešava, a to je baš ovaj grad i baš ovo vrijeme. Znate, Podgorica ima jednu prednost za literaturu – to je grad koji gotovo da ne postoji u književnosti. Ili je do skoro bilo tako. Jer starovaroške anegdote ne računam u ozbiljnu literaturu. Ovaj grad se nevjerovatno promijenio u samo pola vijeka, tako da je to jedna otvorena socijalna laboratorija, a to za pisca zna biti vrlo izazovna situacija. Latinoamerički pisci su, u ozračju booma pisali o tome – kada gradite na čistini ne postoji ništa što ograničava vašu imaginaciju.

MONITOR: Pokeraška mudrost je spasila junaka vašeg romana. Kako vi spašavate sebe od podgoričke paranoje?
BRKOVIĆ: S paranojom je nezgoda u tome što vas od nje mudrost ne spašava. Mudrost vas, na jedan paradoksalan način, upravo gura u ralje paranoje. Paranoja je privilegija onih koji znaju. Nikada nećete sresti glupog ili neznavenog paranoika. Ali, koliko god mi paranoja, upravo zbog svega toga, bila zanimljiva, književno zanimljiva, ja baš i ne spadam u paranoike. Kako da vam kažem – ako pišete o samoubistvu ne znači nužno da ste i samoubica. Ali, pokeraška mudrost koju ste spomenuli, može pomoći u mnogim drugim stvarima. Zanimljive su mudrosti, zanimljiv je nauk koji ima genezu u igri. Ponekad vjerujem da su neka od najdubljih saznanja rođena upravo iz igre…

MONITOR: O romanu su već izrečene izuzetno afirmativne kritike. Da li radite na tome da se knjiga pojavi van granica Crne Gore i da se prevede?
BRKOVIĆ: Na tome, ja se nadam, radi sama knjiga. To i ne pripada piscu. Već imam dogovor sa jednom ozbiljnom i zanimljivom beogradskom izdavačkom kućom, tako da će srpsko izdanje vjerovatno biti objavljeno na jesen ili do kraja godine.

MONITOR: Provokativni ste u kolumni koju objavljuju Vijesti svake subote? Da li vodite unutrašnji monolog ili imate određenu ciljnu grupu kojoj se obraćate?
BRKOVIĆ: Provokacija je legitimno i moćno stilsko sredstvo. Unutrašnji monolog ima smisla u književnosti, ali u novinarstvu bio bi potpuno besmislen. Tokom čitave nedjelje nailazim na tragove te subotnje komunikacije sa čitaocima, i moram reći da meni to mnogo znači.

MONITOR: Ima li trenutaka kad inspiracije za kolumnu stvarno nema i da li se desi da prisiljavate sebe na rad?
BRKOVIĆ: Živimo u vremenu koje je odista bogato inspiracijom te vrste. Gdje se god okrenete – teme vas same zovu… Pogledajte kako je bolesno ovo društvo, a bolesno je svako društvo koje počiva na Laži. Sada imate novopatriotski val u medijima, jer je stalno potrebno pronalaziti, markirati nove izdajnike, nove neprijatelje. Iole obrazovaniji čovjek zna što je to, i zna kako se zovu društva koja počivaju na fabrikovanju neprijatelja. Ali, moj utisak je da nigdje takozvani intelektualci, da nigdje ljudi od kojih se očekuje da misle, nisu tako voljno, srećno i bespogovorno uskočili u taj voz beščašća… Jedna od tipičnih manipulacija su takozvana identitetska pitanja. I, eto, neki dan čujem kako jedan novinar, u svojoj emisiji tvrdi, da u Crnoj Gori postoje oni koji su protiv identitetskih pitanja. Što je nonsens tipičan za priučene akcijaše: postoje kritički intelektualci koji misle da se spektar identitetskih pitanja koristi za jednu golemu manipulaciju javnim mnjenjem, a niko normalan nije protiv identitetskih pitanja načelno. Ali, ovako servirana ta pitanja postaju – mehanizmi za dalju proizvodnju neslobode. A to što crnogorski patriotski intelektualci tako radosno učestvuju u svemu tome, biće bitan detalj za neku konačnu sliku o svima njima, jednom, kad prođe ovaj medijski teror diletanata…

MONITOR: Od sredine devedesetih u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi svakako pripadate. Ti pisci su rasli i stvarali u Crnoj Gori, ali definitivno na njih nisu uticali oni naši književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
BRKOVIĆ: Najvažniji momenat za tu novu književnu scenu bio je upravo – diskontinuitet, a to je ono o čemu pričate. Naša lektira bila je drugačija od ovdašnjih standarda, i to je najblagodarnija stvar koja nam se mogla desiti. Naša očekivanja od svijeta takođe su bila drugačija… A tako je bilo jer smo odrasli u jednoj kulturološki zanimljivoj zemlji, čak spektakularnoj – u kojoj se mnogo prevodilo. Zaostatak za normalnim svijetom tada je, sviđalo se to sada nekome ili ne, bio značajno manji, nego danas…

MONITOR: Balša Brković i autocenzura?
BRKOVIĆ: Što bi bila autocenzura? U društvu gdje dobar dio pisaca liči tek na hitre kelnere? Gdje je autocenzura jedan od osnovnih socijalnih modusa? Autocenzura bi ovdje bila elementarna legitimizacija laži. A meni, prirodno, u takvom kolu – nije mjesto.

Kao pisac svoj jezik neću mijenjati

MONITOR: Za Vas se zna da ste oduvijek bili za crnogorski jezik. Kakav je Vaš stav prema novom crnogorskom pravopisu i rječniku?
BRKOVIĆ: Za mene je ključno bilo ime jezika. Ostvariti pravo da svoj jezik zovemo svojim imenom. Dakle – nema spora da je jezik četiri južnoslovenska naroda lingvistički gledano jedan jezik, ali, takođe je nesporno, da nikada, u svojoj istoriji, taj jezik nije dobio jasno i svima prihvatljivo zajedničko ime… Dakle – postojeći fakticitet dao je za pravo novom imenovanju crnogorskog jezika. Svemu nakon toga trebalo je pristupiti sa više takta, sa više znanja, bez brzopletosti i tako napornog crnogorskog diletantizma, koji na žalost, provijava iz svega… Kao pisac svoj jezik neću mijenjati, to je moje pravo, ja sam i ranije pisao i mislio na jeziku koji zovem crnogorskim. A stvar ovdašnje pameti je u tome da li ćete normiranje jezika da oslonite na nepismene babe, ili na svoje pisce i intelektualce… Ovdje je, dakako, sasvim predvidljivo, da u takvom jednom sučeljavanju – babe moraju izaći kao pobjednici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo