Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ: Ovo društvo je bolesno ravnodušno

Objavljeno prije

na

Na svakom crnogorskom kiosku ovih dana sačekaće vas Paranoja u Podgorici, novi roman Balše Brkovića. Nakon samo dva mjeseca, roman je doživio drugo izdanje, što je prava rijetkost za crnogorsko izdavaštvo. Brković je objavio pet knjiga poezije, zbirku priča Berlinski krug, kao i roman Privatna galerija za koji je dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. S jednim od najistaknutijih crnogorskih pisaca, sreli smo se u Maestru, gdje kao i u romanu glavni lik svako jutro ispija kafu i čita novine.

MONITOR: Vaš novi roman počinje ,,Tehnički, gledano, svi, ili gotovo svi događaji u ovoj priči su čista fikcija… Opet, sve to ne umanjuje njihovu istinitost”. Definitivno je ,,Paranoja u Podgorici” izazvala još veću buku od Vašeg prvijenca. Šta mislite zašto je to tako?
BRKOVIĆ: Zapravo riječ je o napomeni prije početka samog romana – koja je takođe u funkciji aktiviranja nekih mehanizama paranoje kao takve… Ali, to su igrice uobičajene u modernoj literaturi. Uostalom, priča o uvjerljivosti i istini u literaturi, o stvarnom i mogućem, traje još od Aristotela. Moja namjera je bila da ukažem na neke socijalne mehanizme i manire, da se na taj način dočara slika jednog vremena, da se prepoznaju rubni toposi današnjeg crnogorskog društva. Povodom buke – u principu dobro je kad knjige izazivaju buku, kako ste to rekli. Na jedan perverzan način ovo je društvo – bolesno ravnodušno. I sve je manje, ne samo knjiga, već bilo čega, što može izazvati buku. Tako da to i nije loše – tišina koliko god ponekad može biti ljekovita, zna da bude i vrlo opasna. Posebno ako je to način da jedno društvo, da jedna zajednica svojom tišinom potpiše moralnu kapitulaciju.

MONITOR: Iako su u romanima potpuno različiti likovi, ,,Paranoja” predstavlja svojevrsni nastavak ,,Privatne galerije”. Oba romana smještena su u današnju Podgoricu, Crnu Goru u kojoj obitavaju policajci, tajkuni, ministri, jedan gradonačelnik… ali i autsajderi, džezeri. Da li je roman kritika crnogorskog društva ili omaž toj drugačijoj Podgorici?
BRKOVIĆ: Ja se nadam da je i jedno i drugo. Meni je izuzetno važno da svjedočim postojanje te Druge Podgorice. I inače, svi pravi gradovi imaju tu vrstu dvojstva. Takozvana Druga Podgorica je znak da nije sve poklopila jeziva banalnost.

MONITOR: S obzirom na to da je roman za dva mjeseca doživio dva izdanja, slobodno možemo reći da je postao pravi bestseler u Crnoj Gori, što predstavlja svojevrsni presedan bar što se tiče beletristike. Da li kod nas pisac bestselera može da živi samo od pisanja?
BRKOVIĆ: Vrlo je malo prostora u današnjem svijetu gdje može da se živi samo od pisanja. Pogledajte prostor regiona, koliko god bili uspješni, većina pisaca radi i u medijima, pišu kolumne, bave se univerzitetskim radom i slično. Ali, piscu je važno da ima što više čitalaca. Tako je od Homera, i to se nikada neće promijeniti, bez obzira na retoriku ili pozu. Tiraži mojih romana su, najblaže rečeno, nevjerovatni za ovaj prostor. Znate, kada u zemlji od 650.000 stanovnika imate tiraž od deset hiljada primjeraka, to je kao da u Francuskoj prodate – milion primjeraka. Opet, u određenom smislu, pisac i živi samo od pisanja, bez obzira koliko od toga zarađuje. Može da se hrani i od nekih drugih poslova, ali, pravi pisac živi samo od pisanja. I tako je uvijek bilo. Ja se, u svakom slučaju, dobro osjećam u takvoj poziciji i nemam se namjeru nikome izvinjavati zbog toga što sam vjerovatno najčitaniji crnogorski pisac danas.

MONITOR: Nakon prvog romana, a i ,,Paranoje u Podgorici”, mnogi su se prepoznali… S obzirom na to da je ovo mala sredina, kakav je osjećaj živjeti u istom gradu zajedno s tim ljudima?
BRKOVIĆ: To bi za pisca bilo idealno – da živi u istom gradu sa svojim likovima. Ali, naravno, nikada nije tako. Stara je istina da nijedan književni lik nije čovjek.

MONITOR: Vaš glavni junak je bibliotekar, nekadašnji gimnazijalski profesor skandalozne prošlosti. Svakodnevno ispija jutarnju kafu u ,,Maestru”, izlazi u ,,Berlin”… Mnogi pisci odlaze iz rodnog grada, zemlje, kako bi mogli da pišu. Definitivno je Podgorica veoma inspirativna za vas.
BRKOVIĆ: Moglo bi se reći. Mada, da pojasnim: dva do sada objavljena romana, jedan koji će uskoro biti gotov, ali i jedan koji je tek u planovima, činiće zamišljeni –Podgorički kvartet. Ta četiri romana biće objedinjena samo prostorom i vremenom u kojem se radnja dešava, a to je baš ovaj grad i baš ovo vrijeme. Znate, Podgorica ima jednu prednost za literaturu – to je grad koji gotovo da ne postoji u književnosti. Ili je do skoro bilo tako. Jer starovaroške anegdote ne računam u ozbiljnu literaturu. Ovaj grad se nevjerovatno promijenio u samo pola vijeka, tako da je to jedna otvorena socijalna laboratorija, a to za pisca zna biti vrlo izazovna situacija. Latinoamerički pisci su, u ozračju booma pisali o tome – kada gradite na čistini ne postoji ništa što ograničava vašu imaginaciju.

MONITOR: Pokeraška mudrost je spasila junaka vašeg romana. Kako vi spašavate sebe od podgoričke paranoje?
BRKOVIĆ: S paranojom je nezgoda u tome što vas od nje mudrost ne spašava. Mudrost vas, na jedan paradoksalan način, upravo gura u ralje paranoje. Paranoja je privilegija onih koji znaju. Nikada nećete sresti glupog ili neznavenog paranoika. Ali, koliko god mi paranoja, upravo zbog svega toga, bila zanimljiva, književno zanimljiva, ja baš i ne spadam u paranoike. Kako da vam kažem – ako pišete o samoubistvu ne znači nužno da ste i samoubica. Ali, pokeraška mudrost koju ste spomenuli, može pomoći u mnogim drugim stvarima. Zanimljive su mudrosti, zanimljiv je nauk koji ima genezu u igri. Ponekad vjerujem da su neka od najdubljih saznanja rođena upravo iz igre…

MONITOR: O romanu su već izrečene izuzetno afirmativne kritike. Da li radite na tome da se knjiga pojavi van granica Crne Gore i da se prevede?
BRKOVIĆ: Na tome, ja se nadam, radi sama knjiga. To i ne pripada piscu. Već imam dogovor sa jednom ozbiljnom i zanimljivom beogradskom izdavačkom kućom, tako da će srpsko izdanje vjerovatno biti objavljeno na jesen ili do kraja godine.

MONITOR: Provokativni ste u kolumni koju objavljuju Vijesti svake subote? Da li vodite unutrašnji monolog ili imate određenu ciljnu grupu kojoj se obraćate?
BRKOVIĆ: Provokacija je legitimno i moćno stilsko sredstvo. Unutrašnji monolog ima smisla u književnosti, ali u novinarstvu bio bi potpuno besmislen. Tokom čitave nedjelje nailazim na tragove te subotnje komunikacije sa čitaocima, i moram reći da meni to mnogo znači.

MONITOR: Ima li trenutaka kad inspiracije za kolumnu stvarno nema i da li se desi da prisiljavate sebe na rad?
BRKOVIĆ: Živimo u vremenu koje je odista bogato inspiracijom te vrste. Gdje se god okrenete – teme vas same zovu… Pogledajte kako je bolesno ovo društvo, a bolesno je svako društvo koje počiva na Laži. Sada imate novopatriotski val u medijima, jer je stalno potrebno pronalaziti, markirati nove izdajnike, nove neprijatelje. Iole obrazovaniji čovjek zna što je to, i zna kako se zovu društva koja počivaju na fabrikovanju neprijatelja. Ali, moj utisak je da nigdje takozvani intelektualci, da nigdje ljudi od kojih se očekuje da misle, nisu tako voljno, srećno i bespogovorno uskočili u taj voz beščašća… Jedna od tipičnih manipulacija su takozvana identitetska pitanja. I, eto, neki dan čujem kako jedan novinar, u svojoj emisiji tvrdi, da u Crnoj Gori postoje oni koji su protiv identitetskih pitanja. Što je nonsens tipičan za priučene akcijaše: postoje kritički intelektualci koji misle da se spektar identitetskih pitanja koristi za jednu golemu manipulaciju javnim mnjenjem, a niko normalan nije protiv identitetskih pitanja načelno. Ali, ovako servirana ta pitanja postaju – mehanizmi za dalju proizvodnju neslobode. A to što crnogorski patriotski intelektualci tako radosno učestvuju u svemu tome, biće bitan detalj za neku konačnu sliku o svima njima, jednom, kad prođe ovaj medijski teror diletanata…

MONITOR: Od sredine devedesetih u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi svakako pripadate. Ti pisci su rasli i stvarali u Crnoj Gori, ali definitivno na njih nisu uticali oni naši književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
BRKOVIĆ: Najvažniji momenat za tu novu književnu scenu bio je upravo – diskontinuitet, a to je ono o čemu pričate. Naša lektira bila je drugačija od ovdašnjih standarda, i to je najblagodarnija stvar koja nam se mogla desiti. Naša očekivanja od svijeta takođe su bila drugačija… A tako je bilo jer smo odrasli u jednoj kulturološki zanimljivoj zemlji, čak spektakularnoj – u kojoj se mnogo prevodilo. Zaostatak za normalnim svijetom tada je, sviđalo se to sada nekome ili ne, bio značajno manji, nego danas…

MONITOR: Balša Brković i autocenzura?
BRKOVIĆ: Što bi bila autocenzura? U društvu gdje dobar dio pisaca liči tek na hitre kelnere? Gdje je autocenzura jedan od osnovnih socijalnih modusa? Autocenzura bi ovdje bila elementarna legitimizacija laži. A meni, prirodno, u takvom kolu – nije mjesto.

Kao pisac svoj jezik neću mijenjati

MONITOR: Za Vas se zna da ste oduvijek bili za crnogorski jezik. Kakav je Vaš stav prema novom crnogorskom pravopisu i rječniku?
BRKOVIĆ: Za mene je ključno bilo ime jezika. Ostvariti pravo da svoj jezik zovemo svojim imenom. Dakle – nema spora da je jezik četiri južnoslovenska naroda lingvistički gledano jedan jezik, ali, takođe je nesporno, da nikada, u svojoj istoriji, taj jezik nije dobio jasno i svima prihvatljivo zajedničko ime… Dakle – postojeći fakticitet dao je za pravo novom imenovanju crnogorskog jezika. Svemu nakon toga trebalo je pristupiti sa više takta, sa više znanja, bez brzopletosti i tako napornog crnogorskog diletantizma, koji na žalost, provijava iz svega… Kao pisac svoj jezik neću mijenjati, to je moje pravo, ja sam i ranije pisao i mislio na jeziku koji zovem crnogorskim. A stvar ovdašnje pameti je u tome da li ćete normiranje jezika da oslonite na nepismene babe, ili na svoje pisce i intelektualce… Ovdje je, dakako, sasvim predvidljivo, da u takvom jednom sučeljavanju – babe moraju izaći kao pobjednici.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo