Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO DERETA: Balkanske rupe

Objavljeno prije

na

miljenko-dereta2

Kada su na početku ratnih devedesetih mnogi obrazovani i dotad angažovani ljudi u SFRJ, okrenuli leđa moralu, savjesti i intelektualnom poštenju ili prosto zaćutali, tada se čovjek iz filmskog svijeta i TV medija Milenko Dereta angažovao prvo u Građanskom savezu a onda i u Socijaldemokratskoj uniji, pokazavši da umjetnik da umjetnik ne može da okrene leđa stvarnosti ako se dotad nije folirao.

MONITOR: Sve češće se govori o „političkoj klasi” kao izvoru ne samo političke već i ekonomske moći. Zašto je „socijalna pravda” , politikantska poštapalica novokomponovane političke elite našeg dijela Balkana?
DERETA: Socijana pravda je na žalost oduvek više postojala kao princip, daleki, nikada ostvareni cilj, nego kao praksa. Ako bolje pogledamo procese tranzicije u poslednjih dvadeset godina videćemo da su oni bili manje usmereni na suštinske političke promene a mnogo više na ekonomske. Uvedene su demokratske institucije i procedure ali je ideologija opet ostala jedna – umesto socijalizma (komunizma) sada je to neo-liberalizam u blažim ili radikalnijim formama. Jednom rečju, uvođenje kapitalizma bio je prioritet i to je uspešno sprovedeno. Na momente mi se čini da je privatizacija bila ciljano, skoro pa osvetničko, uništavanje radničke klase kao organizovane ideološke i društvene snage. Prvobitna akumulacija kapitala ostvarena je na osnovu političkih privilegija. U tom kontekstu nema mesta za pojmove kao što su solidarnost, pravda, jednakost. Interesantna je nova pojava u kojoj najbogatiji ljudi sveta odustaju od svog bogatstva i odriču ga se u dobrotvorne svrhe. To je neočekivan talas socijalne svesti i zrelosti i biće zanimljivo posmatrati koliko će se nisko na listi najbogatijih taj talas filantropije spustiti.

MONITOR: U Srbiji je donijeto nekoliko zakona, posljednji je Zakon o elektronskim komunikacijama, kojima se otvoreno krše neki najvažniji evropski standardi. Zašto su evropski zakoni puni „balkanskih rupa”?
DERETA: Kao što znate, mnogi proizvođači imaju posebne linije proizvodnje za posebna tržišta. Tako se automobili proizvode veoma kvalitetno za evropske zemlje, a mnogo manje kvalitetno za afričko i neka druga tržišta. Tako i evropski zakoni koji se pišu na Balkanu balkanskog su kvaliteta i neizbežno moraju imati balkanske rupe. Zakoni odslikavaju kako želimo da uredimo okruženje u kome živimo. Mi smo navikli i još želimo da živimo na „promaji” koja duva kroz rupe u zakonima. Nama još odgovara nered jer u njemu nisu važni ni znanje, ni poštenje, ni rad, ni planiranje, već snalažljivost, kratkoročna improvizacija, debeli obraz…

MONITOR: Šta jednu državu čini „građanskom”? Koliko je Srbija daleko od tog proklamovanog ideala?
DERETA: Lako je odgovoriti da građani i građanke čine jednu državu građanskom ali stvar je neuporedivo kompleksnija. Građanska država, dakle uređena pravna država u kojoj se zakoni jednako primenjuju za sve, ne nastaje dekretom, odlukom političke elite ili dobrom voljom građana i građanki već uspostavljanjem i postepenim razvojem demokratskih institucija, nezavisnog sudstva, političke kulture, poštivanjem jednakosti, ljudskih i manjinskih prava, društvenog i socijalnog dijaloga, jačanjem nezavisnih institucija i stvaranjem mogućnosti za temeljnu i stalnu civilnu kontrolu vlasti. Tako kompleksnu strukturu teško je složiti u idealnu sliku. U Srbiji će se to posebno teško ostvariti zbog u više navrata prekinute evolucije društva i države. Tu mislim na period posle 1945. i posebno na vreme Miloševićevog režima. Osim toga, Srbija je zemlja kratkog daha, kampanjske politike, a stvaranje građanske države i građanskog društva proces je koji nema kraj.

MONITOR: Koliko se nezavisnost i profesionalnost, kada se radi o državnim institucijama, još oslanja prije svega na ličnu autonomiju i hrabrost?
DERETA: Jedan od najtrajnijih ostataka bivšeg vremena vidim u tome da donosioci političkih odluka još veruju da je posao završen kada se institucija uspostavi na papiru. Tako se pristupilo i uspostavljanju nezavisnih institucija, s uverenjem da je to formalnost, a da ništa neće i ne treba da se suštinski promeni. Bili su mirni jer su bili uljuljkani sopstvenom poslušnošću i oportunizmom. Nekoliko jakih pojedinaca se „otrglo” od tog profitabilnog stereotipa i počelo da svoj posao obavlja kako treba, u interesu javnosti i građana. U tome imaju punu podršku organizacija civilnog društva. Često citiram Margaret Mid: „Ne treba sumnjati da mala grupa mudrih, hrabrih ljudi može da promeni svet. Uostalom, uvek je tako bilo.”

MONITOR: Mirovni pokreti u ex-yu nijesu se, odlikovali masovnošću. Da li je danas moguće mobilisati građane oko nekih zajedničkih interesa?
DERETA: Broj onih koji su bili protiv ratova neuporedivo je veći od broja onih koji su aktivno učestvovali u mirovnim pokretima. Pogledajte samo kako je slab odziv bio na mobilizacije, setite se jurnjave po Beogradu kada su izbeglice vraćane na frontove. Ali ratne okolnosti nose drugačiji napon i velike rizike i ma kako paradoksalno zvučalo u tim okolnostima lakše je „mobilisati” građane nego u relativno normalnim okolnostima. Tehnike su drugačije jer su i ciljevi drugačiji. Uspešan će biti onaj ko bude osetio potrebe većine u društvu i te potrebe na pravi način definisao u bar naizgled ostvarivi cilj. U ovom trenutku to ne izgleda verovatno ali dogodiće se. Kao i uvek, iznenada, ničim izazvano….

MONITOR: Vidite li značaj „građanske neposlušnosti” i u ovim vremenima kada nam raznorazni tajkuni kao „ozakonjeni” monopolisti na tržištu gdje obezbjeđujemo elementarne uslove za život, kroje sudbinu?
DERETA: Građanska neposlušnost jeste krajnje sredstvo otpora. Ona podrazumeva dovoljno ozbiljan problem sa kojim se obračunavate da bi se rizikovala sopstvena sloboda i veoma dobru i jaku organizaciju. Takvu ulogu u našoj situaciji mogla bi da odigraju udruženja potrošača ali, za razliku od drugih zemalja, ona su kod nas veoma slaba i nemoćna.

MONITOR: Koliko je Slobodan Milošević danas prisutan kao „uzor” njegovim nekadašnjim ljutim protivnicima?
DERETA: Danas sam potpuno uveren da je osnovna greška naše tadašnje borbe bila što smo problem personalizovali. Tako je bilo lakše motivisati građane, ali smo promašili suštinu, a to je borba protiv političkog sistema koji uvek ima dublje korene od jednog čoveka. Da je to bila ozbiljna greška dokazuje i sadašnja situacija u kojoj se ne upravlja nego vlada i u kojoj javni interes nije prioritet već su prioriteti lični i partijski interesi. Centralizacija vlasti i apsolutizam težnja su i iskušenje svakog političkog sistema i jedini način njihovog obuzdavanja su pravna država i civilna kontrola u najširem smislu. U vreme kada su ideologije prognane iz života pa i iz politike, ili da budem precizniji, kada je ideologija svedena na jednu u kojoj su ciljevi profit i opstanak na vlasti, proces očuvanja demokratskih dostignuća veliki je izazov i za stare demokratije. Svedoci smo zabrinjavajućeg skretanja u desno, sužavanja ljudskih, a pre svega manjinskih prava i, nadam se da će branioci demokratije uspeti da taj proces stave pod kontrolu.

MONITOR: U Crnoj Gori postoji nekoliko vrlo aktivnih NVO, posebno onih koje se bave ljudskim pravima i borbom protiv korupcije. Kakva je saradnja NVO oko najvažnijih problema naših građana, u oblasti ljudskih prava i posebno u onoj najaktuelnijoj, borbi protiv korupcije?
DERETA: Saradnja, umrežavanje NVO oko vrlo konkretnih tema sve je intenzivnije pre svega na nacionalnom nivou. Sazrela je svest da smo zajedno mnogo jači i da lakše ostvarujemo ciljeve. U poslednje vreme sve je više i regionalnih povezivanja i tu su dominantne „prekogranične” teme kao što su korupcija, trafiking, ali i ekonomski razvoj, razvoj civilnog društva i održivost demokratije. Kao primer regionalne saradnje i solidarnosti navešću zajednički zahtev da se građanima s Kosova obezbedi puna sloboda kretanja u celom regionu i da ona ne zavisi od dokumenta koji poseduju. Mislim da nam je u regionu zajedničko i to da državne i političke institucije maksimalno ograničavaju učešće javnosti u procesima konsultacija, javnih rasprava i samog donošenja odluka. Uspostavljanje jedinstvenih kriterijuma i metodologija cilj je na kome mi u Građanskim inicijativama s partnerima iz regiona intenzivno radimo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo