Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO DERETA: Balkanske rupe

Objavljeno prije

na

Kada su na početku ratnih devedesetih mnogi obrazovani i dotad angažovani ljudi u SFRJ, okrenuli leđa moralu, savjesti i intelektualnom poštenju ili prosto zaćutali, tada se čovjek iz filmskog svijeta i TV medija Milenko Dereta angažovao prvo u Građanskom savezu a onda i u Socijaldemokratskoj uniji, pokazavši da umjetnik da umjetnik ne može da okrene leđa stvarnosti ako se dotad nije folirao.

MONITOR: Sve češće se govori o „političkoj klasi” kao izvoru ne samo političke već i ekonomske moći. Zašto je „socijalna pravda” , politikantska poštapalica novokomponovane političke elite našeg dijela Balkana?
DERETA: Socijana pravda je na žalost oduvek više postojala kao princip, daleki, nikada ostvareni cilj, nego kao praksa. Ako bolje pogledamo procese tranzicije u poslednjih dvadeset godina videćemo da su oni bili manje usmereni na suštinske političke promene a mnogo više na ekonomske. Uvedene su demokratske institucije i procedure ali je ideologija opet ostala jedna – umesto socijalizma (komunizma) sada je to neo-liberalizam u blažim ili radikalnijim formama. Jednom rečju, uvođenje kapitalizma bio je prioritet i to je uspešno sprovedeno. Na momente mi se čini da je privatizacija bila ciljano, skoro pa osvetničko, uništavanje radničke klase kao organizovane ideološke i društvene snage. Prvobitna akumulacija kapitala ostvarena je na osnovu političkih privilegija. U tom kontekstu nema mesta za pojmove kao što su solidarnost, pravda, jednakost. Interesantna je nova pojava u kojoj najbogatiji ljudi sveta odustaju od svog bogatstva i odriču ga se u dobrotvorne svrhe. To je neočekivan talas socijalne svesti i zrelosti i biće zanimljivo posmatrati koliko će se nisko na listi najbogatijih taj talas filantropije spustiti.

MONITOR: U Srbiji je donijeto nekoliko zakona, posljednji je Zakon o elektronskim komunikacijama, kojima se otvoreno krše neki najvažniji evropski standardi. Zašto su evropski zakoni puni „balkanskih rupa”?
DERETA: Kao što znate, mnogi proizvođači imaju posebne linije proizvodnje za posebna tržišta. Tako se automobili proizvode veoma kvalitetno za evropske zemlje, a mnogo manje kvalitetno za afričko i neka druga tržišta. Tako i evropski zakoni koji se pišu na Balkanu balkanskog su kvaliteta i neizbežno moraju imati balkanske rupe. Zakoni odslikavaju kako želimo da uredimo okruženje u kome živimo. Mi smo navikli i još želimo da živimo na „promaji” koja duva kroz rupe u zakonima. Nama još odgovara nered jer u njemu nisu važni ni znanje, ni poštenje, ni rad, ni planiranje, već snalažljivost, kratkoročna improvizacija, debeli obraz…

MONITOR: Šta jednu državu čini „građanskom”? Koliko je Srbija daleko od tog proklamovanog ideala?
DERETA: Lako je odgovoriti da građani i građanke čine jednu državu građanskom ali stvar je neuporedivo kompleksnija. Građanska država, dakle uređena pravna država u kojoj se zakoni jednako primenjuju za sve, ne nastaje dekretom, odlukom političke elite ili dobrom voljom građana i građanki već uspostavljanjem i postepenim razvojem demokratskih institucija, nezavisnog sudstva, političke kulture, poštivanjem jednakosti, ljudskih i manjinskih prava, društvenog i socijalnog dijaloga, jačanjem nezavisnih institucija i stvaranjem mogućnosti za temeljnu i stalnu civilnu kontrolu vlasti. Tako kompleksnu strukturu teško je složiti u idealnu sliku. U Srbiji će se to posebno teško ostvariti zbog u više navrata prekinute evolucije društva i države. Tu mislim na period posle 1945. i posebno na vreme Miloševićevog režima. Osim toga, Srbija je zemlja kratkog daha, kampanjske politike, a stvaranje građanske države i građanskog društva proces je koji nema kraj.

MONITOR: Koliko se nezavisnost i profesionalnost, kada se radi o državnim institucijama, još oslanja prije svega na ličnu autonomiju i hrabrost?
DERETA: Jedan od najtrajnijih ostataka bivšeg vremena vidim u tome da donosioci političkih odluka još veruju da je posao završen kada se institucija uspostavi na papiru. Tako se pristupilo i uspostavljanju nezavisnih institucija, s uverenjem da je to formalnost, a da ništa neće i ne treba da se suštinski promeni. Bili su mirni jer su bili uljuljkani sopstvenom poslušnošću i oportunizmom. Nekoliko jakih pojedinaca se „otrglo” od tog profitabilnog stereotipa i počelo da svoj posao obavlja kako treba, u interesu javnosti i građana. U tome imaju punu podršku organizacija civilnog društva. Često citiram Margaret Mid: „Ne treba sumnjati da mala grupa mudrih, hrabrih ljudi može da promeni svet. Uostalom, uvek je tako bilo.”

MONITOR: Mirovni pokreti u ex-yu nijesu se, odlikovali masovnošću. Da li je danas moguće mobilisati građane oko nekih zajedničkih interesa?
DERETA: Broj onih koji su bili protiv ratova neuporedivo je veći od broja onih koji su aktivno učestvovali u mirovnim pokretima. Pogledajte samo kako je slab odziv bio na mobilizacije, setite se jurnjave po Beogradu kada su izbeglice vraćane na frontove. Ali ratne okolnosti nose drugačiji napon i velike rizike i ma kako paradoksalno zvučalo u tim okolnostima lakše je „mobilisati” građane nego u relativno normalnim okolnostima. Tehnike su drugačije jer su i ciljevi drugačiji. Uspešan će biti onaj ko bude osetio potrebe većine u društvu i te potrebe na pravi način definisao u bar naizgled ostvarivi cilj. U ovom trenutku to ne izgleda verovatno ali dogodiće se. Kao i uvek, iznenada, ničim izazvano….

MONITOR: Vidite li značaj „građanske neposlušnosti” i u ovim vremenima kada nam raznorazni tajkuni kao „ozakonjeni” monopolisti na tržištu gdje obezbjeđujemo elementarne uslove za život, kroje sudbinu?
DERETA: Građanska neposlušnost jeste krajnje sredstvo otpora. Ona podrazumeva dovoljno ozbiljan problem sa kojim se obračunavate da bi se rizikovala sopstvena sloboda i veoma dobru i jaku organizaciju. Takvu ulogu u našoj situaciji mogla bi da odigraju udruženja potrošača ali, za razliku od drugih zemalja, ona su kod nas veoma slaba i nemoćna.

MONITOR: Koliko je Slobodan Milošević danas prisutan kao „uzor” njegovim nekadašnjim ljutim protivnicima?
DERETA: Danas sam potpuno uveren da je osnovna greška naše tadašnje borbe bila što smo problem personalizovali. Tako je bilo lakše motivisati građane, ali smo promašili suštinu, a to je borba protiv političkog sistema koji uvek ima dublje korene od jednog čoveka. Da je to bila ozbiljna greška dokazuje i sadašnja situacija u kojoj se ne upravlja nego vlada i u kojoj javni interes nije prioritet već su prioriteti lični i partijski interesi. Centralizacija vlasti i apsolutizam težnja su i iskušenje svakog političkog sistema i jedini način njihovog obuzdavanja su pravna država i civilna kontrola u najširem smislu. U vreme kada su ideologije prognane iz života pa i iz politike, ili da budem precizniji, kada je ideologija svedena na jednu u kojoj su ciljevi profit i opstanak na vlasti, proces očuvanja demokratskih dostignuća veliki je izazov i za stare demokratije. Svedoci smo zabrinjavajućeg skretanja u desno, sužavanja ljudskih, a pre svega manjinskih prava i, nadam se da će branioci demokratije uspeti da taj proces stave pod kontrolu.

MONITOR: U Crnoj Gori postoji nekoliko vrlo aktivnih NVO, posebno onih koje se bave ljudskim pravima i borbom protiv korupcije. Kakva je saradnja NVO oko najvažnijih problema naših građana, u oblasti ljudskih prava i posebno u onoj najaktuelnijoj, borbi protiv korupcije?
DERETA: Saradnja, umrežavanje NVO oko vrlo konkretnih tema sve je intenzivnije pre svega na nacionalnom nivou. Sazrela je svest da smo zajedno mnogo jači i da lakše ostvarujemo ciljeve. U poslednje vreme sve je više i regionalnih povezivanja i tu su dominantne „prekogranične” teme kao što su korupcija, trafiking, ali i ekonomski razvoj, razvoj civilnog društva i održivost demokratije. Kao primer regionalne saradnje i solidarnosti navešću zajednički zahtev da se građanima s Kosova obezbedi puna sloboda kretanja u celom regionu i da ona ne zavisi od dokumenta koji poseduju. Mislim da nam je u regionu zajedničko i to da državne i političke institucije maksimalno ograničavaju učešće javnosti u procesima konsultacija, javnih rasprava i samog donošenja odluka. Uspostavljanje jedinstvenih kriterijuma i metodologija cilj je na kome mi u Građanskim inicijativama s partnerima iz regiona intenzivno radimo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo