Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO DERETA: Balkanske rupe

Objavljeno prije

na

Kada su na početku ratnih devedesetih mnogi obrazovani i dotad angažovani ljudi u SFRJ, okrenuli leđa moralu, savjesti i intelektualnom poštenju ili prosto zaćutali, tada se čovjek iz filmskog svijeta i TV medija Milenko Dereta angažovao prvo u Građanskom savezu a onda i u Socijaldemokratskoj uniji, pokazavši da umjetnik da umjetnik ne može da okrene leđa stvarnosti ako se dotad nije folirao.

MONITOR: Sve češće se govori o „političkoj klasi” kao izvoru ne samo političke već i ekonomske moći. Zašto je „socijalna pravda” , politikantska poštapalica novokomponovane političke elite našeg dijela Balkana?
DERETA: Socijana pravda je na žalost oduvek više postojala kao princip, daleki, nikada ostvareni cilj, nego kao praksa. Ako bolje pogledamo procese tranzicije u poslednjih dvadeset godina videćemo da su oni bili manje usmereni na suštinske političke promene a mnogo više na ekonomske. Uvedene su demokratske institucije i procedure ali je ideologija opet ostala jedna – umesto socijalizma (komunizma) sada je to neo-liberalizam u blažim ili radikalnijim formama. Jednom rečju, uvođenje kapitalizma bio je prioritet i to je uspešno sprovedeno. Na momente mi se čini da je privatizacija bila ciljano, skoro pa osvetničko, uništavanje radničke klase kao organizovane ideološke i društvene snage. Prvobitna akumulacija kapitala ostvarena je na osnovu političkih privilegija. U tom kontekstu nema mesta za pojmove kao što su solidarnost, pravda, jednakost. Interesantna je nova pojava u kojoj najbogatiji ljudi sveta odustaju od svog bogatstva i odriču ga se u dobrotvorne svrhe. To je neočekivan talas socijalne svesti i zrelosti i biće zanimljivo posmatrati koliko će se nisko na listi najbogatijih taj talas filantropije spustiti.

MONITOR: U Srbiji je donijeto nekoliko zakona, posljednji je Zakon o elektronskim komunikacijama, kojima se otvoreno krše neki najvažniji evropski standardi. Zašto su evropski zakoni puni „balkanskih rupa”?
DERETA: Kao što znate, mnogi proizvođači imaju posebne linije proizvodnje za posebna tržišta. Tako se automobili proizvode veoma kvalitetno za evropske zemlje, a mnogo manje kvalitetno za afričko i neka druga tržišta. Tako i evropski zakoni koji se pišu na Balkanu balkanskog su kvaliteta i neizbežno moraju imati balkanske rupe. Zakoni odslikavaju kako želimo da uredimo okruženje u kome živimo. Mi smo navikli i još želimo da živimo na „promaji” koja duva kroz rupe u zakonima. Nama još odgovara nered jer u njemu nisu važni ni znanje, ni poštenje, ni rad, ni planiranje, već snalažljivost, kratkoročna improvizacija, debeli obraz…

MONITOR: Šta jednu državu čini „građanskom”? Koliko je Srbija daleko od tog proklamovanog ideala?
DERETA: Lako je odgovoriti da građani i građanke čine jednu državu građanskom ali stvar je neuporedivo kompleksnija. Građanska država, dakle uređena pravna država u kojoj se zakoni jednako primenjuju za sve, ne nastaje dekretom, odlukom političke elite ili dobrom voljom građana i građanki već uspostavljanjem i postepenim razvojem demokratskih institucija, nezavisnog sudstva, političke kulture, poštivanjem jednakosti, ljudskih i manjinskih prava, društvenog i socijalnog dijaloga, jačanjem nezavisnih institucija i stvaranjem mogućnosti za temeljnu i stalnu civilnu kontrolu vlasti. Tako kompleksnu strukturu teško je složiti u idealnu sliku. U Srbiji će se to posebno teško ostvariti zbog u više navrata prekinute evolucije društva i države. Tu mislim na period posle 1945. i posebno na vreme Miloševićevog režima. Osim toga, Srbija je zemlja kratkog daha, kampanjske politike, a stvaranje građanske države i građanskog društva proces je koji nema kraj.

MONITOR: Koliko se nezavisnost i profesionalnost, kada se radi o državnim institucijama, još oslanja prije svega na ličnu autonomiju i hrabrost?
DERETA: Jedan od najtrajnijih ostataka bivšeg vremena vidim u tome da donosioci političkih odluka još veruju da je posao završen kada se institucija uspostavi na papiru. Tako se pristupilo i uspostavljanju nezavisnih institucija, s uverenjem da je to formalnost, a da ništa neće i ne treba da se suštinski promeni. Bili su mirni jer su bili uljuljkani sopstvenom poslušnošću i oportunizmom. Nekoliko jakih pojedinaca se „otrglo” od tog profitabilnog stereotipa i počelo da svoj posao obavlja kako treba, u interesu javnosti i građana. U tome imaju punu podršku organizacija civilnog društva. Često citiram Margaret Mid: „Ne treba sumnjati da mala grupa mudrih, hrabrih ljudi može da promeni svet. Uostalom, uvek je tako bilo.”

MONITOR: Mirovni pokreti u ex-yu nijesu se, odlikovali masovnošću. Da li je danas moguće mobilisati građane oko nekih zajedničkih interesa?
DERETA: Broj onih koji su bili protiv ratova neuporedivo je veći od broja onih koji su aktivno učestvovali u mirovnim pokretima. Pogledajte samo kako je slab odziv bio na mobilizacije, setite se jurnjave po Beogradu kada su izbeglice vraćane na frontove. Ali ratne okolnosti nose drugačiji napon i velike rizike i ma kako paradoksalno zvučalo u tim okolnostima lakše je „mobilisati” građane nego u relativno normalnim okolnostima. Tehnike su drugačije jer su i ciljevi drugačiji. Uspešan će biti onaj ko bude osetio potrebe većine u društvu i te potrebe na pravi način definisao u bar naizgled ostvarivi cilj. U ovom trenutku to ne izgleda verovatno ali dogodiće se. Kao i uvek, iznenada, ničim izazvano….

MONITOR: Vidite li značaj „građanske neposlušnosti” i u ovim vremenima kada nam raznorazni tajkuni kao „ozakonjeni” monopolisti na tržištu gdje obezbjeđujemo elementarne uslove za život, kroje sudbinu?
DERETA: Građanska neposlušnost jeste krajnje sredstvo otpora. Ona podrazumeva dovoljno ozbiljan problem sa kojim se obračunavate da bi se rizikovala sopstvena sloboda i veoma dobru i jaku organizaciju. Takvu ulogu u našoj situaciji mogla bi da odigraju udruženja potrošača ali, za razliku od drugih zemalja, ona su kod nas veoma slaba i nemoćna.

MONITOR: Koliko je Slobodan Milošević danas prisutan kao „uzor” njegovim nekadašnjim ljutim protivnicima?
DERETA: Danas sam potpuno uveren da je osnovna greška naše tadašnje borbe bila što smo problem personalizovali. Tako je bilo lakše motivisati građane, ali smo promašili suštinu, a to je borba protiv političkog sistema koji uvek ima dublje korene od jednog čoveka. Da je to bila ozbiljna greška dokazuje i sadašnja situacija u kojoj se ne upravlja nego vlada i u kojoj javni interes nije prioritet već su prioriteti lični i partijski interesi. Centralizacija vlasti i apsolutizam težnja su i iskušenje svakog političkog sistema i jedini način njihovog obuzdavanja su pravna država i civilna kontrola u najširem smislu. U vreme kada su ideologije prognane iz života pa i iz politike, ili da budem precizniji, kada je ideologija svedena na jednu u kojoj su ciljevi profit i opstanak na vlasti, proces očuvanja demokratskih dostignuća veliki je izazov i za stare demokratije. Svedoci smo zabrinjavajućeg skretanja u desno, sužavanja ljudskih, a pre svega manjinskih prava i, nadam se da će branioci demokratije uspeti da taj proces stave pod kontrolu.

MONITOR: U Crnoj Gori postoji nekoliko vrlo aktivnih NVO, posebno onih koje se bave ljudskim pravima i borbom protiv korupcije. Kakva je saradnja NVO oko najvažnijih problema naših građana, u oblasti ljudskih prava i posebno u onoj najaktuelnijoj, borbi protiv korupcije?
DERETA: Saradnja, umrežavanje NVO oko vrlo konkretnih tema sve je intenzivnije pre svega na nacionalnom nivou. Sazrela je svest da smo zajedno mnogo jači i da lakše ostvarujemo ciljeve. U poslednje vreme sve je više i regionalnih povezivanja i tu su dominantne „prekogranične” teme kao što su korupcija, trafiking, ali i ekonomski razvoj, razvoj civilnog društva i održivost demokratije. Kao primer regionalne saradnje i solidarnosti navešću zajednički zahtev da se građanima s Kosova obezbedi puna sloboda kretanja u celom regionu i da ona ne zavisi od dokumenta koji poseduju. Mislim da nam je u regionu zajedničko i to da državne i političke institucije maksimalno ograničavaju učešće javnosti u procesima konsultacija, javnih rasprava i samog donošenja odluka. Uspostavljanje jedinstvenih kriterijuma i metodologija cilj je na kome mi u Građanskim inicijativama s partnerima iz regiona intenzivno radimo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo