Svi su u DPS-u jednaki, samo su neki nedodirljivi. To je glavni utisak o događajima koji su se dramatično smjenjivali posljednjih dana 2010. Zavala jeste čisti kriminal. Ali, malo ko vjeruje da je slučaj predsjednika Opštine Budva Rajka Kuljače, potpredsjednika Dragana Marovića i ostalih bez političke pozadine. Da su hapšenja rezultat rada nezavisnog pravosuđa, koje se probudilo baš u momentu kada Milo Đukanović ide na rezervni položaj. Vidite kako je vladajućim poslanicima strah zaledio oči. Misle ko je sljedeći.
Ajde, za trenutak, da povjerujemo da je ovo početak velikog spremanja zemlje kandidata, koja mora da raščisti sa korupcijom na visokom nivou i da ubaci velike ribe u mrežu. Ako je tako, onda će u slučaju Zavala red doći na Svetozara Marovića kao inicijatora posla i Branimira Gvozdenovića koji je papirima i dozvolama opskrbio taj sumnjivi projekat.
Budva je simbol crnogorskog sloma i haosa, a nezavršena Zavala stoji kao utvara, spomenik gramzivosti i nasilja nad zakonom i prirodom. Moglo bi biti logično što se odatle krenulo. Ali, kada bi u Crnoj Gori pravada bila za sve jednaka, pored opštine Budva, morali bi se pročešljati poslovi i u drugim gradovima.
Đukanović je do sada vladao tako što je najbližima iz DPSDP-a davao dio kolača, a za sebe je zadržavao najbolje. U takvom poretku stasale su autonomne snage, feudi u okviru DPS-a: Marović, Mugoša, Milošević…
MANS je, kao i u slučaju Kuljače, podnio više krivičnih prijava protiv gradonačelnika glavnog grada Miomira Mugoše. I to zbog divlje gradnje, sumnjivih transakcija sa gradskim zemljištem, knjiženja opštinske zemlje na sopstveno ime. Mugoša je, kao i Marović u Budvi, od Podgorice napravio atar i radio je što mu se htjelo. Čarapićeva bi imala šta da radi i u Baru, Bijelom Polju, Pljevljima…
Od grada do grada. Ali, i od posla do posla: Prva banka, Željezara, Kombinat aluminijuma, šverc devedesetih, pa sve do deportacije bosanskih izbjeglica. U svemu tome je premijer, lično ili sa porodicom i prijateljima. Sumnjivi poslovi Đukanovićevog klana po obimu su višestruko veći od Zavale, a posljednice dugoročnije i teže. Evo, samo primjer Kombinata aluminijuma, naše najveće fabrike od koje zavisi repro lanac Crne Gore. Taj je posao na mišiće izgurao Milo Đukanović. Umjesto da zemlja profitira i da se fabrika modernizuje, više od pola milijarde eura za samo nekoliko godina Đukanovićeva vlada je dala što kroz subvencije za struju, što kroz garancije i kredite, formalnom vlasniku KAP-a, ruskom oligarhu Olegu Deripaski. Da ne pominjemo transakcije Prve banke Aca, Mila i Ane.
Ključna je pitanje zašto Zavala a ne i Avala, zašto desalinizacija a ne i Kombinat, zašto Marovići a ne i Đukanovići. Ko hapsi – pravosuđe pod pritiskom Evropske unije, ili se bivši premijer iz rezervnog položaja obračunava sa potencijalnim partijskim rivalima i navodno bori protiv korupcije, ogrnut u crnogorske identitetske simbole.
Brzo ćemo dobiti odgovor na ovo pitanje. Ako Đukanović strahom i prijetnjama hapšenjem uspostavi totalnu diktaturu u partiji to će biti dodatno urušavanje Crne Gore. U tome bi bivšem premijeru, pored poslušnika iz DPS-a, od pomoći mogli biti svi oni koji ovih dana od njega prave božanstvo. Propagandisti iz javnih i privatnih servisa, zabrinute crnogorske patriote i posebno Ranko Krivokapić. Oni vođu poistovjećuju sa opstankom države, crkve, jezika… Kao što su devedesetih srpski nacionalisti izjednačavali Miloševića i Srbiju.
Prirodno je, onda, što je prvi na meti bio baš Marović. Najači u DPS-u poslije Đukanovića, dugogodišnji potencijalni rival, koji je u tandemu sa Filipom Vujanovićem i Željkom Šturanovićem imao jako uporište u stranci. Udaranjem na Marovićev klan, veliki majstor mogao bi da ubije sve različitosti, kako bi sa nove stolice vladao državom sistemom namjesništva.
Može li biti da plan propadne? Da Evropa zaista ozbiljno pritegne Crnu Goru, da novo vrijeme i obaveze proizvedu stvarnost u kojoj Đukanović, ma šta činio, sebe ne može spasiti od sudbine Iva Sanadera.
Milka TADIĆ MIJOVIĆ