Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Za(h)vala Maroviću

Objavljeno prije

na

Svi su u DPS-u jednaki, samo su neki nedodirljivi. To je glavni utisak o događajima koji su se dramatično smjenjivali posljednjih dana 2010. Zavala jeste čisti kriminal. Ali, malo ko vjeruje da je slučaj predsjednika Opštine Budva Rajka Kuljače, potpredsjednika Dragana Marovića i ostalih bez političke pozadine. Da su hapšenja rezultat rada nezavisnog pravosuđa, koje se probudilo baš u momentu kada Milo Đukanović ide na rezervni položaj. Vidite kako je vladajućim poslanicima strah zaledio oči. Misle ko je sljedeći.

 

Ajde, za trenutak, da povjerujemo da je ovo početak velikog spremanja zemlje kandidata, koja mora da raščisti sa korupcijom na visokom nivou i da ubaci velike ribe u mrežu. Ako je tako, onda će u slučaju Zavala red doći na Svetozara Marovića kao inicijatora posla i Branimira Gvozdenovića koji je papirima i dozvolama opskrbio taj sumnjivi projekat.

Budva je simbol crnogorskog sloma i haosa, a nezavršena Zavala stoji kao utvara, spomenik gramzivosti i nasilja nad zakonom i prirodom. Moglo bi biti logično što se odatle krenulo. Ali, kada bi u Crnoj Gori pravada bila za sve jednaka, pored opštine Budva, morali bi se pročešljati poslovi i u drugim gradovima.

Đukanović je do sada vladao tako što je najbližima iz DPSDP-a davao dio kolača, a za sebe je zadržavao najbolje. U takvom poretku stasale su autonomne snage, feudi u okviru DPS-a: Marović, Mugoša, Milošević…

MANS je, kao i u slučaju Kuljače, podnio više krivičnih prijava protiv gradonačelnika glavnog grada Miomira Mugoše. I to zbog divlje gradnje, sumnjivih transakcija sa gradskim zemljištem, knjiženja opštinske zemlje na sopstveno ime. Mugoša je, kao i Marović u Budvi, od Podgorice napravio atar i radio je što mu se htjelo. Čarapićeva bi imala šta da radi i u Baru, Bijelom Polju, Pljevljima…

Od grada do grada. Ali, i od posla do posla: Prva banka, Željezara, Kombinat aluminijuma, šverc devedesetih, pa sve do deportacije bosanskih izbjeglica. U svemu tome je premijer, lično ili sa porodicom i prijateljima. Sumnjivi poslovi Đukanovićevog klana po obimu su višestruko veći od Zavale, a posljednice dugoročnije i teže. Evo, samo primjer Kombinata aluminijuma, naše najveće fabrike od koje zavisi repro lanac Crne Gore. Taj je posao na mišiće izgurao Milo Đukanović. Umjesto da zemlja profitira i da se fabrika modernizuje, više od pola milijarde eura za samo nekoliko godina Đukanovićeva vlada je dala što kroz subvencije za struju, što kroz garancije i kredite, formalnom vlasniku KAP-a, ruskom oligarhu Olegu Deripaski. Da ne pominjemo transakcije Prve banke Aca, Mila i Ane.

Ključna je pitanje zašto Zavala a ne i Avala, zašto desalinizacija a ne i Kombinat, zašto Marovići a ne i Đukanovići. Ko hapsi – pravosuđe pod pritiskom Evropske unije, ili se bivši premijer iz rezervnog položaja obračunava sa potencijalnim partijskim rivalima i navodno bori protiv korupcije, ogrnut u crnogorske identitetske simbole.

Brzo ćemo dobiti odgovor na ovo pitanje. Ako Đukanović strahom i prijetnjama hapšenjem uspostavi totalnu diktaturu u partiji to će biti dodatno urušavanje Crne Gore. U tome bi bivšem premijeru, pored poslušnika iz DPS-a, od pomoći mogli biti svi oni koji ovih dana od njega prave božanstvo. Propagandisti iz javnih i privatnih servisa, zabrinute crnogorske patriote i posebno Ranko Krivokapić. Oni vođu poistovjećuju sa opstankom države, crkve, jezika… Kao što su devedesetih srpski nacionalisti izjednačavali Miloševića i Srbiju.

Prirodno je, onda, što je prvi na meti bio baš Marović. Najači u DPS-u poslije Đukanovića, dugogodišnji potencijalni rival, koji je u tandemu sa Filipom Vujanovićem i Željkom Šturanovićem imao jako uporište u stranci. Udaranjem na Marovićev klan, veliki majstor mogao bi da ubije sve različitosti, kako bi sa nove stolice vladao državom sistemom namjesništva.

Može li biti da plan propadne? Da Evropa zaista ozbiljno pritegne Crnu Goru, da novo vrijeme i obaveze proizvedu stvarnost u kojoj Đukanović, ma šta činio, sebe ne može spasiti od sudbine Iva Sanadera.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Odupri se

Objavljeno prije

na

Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“.  Da ga nema, Đukanović bi ga  morao izmisliti.   Udruženoim njihovom akcijom zbrisana je Crna Gora s proljeća prošle godine koja mu je opasno prijetila

 

Može li neko i zamisliti  onu Crna Gora s proljeća prošle godine ? Hiljade građana, svih nacija i vjera, oba pola, različitog životnog doba,  seksualnih opredjeljenja, političkih uvjerenja, na ulicama. Traže bolje društvo. Jednakih u dostojanstvu.  Društvo u kojem se kovertama ne krade sloboda, ne podmićuje pravosuđe, ne zapošljava, ne liječi..Društvo u kom različitosti žive u skladu, jedni kraj drugih.

Pokret Odupri se, i protesti koje su tada  pokrenuli, bili su ozbiljna prijetnja Đukanovićevoj kriminalnoj, korumpiranoj i autoritanoj vladavini. Znao je to vođa. Možda je baš zato, uoči izborne godine, ta opasnost, ta  Crna Gora, zbrisana  u svega  nekoliko proteklih sedmica.  Đukanović, mitropolit Amfilohije Radović, Andrija Mandić, Aleksandar Vučić   i ostali pomagači, pobrinuli su se da bude tako. Ili, prosto,  Đukanović i  partneri.  Pobrinuli su se da prodube jaz, da jedni kraj drugih palimo badnjake u prisustvu policije. Dok se Crnom Gororm širi vatra mržnje.

Na ulicama, samo deset mjeseci kasnije,  opet protesti. Ali protesti druge Crne Gore. Zemlje podjela, zemlje u kojoj naši i njihovi ne mogu jedni pored drugih, zemlje u kojoj se različitosti ne podnose. Danas se ne protestuje za bolje društvo,  za sve nas, nego za posjede. Za monopole svetovne i duhovne. Nije ovo priča o tome da li treba ustati protiv Zakona o vjerskim zajednicama, posebno načinu i tajmingu njegovog donošenja. Mnogo je zakona u ovoj zemlji donešeno, na brzinu i ispod žita, kojima su nam ukradene svetinje –  pravo na rad bez straha da će nas poslodavac ko od šale odpustiti kad mu dune, pravo da znamo šta Vlada radi sa našem novcem, a da se to ne proglasi poslovnom tajnom čim se zainteresujemo za naše pare. Ali tada niko nije ni došao do trga, a kamoli pomenuo da bi zbog toga život izgubio. Kada je usvojen zakon o majkama, pa potom proglašen neustavnim, čime su prevarene hiljade i hiljade žena koje su na tren pomislile da konačno možda mogu da skrpe život do prvog, nije bilo njihovih sinova i muževa na ulicama.  Nijesu se pričale priče o otkopavanju oružja.  U parlamentu tišina. A majka je valjda isto svetinja, rekli bi Crnogorci.

Zato je ovo priča o manipulacijama vjerskim i nacionalnim osjećanjima. O opasnom manipulisanju obespravljenima, osiromašenima, obeznađenima…O fašizmu koji se baš u takvom ambijentu  rađa. Ili rasplamsava.

Zato danas, u ovoj Crnoj Gori,  gubitnici mogu da budu samo građani. Opet se prebrajaju krvna zrnca, a  za novogodišnjim i božićnim trpezama vode rasprave o tome čija je vjera prava.   I bude duhovi devedesetih. Duhovi podjela i krvi. A Takva Crna Gora budi strah. Kod svih koji sanjaju ono društvo jednakih a različitih,  kao u lanjsko proljeće. . Kada su se protesta plašili, s pravom, samo Đukanović i njegovi.

Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da  „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“.  Da ga nema, Đukanović bi ga svakako morao izmisliti.  Ovako može, mirno iz Majamija, oduševljeno da gleda kako ga intelektualci iz regiona proglašavaju demokratom.  Koverta u Đukanovićevom  džepu više se ne vidi.  I mitropolit Amfilohije je oduševljen. Raduje ga, kaže, „što je narod danas sve bliže istini“.

Danas smo možda najdalje od normalne, građanske, demokratske, civilizovane zemlje. Možda je nemoguće zamisliti proljeće prošle godine, ali smo danas dužni više nego ikad da se odupremo gospodarima tame.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, mi idemo nazad

Objavljeno prije

na

Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država,  mlada i nejaka,  crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli može da izabere. Da ratuje.  Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju. Srećan novi povratak u prošlost

 

I pred ovu Novu, vodi se boj.  Dvojice monopolista. Jednog koji je namjerio da bude doživotni svetovni vladar i tako sačuva svoje bogatstvo, i drugog koji takođe namjerava da sačuva posjed koji mu donosi moć. I novac. A šta je najbolji recept za održanje na vlasti, svetovnoj ili ovoj drugoj, do –  neprijatelj.

Zbog neprijatelja, mora da se zaboravi na sve. Ko još misli na neplaćene račune za struju, šuplje cipele i kapute, kad je na vratima neprijatelj. Koji hoće da nam otme crkvu, ili državu, zavisi na koju se stranu svrstaš. Ili, ne daj Bože, da neko u takvom trenu, dok neprijatelj hrli, pomisli na putovanja, knjige, mjesta koja nije obišao. Nepristojno, nekako dođe. Pa preci, pa đedovi, pa grobovi, istorija, identitet, država,  mlada i nejaka,  crkva, stara ko Isus Hrist. Ko šta voli, može da izabere. Da se svrsta, da odigne zastavu i glas.  Za svjetovnog i duhovnog monopolistu. Da vječno vladaju.

Nego, i vladari znaju da se mehanizmi vječnog vladanja troše. Posebno kad se neki od njih, kao što je recept – proizvedi neprijatelja pa vladaj, decenijama rabi. Pa su zato sad i sami pojačali retoriku.  Rat, građanski i vjerski, i druge borbe  pominju se ko od šale.

Mitropolit Amfilohije kazao je da će „Mitropolija nastaviti da se bori  ako Skupština usvoji Zakon o slobodi vjeroispovjesti”. Nije precizirao kako će ta borba tačno izgledati.

Istina, ,,vojska” se sama ponudila. Lider Demokratskog fronta Andrija Mandić saopštio je: ,,DF je spreman da strada za našu crkvu”. Obznanio je i da bi ,,parlament gorio da nije bilo mitropolita Amfilohija”. Pričao je i o bugarskoj skupštini, kraljevini, banovini, hrvatskoj seljačkoj stranci… Budibogsnama. Kao da je neko uključio vremeplov.

Đukanoviću je baš to  dobro došlo. Dok je Mandića i slične retorike ima silan  razlog da ,,brani” mladu, proevropsku demokratiju. Đukanović je mitropolitu i njegovoj vojsci poručio da predlog zakona o slobodi vjeroispovjesti neće biti povučen.Nije doduše pominjao rat, al’ je bio jasan da neće odstupiti s branika nejake crnogorske države.

,,Vlast svojom političko-propagandnom mašinerijom prisiljava cjelokupno društvo da se 2019. godine ,,igra komita I žandara, da se vrati 100 godina unazad dok nam budućnost jede korupcija, a napredni svijet pravi planove za narednih 100 godina”, primijetio je ispravno direktor Instituta alternative Stevo Muk.

Rat dvojice monopolista, i njihove vojske, preplavio je medijske stranice. Priča o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, popularnija je na portalima čak i od Cece. A sve su druge priče zaboravljene. Kao da ne postoje.  I koverte, i novo zaduživanje, i predizborni budžet u kom rastu troškovi za administraciju. Jedva da ko klikne na priču o tome da ćemo za nacionalnu aviokompaniju dati još 155 miliona eura. Možda su nam rijeke i nacionalni parkovi u ova dva dana  uništeni, niko ne bi znao. Pljevlja se guše u dimu, nikom ništa. Protesti, šta to bješe? U zaborav su pali čaki Ivica Stanković i Milivoje Katnić.  A činilo se nemoguće.

Evropski put ne da niko više ne pominje, nego je najnovije istraživanje pokazalo da je povjerenje u EU od strane crnogorskih građana na istorijskom minimumu. Po istom istraživanju, Milo Đukanović ima najveću prosječnu ocjenu od političara, a povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu raste.

Znači da recept za vječno vladanje radi. Srećna nova izborna godina. Srećan novi povratak u prošlost. Srećni novi identitetski skupovi i  podjele. I minusi na računu. I mladost koja odlazi. Godine prolaze, mi idemo nazad.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ostalo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bermudski trougao budžeta, stavka ,,ostalo”, iznosi preko 25 miliona eura i iz nje korisnici budžeta zahvataju kada im zafali za putovanja, automobile, i ostale zgode  koje sami smisle. Štedi se na školstvu, zdravstvu i ostalim sporednostima

 

Vlada je predstavljajući budžet za sljedeću godinu najavila da će neproduktivne troškove – za službena putovanja, reprezentacije, gorivo, nabavku službenih automobile –  svesti na minimum. Kao u lošem vicu, nakon toga je za potrebe Ministarstva vanjskih poslova kupljen mercedes od 59.000 eura.  Da ugrabe.

Nije baš preporučljivo našoj Vladi vjerovati na riječ. U budžetu planiranom za  narednu godinu povećane su sve neproduktivne stavke. Rashodi za gorivo – na rekordnih 10 miliona eura. Njemačka, sa 80 miliona stanovnika, ima hiljadu, a Crna Gora oko 4.000 službenih automobila. Zato je sasvim logična odluka Vlade da duplo više novca građana udijeli za dvorsko gorivo nego za dječje dodatke.

Rashodi za materijal, u koje spada gorivo i administrativni materijal, iznose  37,6 miliona eura, a rashodi za usluge – službena putovanja, reprezentaciju, kumunikacije… 91,4 miliona.

Kad prifali novca tu je bermudski trougao budžeta rubrika – ostalo. Kod ostalih izdataka za trošenje je predviđeno 9,3 miliona, ostali rashodi za materijal su milion eura, a za ostale usluge čak 14,8 miliona eura. Nemojte se zbuniti, prosto je to. Preko 25 miliona eura dostupno je korisnicima budžeta da ih troše kad im prifali za putovanja, automobile i  ostale zgode  koje sami smisle. Dosad je novac iz stavke ostalo korišćen  za plaćanje parkinga, oglašavanje, kupovinu zastava, hotelski smještaj, plaćanje kablovke televizije i putarine, avionske karte, korišćenje VIP salona na aerodromima, pranje vozila, kupovanje luksuznih ženskih i muških torbi… Nema granica domišljatosti kada je u pitanju ,,tuđi”, tj. naš novac. Niti obaveze da se poreskim obveznicima polažu  računi.

Štedi se na manje važnim sektorima. Na prosvjeti, na primjer.  Budžetska stavka ostalo, godišnje pojede najmanje 10 škola. Ili  vrtića.

Oholost rasipničke logike graniči se sa bezumljem. Tek za ilustraciju. Aparat za zračenje oboljelih od karcinoma u KCCG je bio u kvaru mjesec dana. Nije bilo para.  Pacijenti, sa tako teškom dijagnozom,  upućivani su u daleku Banjaluku. Autobusom. Aparat košta 60.000 eura, a šest tretmana na klinici u Banjaluci  30.000 eura.

Za liječenje van Crne Gore sljedeće godine predviđeno je million više nego ove – 20 miliona eura. Možda bi se  ovo moglo preduprijediti kada,  na primjer,  pacijenti ne bi čekali na pregled skenerom mjesecima. Zvanični troškovi za reprezentaciju su  ove godine bili tačno koliko koštaju dva skenera – 667.000 eura. Mogao se bar jedan kupiti.  Da je samo malo smanjen trošak za službena putovanja od preko pet miliona eura.

Svi znamo da to ne ide tako. Luksuz ministara i izabranih državnih službenika u vrhu je budžetskih prioriteta. Ministrima, koji godišnje prihoduju od minimum 15.000 do preko 50.000 eura,  plata  treba da ostane čista.   To je stvar prestiža.

Rasipa se raznovrsno. Tokom 2017. država je platila 20,2 miliona eura na osnovu tužbi građana, prošle godine 16 miliona. Po ovom principu – zaposleni policajac tužio je državu zbog ,,zakidanja” za 1,45 eura, a država je platila preko 500 eura za parnične i troškove izvršenja.

Odgovornost se ne pominje. I kad su moćni uhvaćeni u nedjelju, izviđaj još traje. Kao u slučaju bivšeg ministra prosvjete Stijepovića koji je snimljen kako mu se u partijske svrhe na ruke predaje osamnaestogodišnja plata nastavnika.

Ne pominjemo stotine hiljada koje moramo izručiti dobrim momcima,   kumovima Safetu Kaliću i Dušku Šarića nakon što su, na presvijetlom sudu u sadejstvu sa tužilaštvom oslobođeni krivice.  Ni to kako su nam  rasuli  prostor i  vrijeme.  Ubili rijeke.

Riječ je o rubrici – ostalo u troškovima silnika. O njihovom  – sitnišu. On na svoj način otkriva da sve ovo oko nas nije greška, već sistem.  U tom sistemu je sasvim normalno što je funkcionerima, u svim ograncima vlasti,  u posljednje četiri godine poklonjeno sedam miliona eura za stanove. Mnogi od njih su već imali i velike stanove i ogromne kuće. Za te pare, po računici Organizacije KOD,  svi učenici svih naših osnovnih škola mogli su narednu deceniju dobiti besplatno sve udžbenike. Tu zamisao  kolektivni misaoni aparat naše upravljačke klase doživio bi kao – puč.  Kao uvredu.

Uprkos službenom obrazovanju,  djeca shvataju – nema budućnosti u sistemu koji proizvodi grupu privilegovanih i mase suvišnih. Preko 70 odsto mladih žele da napuste zemlju beznađa. Njihovi roditelji većinski održavaju ovaj poredak. Kuju vlastite okove.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo