Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Za(h)vala Maroviću

Objavljeno prije

na

Svi su u DPS-u jednaki, samo su neki nedodirljivi. To je glavni utisak o događajima koji su se dramatično smjenjivali posljednjih dana 2010. Zavala jeste čisti kriminal. Ali, malo ko vjeruje da je slučaj predsjednika Opštine Budva Rajka Kuljače, potpredsjednika Dragana Marovića i ostalih bez političke pozadine. Da su hapšenja rezultat rada nezavisnog pravosuđa, koje se probudilo baš u momentu kada Milo Đukanović ide na rezervni položaj. Vidite kako je vladajućim poslanicima strah zaledio oči. Misle ko je sljedeći.

 

Ajde, za trenutak, da povjerujemo da je ovo početak velikog spremanja zemlje kandidata, koja mora da raščisti sa korupcijom na visokom nivou i da ubaci velike ribe u mrežu. Ako je tako, onda će u slučaju Zavala red doći na Svetozara Marovića kao inicijatora posla i Branimira Gvozdenovića koji je papirima i dozvolama opskrbio taj sumnjivi projekat.

Budva je simbol crnogorskog sloma i haosa, a nezavršena Zavala stoji kao utvara, spomenik gramzivosti i nasilja nad zakonom i prirodom. Moglo bi biti logično što se odatle krenulo. Ali, kada bi u Crnoj Gori pravada bila za sve jednaka, pored opštine Budva, morali bi se pročešljati poslovi i u drugim gradovima.

Đukanović je do sada vladao tako što je najbližima iz DPSDP-a davao dio kolača, a za sebe je zadržavao najbolje. U takvom poretku stasale su autonomne snage, feudi u okviru DPS-a: Marović, Mugoša, Milošević…

MANS je, kao i u slučaju Kuljače, podnio više krivičnih prijava protiv gradonačelnika glavnog grada Miomira Mugoše. I to zbog divlje gradnje, sumnjivih transakcija sa gradskim zemljištem, knjiženja opštinske zemlje na sopstveno ime. Mugoša je, kao i Marović u Budvi, od Podgorice napravio atar i radio je što mu se htjelo. Čarapićeva bi imala šta da radi i u Baru, Bijelom Polju, Pljevljima…

Od grada do grada. Ali, i od posla do posla: Prva banka, Željezara, Kombinat aluminijuma, šverc devedesetih, pa sve do deportacije bosanskih izbjeglica. U svemu tome je premijer, lično ili sa porodicom i prijateljima. Sumnjivi poslovi Đukanovićevog klana po obimu su višestruko veći od Zavale, a posljednice dugoročnije i teže. Evo, samo primjer Kombinata aluminijuma, naše najveće fabrike od koje zavisi repro lanac Crne Gore. Taj je posao na mišiće izgurao Milo Đukanović. Umjesto da zemlja profitira i da se fabrika modernizuje, više od pola milijarde eura za samo nekoliko godina Đukanovićeva vlada je dala što kroz subvencije za struju, što kroz garancije i kredite, formalnom vlasniku KAP-a, ruskom oligarhu Olegu Deripaski. Da ne pominjemo transakcije Prve banke Aca, Mila i Ane.

Ključna je pitanje zašto Zavala a ne i Avala, zašto desalinizacija a ne i Kombinat, zašto Marovići a ne i Đukanovići. Ko hapsi – pravosuđe pod pritiskom Evropske unije, ili se bivši premijer iz rezervnog položaja obračunava sa potencijalnim partijskim rivalima i navodno bori protiv korupcije, ogrnut u crnogorske identitetske simbole.

Brzo ćemo dobiti odgovor na ovo pitanje. Ako Đukanović strahom i prijetnjama hapšenjem uspostavi totalnu diktaturu u partiji to će biti dodatno urušavanje Crne Gore. U tome bi bivšem premijeru, pored poslušnika iz DPS-a, od pomoći mogli biti svi oni koji ovih dana od njega prave božanstvo. Propagandisti iz javnih i privatnih servisa, zabrinute crnogorske patriote i posebno Ranko Krivokapić. Oni vođu poistovjećuju sa opstankom države, crkve, jezika… Kao što su devedesetih srpski nacionalisti izjednačavali Miloševića i Srbiju.

Prirodno je, onda, što je prvi na meti bio baš Marović. Najači u DPS-u poslije Đukanovića, dugogodišnji potencijalni rival, koji je u tandemu sa Filipom Vujanovićem i Željkom Šturanovićem imao jako uporište u stranci. Udaranjem na Marovićev klan, veliki majstor mogao bi da ubije sve različitosti, kako bi sa nove stolice vladao državom sistemom namjesništva.

Može li biti da plan propadne? Da Evropa zaista ozbiljno pritegne Crnu Goru, da novo vrijeme i obaveze proizvedu stvarnost u kojoj Đukanović, ma šta činio, sebe ne može spasiti od sudbine Iva Sanadera.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Junačenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ovonedjeljni nastupi starih i novih pripadnika vlasti svjedoče da u vremenima velikog junačenja kukavičluk caruje društvom

 

Crna Gora je, uz rijetke izuzetke, gromoglasnim ćutanjem obilježila tri decenije od napada na Dubrovnik. Ili uz tek formalno prisjećanje i ponavljanje tvrdnji da su za naš juriš na Konavle odgovorne tadašnje savezne vlasti u Beogradu i Slobodan Milošević. Otud utisak da je „Rat za mir“ jedan od onih događaja koji predvodnici najbrojnijih partija vlasti i opozicije žele da prepuste zaboravu.

Zato je i vijest da su delegacije Crne Gore i Hrvatske, prvi put za 30 godina, zajedno položile vijenac na ulazu u nekadašnji logor Morinj, prošla poprilično nezapaženo. Iako je zaslužila bitno drugačiji tretman. Makar zato što je ta komemoracija, sa sve prisutnima i odsutnima, bila dobra prilika da se prisjetimo s kakvom političkom klasom imamo posla.

Đavo se i dalje krije u detaljima. Računajući i onog stanovnika Herceg Novog koji u anketi RTCG kaže kako je Dubrovnik 1991. trebalo „sravniti sa zemljom”. Pošto bi njemu, računa valjda, onda bilo bolje. Potom se jave baš iz DPS-a da zamjere Javnom servisu što je emitovao „eklatantan primjer govora mržnje”. Bez pomena onih koji su pustili duha iz boce (šah, šahovnica i slične priče).  Pa, onda, nijesu uradili ništa da bi ga vratili tamo gdje mu je mjesto.

Mračna prošlost ne da se sakriti. Uvjerio se u to, ponovo, i Milo Đukanović. O novoj epizodi njegovih preduzetničkih poduhvata otkrivenih u Pandora papirima čitaćete više na stranicama Monitora. Kao što ste čitali o Đukanovićevom izletu u Dubai pod pokroviteljstvom Duška Kneževića ili „zaboravljenoj” ofšor firmi na Kipru. Ovdje samo o jednom detalju iz pandorine kutije. Iste večeri kada je MANS obavijestio o lancu povezanih ofšor kompanija koje su osnovali Đukanovići, otac i sin, u odbranu pasioniranog sakupljača firmi sa adresama u tzv. poreskim rajevima junački je stao je Kabinet predsjednika Crne Gore. Da objasne šta je njihov šef radio u vrijeme „kada nije obavljao državne poslove”. Od njih saznajemo da Victoria Trust „dok je on bio vlasnik (misle – Đukanović stariji), nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran”. Da li su Slavoljub Stijepović, Petar Ivanović, Veselin Veljović i njihove kolege iz kabineta predsjednika države sigurne da govore istinu? Ili im je do nje stalo koliko i do tačnosti tvrdnje „sve je lako provjerljivo, pa nadležnim organima nije teško da utvrde stvarno činjenično stanje…”. Da je to lako, Đukanovićeve firme ne bi bile posijane od Britanije, preko Švajcarske i Gibraltara, do Djevičanskih ostrva i Paname, sa dominantnim ciljem da se sakrije njihov stvarni vlasnik. Znaju toliko iskusni Đukanovićevi saradnici.

Đukanović ima pravo da izabere svoje „branioce”, ali je veliko pitanje da li njihov angažman treba da plaćaju građani Crne Gore. Pitanje je i šta je veći kukavičluk – onaj Predsjednikov što se skriva iza kabineta braneći svoje privatne poslove ili članova kabineta što pristaju da brane nebranjivo.

Tokom prošlonedjeljnog gostovanja u Okviru na RTCG-u, junačili su se, na svoj način, i ministar finansija Milojko Spajić i ekonomije Jakov Milatović. Uticajni gosti javnosti nijesu predočili detalje plana reforme poreskog zakonodavstva, novog načina finansiranja i najavljenog povećanja minimalnih i prosječnih zarada. Umjesto toga, od njih smo čuli da je Spajićev plan „hrabar”.

„Niko nema razloga da bude protiv toga”, na neviđeno javnost ubjeđuje ministar Spajić, „naročito što Ministarstvo i Vlada stoje iza toga i preuzimamo rizik na sebe”. Onda je Milatović pojasnio o kolikom riziku je riječ. „Ja sjutra mogu da odem u London, on može da se vrati u Singapur…”. Junački, s njihove strane. Na građanima je da takođe junački istrpe posljedice ako se pokaže da je ministarska računica prehrabra. Tim prije što su u toku mučni pregovori o rekonstrukciji postojeće vlade. Kojoj još nije predočen nijedan detalj Spajićevog plana.

Onda se ljute novinari i predstavnici NVO sektora. Pošto u novoj vlasti nijesu održali obećanje o većoj („potpunoj”, najavljivao je premijer Krivokapić) javnosti njenog rada.  „Vladini materijali nijesu javno dostupni, pa javnost nije blagovremeno upoznata sa njihovim sadržajem ili se o njemu najuporniji informišu iz Službenog lista, nakon završenog odlučivanja“, kaže Milica Kovačević iz CDT-a. Nezvanično, ni većina ministara nije u mnogo povoljnijem položaju. Samo što oni hrabro trpe.

Nije to osobita tajna. U vremenima velikog junačenja, kukavičluk caruje društvom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zvuci devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jesen 1991.  mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle. Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da i dalje dijeli pastvu. Uz istu muziku  koja je i kreirala ratne devedesete, pa i Dubrovnik. Zvuke o  pravim i pogrešnim identitetima

 

Trideset je godina od napada na Dubrovnik. Kad padne Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, mnogi su vjerovali, godišnjice tog zločina izgledaće drugačije. Neće ih, kao i svakog oktobra, prekrivati ćutanje. Pravosuđe, tri decenije pod političkom kontrolom, konačno će otvoriti  predmete ratnih zločina, pa i onog počinjenog u Dubrovniku, i dovesti ih do kraja. Do pravde. Bilo je jasno da rasvjetljavanje i kažnjavanje ratnih zločina  neće biti moguće sve dok oni  koji su zemlju vodili krvavih devedesetih –  ne odu.

DPS je otišao s vlasti, ali ćutanje je i ovog prvog oktobra. Niko ne pominje otvaranje predmeta o ratnim zločinima. Uobičajeno, nekoliko nevladinih organizacija i rijetki mediji, prisjete se kako je krenulo i teklo  paljenje i pljačka Konavala i opsada Dubrovnika. Ostali ćute.  Nego, ima još nešto jezivije ove jeseni. DPS je izgubio vlast, ali glasovi devedesetih postaju sve jači.

U novembru 1991. pokojni mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle i odlomak iz Mojkovačke bitke.  Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da dijeli pastvu. Uz istu muziku koja je i kreirala ratne devedesete. Priče o identitetima, pogrešnim i ispravnim, upravo su oni glasovi koji su i doveli Jugoslaviju do krvi. I zbog kojih je  Crna Gora ispisivala sramne ratne stranice, među kojima je i Dubrovnik.

Osvrćući se na ustoličenje mitrpolita Joanikija u Cetinskom manastiru, patrijarh Porfirije kazao je u Beranama: ,,Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove, Vasojevićevog stabla, zna i hoće da pripada srpskom narodu”, presudio je Porfirije. Pa pridodao: ,,Mnogi, naša braća, naši srodnici, u kojima još nije proklijalo autentično sjeme vjere, bivaju zavođeni, a duh litija pokazao je kakav treba da bude naš stav”. Sve u svemu, ispada da je biti Srbin, za svakog pravoslavca u Crnoj Gori prirodno stanje. Ostali, u tolerantnijoj verziji, imaju pravo na svoju zabludu.

Uz sve, ovdašnji svjetovni pastiri, jasno su pokazali da će ići gdje god SPC svira. I po svaku cijenu. Teško da je, uz sva obećanja premijera Zdravka Krivokapića, to put u evropsku budućnost.

,,Svoju budućnost vidimo isključivo u Evropskoj uniji, uz snažne reforme u oblasti vladavine prava. U tom smislu ćemo preduzeti sve neophodne korake kako bismo opravdali očekivanja naših građana među kojima, nakon izbora nove vlade, podrška članstvu u EU svakodnevno raste, i u ovom trenutku prevazilazi brojku od 75 odsto podrške”, kazao je ove sedmice Krivokapić na sastanku sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen.

Osim Briselu ugodnih obećanja, nova vlast na polju reformi vladavine prava ali i evropskih integracija, nije uradila mnogo. Nekoliko akcija hapšenja kriminalnih grupa, pa ni presrijetanje tone i po kokaina, nijesu ni približno dovoljni za konačni izlazak iz tranzicije, i istinsku reformu ovoga društva.  Pa ni novo tužilaštvo, oslobođeno od trodecenijske vladavine DPS-a. Ako ga bude.

Za istinsku reformu, potrebno je da živimo evropske vrijednosti. Sve dok budemo pričali priče o ispravnim i pogrešnim identitetima i dok se ne  suočimo sa ratnom prošlošću, utvare devedesetih vraćaće se.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijeme je, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što su nam djeca odrasla u ratovima, i na retrogradnim idejama, što bi rek'o Đukanović,  ostalo je da im u škole uvedemo vjeronauku. Koju bi im propovijedali oni  koji su devedesetih sa retrogradnim snagama učestvovali u tragičnom raspletu na prostoru ex Jugoslavije. Uz rekonstruisanu Vladu, okupljenu oko SPC-a, eto recepta za nove drame

 

,,Vrijeme je pokazalo da to što je neko političar, ne znači da nije ekspert”, prosvijetlio nas je predsjednik parlamenta i lider Demokrata Aleksa Bečić. Nije jasno na koga je tačno mislio. Vrijeme od avgusta do danas pokazalo je samo da su i ovi političari, baš kao i prethodni, eksperti u tome da ljube vlast iznad svega. I uhljebe bližnjeg svog. Što bi Bečić rekao: „Mogu se brzo stvoriti pretpostavke za izbor članova Tužilačkog savjeta, čak i prije rekonstrukcije Vlade,  ako je to nekome važno”. Ma nije. Kome su bitne nezavisne institucije. Najpreče je da se svi ,,eksperti” i njihovi bližnji smjeste u Vladu.  Ili malo dublje.

Valjda zato što su eksperti, imamo i još jednu krizu. Vlasti, naravno. Epidemiološke krize, ekonomske krize, nezaposlenost, odlazak mladih, organizovani kriminal, propale institucije, to nije baš toliko važno da naši eksperti sjednu za sto. Ali kad su u pitanju rekonstrukcije Vlade, tu su neumorni.  Gledamo novi nastavak pregovora. U kojima je  danas prihvatljivo ono što juče nije bilo, a jučerašnji „neprijatelji“ postali saveznici. Sve za ljubav.

Premijer Zdravko Krivokapić ove sedmice prihvatio je rekonstrukciju.  Predložio je da ta rekonstruisana Vlada ima tri potpredsjednika, a  resori koji su se pokazali kao obimni budu podijeljeni ,,saglasno dogovoru predsjednika Vlade i parlamentarne većine”. Koliko juče, tvrdio je da je rekonstrukcija ,,apsolutno nepotrebna”, a da je za njega jedino prihvatljiva ekspertska Vlada. Eksperte više ne pominje. Možda je i on shvatio da su i političari eksperti. Posebno ovi iz Demokratskog fronta. Za koje je građanima do juče poručivao da mu ,,podmeću” i ucjenjuju ga kako bi ,,destabilizovali Crnu Goru”. Te da on ,,kao premijer iz naroda” neće pristati ,,da bude pion u političkoj igri dijela parlamentarne većine”. Da li je sad odlučio da im se pridruži u destabilizaciji Crne Gore,  nije jasno. Ili je, nakon Cetinja, spoznao da  i frontovci, koje je pozvao u pomoć da po cijenu svega ustoliče mitropolita Joanikija, zaslužuju da budu apostoli.

Zajedničko i Krivokapiću, i Frontu, ali i Demokratama je nekritički i skrušeni  odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Interesi Mitropolije, svetinja su. Nakon što su pregovori u avgustu o aktuelnoj Vladi, vođeni pod Ostrogom, nije neko čudo i da se ona rekonstruiše pod novim mitropolitom. Jedino, eto, što mitropolit Joanikije ne ljubi  autonomiju Mitropolije od Beograda, kao prethodni, pa bi možda za rekontrukciju trebalo tražiti i blagoslov Beograda. Nekim čudom, nova postavka Vlade u kojoj bi bili i eksperti iz Fronta, poklapa se za željama Aleksandra Vučića iz jeseni prošle godine.

URA još nema odgovor na novu ponudu o rekonstrukciji. Iako je upravo ona ta koja je insistirala na modelu ekspertske Vlade, kako bi se prevazišle boljke nove parlamentarne većine, poznate i u avgustu prošle godine. Nakon što su napravili prvi kompromis, i zauzeli političku poziciju u ekspertskoj Vladi, ređali su se ustupci i ćutanja. Još jedan bi bio poguban.

I nova opozicija – otvorila oči. Demokratska partija socijalista, nakon što je njihov lider decenijama blisko sarađivao sa Aleksandrom Vučićem, te sklapao saveze sa Mitropolijom, danas brani Crnu Goru na Cetinju. Od Vučića i SPC-a. A u Njujorku poručuje da su opet na sceni retrogradne ideje. „Ukazao sam da to smatram vrlo retrogradnim i apsolutno pogubnim, o čemu svjedoče gubici koje smo imali na prostoru eks Jugoslavije ranih 90-ih godina, a koje su posljedica upravo tadašnjih ideja istovjetnim današnjim idejama”, kazao je Đukanović. Čovjek bi rekao da je devedesetih bio lider Liberalnog saveza, kojeg je progonio,  a ne predsjednik Vlade, Miloševićeve ispostave.

Sigurno je: dok su aveti devedesetih na sceni, nema nam izlaska iz retrogradnog Merkura, što bi rekli astrolozi. Nakon što su nam djeca odrasla u ratovima, i na retrogradnim idejama, ostalo je  još da im u škole uvedemo vjeronauku, što je želja mitropolita Joanikija. Koju bi im propovijedali oni koji su od devedesetih sa retrogradnim snagama učestvovali u tragičnom raspletu na prostoru ex Jugoslavije. Uz istorijske lekcije koje su frizirale vlasti koje su ovu zemlju vodile devedesetih, i rekonstruisanu Vladu okupljenu oko SPC –   eto recepta za nove drame.

Opet je vrijeme da se to zaustavi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo