Povežite se sa nama

FOKUS

ZAKUP KAO PLJAČKA: Naše, a tuđe

Objavljeno prije

na

image018

Vlasti su, sve uz časnu riječ resornog ministarstva, demantovali informaciju da sa državnim investicionim fondom iz Dubaija (ICD), aktuelnim vlasnicima turističkog kompleksa Porto Montenegro, pregovaraju o davanju u višedecenijski zakup tivatskog aerodoroma.

„Najobičnija je izmišljotina da se vode razgovori o preuzimanju tivatskog aerodroma sa bilo kim”, saopšteno je iz Ministarstva. „Ono što se događa u kontinuitetu je da Ministarstvo saobraćaja i pomorstva razmatra sa kredibilnim međunarodnim finansijskim institucijama opcije pune valorizacije aerodromskih potencijala”.

Prije citiranog saopštenja oglasio se i ministar saobraćaja i pomorstva Osman Nurković. On je saopštio kako „ne zna ništa” o pregovorima sa ICD mada, priznaje, Vlada analizira mogućnost da se aerodrom u Tivtu da u zakup „na najmanje 30 godina”.

Ta ideja nije stara. Još je nekadašnji ministar ekonomije i predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju Branko Vujović, prije skoro tri godine, objašnjavao kako pitanje eventualne privatizacije Aerodroma Crne Gore treba posmatrati iz ugla investicija koje su neophodne kako bi u Tivtu bilo omogućeno noćno slijetanje i izgrađena zgrada za prijem putnika. „Da li će se Aerodromi ili dio preduzeća prodavati kao većinski paket, manjinski ili će biti privatno-javno partnerstvo, ili će biti kombinacija metoda, manje je bitno od toga da su mu potrebne investicije”, cijenio je Vujović uz napomenu da (tadašnje) vlasti nemaju ništa protiv mogućnosti da preduzeće zadrže u državnom vlasništvu. Pod uslovom da u preduzeću, bez državnih garancija, obezbijede novac potreban da se planirane investicije „dovedu do kraja”.

Vremena su se promijenila. Ili ljudi. Uglavnom, Vlada Duška Markovića ne želi dati saglasnost na mogući kreditni aranžman Aerodroma sa Evropskom bankom za razvoj, i pored analiza koje pokazuju da bi se uloženi novac u narednih desetak godina vratio u višestruko većem iznosu. Država, dosjetio se Marković sa svojim saradnicima, nema prostora za nova zaduženja. Čudo pa to pravilo ne važi za sve. U slučaju gradnje drugog bloka termoelektrane u Pljevljima, recimo. Vlada insistira da se TE gradi, po cijenu novih zaduženja, iako nema mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da će ta investicija biti profitabilna – kada se zbroje svi njeni ekonomski i ekološki troškovi.

Takva selektivnost podstiče nedoumice i sumnje.

Ko su kredibilne međunarodne finansijske institucije sa kojima izvršna vlast razgovara o budućnosti Aerodroma i šta se u Vladi tačno podrazumijeva pod šifrom valorizacija aerodromskih potencijala, to do sada nijesmo bili u prilici da saznamo. I to ne uliva spokoj među sve one koji su zainteresovani za budućnost aerodroma u Tivtu. Pa iz Boke stiže ideja da se građani izjašnjavanjem na referendumu odrede o Vladinom naumu.

Nije lako braniti ideju da se o sudbini akcionarskog društva Aerodromi Crne Gore, ili makar jednog njegovog dijela (aerodrom u Tivtu), odlučuje na lokalnom referendumu. Nije, međutim, ni teško razumjeti potrebu ljudi koji su egzistencijalno vezani za tivatski aerodrom da dobiju pravo glasa kada se odlučuje o njegovoj i njihovoj sudbini.

Iskustvo poziva na oprez. Ne samo zbog toga što je, dvije godine unazad, Vlada odlučila da svoje privatizacione poslove obavije velom službene tajne. Odlukom Savjeta za privatizaciju, uskraćene su nam informacije o privatizaciji: Instituta Simo Milošević, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Budvanske rivijere, Ulcinjske rivijere, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry, lokaliteta Gornji Ibar (fabrika je pretvorena u gradsko građevinsko zemljište), partnerskim odnosima Vlade i A2A i EPCG…

I Upravni sud je potpomogao tajnovitost Vlade odbijajući tužbu MANS-a povodom uredbe Savjeta uz obrazloženje da tužilac nema ,,neposredni lični interes zasnovan na zakonu” da bi osporila rješenje o privatizacionim tajnama.

Kako primjena te uredbe izgleda u praksi ovih dana mogu se uvjeriti manjinski akcionari Ulcinjske rivijere. Vlada je, ignorišući nezadovoljstvo manjinskih akcionara, preko svojih predstavnika u skupštini akcionara Ulcinjske rivijere proljetos progurala odluku o davanju u višedecenijski zakup hotela u zaleđu Velike plaže: Olimpik, Belvi i kampa Neptun. Sada, dvadeset dana nakon zatvaranja tendera, kriju se detalji jedine prispjele ponude od kompanije Karizma. U međuvremenu, do malih akcionara stižu informacije ne samo o zahuktalim pregovorima između predstavnika vlasti i Karizme, već i o tome ko će od „lokalaca” biti uključen u budući menadžment zakupljenih hotela a koje će kompanije učestvovati u građevinskim radovima.

Kroz tu priču već su prošli akcionari Budvanske rivijere i stanovnici Budve. Vlada je 2014. ugovorila a Skupština aminovala da se sa kompanijom Adriatik propertis potpiše aneks ugovora o zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža. Tako je trajanje zakupa produženo sa 30 na 42 godine (dio parka dat je u zakup od 90 godina) a naknada samanjenja za trećinu, iako kompanija grčkog milionera Petrosa Statisa godinama nije izmirivala svoje obaveze. Nagomilani dugovi od 2,6 miliona nijesu isplaćeni ni nakon što je Restisu, novopečenom vlasniku dva portala i dvije dnevne novine iz Podgorice, omogućeno da u Miločerskoj šumi, uz rekonstrukciju hotela Kraljičina plaža, izgradi apartmanski kompleks od 66 stanova za prodaju.

Ostrvo Lastavica i pripadajuća tvrđava Mamula iz austrougarskog doba izdati su po vrlo sličnom modelu švajcarskoj kompaniji Orascom.

Vladimir Gligorov, sa Instituta za međunarodne ekonomske studije iz Beča, osvrnuo se na ovaj posao iz ličnog ugla: „Imam porodične razloge da izrazim nezadovoljstvo time što se tvrđava Mamula, koncentracioni logor Kampo Mamula, u kojem je ležao moj tast, pretvara u hotel. Razumem potrebu za zaradom, ali ne nedostaju mesta na crnogorskoj obali, u samoj Boki Kotorskoj, gde se ljudi mogu odmarati, pa se na tome i zaraditi, dok je nekadašnji koncentracioni logor tu gde jeste i ne može se preseliti u neku sobu u hotelu ili negde drugde. Pa bi moj predlog bio, za ovo poslednje, da se ponudi Austriji, Italiji i Evropskoj uniji da ulože u obnovu i održavanje kako same tvrđave tako i čitavog ostrva kao spomenika koncentracionom logoru i svima onima koji su u njemu ležali. Računam da bi se uložen novac vratio – svu korist za sve učesnike u tom poduhvatu očuvanja sećanja na slobodarstvo i posebno fašizam i antifašizam da i ne računamo…”

Nije bilo sluha za ovu i slične priče pa je Mamula izdata na 49 godina, uz poznatu prateću priču o velikim investicijama i novim radnim mjestima. Od kojih, najčešče, ne bude ništa.

Tokom mandata prethodne Vlade Mila Đukanovića napravljena je računica prema kojoj je privatizovani dio crnogorske privrede (skoro 200 preduzeća), devedesetih procijenjen na 4,2 milijarde dolara, prodat za nepunih 750 miliona, uz obaćene investicije procjenjivane do dvije milijarde. Otud priča da mi nijesmo prodavali imovinu – ponekad je ona, istinski, poklanjana – već „kupovali strateške investitore spremne da obezbijede novac, rekonstruši, modernizuju, obuče i pokrenu posao. Pokazalo se, međutim, da su realizovane investicije čak manje od privatizacionih prihoda, dok je priča o novim radnim mjestima zakopana duboko, u najskrivenija sjećanja stanovnika Crne Gore. Nakon što se pokazalo da se broj radnih mjesta nakon privatizacije, po pravilu – smanjuje.

Dragan Brković se recimo obavezao da će uloži 64 miliona u HTP Boku, obećavao je i četiri puta više, a nije uložio ni cent. Firma je otišla u stečaj a hotel Tamaris je srušen i na njegovom mjestu sada se nalazi parking.

U maju je bilo deset godina kako je sa Brkovićem i njegovom Vektra Jakić DOO Pljevlja Uprava za šume potpisala ugovor o davanju prava na korišćenje šuma u državnoj svojini na 30 godina. Konzorcijum drvoprerađivača sa sjevera Crne Gore ponudio je bolje finansijske uslove i već gotove proizvodne kapacitete ali se Vlada odlučila za „investicije” u preradu i obećani izvoz. Poslije deset godina Vektra Jakić još nije spremna za proizvodnju, sječe otprilike pola nekada ugovorene kubikaže i ne plaća ništa.

Klasičan primjer javno-privatnog partnerstva po crnogorskom modelu.

Privatizacija po mjeri kupca dala nam je još jednog tranzicionog heroja – Veselina Barovića -koji je uspio da upropasti čak dvije kompanije sa koncesionim pravima. Bjelasicu Radu u Bijelom Polju i ulcinjsku Solanu. Zapravo, od početka je bilo jasno da Barovića i njegove partnere ne interesuje proizvodnja već potencijalno građevinsko zemljište. Većinski vlasnici akcija Solane su prije nekoliko godina od Vlade zatražili da ih proglasi vlasnicima zemljišta koje je koristilo uništeno preduzeće, po modelu po kome je, recimo, Duško Knežević postao vlasnik zemljišta u krugu Jadranskog sajma. Da li će i kada Barovićev zahtjev biti uslišen zavisi prije svega od međusobnih odnosa unutar novostvorene političko-ekonomske elite. Njihovog prijateljstva i dužničko-povjerilačkih odnosa.

Priču bi mogli nastaviti višegodišnjom sagom o tome kako dug Veselina Pejovića, veselog kupca najvećeg dijela imovine bankrotiralog Kombinata aluminijuma polako prerasta u potraživanja koja on ima od stečajne uprave tog preduzeća i države. Sve na račun nekih nejasnih prava i obećanja koja, uglavnom, nijesu bila poznata Pejovićevim konkurentima. Ili nekim primjerom iz svijeta finansija, medija ili građevinske industrije…

Pomenuto je više nego dovoljno da se shvati makar dio strahova za budućnost aerodroma u Tivtu. I po pitanju vlasništva ali i (još više) po pitanju vrste i kvaliteta usluga koje će on ubuduće pružati. I tu, nikako, nije dovoljno premijerovo obećanje: „Vjerujte mi, za koji god se mi model odlučimo, to će biti model koji će doprinositi Crnoj Gori i njenom razvoju i širiti mogućnosti za nove investitore”. Zapravo, najviše nas je strah tog „širenja mogućnosti za nove investitore”. Uglavnom nepoznate. Pošto nama od toga širenja biva sve uže i uže.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo