FOKUS
ZAKUP KAO PLJAČKA: Naše, a tuđe
Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor onlineVlasti su, sve uz časnu riječ resornog ministarstva, demantovali informaciju da sa državnim investicionim fondom iz Dubaija (ICD), aktuelnim vlasnicima turističkog kompleksa Porto Montenegro, pregovaraju o davanju u višedecenijski zakup tivatskog aerodoroma.
„Najobičnija je izmišljotina da se vode razgovori o preuzimanju tivatskog aerodroma sa bilo kim”, saopšteno je iz Ministarstva. „Ono što se događa u kontinuitetu je da Ministarstvo saobraćaja i pomorstva razmatra sa kredibilnim međunarodnim finansijskim institucijama opcije pune valorizacije aerodromskih potencijala”.
Prije citiranog saopštenja oglasio se i ministar saobraćaja i pomorstva Osman Nurković. On je saopštio kako „ne zna ništa” o pregovorima sa ICD mada, priznaje, Vlada analizira mogućnost da se aerodrom u Tivtu da u zakup „na najmanje 30 godina”.
Ta ideja nije stara. Još je nekadašnji ministar ekonomije i predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju Branko Vujović, prije skoro tri godine, objašnjavao kako pitanje eventualne privatizacije Aerodroma Crne Gore treba posmatrati iz ugla investicija koje su neophodne kako bi u Tivtu bilo omogućeno noćno slijetanje i izgrađena zgrada za prijem putnika. „Da li će se Aerodromi ili dio preduzeća prodavati kao većinski paket, manjinski ili će biti privatno-javno partnerstvo, ili će biti kombinacija metoda, manje je bitno od toga da su mu potrebne investicije”, cijenio je Vujović uz napomenu da (tadašnje) vlasti nemaju ništa protiv mogućnosti da preduzeće zadrže u državnom vlasništvu. Pod uslovom da u preduzeću, bez državnih garancija, obezbijede novac potreban da se planirane investicije „dovedu do kraja”.
Vremena su se promijenila. Ili ljudi. Uglavnom, Vlada Duška Markovića ne želi dati saglasnost na mogući kreditni aranžman Aerodroma sa Evropskom bankom za razvoj, i pored analiza koje pokazuju da bi se uloženi novac u narednih desetak godina vratio u višestruko većem iznosu. Država, dosjetio se Marković sa svojim saradnicima, nema prostora za nova zaduženja. Čudo pa to pravilo ne važi za sve. U slučaju gradnje drugog bloka termoelektrane u Pljevljima, recimo. Vlada insistira da se TE gradi, po cijenu novih zaduženja, iako nema mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da će ta investicija biti profitabilna – kada se zbroje svi njeni ekonomski i ekološki troškovi.
Takva selektivnost podstiče nedoumice i sumnje.
Ko su kredibilne međunarodne finansijske institucije sa kojima izvršna vlast razgovara o budućnosti Aerodroma i šta se u Vladi tačno podrazumijeva pod šifrom valorizacija aerodromskih potencijala, to do sada nijesmo bili u prilici da saznamo. I to ne uliva spokoj među sve one koji su zainteresovani za budućnost aerodroma u Tivtu. Pa iz Boke stiže ideja da se građani izjašnjavanjem na referendumu odrede o Vladinom naumu.
Nije lako braniti ideju da se o sudbini akcionarskog društva Aerodromi Crne Gore, ili makar jednog njegovog dijela (aerodrom u Tivtu), odlučuje na lokalnom referendumu. Nije, međutim, ni teško razumjeti potrebu ljudi koji su egzistencijalno vezani za tivatski aerodrom da dobiju pravo glasa kada se odlučuje o njegovoj i njihovoj sudbini.
Iskustvo poziva na oprez. Ne samo zbog toga što je, dvije godine unazad, Vlada odlučila da svoje privatizacione poslove obavije velom službene tajne. Odlukom Savjeta za privatizaciju, uskraćene su nam informacije o privatizaciji: Instituta Simo Milošević, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Budvanske rivijere, Ulcinjske rivijere, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry, lokaliteta Gornji Ibar (fabrika je pretvorena u gradsko građevinsko zemljište), partnerskim odnosima Vlade i A2A i EPCG…
I Upravni sud je potpomogao tajnovitost Vlade odbijajući tužbu MANS-a povodom uredbe Savjeta uz obrazloženje da tužilac nema ,,neposredni lični interes zasnovan na zakonu” da bi osporila rješenje o privatizacionim tajnama.
Kako primjena te uredbe izgleda u praksi ovih dana mogu se uvjeriti manjinski akcionari Ulcinjske rivijere. Vlada je, ignorišući nezadovoljstvo manjinskih akcionara, preko svojih predstavnika u skupštini akcionara Ulcinjske rivijere proljetos progurala odluku o davanju u višedecenijski zakup hotela u zaleđu Velike plaže: Olimpik, Belvi i kampa Neptun. Sada, dvadeset dana nakon zatvaranja tendera, kriju se detalji jedine prispjele ponude od kompanije Karizma. U međuvremenu, do malih akcionara stižu informacije ne samo o zahuktalim pregovorima između predstavnika vlasti i Karizme, već i o tome ko će od „lokalaca” biti uključen u budući menadžment zakupljenih hotela a koje će kompanije učestvovati u građevinskim radovima.
Kroz tu priču već su prošli akcionari Budvanske rivijere i stanovnici Budve. Vlada je 2014. ugovorila a Skupština aminovala da se sa kompanijom Adriatik propertis potpiše aneks ugovora o zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža. Tako je trajanje zakupa produženo sa 30 na 42 godine (dio parka dat je u zakup od 90 godina) a naknada samanjenja za trećinu, iako kompanija grčkog milionera Petrosa Statisa godinama nije izmirivala svoje obaveze. Nagomilani dugovi od 2,6 miliona nijesu isplaćeni ni nakon što je Restisu, novopečenom vlasniku dva portala i dvije dnevne novine iz Podgorice, omogućeno da u Miločerskoj šumi, uz rekonstrukciju hotela Kraljičina plaža, izgradi apartmanski kompleks od 66 stanova za prodaju.
Ostrvo Lastavica i pripadajuća tvrđava Mamula iz austrougarskog doba izdati su po vrlo sličnom modelu švajcarskoj kompaniji Orascom.
Vladimir Gligorov, sa Instituta za međunarodne ekonomske studije iz Beča, osvrnuo se na ovaj posao iz ličnog ugla: „Imam porodične razloge da izrazim nezadovoljstvo time što se tvrđava Mamula, koncentracioni logor Kampo Mamula, u kojem je ležao moj tast, pretvara u hotel. Razumem potrebu za zaradom, ali ne nedostaju mesta na crnogorskoj obali, u samoj Boki Kotorskoj, gde se ljudi mogu odmarati, pa se na tome i zaraditi, dok je nekadašnji koncentracioni logor tu gde jeste i ne može se preseliti u neku sobu u hotelu ili negde drugde. Pa bi moj predlog bio, za ovo poslednje, da se ponudi Austriji, Italiji i Evropskoj uniji da ulože u obnovu i održavanje kako same tvrđave tako i čitavog ostrva kao spomenika koncentracionom logoru i svima onima koji su u njemu ležali. Računam da bi se uložen novac vratio – svu korist za sve učesnike u tom poduhvatu očuvanja sećanja na slobodarstvo i posebno fašizam i antifašizam da i ne računamo…”
Nije bilo sluha za ovu i slične priče pa je Mamula izdata na 49 godina, uz poznatu prateću priču o velikim investicijama i novim radnim mjestima. Od kojih, najčešče, ne bude ništa.
Tokom mandata prethodne Vlade Mila Đukanovića napravljena je računica prema kojoj je privatizovani dio crnogorske privrede (skoro 200 preduzeća), devedesetih procijenjen na 4,2 milijarde dolara, prodat za nepunih 750 miliona, uz obaćene investicije procjenjivane do dvije milijarde. Otud priča da mi nijesmo prodavali imovinu – ponekad je ona, istinski, poklanjana – već „kupovali strateške investitore spremne da obezbijede novac, rekonstruši, modernizuju, obuče i pokrenu posao. Pokazalo se, međutim, da su realizovane investicije čak manje od privatizacionih prihoda, dok je priča o novim radnim mjestima zakopana duboko, u najskrivenija sjećanja stanovnika Crne Gore. Nakon što se pokazalo da se broj radnih mjesta nakon privatizacije, po pravilu – smanjuje.
Dragan Brković se recimo obavezao da će uloži 64 miliona u HTP Boku, obećavao je i četiri puta više, a nije uložio ni cent. Firma je otišla u stečaj a hotel Tamaris je srušen i na njegovom mjestu sada se nalazi parking.
U maju je bilo deset godina kako je sa Brkovićem i njegovom Vektra Jakić DOO Pljevlja Uprava za šume potpisala ugovor o davanju prava na korišćenje šuma u državnoj svojini na 30 godina. Konzorcijum drvoprerađivača sa sjevera Crne Gore ponudio je bolje finansijske uslove i već gotove proizvodne kapacitete ali se Vlada odlučila za „investicije” u preradu i obećani izvoz. Poslije deset godina Vektra Jakić još nije spremna za proizvodnju, sječe otprilike pola nekada ugovorene kubikaže i ne plaća ništa.
Klasičan primjer javno-privatnog partnerstva po crnogorskom modelu.
Privatizacija po mjeri kupca dala nam je još jednog tranzicionog heroja – Veselina Barovića -koji je uspio da upropasti čak dvije kompanije sa koncesionim pravima. Bjelasicu Radu u Bijelom Polju i ulcinjsku Solanu. Zapravo, od početka je bilo jasno da Barovića i njegove partnere ne interesuje proizvodnja već potencijalno građevinsko zemljište. Većinski vlasnici akcija Solane su prije nekoliko godina od Vlade zatražili da ih proglasi vlasnicima zemljišta koje je koristilo uništeno preduzeće, po modelu po kome je, recimo, Duško Knežević postao vlasnik zemljišta u krugu Jadranskog sajma. Da li će i kada Barovićev zahtjev biti uslišen zavisi prije svega od međusobnih odnosa unutar novostvorene političko-ekonomske elite. Njihovog prijateljstva i dužničko-povjerilačkih odnosa.
Priču bi mogli nastaviti višegodišnjom sagom o tome kako dug Veselina Pejovića, veselog kupca najvećeg dijela imovine bankrotiralog Kombinata aluminijuma polako prerasta u potraživanja koja on ima od stečajne uprave tog preduzeća i države. Sve na račun nekih nejasnih prava i obećanja koja, uglavnom, nijesu bila poznata Pejovićevim konkurentima. Ili nekim primjerom iz svijeta finansija, medija ili građevinske industrije…
Pomenuto je više nego dovoljno da se shvati makar dio strahova za budućnost aerodroma u Tivtu. I po pitanju vlasništva ali i (još više) po pitanju vrste i kvaliteta usluga koje će on ubuduće pružati. I tu, nikako, nije dovoljno premijerovo obećanje: „Vjerujte mi, za koji god se mi model odlučimo, to će biti model koji će doprinositi Crnoj Gori i njenom razvoju i širiti mogućnosti za nove investitore”. Zapravo, najviše nas je strah tog „širenja mogućnosti za nove investitore”. Uglavnom nepoznate. Pošto nama od toga širenja biva sve uže i uže.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Primjera iz sudske prakse u kojima se sankcioniše govor mržnje i nacionalistički ispadi na stadionima – nema. Blage sankcije uglavnom snose klubovi, a pojedinci koji prave nerede i šire govor mržnje su još uvijek izvan zakona. Monitorovi sagovornici iz Berana kažu da će se i posljednji incidenti, tokom utakmice Berane Lovćen, završiti na prekršajnim prijavama
Rukometni derbi između Berana i Lovćena u nedjelju u Beranama tri puta je prekidan. Igrače sa Cetinja navijači su gađali raznim predmetima, čak i staklenim flašama. U finišu utakmice, pojedinci su iz publike pokušali da uđu u teren i obračunaju se sa igračima Lovćena.
U navijačkoj koreografiji nijesu izostale ni baklje, kao ni klicanje Kosovo- Srbija, Draži Mihailoviću. Igračima sa Cetinja je skandirano ustaše.
Sem štete u sportskoj sali, utakmica je završena bez povrijeđenih. Lovćen je pobijedio, a nakon gostovanja predsjednik ovog rukometnog kluba Vido Đakonović, istakao je da su čelnici Rukometnog kluba Berane bili korektni, ali da su derbi apsolutno pokvarili navijači tog kluba.
Beranska navijačka grupa Streetboys, baš na ovoj utakmici proslavila je jubilej – 30 godina postojanja. Grupa je osnovana 1994. kao navijači FK Berana. Na sajtu Balkanski navijači, naveli su svoje principe: ,,Princip slobode, jednakosti i zajedništva kao sredstvo protiv siromaštva, korupcije, nepravde i zaborava a specifičnim mentalitetom, rasnom i etničkom raznolikošću…”.
Iako Steetboysi, kako tvrde upućeni u beranske prilike, jesu etnički raznoliki, na utakmicama, pa i na ovoj posljednjoj u Beranama, ne ponašaju se tako. Nijedan od proklamovanovih principa nije bio vidan ni na posljednjem derbiju. Dio medija je optužio prije svega Andriju Mandića i njegove prosrpske partije da stoje iza ovog incidenta samo desetak dana prije lokalnih izbora u ovom gradu.
Sličan incident Streetboysi su napravili u oktobru 2017. u Ulcinju. Tada su na fudbalskoj utakmici FK Berane sa Otrant Olimpit klicali Ratku Mladiću, te skandirali Srbiji i klicalii – ,,ubij Hrvata da Šiptar nema brata”. Privedeno je 15 navijača FK Berana. Sudija ih je nakon saslušanja pustio da se brane sa slobode.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
RUKOVODSTVO ADVOKATSKE KOMORE MIMO ČLANSTVA KUPILO PROSTOR NEKADAŠNJE INVEST BANKE DUŠKA KNEŽEVIĆA: Njihov prvi milion
Objavljeno prije
1 sedmicana
22 Novembra, 2024Za nekretninu u sivoj zoni, zapuštenu, nedovršenu i pod teretima, koju je stečajna uprava Invest banke bezuspješno pokušavala da proda godinama, Komora je odlučila da izdvoji preko milion i sto hiljada eura, za kupovinu i renoviranje. Bez znanja advokata, odnosno Skupštine Komore, koja je njen najviši organ. Usput zaduživši Komoru kreditom kod Centralne komercijalne banke (CKB) za preko pola miliona eura
Advokatska komora Crne Gore (AKCG) u junu ove godine kupila je prostor bivše Invest banke u stečaju Duška Kneževića,kod Gradskog stadiona u Podgorici, kao i još jedan dio nepokretnosti u istom objektu. Za nekretninu u sivoj zoni, zapuštenu, nedovršenu i pod teretima, koju je stečajna uprava Invest banke bezuspješno pokušavala da proda godinama, Komora je odlučila da izdvoji preko milion i sto hiljada eura, za kupovinu i renoviranje. I to bez znanja advokata, odnosno Skupštine Komore, koja je njen najviši organ. Usput zaduživši Komoru kreditom kod Centralne komercijalne banke (CKB) za preko pola miliona eura.
Advokati su o milionskom poslu svog rukovodstva obaviješteni tek nedavno. Zapravo, informisani su oni koji su materijale koji im je Upravni odbor Komore uputio pred redovnu godišnju skupštinu, zakazanu za 30. novembar ove godine, strpljivo iščitali do kraja.
U moru informacija stidljivo se pominje i milionska trgovina, u okviru dokumenata priloženih radi usvajanja finansijskihi izvještaja za ovu i prethodnu godinu, jedne od sedam stavki dnevnog reda predstojeće Skupštine. Advokatima nijesu dostavljeni ni kupoprodajni ugovor, ugovor o kreditu, kao ni ostala dokumentacija koja je pratila ovaj posao.
U zapisniku sa sjednice Komisije za kontrolu finansijskog poslovanja Komore, održane u oktobru ove godine, navodi se da je Ugovor o prodaji između Advokatske komore i Invest banke u stečaju potpisan 24. juna ove godine, a da je Komora tu nekretninu platila 700 000 eura. Ugovor je u ime AKCG potpisao njen predsjednik, advokat Danilo Mićović.Takođe, navodi se da je 30. septembra ove godine Komora kupila i nepokretnosti u vlasništvu Branka Vujoševića, takođe kod Gradskog stadiona, koje se u katastru vode pod istim listom nepokretnosti kao i nekretnine Invest banke. Cijena tih nekretnina je – 203.700 hiljada eura.
Komisija dalje navodi da je Komora Vujoševiću u cjelosti isplatila novac, dok je Invest banci isplatila dio kupoprodajne cijene u iznosu od 350 000 eura. Preostali dio, u istom iznosu treba da bude isplaćen naredne godine. „Te će zbog isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene, a zatim renoviranja i opremanja nepokretnosti morati ući u kreditno zaduženje“, konstatuje Komisija. Komora se, prema Izvještaju o radu Upravnog odbora, zadužila kod CKB banke u iznosu od 550.000€. Kredit će vraćati u periodu od 10 godina.
Komora je za kupovinu tih nekretnina do sada isplatila 553,700 hiljada eura. Do kraja godine treba da isplati još 350 hiljada iz kreditnih sredstava, ukupno 903, 700 eura. Preostalih 200 hiljada potrošitće za renoviranje i adaptaciju, što bi značilo da novi prostor Komoru košta 1.103 700 eura. Na više pitanja koja je Monitor uputio rukovodstvu AKCG, a koja se odnose na detalje ovog posla, netransprentan način kupovine i racionalnost potrošnje, predsjednik AKCG Danilo Mićović odgovorio je: „Zbor ranije preuzetih obaveza u Advokatskoj komori, dostavićemo odgovore na sva postavljena pitanja u razumnom roku”.
U Izvještaju o radu Upravni odbor AKCG ovako opisuje taj posao: “AKCG je u uspješno relizovala kupovinu novog poslovnog prostora. Sigurni smo da će nakon završetka radova na ovom objektu biti omogućeni bolji uslovi za rad, organizaciju sastanaka, obuka i drugih aktivnosti Komore, čime će se osim radnih uslova poboljšati i efikasnost u radu Komore. Smatramo da će prilagođavanje poslovnog prostora potrebama Komore doprinjeti ne samo boljoj organizaciji rada, već i pozitivno uticati na profesionalni imidž Komore”.
Kako netransparentno poslovanje utiče na imidž Komore, nije pojašnjeno. A upravo je netransparentnost ove kupovine problematizovala i advokatica Danijela Zarubica, članica tročlane Komisije za kontrolu poslovanja Komore tokom oktobrske sjednice tog tijela. Osim nje, u Komisiji su predsjednica Sanja Radulović i advokat Nikola Čukić.
“ Upravni odbor AKCG nije obavijestio sve advokate da je nekretnine pronašao i pristupio kupovini, a minimum je bio da se svi advokati obavijeste o tome koje su nekretnine u pitanju, gdje se nalaze, koja je kuporodajna cijena, koji bi bio način isplate, a sve to prije zaključenja navedenih ugovora”, konstatuje Zarubica, koja je tom prilikom izdvojila mišljenje. “Sporno je što je kupovina predmetnih nepokretnosti obavljena bez uključivanja Skupštine, odnosno bar upoznavanja svih advokata sa ovim pravnim poslom. Smatram da je odluku o kupovini nepokretnosti trebalo da donese Skupština, jer je ona najviši organ AKCG”, navela je. Po njenom mišljenju, Skupština je trebalo da donese tu odluku uprkos članu Statuta po kom je Upravni odbor ovlašćen da upravlja svom imovinom AKCG. „ Takav pravni posao prevazilazi okvire upravljanja UO“, konstatuje ona.
Prema Statutu AKCG Skupština odobrava završni račun i donosi plan prihoda i rashoda, koji Upravni Odbor priprema i dostavlja Skupštini. UO takav plan nije dostavio Skupštini.
Nekretnine bivše Invest banke koje je ove godine kupila Komora oglašavaju se na prodaju godinama. Prostor koji je ove godine kupila AKCG, prvi put je, sudeći prema dokumetaciji stečajne uprave na sajtu Invest banke, oglašen u septembru 2021. godine. Radi se o tri prostora – prva etaža podrum, prizemlje i prvi sprat, ukupne površine, 1032 kvadrta. Stečajna uprava Invest banke navodi i da nekretnine imaju hipoteku poreskog potraživanja, ali ne i u kom iznosu.
U prvom oglasu za javno nadmetanje, nekretnine se cijene ukupno 1108 000 eura. Tačno onoliko koliko je AKCG sada obezbijedila novca za kupovinu i renoviranje. Cijena je iz godine u godinu snižavana, da bi u posljednjem oglasu iz juna ove godine, bila spuštena na 700 000 eura. Zanimljivo je da u posljednjem oglasu stečajna uprava Invest banke dodaje i nekretnine u vlasništva Branka Vujoševića, kao i jednu nekretninu u vlasništvu Glavnog grada. U napomeni međutim navodi da su predmet te oglašene prodaje nekretnine Invest banke. Monitor nije uspio da sazna zašto su onda u oglasu dodate nekretnine Vujoševića i Glavnog grada, ali ni kako je AKCG pregovarao o kupovini prostora Vujoševića, koji je na kraju platio preko 200 hiljda eura. Nijesmo uspijeli ni potvrditi nezvanične informacije da je AKCG bila jedina koja se prijavila na oglas.
Monitor se obratio i stečajnoj upravi Invest banke , koja nam do odlaska ovog broja u štampu nije dostavila traženu dokumentaciju o detaljima i istoriji ovog posla.
Zašto je odlučilo da mimo njihovog znanja potroši preko milion eura, zadužujući pri tom Komoru za pola miliona eura, advokati će imati priliku da pitaju rukovodstvo po obavljenom poslu, na redovnoj Skupštini zakazanoj za sledeću sedmicu. Te koliko je zaista uspješan posao potrošiti milion eura na nekretnine koje niko ne želi, u sivoj zoni i zapuštene.
U Komori se ni do sada nijesu mogli baš pohvaliti racionalnom potrošnjom. U predlogu završnog računa za prošlu godinu, tako, između ostalog, stoji da je AKCG za troškove izborne i svečane skupštine, koja je održana u hotelu Splendid krajem prošle godine, potrošila preko 70 hiljada eura. Ne štedi se ni na zaradama, pa je plata sekretarice u Komori preko 2000 eura, veća nego sudijama Višeg suda. Ipak, ovo je prvi put, kažu advokati sa kojima je Monitor razgovarao, da se sprovede milionska transakcija, i to bez njihovog znanja.
Rukovodstvo je pred Skupštinu nagovijestilo da će advokatima 100 posto podići visinu članarine. Da li je to recept da nadoknade milionski trošak, na račun advokata, od rukovodstva AKCG nijesmo uspjeli da saznamo.
Članarina inače nije godinama naplaćivana kako je propisano Statutom, pa Komora ima ogromna dugovanja po tom osnovu. Ove godine potpisan je Sporazum, kojim je naplaćen dio dugovanja advokata koji su po propisima morali biti isključeni i snositi sankcije u slučaju neplaćanja. A koji će, sve su prilike, na predstojećoj skupštini moći i da glasaju o završnom računu AKCG. Prema nekim procjenama, dug po tom osnovu koji je ostavilo prethodno rukovodstvo iznosi oko 800 hiljada eura.
Novo donosi nove dugove. Treba valjda održati imidž.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
Objavljeno prije
2 sedmicena
15 Novembra, 2024Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neforomalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti
Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.
“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.
U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”
Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V. On, možda, najpotpunije ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”
Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.
Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.
Ne bi bio prvi put da izgleda da Bećirović ima privilegovan status pred državnim institucijama. Ne samo pravosudnim. Kao što nije ni prvi put da Bećirović fizičkim ili verbalnim nasiljem rješava svoje probleme sa novinarima i kritičarima. U arhivama medija niz je svjedočenja o napadima Bećirovića, njegovih pratilaca zaduženih za bezbjednost i medijskih plaćenika okupljenih oko portala Aktuelno.me.
Prije više od 15 godina Bećirović je strogoću počeo da trenira na radnicima angažovanim na dogradnji hotela Avala u Budvi. Šamarima i pesnicama, uglavnom. Ž.R. je bio jedan od nekoliko napadnutih koji su zaštitu potražili od države. U krivičnoj prijavi naveo je kako se, sa još dvojicom kolega, uputio hotelskim liftom, noseći nekoliko torbi alata i opreme. Kada se lift zaustavio, na vratima je stajao Zoran Bećirović. “Odmah po otvaranju vrata, s obzirom da sam ja bio najbliži, Bećirović me snažno ošamario, uz izrečene riječi prijetnji i uvreda, a potom se usmjerio na kolegu iz Srbije, kome je zadao mnogo udaraca”, napisao je Ž.R. u prijavi. „ Nijesam se usudio da tražim objašnjenje za njegovo ponašanje, jer sam bio više nego siguran da bi u tom slučaju, napad na mene bio nastavljen”, objasnio je.
Slične su priče i drugih napadnutih. Nekad je Ćoćo napadao sam, a nekad uz pomoć tjelohranitelja. Bećirovićev advokat Branko Čolović potvrdio je da su neki od prijavljenih napada završili u Sudu za prekršaje, ali se u tadašnjem razgovoru za Vijesti (2011.) nije mogao sjetiti sa koliko je novca kažnjen njegov klijent. “To jeste prekršaj, nije sporno, ali nije kriminal niti ima govora o nasilničkom ponašanju”, tumačio je.
Sličnog mišljenja bili su i u Osnovnom tužilatvu u Kotoru. Prijava napadnutih radnika je odbačena. Tadašnji Osnovni tužilac Boris Savić saopštio je: “Bećirović je saslušan pred istražnim sudijom. Nakon nalaza vještaka, koji se izjašnjavao o medicinskoj dokumentaciji, utvrđeno je da nema elemenata krivičnog djela za koje se teretio Bećirović. Vještačenje je pokazalo da nema tjelesnih povreda, već samo crvenilo”, zaključio je Savić. Kasnije je postao predsjednik Višeg suda u Podgorici.
Na meti Bećirovića u proljeće 2015. našli su se Monitor i Vijesti. Bećirović je, prvo, preko Dnevnih novina optužio novinarke Monitora, Milenu Perović-Korać i Milku Tadić-Mijović da su tekstom U mreži (iz marta 2011.) ,,nacrtale metu njegovom bratu Draganu”. Dragan Bećirović je, pod do danas nerasvijetljenim okolnostima, ubijen u Budvi u aprilu 2011. godine. Evo medijske optužnice: ,,Taj tekst je napisan i naručen da bi se mom pokojnom bratu nacrtala meta na čelo dvadeset dana prije njegovog ubistva, što ja godinama tvrdim. Sada bi bilo normalno da se u okviru sudskog procesa utvrdi ko je naručio ovaj lažni tekst od Monitora…”. Pošto su Vijesti prenijele Monitorov tekst, “optužnica” je proširena i na njih. Bećirović im je spočitao ometanje istrage ubistva njegovog brata. I to ponavlja do danas, neometan od strane nadležnih.
Tekst Dnevnih novina prenijele su Pobjeda i Portal analitika, ali se niko nije potrudio da svojim čitaocima pojasni optužnicu. Da jesu, njihovi čitaoci bi znali da se pokojni Bećirović u tom tekstu pominje dva puta. Prvi citat: ,Beppler&Jacobson zvanično predstavlja Dragan Bećirović.Više je izvora, međutim, tvrdilo da je Bećirović istureni igrač, a da su unutra i familija Đukanović i Stanko Subotić Cane”. Drugi: ,,Dragan Bećirović, u više je različitih kombinacija i u nekim drugim firmama”.
Bećirović i Pobjeda razmjenjivali su se i drugim sadržajima. Aktuelno.me je prenosio tekstove Šemsudina Radončića i Marka Vešovića u Pobjedi, u kojima je godinama na najprizemniji način, klevetama i uvredama, vođena hajka protiv vlasnika, menadžemnta, urednika i novinara Monitora i Vijesti. Iako je u nizu privatnih tužbi Bećirović izgubio pred sudovima, nije se desilo ništa. On je nastavio da prenosi klevete i uvrede, a država da ćuti. Jednako je nastavio da crta mete i napada novinare i kritičare. Posebna sinhronizovana hajka vođena je protiv direktorice MANS-a Vanje Ćalović Marković.
U decembru 2019. napadnut je Vladimir Otašević, tada novinar Dana. Na njega je nasrnuo Bećirovićev tadašnji i sadašnji bodigard Mladen Mijatović, u tržnom centru Delta, nakon što ih je novinar fotografisao dok su, skupa sa tužiocem Milošem Šoškićem (tada viši, danas specijalni tužilac), obilazili trgovine.
“Uhvatio me je za vrat i privukao sebi i počeo da me vrijeđa ’bubašvabo p…a ti materina, izbriši te slike’. Na to mu je Bećirović rekao ‘nemoj ovdje, kamere su, riješićemo to’. Ovaj me je pustio pa su se sva trojica, Bećirović, Šoškić i taj čovjek udaljili. Sve ovo je vidio i čuo Miloš Šoškić. Riječ nije rekao i samo je nijemo gledao”, ispričao je Otašević.
Iako su kamere tržnog centra potvrdile Otaševićeve tvrdnje, on je u Osnovnom državnom tužilaštvu saslušavan kao svjedok po sopstvenoj krivičnoj prijavi. “Kako nije dobio status oštećenog, Otašević po zakonu nema pravo na uvid u aktivnosti i radnje koje je Tužilaštvo preduzelo u vezi sa njegovim slučajem”, pojasnio je njegov advokat Nebojša Asanović. Prijava je odbačena nakon dvadesetak dana, pošto u tužilaštvu “nijesu našli bitne elemente bića tog krivičnog djela, kao ni bilo kog drugog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti”. Već viđeno.
Još tada je problematizovana činjenica da se u Bećirovićevoj pratnji nalazi Mladen Mijatović, službenik MUP-a Crne Gore. Iz MUP-a je, prije pet godina, saopšteno da Mijatović nije tražio odobrenje tadašnjeg ministra Mevludina Nuhodžića da privatno obezbjeđuje Bećirovića. Dodali su da će, ukoliko provjera pokaže da se bavio tim poslovima, “preduzeti mjere za utvrđivanje njegove odgovornosti”.
Sada – ista priča. Uz konstataciju da je Mijatović “raspoređen na radno mjesto samostalnog referenta-spasioca u Direktoratu za zaštitu i spašavanje, u okviru Direkcije za avio-helikoptersku jedinicu MUP-a“, iz resora koji vodi Danilo Šaranović navode da “nisu raspolagali podacima da je imenovani angažovan na bilo kojim dodatnim poslovima, niti je od nadležnog rukovodioca dobio odobrenje za angažovanje izvan svojih redovnih poslova“. Toliko o provjerama pripadnika policija i Ministarstva unutrašnjih poslova o kojima slušamo evo četiri godine.
Ipak, posebno poglavlje terora koji Bećirović sa saradnicima provodi nad novinarima predstavlja i višegodišnja medijska tortura kroz koju prolazi novinarka Monitora i Vijesti, Dragana Šćepanović. Ona je izložena skoro svakodnevnim prijetnjama i uvredama koje objavljuje portal Aktuelno.me čiji je osnivač Bećirovićev Ski Resort Kolašin 1450. Počelo je nepotpisanim optužbama da “dopisnica drugosrbijanskog režimskog tabloida godinama čini sve kako bi sabotirala razvoj Kolašina”. Nastavilo se besprizornim uvredama na njen i račun članova njene porodice.
Tužilaštvo je, ponovo, ostalo slijepo, gluvo i nijemo. ,,S obzirom da je uvidom u tekstove utvrđeno da istim nisu sadržane prijetnje po ličnu i imovinsku bezbjednost Šćepanović Dragane, što ista ni sama nije sporila, već da tekstovi sadrže uvredljive kvalifikacije po ličnost i profesionalnu orijentaciju kako Šćepanović Dragane, tako i medija u kojem ista radi, to nalazim da nema osnova za preduzimanje krivičnog gonjenja protiv bilo kojeg lica za bilo koje krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti,” zaključio je u junu prošle godine tužilac Nikola Boričić.
Nakon prošlonedjeljnog napada na Anu Raičković prenuli su se i u Kolašinu, pa je početkom nedjelje stigla informacija da je Osnovno državno tužilaštvo formiralo predmet povodom napisa portala Aktuelno.me. Ipak, ni sada predmet njihove pažnje nijesu nepotpisani tekstovi koje objavljuje urednik portala Balša Knežević, već prateći komentari. Otprilike: ako utvrde ko ih je pisao, izviđaće da li u njihvom sadržaju ima elemenata krivičnog djela… Dok Dragani Šćepanović stižu najave novih nastavaka kleveta i izmišljotina na račun nje i njene porodice.
Jedno je jasno. Napad na Anu Raičković, i članove njene porodice nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Novac i nekažnjivost koju je stekao u vrijeme tajkunskih privatizacija pod pokroviteljstvom režima Mila Đukanovića, često uz finansijsku, pravnu i svaku drugu pomoć njegovih najbližih srodnika i saradnika, Bećirović i danas koristi da uzme, nagradi i kazni. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put Ćoćovom nasilju? Ili će sklonost nasilju, učinjenost i novac neforomalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti. Dokle?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
Mutant
STADIONI, VLAST, NAVIJAČI: Mržnja iznad zakona
Izdvajamo
-
Stav1 sedmica
Ima li spasa za Plantaže
-
DUHANKESA4 sedmice
Bolest kao krivica
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Oni ubijaju
-
FELJTON4 sedmice
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
-
Izdvojeno3 sedmice
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
-
IN ENGLISH4 sedmice
2BS FORUM IN KGB HOTEL: Atlantic Council of Montenegro – who and what it represents?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu
-
FOKUS2 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?