Povežite se sa nama

FOKUS

ZAKUP KAO PLJAČKA: Naše, a tuđe

Objavljeno prije

na

Vlasti su, sve uz časnu riječ resornog ministarstva, demantovali informaciju da sa državnim investicionim fondom iz Dubaija (ICD), aktuelnim vlasnicima turističkog kompleksa Porto Montenegro, pregovaraju o davanju u višedecenijski zakup tivatskog aerodoroma.

„Najobičnija je izmišljotina da se vode razgovori o preuzimanju tivatskog aerodroma sa bilo kim”, saopšteno je iz Ministarstva. „Ono što se događa u kontinuitetu je da Ministarstvo saobraćaja i pomorstva razmatra sa kredibilnim međunarodnim finansijskim institucijama opcije pune valorizacije aerodromskih potencijala”.

Prije citiranog saopštenja oglasio se i ministar saobraćaja i pomorstva Osman Nurković. On je saopštio kako „ne zna ništa” o pregovorima sa ICD mada, priznaje, Vlada analizira mogućnost da se aerodrom u Tivtu da u zakup „na najmanje 30 godina”.

Ta ideja nije stara. Još je nekadašnji ministar ekonomije i predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju Branko Vujović, prije skoro tri godine, objašnjavao kako pitanje eventualne privatizacije Aerodroma Crne Gore treba posmatrati iz ugla investicija koje su neophodne kako bi u Tivtu bilo omogućeno noćno slijetanje i izgrađena zgrada za prijem putnika. „Da li će se Aerodromi ili dio preduzeća prodavati kao većinski paket, manjinski ili će biti privatno-javno partnerstvo, ili će biti kombinacija metoda, manje je bitno od toga da su mu potrebne investicije”, cijenio je Vujović uz napomenu da (tadašnje) vlasti nemaju ništa protiv mogućnosti da preduzeće zadrže u državnom vlasništvu. Pod uslovom da u preduzeću, bez državnih garancija, obezbijede novac potreban da se planirane investicije „dovedu do kraja”.

Vremena su se promijenila. Ili ljudi. Uglavnom, Vlada Duška Markovića ne želi dati saglasnost na mogući kreditni aranžman Aerodroma sa Evropskom bankom za razvoj, i pored analiza koje pokazuju da bi se uloženi novac u narednih desetak godina vratio u višestruko većem iznosu. Država, dosjetio se Marković sa svojim saradnicima, nema prostora za nova zaduženja. Čudo pa to pravilo ne važi za sve. U slučaju gradnje drugog bloka termoelektrane u Pljevljima, recimo. Vlada insistira da se TE gradi, po cijenu novih zaduženja, iako nema mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da će ta investicija biti profitabilna – kada se zbroje svi njeni ekonomski i ekološki troškovi.

Takva selektivnost podstiče nedoumice i sumnje.

Ko su kredibilne međunarodne finansijske institucije sa kojima izvršna vlast razgovara o budućnosti Aerodroma i šta se u Vladi tačno podrazumijeva pod šifrom valorizacija aerodromskih potencijala, to do sada nijesmo bili u prilici da saznamo. I to ne uliva spokoj među sve one koji su zainteresovani za budućnost aerodroma u Tivtu. Pa iz Boke stiže ideja da se građani izjašnjavanjem na referendumu odrede o Vladinom naumu.

Nije lako braniti ideju da se o sudbini akcionarskog društva Aerodromi Crne Gore, ili makar jednog njegovog dijela (aerodrom u Tivtu), odlučuje na lokalnom referendumu. Nije, međutim, ni teško razumjeti potrebu ljudi koji su egzistencijalno vezani za tivatski aerodrom da dobiju pravo glasa kada se odlučuje o njegovoj i njihovoj sudbini.

Iskustvo poziva na oprez. Ne samo zbog toga što je, dvije godine unazad, Vlada odlučila da svoje privatizacione poslove obavije velom službene tajne. Odlukom Savjeta za privatizaciju, uskraćene su nam informacije o privatizaciji: Instituta Simo Milošević, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Budvanske rivijere, Ulcinjske rivijere, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry, lokaliteta Gornji Ibar (fabrika je pretvorena u gradsko građevinsko zemljište), partnerskim odnosima Vlade i A2A i EPCG…

I Upravni sud je potpomogao tajnovitost Vlade odbijajući tužbu MANS-a povodom uredbe Savjeta uz obrazloženje da tužilac nema ,,neposredni lični interes zasnovan na zakonu” da bi osporila rješenje o privatizacionim tajnama.

Kako primjena te uredbe izgleda u praksi ovih dana mogu se uvjeriti manjinski akcionari Ulcinjske rivijere. Vlada je, ignorišući nezadovoljstvo manjinskih akcionara, preko svojih predstavnika u skupštini akcionara Ulcinjske rivijere proljetos progurala odluku o davanju u višedecenijski zakup hotela u zaleđu Velike plaže: Olimpik, Belvi i kampa Neptun. Sada, dvadeset dana nakon zatvaranja tendera, kriju se detalji jedine prispjele ponude od kompanije Karizma. U međuvremenu, do malih akcionara stižu informacije ne samo o zahuktalim pregovorima između predstavnika vlasti i Karizme, već i o tome ko će od „lokalaca” biti uključen u budući menadžment zakupljenih hotela a koje će kompanije učestvovati u građevinskim radovima.

Kroz tu priču već su prošli akcionari Budvanske rivijere i stanovnici Budve. Vlada je 2014. ugovorila a Skupština aminovala da se sa kompanijom Adriatik propertis potpiše aneks ugovora o zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža. Tako je trajanje zakupa produženo sa 30 na 42 godine (dio parka dat je u zakup od 90 godina) a naknada samanjenja za trećinu, iako kompanija grčkog milionera Petrosa Statisa godinama nije izmirivala svoje obaveze. Nagomilani dugovi od 2,6 miliona nijesu isplaćeni ni nakon što je Restisu, novopečenom vlasniku dva portala i dvije dnevne novine iz Podgorice, omogućeno da u Miločerskoj šumi, uz rekonstrukciju hotela Kraljičina plaža, izgradi apartmanski kompleks od 66 stanova za prodaju.

Ostrvo Lastavica i pripadajuća tvrđava Mamula iz austrougarskog doba izdati su po vrlo sličnom modelu švajcarskoj kompaniji Orascom.

Vladimir Gligorov, sa Instituta za međunarodne ekonomske studije iz Beča, osvrnuo se na ovaj posao iz ličnog ugla: „Imam porodične razloge da izrazim nezadovoljstvo time što se tvrđava Mamula, koncentracioni logor Kampo Mamula, u kojem je ležao moj tast, pretvara u hotel. Razumem potrebu za zaradom, ali ne nedostaju mesta na crnogorskoj obali, u samoj Boki Kotorskoj, gde se ljudi mogu odmarati, pa se na tome i zaraditi, dok je nekadašnji koncentracioni logor tu gde jeste i ne može se preseliti u neku sobu u hotelu ili negde drugde. Pa bi moj predlog bio, za ovo poslednje, da se ponudi Austriji, Italiji i Evropskoj uniji da ulože u obnovu i održavanje kako same tvrđave tako i čitavog ostrva kao spomenika koncentracionom logoru i svima onima koji su u njemu ležali. Računam da bi se uložen novac vratio – svu korist za sve učesnike u tom poduhvatu očuvanja sećanja na slobodarstvo i posebno fašizam i antifašizam da i ne računamo…”

Nije bilo sluha za ovu i slične priče pa je Mamula izdata na 49 godina, uz poznatu prateću priču o velikim investicijama i novim radnim mjestima. Od kojih, najčešče, ne bude ništa.

Tokom mandata prethodne Vlade Mila Đukanovića napravljena je računica prema kojoj je privatizovani dio crnogorske privrede (skoro 200 preduzeća), devedesetih procijenjen na 4,2 milijarde dolara, prodat za nepunih 750 miliona, uz obaćene investicije procjenjivane do dvije milijarde. Otud priča da mi nijesmo prodavali imovinu – ponekad je ona, istinski, poklanjana – već „kupovali strateške investitore spremne da obezbijede novac, rekonstruši, modernizuju, obuče i pokrenu posao. Pokazalo se, međutim, da su realizovane investicije čak manje od privatizacionih prihoda, dok je priča o novim radnim mjestima zakopana duboko, u najskrivenija sjećanja stanovnika Crne Gore. Nakon što se pokazalo da se broj radnih mjesta nakon privatizacije, po pravilu – smanjuje.

Dragan Brković se recimo obavezao da će uloži 64 miliona u HTP Boku, obećavao je i četiri puta više, a nije uložio ni cent. Firma je otišla u stečaj a hotel Tamaris je srušen i na njegovom mjestu sada se nalazi parking.

U maju je bilo deset godina kako je sa Brkovićem i njegovom Vektra Jakić DOO Pljevlja Uprava za šume potpisala ugovor o davanju prava na korišćenje šuma u državnoj svojini na 30 godina. Konzorcijum drvoprerađivača sa sjevera Crne Gore ponudio je bolje finansijske uslove i već gotove proizvodne kapacitete ali se Vlada odlučila za „investicije” u preradu i obećani izvoz. Poslije deset godina Vektra Jakić još nije spremna za proizvodnju, sječe otprilike pola nekada ugovorene kubikaže i ne plaća ništa.

Klasičan primjer javno-privatnog partnerstva po crnogorskom modelu.

Privatizacija po mjeri kupca dala nam je još jednog tranzicionog heroja – Veselina Barovića -koji je uspio da upropasti čak dvije kompanije sa koncesionim pravima. Bjelasicu Radu u Bijelom Polju i ulcinjsku Solanu. Zapravo, od početka je bilo jasno da Barovića i njegove partnere ne interesuje proizvodnja već potencijalno građevinsko zemljište. Većinski vlasnici akcija Solane su prije nekoliko godina od Vlade zatražili da ih proglasi vlasnicima zemljišta koje je koristilo uništeno preduzeće, po modelu po kome je, recimo, Duško Knežević postao vlasnik zemljišta u krugu Jadranskog sajma. Da li će i kada Barovićev zahtjev biti uslišen zavisi prije svega od međusobnih odnosa unutar novostvorene političko-ekonomske elite. Njihovog prijateljstva i dužničko-povjerilačkih odnosa.

Priču bi mogli nastaviti višegodišnjom sagom o tome kako dug Veselina Pejovića, veselog kupca najvećeg dijela imovine bankrotiralog Kombinata aluminijuma polako prerasta u potraživanja koja on ima od stečajne uprave tog preduzeća i države. Sve na račun nekih nejasnih prava i obećanja koja, uglavnom, nijesu bila poznata Pejovićevim konkurentima. Ili nekim primjerom iz svijeta finansija, medija ili građevinske industrije…

Pomenuto je više nego dovoljno da se shvati makar dio strahova za budućnost aerodroma u Tivtu. I po pitanju vlasništva ali i (još više) po pitanju vrste i kvaliteta usluga koje će on ubuduće pružati. I tu, nikako, nije dovoljno premijerovo obećanje: „Vjerujte mi, za koji god se mi model odlučimo, to će biti model koji će doprinositi Crnoj Gori i njenom razvoju i širiti mogućnosti za nove investitore”. Zapravo, najviše nas je strah tog „širenja mogućnosti za nove investitore”. Uglavnom nepoznate. Pošto nama od toga širenja biva sve uže i uže.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KRIZA VLASTI: STARA VEĆINA NOVA VLADA?: Ponavljači obnavljaju gradivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Približno četvrtina poslanika eventualne većine, treće u ovom sazivu parlamenta, veći dio ljeta provela je u koalicij sa DPS-om, pa je teško povjerovati da im je, kao što piše u novom sporazumu,  prvi cilj da spriječe njihov povratak na vlast ,,u bilo kojoj formi”. Uostalom, bez podrške i danas najjače partije u parlamentu i njenih tradicionalnih saveznika nema deblokade pravosuđa

 

Sa serije sastanaka parlamantarnih partija koje su prije nepune dvije godine podržale Vladu Zdravka Krivokapića stižu optimističke najave. „Desilo se ono što su mnogi sumnjali da može da se desi“,  poručio je Andrija Mandić objavljujući kako su partije stare većine – „ponovo zajedno“. Samo nema bivšeg pemijera.

Kao dokaz tih tvrdnji predočen je Politički sporazum parlamentarne većine – pobjednika izbora 2020. godine. Njegovo objavljivanje pratila je  nezvanična tvrdnja da ga poslanici URA nijesu htjeli potpisati. „Ponovo zajedno“, tako, može da bude ali ne mora da znači.

Redosljed koraka nalaže da koalicije Za budućnost Crne Gore (DF, SNP, Prava i Ujedinjena CG), Mir je naša nacija (Demokrate i DEMOS) i Crno na bijelo (GP URA i Civis) iskazanu obnovu političke saradnje potvrde izborom novog rukovodstva Skupštine i predlaganjem i izborom nove, kako je precizirano, tehničke Vlade. Lakše je to reći nego učiniti.

Za početak, zapelo je oko nastavka mandata predsjednice parlamenta Danijele Đurović (SNP). Demokrate insistiraju da ona podnese ostavku. SNP je ne da. DF se ne oglašava, mada su njegovi poslanici potpisnici inicijative za smjenu Đurović (skupa sa Vladom koja je u međuvremenu pala). URA i tu priču koristi kao povod za nastavak obračuna sa Demokratama kojima još ne mogu oprostiti glasanje za smjenu Vlade Dritana Abazovića.

,,Ti što je ucjenjuju da podnese ostavku imaju mogućnost da sa DPS-om nastave sjednicu (parlamaneta) i smijene je”, kazao je premijer u tehničkom mandatu, konstatujući kako ne vidi razlog za smjenu Danijele Đurović, izuzev ako to bude dio novog dogovora nove-stare većine. Abazović je, dodatno, potencijalnim koalicionim partnerima spočitao šurovanje sa DPS-om: ,,Smatram da su određene strukture imale dogovor sa DPS-om koji nisu mogli da ispoštuju do kraja i traže sada neki izgovor da bi nekako uradili nešto što su obećali”.

Abazović,  u polemičkom žaru, zaboravlja da je on, skupa sa DPS-om, početkom godine inicirao rušenje prethodne 42. Vlade i smjenu Alekse Bečića sa čela parlamenta. Potom je sa partijom Mila Đukanovića potpisao sporazum o formiranju manjinske Vlade kojoj je bio na čelu.

Trenutno, postoje dva realna raspleta. Prvi je (ne mora biti i realniji) nova Vlada. Moguća alternativa je opstanak sadašnje Vlade u tehničkom mandatu do novih izbora. Kad se za to stekne minimum zakonom propisanih uslova. Sada ih nema. Najinteresantnija pitanja u slučaju prvog scenarija su: ko bi bio mandatar, koliko bi ta Vlada trajala i gdje bi tražila međunarodnu podršku – u Beogradu ili Briselu/Vašingtonu.

U nedostatku jače podrške u parlamentu, Dritan Abazović i njegov prethodnik Zdravko Krivokapić gradili su legitimitet svojih vlada na podršci zapadnih partnera. Prva crnogorska Vlada bez DPS-a dobila je kredit od 750 miliona, praktično, prvog radnog dana svog mandata. Borba protiv šverca duvana i kokaina dala je rezultate u velikoj mjeri zahvaljujući operativnim podacima partnerskih službi sa Zapada. Bez dešifrovanih podataka sa zaštičenih telefona koje su u komunikaciji koristili pripadnici kriminalnih grupa, Vesna Medenica bi i danas bila neformalni centar moći crnogorskog pravosuđa. Milojko Spajić i Jakov Milatović su poresku reformu Evropa sad  predstavljali u Briselu i Vašingtonu prije nego u Podgorici… Konačno, Abazović je kao ključnu prepreku za ulazak lidera DF-a u izvršnu vlast navodio protivljenje zapadnih partnera.

Da li se stvari mijenjaju? Pokušavajući da sačuva podršku manjinskoj Vladi, Abazović je prije dva mjeseca tvrdio kako je „rušenje ove Vlade direktna podrška ruskom uticaju u Crnoj Gori“. Ovih dana, ipak, pregovara o formiranju nove Vlade sa partijama Andrije Mandića i Milana Kneževića koje svoju prorusku i putinovsku profilaciju ističu kao jednu od najvećih vrlina. A međunarodni kontekst, nakon ruske agresije na Ukrajinu, radikalno se promijenio. O tome svjedoče i nedavne poruke zapadnih diplomata – od Tonina Picule i Vladimira Bilčika,  do neimenovanog izvora administracije SAD-a koji je za Glas Amerike ponovio pređašnje stavove Gabrijela Eskobara da oni „DF ne vide kao partnera“.

Odgovori na prozivke o mogućem skretanju na istok mogu se pronaći u prošlonedjeljnom Sporazumu obnovljene većine. Tamo piše: „Partije potpsinice izražavaju spremnost da stave moratorijum na sva identitetska pitanja koja dijele društvo ili oko kojih u ovom trenutku nije moguće postići širi društveni konsenzus”. Kosovo, NATO i Rusija svakako spadaju među takve teme.

U istom Sporazumu stoji i formulacija:  ,,… U naše međusobne dogovore ne želimo da budu uključene bilo koje druge strukture koje ne čine većinu od 30. avgusta i za koje nisu glasali građani na izborima”. Jasno je da potpisnici ne žele da u pregovore budu uključeni  Brisel i Vašington. Pošto je Beograd već tu.

Nova stara većina je kao prvi cilj svog ponovnog udruživanja navela ,,eliminaciju svake mogućnosti povratka DPS-a na vlast u bilo kojoj formi i nastavak demontaže bivšeg režima”. U javnosti, ne bez osnova, dominira uvjerenje, da se sa demontažom DPS sistema nije ni počelo. Suštinski, DPS tek treba da ode sa vlasti.

Kada bi pokušali pobrojati sve optužbe za nesposobnost, kriminal, korupciju, nepotizam, prevaru i izdaju svake vrste, koje su partije ,,pobjednice” prošlih izbora međusobno razmijenile za dvije godine, u ovom tekstu ne bi ostalo mjesta ni za tačku. To  ne ide u prilog obećanom nastavku borbe protiv korupocije i kriminala.

Sve to nikako ne može abolirati DPS za trodecenijske učinke. Netačna je tvrdnja da je danas, osim možda u obrazovanju, stanje u bilo kojoj oblasti života gore nego što je to bilo 30. avgusta 2020. Pobjednici su, međutim, pokazali ozbiljan potencijal da bi se, uz dovoljno vremena, mogli primaći rezultatima svojih prethodnika.

Ni politički kontekst nije ohrabrujući. Približno četvrtina poslanika eventualne većine, treće u ovom sazivu parlamenta, veći dio ljeta  provela je u koaliciji sa DPS-om, pa je teško povjerovati da im je, kao što piše u novom sporazumu,  prvi cilj da spriječe njihov povratak na vlast ,,u bilo kojoj formi”. Uostalom, bez podrške i danas najjače partije u parlamentu i njenih tradicionalnih saveznika nema deblokade pravosuđa i izbora nedostajućih sudija Ustavnog suda. A bez toga nema ni regularnih izbora. Ta jednačina se odavno pokušava riješiti. Bez rezultata.

To dovodi do pitanja koliko bi trajala nova tehnička Vlada. U sporazumu piše da bi vanredni parlamentarni izbori mogli biti održani ,,najranije”  zajedno sa redovnim predsjedničkim izborima, na proljeće naredne godine. A najkasnije? To treba da nagađamo.

Stižemo do pitanja premijera. Iz DF-a kandiduju Mandića. Nezvanično, ali uporno. ,,Ima li išta logičnije”, pita se poslanik DF-a Dejan Đurović. Nema, bude li predsjednik Nove srpske demokratije u stanju da obezbijedi podršku 41 poslanika. Ni URA nije odustala od svog predsjednika. Demokrate čekaju i ćute.

Dritan Abazović treba da ostane premijer bez obzira na ishod aktuelnih pregovora, smatra   politička direktorka URA i ministarka ekologije, prostornog planiranja i urbanizma u tehničkoj Vladi Ana Novaković-Đurović. Objašnjavajući: ,,Najprije, da završi procese koje je započeo, od ključne važnosti za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala”. Šta li to znači: ,,Bez obzira na ishod pregovora?”

Nijesmo jedini koji su postavili to pitanje. ,,Gospođa Novaković – Đurović zna da ovakve poruke ruše dijalog stare većine“, reagovao je i predsjednik Ujedinjene CG Goran Danilović (njegova partija ima jedan mandat kroz koaliciju Za budućnost Crne Gore). ,,Makar jednom se ponašajte državnički, a ne sitno-sopstvenički. Ako nešto treba bez obzira na tok i ishod političkih pregovora onda je pregovaranje besmisleno i unižava sve koji pregovaraju. Makar jednom bez diktata i dirigovanja sa strane”, zaključuje Danilović.

U političkim kuloarima pominju se još neka imena potencijalnih kandidata za premijera koji bi, možda, mogli biti po volji svim poslanicima sve tri koalicije. Jedan od njih to je i javno komentarisao. Rezervisano. ,,Nemam nikakvu ponudu, u neformalnom obliku ima nekih razgovora. Ako se inicira takav predlog, odnijeću se odgovorno prema njemu, ali vjerujem da postoje ambiciozniji i bolji i glasaću za predlog većine”, saopštio je poslanik Miodrag Lekić (Demos). Od ostalih ,,kandidata” ni toliko.

Đukanović i njegov DPS ne žele da izgube inicijativu. Nakon što su srušili dvije vlade za šest mjeseci, jednu svoju i jednu njihovu, zvaničnici DPS-a kreću u kampanju kako bi domaću i međunarodnu javnost ubijedili da bez njih nema građanske, evropske, prozapadno orjentisane Crne Gore. I pripremaju se za izbore. Predsjednik države i DPS-a neki dan je objavio formiranje koalicije ,,onih koji su obnovili nezavisnost” za predstojeće izbore u Podgorici. Najavio je da bi se slična koalicija mogla formirati i za parlamentarne izbore.

,,Moramo izaći na izbore, moramo prestati da zbog svoje zlovolje ili inata činimo sebi štetu, da nagrađujemo one za koje znamo da će izdati nakon završenih izbora”, poručio je Đukanović. Ostaje da se vidi da li su baš svi ,,suverenisti” spremni da stanu u njegovu kolonu.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo