Povežite se sa nama

SVIJET

Zarobljena nada

Objavljeno prije

na

Već više od 1000 dana 1,5 milion Palestinaca iz Gaze žive pod opsadom i gotovo hermetičkom blokadom. Razlog: u januaru 2007. na neosporenim izborima doveli su na vlast Hamas, koji Amerika i njeni saveznici kao što su Britanija i Kanada smatraju islamistima i teroristima. Gažanima ova kolektivna kazna još teže pada jer znaju da Izrael, Amerika i ostali snose odgovornost za pojavu i rast popularnosti islamskog pokreta Hamas. Malo ko spori da je Hamas na vlast doveo talas nezadovoljstva sa Fatah partijom bivšeg palestinskog lidera Jasera Arafata i još većeg nezadovoljstva sa njegovim nasljednikom Mahmoudom Abasom. Ni jedan ni drugi nijesu uspjeli da okončaju šest decenija okupacije i otimačine palestinske zemlje od strane Izraela i da stvore palestinsku državu.

Kada je 1948. godine proglašen Izrael kao domovina naroda koji je u tek završenom svjetskom ratu gotovo istrijebljen pomorom šest miliona Jevreja u nacističkim koncentracionim logorima, tvorci nove države su izašli sa zgodnom parolom: ,,Zemlja bez naroda za narod bez zemlje”.
Kao mnoge druge parole, i ova je bila daleko od istine. U Palestini, zemlji koji je međunarodna zajednica dodijelila Jevrejima, živjelo je ‘48. oko milion i 300 hiljada Palestinaca.

Aktom stvaranja Izraela, oni su preko noći postali višak. Palestinske izbjeglice su rasute po neokupiranim dijelovima Palestine i po okolnim državama. Masakri kao što je onaj nad mještanima sela Deir Yasin blizu Jerusalima u kome je ubijeno 250 Palestinaca, nijesu bili široko rasprostranjeni, ali je Palestincima dat jasan signal da novi vlasnici njihove zemlje žele da ih se riješe.

Tri četvrtine ukupne populacija Palestine, više od 900 hiljada ljudi, od kojih su polovina bili djeca, ubrzo su postali sinonim i simbol patnje i bijede izbjeglica. Međunarodna zajednica ih je smjestila u nepregledne logore i osnovala UNRWA-u, UN agenciju za rekonstrukciju i radove, kao kratkoročni projekat za pomoć dok se situacija ne smiri.

U Gazi se 1948. godine slilo 200 hiljada izbjeglica koje su se pridružile domaćem stanovništvu od 80 hiljada. Mnogi pisani izvori navode da je to stanovništvo bilo siromašnije od onih koji su došli. Gaza je prekrivena izbjegličkim kampovima i poslije 62 godine. Kampovi rastu, uglavnom uvis, usljed prenatrpanosti Gaze novim generacijama Palestinaca koji se rađaju i umiru kao izbjeglice.

U Gazi UNRWA hrani, obrazuje i liječi 80 odsto stanovništva. Izbjeglicama iz 1948, njihovoj djeci, unucima i praunucima su se pridružile izbjeglice iz ratova ‘67. i ‘71. u kojima je Izrael, naoružavan i uz bezrezervnu podršku Amerike, uspio da okupira čitavu Palestinu i da u nju naseli, i još naseljava, stotine hiljada kolonista, Jevreja iz Amerike, bivšeg Sovjetskog Saveza i ostalih zemalja širom svijeta.

Svaki ovdašnji izbjeglica će na pitanje-odakle je, dati ime grada ili sela u današnjem Izraelu iz koga je protjeran on ili njegovi preci. Veza sa zemljom kod Palestinaca je do te mjere jaka da je to ljudima sa strane iznenađujuće. Možda ostatak svijeta smatra priču o njihovom progonu završenom, ali Palestinci još čekaju povratak na zemlju koja im po svim zakonima i bezbrojnim rezolucijama UN-a pripada. Česte su priče o ljudima koji su od ‘48. do smrti svaki dan išli ispred UNRWA-e zahtijevajući da se vrate u svoje kuće.

Sa ovakvom prošlošću, prenaseljena 45 kilometara duga i 10-tak kilometara široka Gaza, koja je inače uvijek i bila centar otpora i u kojoj je počela Prva intifada, na vlast je dovela pokret Hamas, koji je na izbore 2007. godine izašao sa fokusom na otpor protiv dominacije Izraela i borbu protiv široko rasprostranjene korupcije Fataha.

Bio je to šok za Ameriku i EU. Predizborna strategija Hamasa uključivala je i instrukcije pristalicama da istraživačima javnog mnjenja ne otkriju svoje biračke namjere. Ne prvi put, zapadne demokratije su nastavile da podržavaju gubitnike na izborima, ovog puta Fatah na čelu sa Mahmoudom Abasom. Reagovale su osudom izbornog rezultata, i pratećim ekonomskim mjerama. Namjera im je bila da stave do znanja Palestincima cijenu glasanja za partiju koja im nije po volji.

Ubrzo pošto je Hamas ,,na silu” preuzeo od Fataha vlast u Gazi slijedi totalna blokada od strane Izraela koja je od Gaze napravilo najveći zatvor pod otvorenim nebom na svijetu. Amerika i EU se na riječima ne slažu sa blokadom, ali ne čine ništa značajno da Izrael primoraju da promijeni politiku.

Izrael ima totalnu kontrolu nad granicom od oko 60 kilometara uključujući i dio od nekoliko kilometara granice sa Egiptom. Nekoliko puta nedjeljno Izrael šalje u Gazu preko dva granična prelaza oko 40 osnovnih artikala koje oni smatraju neophodnim za održavanje golog života Gažana.

Svi artikli koji se i teorijski mogu koristiti za napad na Izrael su zabranjeni. Ovo podrazumijeva i cement neophodan za rekonstrukciju hiljada kuća i javnih ustanova uključujući i škole i bolnice, koje je Izrael uništio u napadu prije nešto više od godinu dana. Donedavno je i pašta bila na listi zabranjenih artikala. Uklonjena je zahvaljujući urgenciji bivšeg američkog predsjednika Kartera. Gažani kažu da dobijaju za dobre pare viškove proizvoda kojih Izrael želi da se riješi. Lani je, na primjer, Izrael proglasio kajsije luksuzom da bi ih poslije nekoliko mjeseci uvrstio u dozvoljenu listu jer su imali višak poslije rodne godine.

Situaciju u Gazi je teško opisati. Gažani su na blokadu odgovorili prokopavanjem preko 1000 tunela ispod granice sa Egiptom kojima ovamo, po naduvanim cijenama, stiže sve: od ,,luksuzne” hrane do automobila. Prodavnice su pune, mada je izbor ograničen, a 80 stanovnika koje hrani UN žive na minimalnim prihodima i malo od svega toga mogu da priušte.

Rad u tunelima i ograničena poljoprivredna aktivnost su jedine produktivne djelatnosti ekonomije Gaze. Razorni napad Izraela krajem 2008. i početkom 2009. u kome je ubijeno 1500 ljudi (400 djece) je bio skoncentrisan na uništavanje ekonomskih i civilnih objekata uključujući i 90 odsto fabrika i preduzeća. U međuvremenu nezaposlenost se popela na 50 odsto. Gažani su presrećni ako mogu da dobiju posao u tunelima uprkos tome što ih Izrael redovno bombarduje.

Obradive površine u plodnoj Gazi se rapidno smanjuju zbog prenaseljenosti, a dodatnih 20 odsto poljoprivredne zemlje je stavljeno van upotrebe odlukom Izraela da pojas od 300 metara uz granicu proglasi tampon zonom u kojoj pucaju na sve što se kreće. Palestinski poljoprivrednici rizikuju živote da bi prehranili porodice. Desetine ih je ubijeno ili ranjeno u tampon zoni dok su radili na zemlji.

Nedovoljne količine gasa za domaću upotrebu i nedostatak struje stvaraju najveće nevolje. Abas koji iz sjedišta u Ramali kontroliše ogromne EU donacije za energetske potrebe Gaze, struju i gas koristi za pritisak na Hamas. U čitavoj Gazi su na snazi dnevne restrikcije struje od najmanje osam sati, a nestašice gasa primoravaju ljude da stvaraju rezerve. Učestale su eksplozije po kućama, često sa fatalnim posljedicama.

Ni postrojenja za prečišćavanje vode i kanalizacije nijesu pošteđena u izraelskom napadu, a rezervni djelovi za njihovu opravku su na ,,zabranjenoj” listi za uvoz. Gažani piju vodu koja ima previše soli i čiji je veliki dio ispod standarda za ljudsku upotrebu. Kanalizacija se izliva u otvoreno more zagađujući ribu koja je glavni izvor proteina za najsiromašnije stanovnike.

Možda najteže od svega stanovnicima ovog plodnog i lijepog dijela Palestine pada izolacija. Ulazak i izlazak iz Gaza je gotovo nemoguć. Jedino najteži bolesnici dobijaju dozvolu za prolaz a činjenica da ih je 400 umrlo čekajući dozvolu dočarava okrutnost blokade.

Gaza je jedan od najstarijih gradova na svijetu poznat po zanatima i kao centar trgovine. Stanovnici Gaze su kao trgovci i moreplovci navikli na putovanja, a i da ne govorimo da mnogi imaju članove najuže porodice rasute po svijetu. Većina ljudi koje srijećem komuniciraju sa djecom i unucima u inostranstvu preko skajpa a akademici ,,idu” na međunarodne konferencije putem video linkova. Studenti završavaju jedan fakultet i automatski upisuju drugi sa nikakvim šansama da nađu zapošljenje.
Snovi Gažana su ,,na ledu” do daljnjega: Mnogi gube nadu u bolju budućnost i žele bolji život po bilo koju cijenu. ,,Normali svijet kad ide na put okrene telefon i kupi kartu, a za nas putovanje je životni san” , kaže jedan moj poznanik. ,,Izrael želi upravo to, da mi svi odemo – da nas nema”, kaže drugi.

Dok Obama smišlja koju količinu pritiska može da primijeni na Izrael, a da ostane na vlasti, nad Gažanima se primjenjuje kolektivna kazna koja bi morala biti neprihvatljiva i po najnižim standardima civilizovanog ponašanja. Istovremeno, nepravdom nanesenom Palestincima hrane se ekstremne islamske ideologije i organizacije kao što su Al Kaida. One, u mobilizaciji pristalica, stradanje palestinskog naroda koriste kao pokazatelj neprijateljstva Zapada prema muslimanskom svijetu.

Jedina veza

Naša dopisnica je u opsjednutu Gazu uspjela da uđe sa britanskim humanitarnim konvojem od 200 ambulanti koji je početkom januara probio blokadu i Gažanima donio neophodnu medicinsku i drugu pomoć.

Slični humanitarni konvoji su trenutno jedina ,,veza” Gaze sa svijetom. Krajem maja konvoj od 10 brodova iz Turske, Grčke, Švedske i Britanije planira da probije blokadu i unese u Gazu tone cementa i ostalog građevinskog materijala neophodnog za rekonstrukciju objekata porušenih u izraelskom napadu prošle godine.

Radmila STOJANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

EVROPA NAKON NOVOG KRUGA IZBORA: Svjesno, ne desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, narod jedne od najmlađih članica EU odlučio je da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici

 

Iako su nedavno desne struje učvrstile svoje fortifikacije u Srbiji i Mađarskoj, u nekim drugim zemljama Evrope građani uspijevaju da skinu sa vlasti desene radikale i populiste, koji su ponekad i duže vrijeme uzurpirali vlast. U šest mjeseci zaključno sa silaskom sa trona Janeza Janše, poraze su pretrpjeli Bojko Borisov u Bugarskoj i Andrej Babiš u Češkoj.

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, građani jedne od najmlađih članica EU odlučili su da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici.

Politički novajlija, liberal Robert Golob pobijedio je trostrukog premijera Slovenije konzervativca Janeza Janšu. Uz gotovo sve prebrojane glasove u zemlji od oko dva miliona ljudi, Pokret Sloboda (PS) je imao 34,5 odsto glasova dok su Janša i njegova SDS imali 23,6 odsto.

Pokret Sloboda, koji je osnovan 26. januara 2022, osvojio je 41 od 90 mjesta u slovenačkom parlamentu u kom će biti zastupljene još četiri stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše s 27 mjesta, Demohrišćani (NSi) sa osam, Socijaldemokrate sa sedam i Ljevica sa pet. Iako su i SDS i Nsi – koji su bili dio prethodne koalicione vlade – poboljšali svoje rezultate sa prethodnih izbora, jasno je da biračko tijelo nije podržalo njihov način vladanja.

PS je izgradio pobjedu ne samo svježinom programa i osvajanjem povjerenja birača, već u velikom dijelu i na bijesu prema  Janšinom režimu. Opozicija je optuživala Janšu da je pokušao potkopati demokratske institucije i medijske slobode otkako se vratio na vlast 2020. Očigledno je, nakon izbora, da mu Slovenci nijesu oprostili ni približavanje i slične svjetonazore sa mađarskim kolegom Viktorom Orbanom. Poene mu nije donijela ni ukrajinska kriza i ponašanje Vladimira Putina.

„Naš cilj je postignut: pobjeda koja će nam omogućiti da u zemlju vratimo slobodu“, rekao je Golob, pedesetpetogodišnji bivši menadžer elektroenergetske kompanije, obećao je de će vratiti „normalnost“, nazivajući izbore „referendumom za demokratiju“.

Izgleda da su i građani tako doživjeli izbore. Sa visokom izlaznošću od oko 70 odsto prokrčili su put za Golobovu pobjedu. Izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine je bila 52 odsto.

Politički analitičar Miha Kovač rekao je da je ove godine mobilizovano civilno društvo, a posebno mlađi birači. Analitičari su očekivali povećan odziv i da će se birači okrenuti protiv Janšine politike. Ipak, ovakav rezultat je većinu iznenadio.

Golob se školovao za inženjera solarne energije i u tom sektoru je napravio zavidnu karijeru. Bio je slovenački državni sekretar za energetiku u vladi Janeza Drnovšeka, a potom osnovao energetsku kompaniju. Trenutak za njegov ulazak u politiku došao je prošle godine kada je država restruktuirala kompaniju u kojoj je radio, izbacivši ga sa posla. Golob je potom preuzeo malu ekološku stranku i preimenovao je. Zajedno sa nekoliko profesionalaca koji su izgubili ili napustili karijeru pod Janšinom vladom napravio je preokret na slovenačkoj političkoj sceni. Njihov program je usredsređen na ekologiju, otvoreno društvo, normalizaciju i modernizaciju socijalne države…

Iako je dobrim dijelom PS do pobjede došao sinhronizujući svoj program sa željama glasača sa jedne, te otklonom od opasnih desnih politika, ima onih koji na ovu pobjedu gledaju iz drugog ugla. Prema slovenačkom političkom analitičaru Aljaz Pengovu Bitencu pobjeda Golobove stranke je projekcija kompleksa slovenačkih glasača koji neprestano traže mesiju koji će riješiti sve probleme odjednom. On je za londonski Gardijan napomenuo da smo sličnu situaciju vidjeli i 2014. godine sa Mirom Cerarom.

Kovač je ukazao da je ovo bilo i glasanje protiv. „Protiv Slovenije na mađarskom putu, protiv neliberalne vladavine  u Sloveniji, protiv vladinog preuzimanja javne televizije, protiv kontrole pravosuđa”. Upozorio je da PS nema iskustva u vladi. „To je kao kompanija koja naglo raste”, kazao je. „Nema infrastrukturu, nema znanja, nema ljudi koji znaju raditi u parlamentarnim tijelima“.

Janša, poštovalac lika i djela Donalda Trampa, vodio je kampanju na obećanjima stabilnosti. Poznat scenario. Poslije poraza je izkazao skepsu kada je budućnost pobjednika i države u pitanju. „Lako je platiti bilborde, imati podršku svih medija i tzv. civilnog društva. Nakon toga dolaze naporan rad i izazovi, a ništa od toga vam ne može pomoći”.

Golob, koji je pobjedu proslavio u COVID izolaciji, bio je miran: „Danas ljudi plešu, ali sjutra počinje novi dan. Sjutra ćemo početi vrijedno da radimo”. Obećao je i da će spasiti odnose svoje zemlje sa EU, za koje smatra da su narušeni Janšinim koketiranjima sa mađarskim desničarskim populistima. „Ova zemlja je uvijek bila orijentisana ka Zapadnoj Evropi i uvjeren sam da ćemo se vratiti svojoj porodici“, rekao je za AFP tokom kampanje.

A na Zapadu?

Pobjeda centriste Emanuela Makrona ne odaje ni približno toliko optimizma vezanog za političku budućnost Francuske. Desničarska dinastija Le Pen i njihova politika u toj zemlji prisutni su skoro pedeset godina. I drugi krug izbora je pokazao – veoma su jaki. Iako je to nedovoljno da preuzmu kormilo jedne od najvažnijih država Evropske zajednice, prijetnja je tu. Uskoro stižu i parlamentarni izbori.

Marin Le Pen je ocijenila da rezultat od 43 odsto glasova predstavlja „veliku pobjedu“ i istakla da u ovom porazu ne može a da ne osjeća nadu.

Uglavnom, drugi krug je Makrona vratio u Jelisejsku palatu sa rezultatom od 58,5 odsto prema Le Peninih 41,5 odsto. Francuska je duboko podijeljena zemlja. Makron uglavnom uživa podršku u Parizu, na zapadu, jugozapadu i u središtu zemlje, dok je Le Pen pobijedila velikom većinom u dijelovima sjeverno i sjeveroistočno, te na mediteranskom jugu. Tradicionalno se Le Penova bolje snalazi u ruralnim oblastima i predgrađima, a Makron osvaja velike gradove.

Analize nakon izbora ukazuju na rascjepe po svim šavovima francuskog društva. „Najveće su podjele prije svega generacijske i društvene“, rekao je Matje Galjar, direktor istraživanja Ipsosa France. Prema Ipsosovim podacima „starija” Francuska je masovno podržala Makrona, dok je mlađa Francuska djelimično okrenula leđa glasanju. Podaci ukazuju da su bogatiji, obrazovaniji i zadovoljniji Francuzi glasali za aktuelnog predsjednika, a siromašniji, manje obrazovani i nezadovoljni za Le Pen. Prema anketarima Elabe, 59 odsto birača koji su rekli da se „bore spojiti kraj s krajem” glasalo je za kandidata krajnje desnice; 41 odsto se odlučilo za Makrona. Politički analitičari, vođe izbornih štabova i ostali zaduženi za istraživanje javnog mnjenja imaće pune ruke posla u narednom, jako kratkom periodu priprema za novo glasanje. Francuze 12. i 19. juna čekaju parlamentarni izbori. Do tada treba naći poveznicu koja će premostiti rascjepe u francuskom društvu.

Visok odziv birača od 72 odsto nije značio laganu pobjedu Makrona. Novog starog predsjednika je izabralo jedva 38,5 odsto biračkog tijela. Mnogi od onih koji su glasali za njega to su uglavnom uradili kako bi zaustavili pobjedu krajnje desnice. Sve to čini drugi mandat još izazovnijim od prvog. I predsjednik je svjestan toga, makar ako sudimo po pobjedničkom govoru. „Poslije pet godina transformacije, srećnih i teških trenutaka, izuzetnih kriza takođe, danas je većina vas odlučila da mi ponovo ukaže povjerenje u narednih pet godina. Znam šta vam dugujem“, izjavio je Makron u govoru na Marsovim poljima kod Ajfelove kule u Parizu. „Znam da su mnogi danas glasali za mene, ne da bi podržali moje ideje već da bi blokirali ideje ekstremne desnice. Želim da im zahvalim. Ovo glasanje me obavezuje za godine koje dolaze“, rekao je Makron. Obećao je da će njegov novi petogodišnji mandat biti drugačiji. „Niko neće biti ostavljen po strani“. Makron je naglasio da se mora pronaći odgovor na bijes i nesuglasice koje su mnoge Francuze navele da glasaju za ekstremnu desnicu. „To će biti moja odgovornost i odgovornost onih oko mene“, rekao je on. Vidjećemo.

Na posljednju turu evropskih izbora se gleda sa simpatijama iz evropskih centara. Možda više na priču koja dolazi iz male zemlje podno Alpa. Njemački list Tagescajtung je pobjedu Pokreta Sloboda označio kao lijevo zelenu nadu Evrope. Uredništvo se odlučilo da na naslovnicu umjesto reizabranog Makrona stavi fotografiju Roberta Goloba uz naslov: „Sjajna izborna pobjeda protiv desničara“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREDSJEDNIČKI IZBORI U FRANCUSKOJ: Do posljednjeg glasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i na izborima se ujediniti protiv kandidatkinje radikalne desnice. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa ekstremnom desničarkom na čelu države, u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent, moglo bi uveliko pogoršati stvari i dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope

 

Iza vijesti koje svakog minuta stižu sa ukrajnskih ratišta i korona brojki, provukao se i naslov o izborima u Francuskoj. Da rezultat prvog kruga tamošnjih predjsedničkih izbora nije bio tijesan, vijest bi možda prošla ispod radara. Sada je vrijeme i da se kandidati koji su ušli u drugi krug, sadašnji predsjednik Emanuel Makron i prvakinja desnice Marin Le Pen, razmašu sa izbornom kampanjom. Ko će se useliti u Jelisejsku palatu i u njoj boraviti narednih pet godina, Francuzi će odlučivati 24. aprila.

Makron je prvi krug završio sa 27,8 odsto glasova, dok je Le Penova iz Nacionalnog saveza skupila 23,1 odsto. Oboje su postigli više nego u prethodnom prvom krugu 2017. godine.

Oba kandidata treba da traže pomoć od 49 odsto birača koji u nedjelju nijesu podržali nijedno od njih, ali i od 25,1 odsto koji uopšte nisu glasali.

Izbori se mogu tumačiti i na drugi način: 70 odsto onih koji su glasali u prvom krugu izbora glasali su protiv aktuelnog predsjednika. Eto razloga za brigu. Makron će se truditi da pridobije i dio apstinenata i pokrene ih da se upute ka biralištima. Odziv birača je bio izuzetno nizak. Za ostanak kod kuće u prvom krugu izbora odlučilo je četiri procenta više ljudi u odnosu na 2017.  To je i blizu rekorda iz 2002. od 28,4 odsto, piše France24.

Iako prve ankete u drugom krugu pokazuju da je aktuelni predsjednik neznatno ispred, konačni rezultat je daleko od sigurnog. Le Penova će sigurno dobiti glasove ekstremno desnog Érika Zemoura i njegovih pristalica. Više od 3,2 miliona glasača koji su izabrali druge kandidate krajnje desnice, uključujući Érica Zemura, vjerovatno će svoju podršku prenijeti na Le Pen, smatraju svjetski mediji.

Makron očekuje podršku mainstream desnice i ljevice, kao i Zelenih. Stručnjaci kažu da će mu trebati podrška onih koji su glasali za radikalno lijevog Žan Luk Mélenšona. Čelnik La France Insoumise (Nepokorena Francuska) pozivao je svoje pristalice da ne glasaju za Le Pen, i odlučio da ih ne pozove direktno da daju glas njenom suparniku. Mélenšon je došao do značajnog trećeg mjesta i bio je prilično iznenađenje izbora. Dok su se prebrojavali glasovi iz velikih gradova, izgledalo je kao da bi mogao otići umjesto Le Penove u drugi krug. „Svaki glas za Marine Le Pen je jedan glas previše“, poručuje danas ovaj iskusni političar.

Što se tiče ostalih kandidata, najveća razočarenja su rezultati koje su zabilježile mejnstrim stranke koje su se decenijama smjenjivale u Jelisejskoj palati sve dok Makron nije došao na vlast. Valeri Pekres, kandidatkinja Republikanaca, osvojila je 4,8 odsto, a An Idalgo, predstavnica Socijalista, svega 1,7 odsto.

Makron je dobio najveću podršku od najstarijih glasača – onih od 70 i više godina, dok je Le Penova najviše glasova dobila među biračima u kategoriji od 50 do 59 godina. Melenšon je daleko najpopularniji među biračima od 18 do 34 godine. Grupacija koja je Melenšona prepoznala kao svoj glas, ima dosta slabu izlaznost.

Anketari Ipsosa su iznijeli neke zanimljive podatke. Prema njihovom istraživanju, 43 odsto glasača koji su rekli da su „vrlo zadovoljni“ svojim životom je glasalo za Makrona, u poređenju sa 21 odsto za Le Penovu. S druge strane, 46 odsto onih koji su rekli da „nijesu zadovoljni“ glasalo je za Le Pen, a samo 4 odsto za Makrona.

Sada je vrijeme za pun gas. Do izbora je desetak dana, pa se očekuje ne samo ubrzani tempo nego i pojačana retorika dvoje preostalih takmaca.

Da se francuski predsjednik okrenuo i desnim uporištima u potrazi za sigurnijom pobjedom, bilo je jasno kada je krenuo na sjever, ka Denainu, bivšem rudarskom gradu koji je nekad bio pod kontrolom socijalista. To je sada tvrdo uporište krajnje desnice. U prvom krugu izbora gotovo 42 odsto birača u ovom mjestu glasalo je za Le Penovu, a nešto manje od 15 odsto za Makrona.

Osim u direktnim susretima sa glasačima, Makron i Le Pen će svoje stavove i argumente prezentovati, ali i ukrstiti u televizijskoj raspravi četiri dana prije glasanja. Tada će imati više prilike da govore o svojim programima. Za Francusku ovo su bitne stavke predizbornog marketinga. Na prošlim izborima iz 2017. godine gotovo 16,5 miliona gledalaca ispratilo je kako varniči između ovo dvoje kandidata. Kraćih rukava te godine je ostala kandidatkinja desnice. Tako su na kraju odlučili i birači.

Makron se obratio i gubitnicima iz prvog kruga i rekao da je spreman pružiti ruku političkim suparnicima i razmotriti „novu metodu“, ali je odbio dati konkretnije objašnjenje ovih riječi. Takođe je rekao da će svoj program „razraditi” nakon što sasluša „bijes i očaj” onih koji nijesu glasali za njega, a posebno mladih zabrinutih za okolinu.

Ovakva retorika francuskog predsjednika mnoge nije iznenadila. Dok se u prvom krugu izbora fokusirao na spoljnopolitičke teme i Francusku na globalnoj sceni, prvenstveno kao posrednika u Ukrajini, sada je odlučio da okrene kartu. Razlog je jednostavan, kažu brojni analitičari. Biračima u Francuskoj su prioriteti kupovna moć, plate, cijena energije… Spoljnopolitičke teme su za njih daleke brige, pa se, vrlo moguće, dio njih osjetio zapostavljenim.

Davne 2017. godine sve je za njega bilo drugačije. Francuski portal France24 prenosi da je tada atmosfera bila takva da bi skoro svi priznali da je glasanje unaprijed zaključeno; suočavanje sa krajnjom desnicom na predsjedničkim izborima tada je još značilo praktično automatsku ubjedljivu pobjedu. Različite političke snage su imale tendencije da se udruže ispred glasačke kutije kako bi odagnali prijetnju bilo kog ekstremno desničarskog izazivača. Makron je tada osvojio 66,1 odsto i postao najmlađi predsjednik Francuske. Le Penova je imala duplo manji razultat.

Iako prednost daju aktuelnom predsjedniku, mnogi mediji upozoravaju na uspjeh Le Penove. Ova političarka je uspjela u posljednjih nekoliko sedmica da animira svoje birače i učini da oni zaborave njenu bliskost s Vladimirom Putinom. Osim toga, njen kontakt sa glasačkim tijelom je bio direktniji i konkretniji. Pričala je o cijenama rada, povećanju plata i sličnim temama koje su očigledno u prvom planu. Uz to, u proteklim godinama osjetna je umjerenija retorika ove političarke. I to je očigledno igralo ulogu u izbornim rezultatima.

Reklo bi se da je cilj oba predsjednička kandidata da glasačima prodaju nekog novog sebe. To će biti teže aktuelnom predsjedniku, koji je prije pet godina donio dozu svježine na političkoj sceni Francuske.

Nakon pet godina njegovog vladanja Francuskom, 53 odsto registrovanih birača, koji su glasali protekle nedjelje, glasalo je za antiestablišment kandidata, bilo sa desne ili lijeve strane. Makronov posao u drugom krugu biće težak. Uvjeriti dovoljan broj ovakvih birača da se priklone njemu umjesto kandidatkinji radikalne desnice.

Treba se podsjetiti da se sa Makronovim dolaskom na vlast 2017. godine umjesto klasične podjele lijevo-desno pojavio novi politički pejzaž sastavljen od mejnstrim bloka u centru koji je liberalan, proevropski i globalistički sa dvije krajnosti na desnoj i lijevoj strani. U konačnici, od tih polova će zavisiti izbori 24. aprila.

I u Evropi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i ujediniti se protiv Marin Le Pen. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa radikalnom desničarkom na čelu države u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent je nešto što bi moglo uveliko pogoršati stvari. I dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo