U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi

Najnapredniji kineski nosač aviona Fujian, u potpunosti pušten u rad tek u novembru 2025. godine, u četvrtak, 23. juna je prošao kroz tajvanski moreuz. Nekoliko sati prije toga, Tajvan je započeo petodnevne vojne vježbe s ciljem obuke trupa za borbu protiv mogućeg kineskog vojnog napada. Vladajuća Demokratska progresivna stranka (DPP) na Tajvanu smatra Tajvan nezavisnom državom, a ne dijelom kontinentalne Kine, privremeno odvojenim iz političkih razloga. Nekoliko dana prije početka vježbi, predsjednik DPP-a i tajvanski predsjednik Lai Ching-te pozvao je vlasti kontinentalne Kine da se odreknu upotrebe sile protiv Tajvana i započnu dijalog s ostrvom kao s ravnopravnim partnerom. Odgovorila mu je 24. juna  Zhang Han, glasnogovornica Ureda za tajvanske poslove kineskog  Državnog vijeća, koja je rekla da će Kina spriječiti pokušaje DPP-a da teži „nezavisnosti Tajvana“ i da će primijeniti silu da to postigne, ako to bude potrebno.

Velika Britanija, Francuska i Njemačka su 24. juna izdale zajedničku izjavu u kojoj su osudile kineske vojne aktivnosti u Tajvanskom moreuzu kao prijetnju stabilnosti u regiji. Međutim, podrška vodećih evropskih zemalja ne može nadoknaditi nespremnost američke administracije da se obaveže na odbranu Tajvana u slučaju kineske invazije na ostrvo nakon proglašenja nezavisnosti. Štaviše, prodaja američkog oružja Tajvanu je zvanično obustavljena nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog lidera Xi Jinpinga. Objašnjeno je da su SAD-u potrebne rakete protivvazdušne odbrane i raketni sistemi zemlja-vazduh, koji su trebali biti isporučeni Tajvanu, za rat protiv Irana. Iako je rat proglašen završenim, Trump još uvijek nije odobrio paket prodaje oružja vrijedan 12,3 milijarde eura. Lai Ching-te je 19. juna izrazio nadu da će kupovina oružja uskoro biti završena, ali nije dobio odgovor. Čini se da Washington ponovo mijenja svoju geopolitičku strategiju i sada pokušava izbjeći bilo kakvu eskalaciju u odnosima s Pekingom.

Američka administracija razočarana neuspjehom svoje kampanje pritiska na Kinu,   pokušaće suprotan pristup i postići obostrani kompromis. U takvim okolnostima, zaštitu Tajvana od moguće kineske invazije ne treba smatrati prioritetom. Američki stav prema tajvanskom problemu, ne tako davno,  bio je sasvim drugačiji. U Nacionalnoj strategiji odbrane koju je Ministarstvo rata objavilo 2026. godine, navedeno je da će SAD „trgovati i angažovati se sa pozicije snage u Indo-Pacifiku“ i da će osigurati da Kina ne može dominirati američkim saveznicima. Sada će SAD težiti detantu, jer nisu u stanju da ispune svoj glavni zadatak – da nametnu sporazum koji će SAD-u dati pristup kineskom tržištu i kineskim rijetkim zemaljskim metalima (što je još važnije). Postoji konvencionalni rezon u novom pristupu Washingtona Pekingu. Ako se kineski rijetki zemni metali ne mogu dobiti pritiskom (barem u bliskoj budućnosti), treba ih steći putem koncesija.

Kina proizvodi 70 posto i prerađuje oko 90 posto svjetskih rijetkih zemnih metala. Oni su, prije svega, potrebni za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Cijena sirovine je beznačajna u poređenju s tržišnom cijenom konačnog proizvoda. Kina godišnje prima manje od 3,5 milijardi eura od izvoza rijetkih zemnih metala i magneta, a ukupna vrijednost ukupnog kineskog izvoza proizvedene i industrijske robe dostiže 3,5 biliona eura. Kina može izgubiti sve prihode od izvoza zemnih  rijetkih metala bez ikakvih ekonomskih posljedica. Ali ovaj izvoz je važno sredstvo koje sprječava bilo kakve pokušaje utjecaja na kinesku ekonomsku i vanjsku politiku, jer će bez kineskih rijetkih metala većina visokotehnološke proizvodnje u SAD-u biti poremećena, a šteta nanesena američkoj ekonomiji procijenit će se na stotine milijardi.

Trump je započeo svoj ekonomski sukob s Kinom u proljeće 2025. godine ograničavanjem pristupa američkom tržištu visokim tarifama i zahtjevnim ustupcima u zamjenu za njihovo smanjenje. EU je u sličnoj situaciji pristala na trgovinski sporazum pod Trumpovim uslovima, ali je Kina kao odgovor ograničila izvoz rijetkih zemnih metala. U roku od nekoliko sedmica, američki lanci snabdijevanja počeli su se urušavati, čak je i proizvodnja krstarećih raketa Tomahawk bila ugrožena. Trumpova administracija smanjila je tarife u zamjenu za suspenziju kineskih ograničenja za rijetke zemne metale. Stoga je američka administracija odlučila riješiti problem rijetkih zemnih metala promjenom strategije prema Pekingu. Izabrala je  sticanje kontrole nad pomorskim trgovinskim rutama bitnim za Kinu i kineskim uvozom nafte kako bi postigla brze rezultate.

SAD i Izrael su 28. februara pokrenuli rat protiv Irana. Američka administracija željela je poremetiti snabdijevanje iranskom naftom Kine (kao što je već urađeno sa Venecuelanom) i uspostaviti kontrolu nad pomorskim saobraćajem kroz Hormuški moreuz, koji je ključan za uvoz kineske nafte i sirovih hemikalija. Teheran je osujetio američke planove. Uspio je zatvoriti Hormuški moreuz, što je izazvalo brzi rast cijena nafte i tečnog prirodnog plina (LNG). Kina se pokazala spremnom na pokušaje SAD-a da poremeti njene lance snabdijevanja energijom. Izgradila je ogromne strateške rezerve nafte i postigla veliki napredak u elektrifikaciji svog transporta i industrije. Američki proizvođači su imali velike koristi od visokih cijena nafte, ali budući da su SAD čvrsto vezane za globalna tržišta, domaćinstva i industrije koje zavise od energije su mnogo patile. Washington, suočen s prijetnjom domaćeg socijalnog nezadovoljstva, odlučio je odustati od pokušaja pobjede u ekonomskom sukobu s Kinom i požurio je sa sklapanjem mira s Iranom.

Može se pretpostaviti da će nova strategija američke administracije biti ograničena na izbjegavanje nepotrebnih napetosti u odnosima s Kinom i traženje novih prilika za sticanje utjecaja na kinesku vanjsku trgovinu i ekonomsku politiku. Washington može pronaći metode za rješavanje ovog problema. Može povećati američku ulogu u globalnom finansijskom sistemu. Također može ojačati američki utjecaj na Bliskom istoku kako bi zemlje koje snabdijevaju Kinu naftom i kontroliraju važne trgovinske rute postale pouzdanije za SAD.

Glavna prijetnja SAD-u je to što bi mogle izgubiti svoje strateške saveznike u jugoistočnoj Aziji, pokušavajući se nositi s Kinom bez uzimanja u obzir njihovih interesa. Vijetnam se čini posebno uplašen da će ostati bez američke podrške suočen s kineskom ekspanzijom. Krajem maja, predsjednik Vijetnama To Lam rekao je štampi da je američko prisustvo u jugoistočnoj Aziji neophodno kako bi se uravnotežio kineski utjecaj.

Ali postoji i potencijalna prijetnja globalnoj stabilnosti koja čak može donijeti taktičke prednosti američkoj administraciji. To je vjerovatna fragmentacija Evrope. U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Prije svega, zato što je euro glavni rival dolaru, a neosporna dominacija dolara u globalnom trgovinskom i finansijskom sistemu može postati efikasna poluga protiv Kine. Predsjednica Evropske centralne banke Christine Lagarde izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali, čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi.

Prije svega, ne postoji razumijevanje koji su geopolitički ciljevi EU i da li se razlikuju od evropskih zemalja koje nisu uključene u Uniju. Sada je evropska policija uglavnom pod utjecajem zemalja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – koje pokušavaju koordinirati svoje napore, ali često ne uzimaju u obzir mišljenja manje moćnih. Zemlje EU, koje imaju vlastite geopolitičke ambicije, ne žele se pridržavati takve prakse. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski 23. juna pozvao je britansku vladu da obnovi svoju vojsku i ispuni obaveze NATO-a u pogledu potrošnje na odbranu. Sikorski je upozorio da će utjecaj Velike Britanije oslabiti ako ne može silom podržati svoju diplomatiju.

Sikorski zahtijeva uspostavljanje evropskog političkog sistema, u kojem će oni koji žele voditi morati uložiti više napora od drugih u jačanje zajedničke sigurnosti. Ako se takav sistem ne stvori, neke od evropskih zemalja će početi davati prioritet međusobnim odnosima sa SAD-om u odnosu na svoje obaveze prema EU.

Balkanske zemlje, koje mogu biti prisiljene da se odluče za različite strane, ne mogu ignorisati vjerovatnoću takvog razvoja događaja. Zato moraju razraditi zajedničku strategiju koja će im omogućiti da osiguraju zajedničku energetsku sigurnost i izbjegnu ekonomske sukobe, uprkos konkurenciji između SAD-a i EU i rivalstvu između evropskih zemalja. Crna Gora, koju nijedna zemlja regije ne smatra prijetnjom, može igrati značajnu ulogu u očuvanju stabilnosti i saradnje na Balkanu.

Dmitri GALKIN

Erdogan je demonstrirao stratešku autonomiju Turske. Nije narušio odnose s Trampom, a istovremeno je uspio pokazati da Tursku treba smatrati protivtežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Te zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Persijskog zaliva s Turskom preko Jordana i Sirije

 Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Irana sugerira da će SAD u koaliciji sa zemljama regije „razviti definitivan, međusobno dogovoren plan za obnovu iranske ekonomije“. Kombinirana ulaganja trebala bi iznositi najmanje 300 milijardi američkih dolara (260 milijardi eura). SAD će također biti obavezne ukinuti sve sankcije koje ograničavaju izvoz iranske sirove nafte. To će se postići kada se provedu drugi dijelovi sporazuma. Ali do potpunog ukidanja sankcija, izuzeća za izvoz nafte i naftnih derivata izdavat će američko Ministarstvo finansija.

Stoga će tačke sporazuma s Iranom omogućiti Washingtonu da stekne određenu kontrolu nad iranskom ekonomijom, a posebno nad važnim industrijskim i infrastrukturnim projektima, koje će provoditi SAD i njihovi saveznici u regiji (očito će to biti uglavnom zemlje Zaljeva). Američka administracija će također dobiti utjecaj na iranski izvoz nafte, koji će postati profitabilniji zahvaljujući američkim izuzećima. Uvoz iranske nafte postat će manje koristan za Kinu.

Možda je manje nego što je predsjednik Donald Trump želio postići kada je pokrenuo rat protiv Irana. Međutim, sporazum koji je uspio postići s Iranom može se smatrati njegovom pobjedom. No, za budućnost međunarodnih odnosa, važnije je da je ovaj sporazum katastrofa za Izrael. SAD su prvi put od Sueske krize 1956. godine sklopile mirovni sporazum, ne obazirući se na izraelske interese. Izrael je plašio zemlje Perzijskog zaliva svojim pretenzijama na regionalnu dominaciju i nije postigao gotovo ništa. Čak ni Hezbollah, glavni neprijatelj Izraela u regiji, nije poražen, iako je značajno oslabljen. Iranska vojna moć je ozbiljno smanjena, ali ako se sporazum između Irana i SAD-a provede, Teheran će imati priliku da obnovi odnose sa zemljama Perzijskog zaliva i uspostavi saradnju sa SAD-om. To je opasnije za Tel Aviv od iranskih raketa, koje teško mogu probiti izraelski sistem protivvazdušne odbrane.

Možda je samo Rusija izgubila više od Izraela. Nije se usudila otvoreno izdati Iran, ali Putin nije pružio Teheranu vojnu podršku kako ne bi iritirao Trumpa. Međutim, američkom predsjedniku više ne treba savez s Rusijom. Nije uspio stvoriti efikasnu polugu u pregovorima s Kinom i zbog toga mu pozicija Rusije sada nije mnogo važna.

Kremlj je pokazao snažnu želju da postane partner aktuelne američke administracije. Peking to ne može razočarati zato što ništa nije ni očekivao od Rusije, niti želio savez sa Moskvom. Kina nije premašila nivo obostrano korisnih trgovinskih odnosa, iako je Rusija očekivala značajne investicije i vojnu podršku. Utjecajni ruski član parlamenta Konstantin Zatulin 16. juna je izjavio da se Kina ne može smatrati saveznikom Rusije, jer koristi ruske ekonomske poteškoće umjesto da pomaže u njihovom prevazilaženju a  prodaje dronove i Rusiji i Ukrajini.

Naravno, ruski finansijski sistem je imao koristi od visokih cijena nafte uzrokovanih ratom. No treba uzeti u obzir da je, nakon što je Trump ukinuo ograničenja na izvoz ruske nafte kako bi smanjio strah od deficita goriva, Ukrajini pružena američka pomoć. Pentagon je usvojio dronove dugog dometa Hornet i superračunarske alate Palantir Technologiesa zasnovane na umjetnoj inteligenciji. Taj sistem je omogućio ukrajinskim snagama da napadnu ruske rafinerije, naftovode, naftne luke i terminale, što je značajno smanjilo količinu i prihode od izvoza nafte. Dirljivo je kako ruska vlada uporno ignoriše američku ulogu u uništavanju ruske naftne industrije, ali čini se da to ne pomaže. Trump je 16. juna obećao da će se ponovo uvesti ograničenja na izvoz ruske nafte. Dakle, povećanje prihoda će uskoro prestati, a demonstracija slabosti će imati dugoročne posljedice po međunarodni ugled Rusije.

Za razliku od Rusije, Turska je uspjela iskoristiti u svoju korist i Trumpove ambicije i iransku otpornost. Turski predsjednik Redžep Erdogan uspio je demonstrirati stratešku autonomiju Turske svojim pristupom zalivskom ratu. Nije narušio odnose s Trumpom, a je istovremeno uspio pokazati da ursku treba smatrati protutežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Obje zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Perzijskog zaljeva s Turskom preko Jordana i Sirije.

Saudijska Arabija je 2013. godine organizirala državni udar s ciljem svrgavanja Mohameda Morsija, kojeg je Turska podržavala. Turska je 2020. godine pomogla u porazu generala Khalife Haftara, koji je pokušavao zauzeti libijsku prijestolnicu Tripoli uz podršku Saudijske Arabije i ruske Wagner grupe. U toj bici, impresivne sposobnosti dronova koje je proizveo Selçuk Bayraktar (Erdoğanov zet) prvi put su demonstrirane na bojnom polju.

Pomirenje je postalo moguće jer su, zahvaljujući SAD-u i Iranu, Saudijska Arabija i druge zemlje Perzijskog zaljeva shvatile da im je potreban kopneni put koji se može koristiti kao alternativa Hormuškom moreuzu.

Za Tursku to nije samo prilika za povećanje tranzitnog potencijala. To je obnova historijske transportne veze između Perzijskog zaljeva i Evrope. Slična željeznička pruga izgrađena je u Osmanskom carstvu početkom 20. stoljeća, ali nakon njenog raspada, veza je prekinuta i željeznica je ubrzo propala. Izgradnja željeznice će također ojačati tursko prisustvo u Siriji, a krajem 2024. godine na vlast su došle političke snage orijentirane na Tursku. Saudijska Arabija i njeni saveznici prestat će smatrati tursko prisustvo u Siriji potencijalnom prijetnjom i mogli bi sudjelovati u obnovi Sirije, pomažući u uspostavljanju društvene stabilnosti tamo.

Željeznička pruga od Saudijske Arabije preko Jordana i Sirije do Turske bit će povezana s evropskom željezničkom mrežom. Ministar prometa i infrastrukture Turske Abdulkadir Uraloglu rekao je 15. juna za Al Jazzeru da se planira koristiti za transport nafte i prirodnog plina u Evropu. Prema riječima turskog ministra, željeznička pruga će u budućnosti pomoći u ublažavanju problema u brodarstvu, uzrokovanih blokadom Hormuškog tjesnaca zbog vojnih sukoba.

Ako se ovi planovi provedu, EU će dobiti novu rutu snabdijevanja, koju će kontrolirati ambiciozna zemlja, koja u trenutnoj situaciji nema potrebe da uzima u obzir interese EU. U svom govoru 9. maja, posvećenom perspektivama Evrope, Erdogan je rekao da bi „evropska arhitektura“ bez Turske „ostala nepotpuna i ranjiva u upravljanju krizom“. Turska kandidatura za EU zamrznuta je 2018. godine, što je postao lični udarac za Erdogana, koji je uvijek pokušavao uvjeriti turske birače da njegov koncep islama može biti kompatibilan s proevropskim težnjama. Došao je na vlast prije 23 godine, obećavajući da će Tursku učiniti članicom EU. Iz te perspektive, poluautoritarni režim koji je izgradio Erdogan može se smatrati neuspjehom evropskih lidera. Erdogan to ne bi mogao učiniti da je Turska bila integrirana u EU. Potkopavanje demokratskih institucija postalo je za Erdogana jedini način da ostane na vlasti, nakon što su pokušaji Turske da se pridruži EU blokirani.

Prema Erdoganu, potreba EU za Turskom „premašuje potrebu Turske za blokom, i očekuje se da će ta potreba u budućnosti još više rasti“. Geopolitički utjecaj Turske raste, jer ambicije sadašnje američke administracije plaše čak i tako jake američke saveznike kao što su zemlje Perzijskog zaljeva. Ako Turska ojača svoje pozicije u regiji, neminovno će za Izrael postati još opasniji rival od Irana. To se može spriječiti ako Istanbul bude prisiljen da se pridržava vanjske strategije EU. Ona još ne postoji, ali bi je trebalo razviti ako EU želi postići stratešku autonomiju. Važan korak u tom smjeru mogla bi biti promjena pristupa EU prema Turskoj.

Trenutno je EU previše slaba da bi očuvala evropski utjecaj u tako važnim regijama kao što su Bliski istok i Sjeverna Afrika. EU nije ni pokušala stabilizirati Siriju, a to je omogućilo Erdoganu da stekne kontrolu nad zemljom, pobijedivši u konkurenciji s Rusijom. Postoji opasnost da se evropski muslimani mogu otuđiti zbog rastućih ekonomskih teškoća. Erdogan, koji održava koncept ujedinjene muslimanske globalne zajednice bez obzira na konfesionalne i nacionalne razlike, može ublažiti ovaj proces. No, može i propagirati antievropska osjećanja ako Turska ostane odbačena od strane Evrope.

 Dmitri GALKIN

Trampove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer i Kremlj žudi  za savezom sa Vašingtonom i nastoji oslabiti Evropu

Prema statistikama, objavljenim početkom juna, vrijednost izvoza robe iz EU u SAD smanjila se za skoro trećinu u prva tri mjeseca 2026. godine, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Trgovinski sporazum između SAD-a i EU, iako nije u potpunosti implementiran, već je donio rezultate koje je američki predsjednik Donald Trump očekivao. Američki trgovinski deficit u robi sa EU, koji je 2025. godine premašio 200 milijardi eura, ove godine će biti nekoliko puta manji. Pad vrijednosti robe koju EU izvozi u SAD kombinovan je sa rastom vrijednosti američkog izvoza u EU.

Uspjeh Washingtona izgleda još zapanjujući, s obzirom na to da je Vrhovni sud SAD u februaru zabranio korištenje trgovinskih tarifa kao alata političkog pritiska u skladu sa izborom predsjednika. Nakon toga, američki predsjednik je izgubio priliku da zastraši druge zemlje visokim tarifama, prisiljavajući ih na ustupke. Međutim, Trump pokušava zaobići odluku Vrhovnog suda i stalno izmišlja izgovore za korištenje tarifa kao sredstva kažnjavanja za kršenje međunarodnog prava. Sada će Trump kažnjavati korištenje prisilnog rada. Američka administracija je početkom juna najavila kaznene tarife od 10 do 12,5 posto za 60 zemalja, uključujući EU, zbog navodne zabrinutosti da se tamo koristi prisilni rad.

Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola je 10. juna izjavila za Wall Street Journal da je EU naučila da ne reaguje emocionalno na Trumpov prijedlog, jer to može naštetiti trgovinskim odnosima sa SAD-om, koji su izuzetno važni za EU. Izbjegavanje otvorenog spora sa SAD-om i dalje je neophodno za ekonomsku i političku stabilnost EU. To treba smatrati znakom strateške slabosti EU. Sukob između EU i SAD-a čini se neizbježnim. Međusobni ekonomski pritisak bit će glavno sredstvo borbe.

Američki politikolog Edward Luttwak predvidio je pretvaranje ekonomije u oružje (prije svega kontrolu nad lancima snabdijevanja i globalnom trgovinom), skovavši termin “geoekonomija” kako bi opisao takmičenje za globalnu dominaciju u posthladnoratovskoj eri. Prema njegovoj poznatoj izreci, gramatika trgovine postat će logika globalnih sukoba. Početkom 1990-ih, Luttwak je napisao da su SAD i EU osuđene na sukob vođen njihovim strukturnim razlikama. Obje strane pokušavaju obuzdati kontradikcije koliko god je to moguće. Ali SAD više ne mogu održati globalnu dominaciju i tretirati EU kao ravnopravnog partnera, čiji se interesi trebaju poštovati.

Trumpove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer Kremlj, kao što je pokazao Međunarodni ekonomski forum u Sankt Peterburgu (SPIEF), žudi za savezom s Washingtonom i nastoji oslabiti Evropu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, u obraćanju na plenarnoj sjednici SPIEF-a 5. juna, zahvalio se Donaldu Trumpu na njegovoj ulozi posrednika i pritisku koji vrši na ukrajinsku vladu. Putin je također izjavio da ne bi bilo rata ili da bi se mirovno rješenje brzo pronašlo da pobjeda na predsjedničkim izborima 2020. nije bila ukradena Trumpu.

Istu poruku ponovio je i izvršni direktor Ruskog fonda za direktna ulaganja Kiril Dmitirev, kojem je Putin povjerio održavanje veze s američkom administracijom. Tokom panel diskusije, gdje je bio glavni govornik, Dmitriev je razvio Putinovu misao. Izrazio je uvjerenje da će Trump uspjeti okončati krizu u odnosima između SAD-a i Rusije, koju je započeo Biden. Zahvaljujući aktuelnom američkom predsjedniku, smatra Dmitriev,  partnerstvo između dvije zemlje će biti obnovljeno, jer je on sposoban da prevaziđe predrasude i obnovi dijalog.

Sve što je vezano za SAD bilo je veoma traženo na SPIEF-u. Ruski mediji su pratili Candace Owens, konzervativnu političku posmatračicu, koja je nekada podržavala Trumpa, ali se okrenula i od njega i od cijelog MAGA pokreta zbog rata s Iranom. Owens je bila duboko impresionirana pažnjom koju je dobila i izjavila je da će redovno dolaziti u Rusiju sa svojim suprugom i djecom, jer ljudi koje je upoznala imaju iste stavove kao i ona.

Pomoćnik ruskog predsjednika za vanjsku politiku, Jurij Ušakov, izjavio je da će na SPIEF-u biti zvanična američka delegacija. Njegovu izjavu je osporio Marco Rubio, američki državni sekretar. Medjutim, događaju je prisustvovao predsjedavajući Američke komisije za likovne umjetnosti, Rodney Mims Cook, arhitekta, koji voli Sankt Peterburg. Putin ga je zamolio da kaže nekoliko riječi na plenarnoj sjednici, samo da bi primio pozdrave od Donalda Trumpa.

Istovremeno, EU je prikazana kao neprijatelj Rusije.  Ubrzo nakon otvaranja SPIEF-a, Volodymir Zelensky je objavio pismo ruskom predsjedniku u kojem je predložio prekid vatre. Pismo  je  napisano s očiglednim sarkazmom i objavljeno nakon ukrajinskog zračnog napada na Sankt Peterburg. Stoga se čini da je njegova glavna svrha bila motivirati Putina za nastavak rata, uprkos rastućim ekonomskim teškoćama. Vladimir Putin je kao odgovor pozvao rusku vojsku da nastavi borbu.

Čini se da Putin još ne može odustati od iluzija i smatrati rusku ekonomsku i vojnu moć mnogo jačima nego što one jesu.  Ali on shvata da Rusija neće moći postići konačnu pobjedu nad Ukrajinom dok se god ona  bude mogla osloniti na pomoć EU., Kremlj može postići vojni uspjeh samo ako se EU suočava s ozbiljnim prijetnjama i želi ih eliminirati, čak i ako to zahtijeva prepuštanje Ukrajine sudbini. Rastuća neslaganja između SAD-a i EU daju nadu Kremlju da bi trenutna američka administracija mogla podržati napore usmjerene na destabilizaciju Evrope.

Da  bi se implementirala strategija usmjerena na slabljenje EU i dobijanje američke pomoći u postizanju ovog cilja, Kremlj bi prije svega trebao odabrati evropski region, koji može biti važan za američku strategiju slabljenja ekonomije EU i uspostavljanja kontrole nad snabdijevanjem ugljikovodicima EU. Postoje samo dva takva regiona gdje Rusija može stvoriti stvarne probleme za EU, Baltik i Balkan. A ovaj drugi izgleda pogodniji za aktivnosti osmišljene da potkopaju EU. Prvo, postoje balkanske zemlje koje nisu članice EU, što stvara mogućnosti za korištenje političkih snaga tih zemalja za pokretanje regionalne destabilizacije. Drugo, trgovinski putevi  na Balkanu, koji su važni za EU, kontroliraju se od strane zemalja u kojima se antievropsko raspoloženje može pojačati uz pomoć vanjske podrške.

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokazao je kako političar, koji po svaku cijenu želi ostati na vlasti, može iskoristiti u svoju korist američku želju za uspjehom u geoekonomskom rivalstvu s EU i rusku namjeru da je potkopa. Dodik je uspio dokazati svoju korisnost američkoj administraciji i uz rusku podršku moći će širiti antievropska raspoloženja u drugim zemljama regije.

Dodikov stav utjecao je na odluku Parlamenta Bosne i Hercegovine (BIH), koji je usvojio zakon kojim se odobrava plinovod povezan s Hrvatskom, preko kojeg će se američki LNG isporučivati ​​zemljama regije. Ovaj projekt provodi kompanija u vlasništvu Trumpovih saradnika. Nadalje, zamjena ruskog i katarskog plina u Evropi američkim strateški je cilj sadašnje američke administracije. Dodikova služba nije prošla nezapaženo, o čemu svjedoči ostavka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta, ličnog Dodikovog neprijatelja, početkom juna. EU je upozorila da bi odobravanje projekta plinovoda moglo ugroziti pristupanje BIH EU. Ali to nije imalo vidljivog utjecaja.

I  antiamerički protesti u balkanskim zemljama koje nisu članice EU također mogu postati opasni za EU, zbog njihove izuzetno krhke političke stabilnosti. Američko prisustvo i ruska aktivnost u regiji će se povećavati i imat će snažan utjecaj na političku situaciju. Tako će se zemlje koje nisu članice EU suočiti s opasnošću trajne političke krize. Albanski premijer Edi Rama podržao je projekt Jareda Kushera, koji je zet Donalda Trumpa. Naravno, Rama nije očekivao da će to izazvati masovne proteste koji bi ugrozili njegovu vladavinu. Ali,  ako se Albanija destabilizira, EU će osjetiti posljedice.

Ako sve balkanske zemlje ne budu uključene u EU, takve će se situacije ponavljati. A političari koje podržavaju rivali EU će prosperirati i množiti se. Treba uzeti u obzir da za nekoliko godina Kina može biti prisiljena postati globalni igrač, što će neminovno pokrenuti geoekonomsku konfrontaciju između Kine i EU, pored kineskog i evropskog rivalstva sa SAD-om. EU neće imati šanse za uspjeh ako dio Balkana ostane izvan njenih granica.

Dmitri GALKIN