Povežite se sa nama

MONITORING

Zatiru tragove najodgovornijih

Objavljeno prije

na

igor

Na spisku optuženih u ponovljenom suđenja za deportacije, koje je počelo 6. septembra pred Višim sudom u Podgorici, nema Mila Đukanovića. Kao premijer je maja 1992. de iure i de facto bio nadređeni Ministarstvu unutrašnjih poslova – službama javne (SJB) i državne bezbjednosti (SDB) čijih se devetorica pripadnika terete za ratni zločin. U istražnom postupku Đukanović i Svetozar Marović su „radne subote” 21. juna 2008. svjedočili pred sudijom Radomirom Ivanovićem. Iskazi su dati pod neuobičajenim okolnostima. Uprkos zahtjevu da prisustvuju tim svjedočenjima, Ivanović uopšte nije pozvao okrivljene policijske funkcionere i njihove advokate kako bi unakrsnim ispitivanjem bili u prilici da dođu do podataka od interesa za odbranu.

Tadašnji Zakonik o krivičnom postupku (ZKP, čl. 259 st. 4) nije propisivao normu obaveznosti prisustva branilaca okrivljenih i drugih u fazi istrage, no to pravo im nije izričito ni uskraćivao. Uostalom, za razliku do Đukanovića i Marovića, svi drugi svjedoci u istrazi o deportacijama su saslušavani uz prisustvo okrivljenih i-ili advokata.

Sudija Ivanović nije Đukanoviću postavljao nikakva pitanja. Kazao je da je njegov iskaz „po mojoj procjeni bio i potpun i valjan” i dodao da će branioci i okrivljeni imati mogućnost da ga propituju kada se pojavi na glavnom pretresu. Do toga, međutim, nije došlo, jer je sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila kao „nepotreban” prijedlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Ukoliko se uporedi iskaz iz istrage bivšeg premijera i utvrđeno činjenično stanje oko deportacija, dolazi se do interesantnih podudarnosti koje Đukanovića kvalifikuju za optuženog. Naime, Đukanović je na saslušanju u istrazi kazao da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”. Time je potpuno logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade.

Problem za njega je što je upravo takva saglasnost kao neosporna utvrđena i u oslobađajućoj presudi sutkinje Žižić. Napisala je da su optuženi policajci „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića” (Ks.br. 03/09). No, sve to Žižićevoj nije bio dovoljan razlog da Đukanović svjedoči na glavnom pretresu.

Postojanje saglasnosti, u konkretnom slučaju naredbe (telegrama, depeše) za početak deportacija sa potpisom Pavla Bulatovića potvrdili su i neki od optuženih i svjedoka – prvi među njima bio je Slobodan Pejović. Bulatovićeva naredba nije osporena ni u ukidajućem rješenju Apelacionog suda (Ksž.br.25/11) .

„Pojedinici iz MUP-a”, prema riječima Mila Đukanovića iz istrage, „trebali su da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”.

I ta verzija je sumnjiva. Najprije, postoje ubjedljivi i pismeni dokazi da „pojedinici iz MUP-a” nijesu djelovali samostalno, naprotiv, konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. Taj dio je objašnjen u dokumentima koje je Nikola Pejaković (dužnost ministra unutrašnjih poslova naslijedio od Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini, gdje piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

Deportacije su, prema službenoj verziji, trajale najmanje desetak dana i obuhvatile su hapšenja i izručenja oko 150 civila, Bošnjaka i Srba iz BiH. Ministar unutrašnjih poslova, zatim njegovi pomoćnici, načelnici SJB i SDB, su imali obavezu da o aktivnostima mnogo manjih razmjera dnevno ili vanredno izvještavaju pretpostavljenog – Đukanovića.

Ilustracije radi, Momir Bulatović je svjedočio da je optuženi Boško Bojović, 1991 – 1995. šef SDB, „gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem”.

U istrazi, Đuaknović je kazao da je naknadno čuo za deportacije: na sastanku sa Momirom Bulatovićem, od tadašnjeg predsjednika republičkog parlamenta Rista Vukčevića. I tada su „donijeli zajedničku odluku da se sa tim pod hitno prekine”. Tada nije – već tek na suđenju – pominjao nikakav odlučujući sastanak sa Đukanovićem i Ristom Vukčevićem (umro 1994. godine), na kojem je navodno odlučeno da se deportacije prekinu. Sudiji Miroslavu Bašoviću je ispričao kako je „čim sam saznao, naredio predsjedniku Vlade telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

A Đukanović je navodno već bio „čuo da se to događa”. Momir Bulatović je, naime, kazao: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi”.

Nakon što su deportacije postale opštepoznata stvar – o njima se već 5. juna 1992. pred TV kamerama govorilo u parlamentu, zatim je formirana komisija koja je prikupljala informacije – Đukanović je pomoćnicima Pavla Bulatovića, optuženima Milisavu Marković i Bošku Bojoviću, kasnije iste godine odobrio imenovanja, odnosno nove mandate na iste dužnosti.

Drugih sedmorica optuženih takođe su godinama ostali, ili su – poput Milorada Ivanovića, u deportacijama načelnika CB Herceg Novi a kasnije pomoćnika ministra unutrašnjih poslova – napredovali u vladinim strukturama dok je Đukanović bio premijer, itd.

Popis činjenja i nečinjenja istražnih i drugih državnih organa ne ostavlja prostor sumnji da je slučaj deportacija od početak guran pod tepih, iz samo jednog razloga – abolicije Mila Đukanovića.

Krivični postupak protiv policajaca je otvoren tek 18. oktobra 2005. kada je tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica to uradila iz razloga da se prekinu parnični procesi po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka.

Sadašnja šefica sudstva je, kao zastupnik države u parnicama koje su pokrenule porodice deportovanih, osporavala tužbeni zahtjev zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća.

Vesna Medenica je, u prijevodu, negirala ratni zločin koji je država, sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, decembra 2008. u konačnom priznala.

Sada je Milenka Žižić, postupajuća sutkinja i u ponovljenom procesu, za svoj rad u krajnjoj i neopozivoj instanci odgovorna upravo Medenici. Prema medijskim napisima, Žižićeva je viđena za buduću predsjednicu Višeg suda u Podgorici. Takođe, Žižićeva sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Prethodno su viđene na kafici – taj navod demantijima sklona Medenica nije opovrgla.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta još sjedi Vladimir Šušović, maja 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. Tužilačkim savjetom predsjedava Ranka Čarapić, a njena zamjenica je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović – šefica Lidije Vukčević, postupajuće u slučaju deportacija. Ivanovićeva je karijeru u tužilaštvu počela upravo – kod Šušovića.

U završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je izmjenama optužnice pripremila oslobađajuću presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da je „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Na drugoj strani, uprkos insistiranju odbrane optuženih policajca, Žižićeva je odbila prijedlog da se na suđenju sasluša Šušović. U Tužilački savjet „iz reda istaknutih pravnika” 2008. Šušovića je predložio Filip Vujanović, sadašnji predsjednik, 1993 – 1995. ministar pravde i 1995 – 1998. ministar unutrašnjih poslova.

U vrijeme ministrovanja Vujanovića u ključnim resorima za utvrđivanje odgovornosti u deportacijama, Šušović je tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”!

Iz državnih arhiva, bez ubjedljivog objašnjenja, nestali su Bilteni dnevnih događaja, namjenske publikacije koje u je MUP dostavljao i premijeru.

MUP, Uprava policije i ANB su godinama posebnim dopisima obavještavali da ne raspolažu dokumentacijom oko deportacija.

Skupština Crne Gore u vrijeme predsjedavanja Ranka Krivokapića uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. Obrazloženje: to su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA: POLA GODINE NAKON IZBORA PODIJELILI RESORE: Odluka o budžetu bez Skupštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjima čelnika u upravnim odborima opštinskih preduzeća i savjetima javnih ustanova, stvoren je preduslov za podjelu rukovodećih mjesta u izvršnoj vlasti u skladu sa izbornim rezultatima, na koja pretenduje  ukupno šest partija. Možda su na smirivanje strasti u Budvi i postizanje dogovora uticali lideri iz partijskih centrala zbog  izbora u Nikšiću

 

Partije koje su na posljednjim lokalnim izborima u Budvi osvojile većinu odborničkih mandata u budvanskom parlamentu, konačno su, pola godine kasnije, dogovorile podjelu resora u upravljačkim tijelima opštinskih preduzeća i javnih ustanova. Predstavnici stranaka Demokratskog fronta i Demokrata uspjeli su da prebrode ozbiljnu krizu vlasti u Budvi i postignu dogovor u posljednjem trenutku, kako bi usvojili budžet, donijeli Plan investicija i imenovali članove upravnih odbora preduzeća i savjeta kulturnih institucija u Opštini.

Međutim, ovaj dogovor realizovaće se u posve neuobičajenoj proceduri, bez skupštinskog zasjedanja i parlamentarne debate o bužetskim izdacima i prioritetnim investicionim projektima. Zbog posebno loše epidemiološke situacije u Budvi, sjednica Skupštine Opštine ne može biti održana, pa su predstavnici vladajućih partija bili saglasni, da predsjednik Marko – Bato Carević donese navedene odluke, u skladu sa zakonom, kako bi lokalna uprava mogla nesmetano da funkcioniše.

Prema članu 59 Zakona o lokalnoj samoupravi, predsjednik opštine privremeno donosi akte iz nadležnosti skupštine, ako skupština nije u mogućnosti da se sastane ili je iz drugih razloga onemogućen njen rad. Zakonom je propisano takođe, da se tako usvojene odluke, moraju podnijeti na potvrdu skupštini na prvoj narednoj sjednici.

Ukoliko ih odbornici ne podrže, njihova važnost prestaje u roku od tri mjeseca od njihovog donošenja. Što se u budvanskom parlamentu neće dogoditi, jer partije koje čine vlast imaju 20 od ukupno 33 odbornička mandata.

Donošenje budžeta bilo je neophodno jer je Opština funkcionisala na bazi odluke o privremenom finansiranju. Predloženi iznos budžeta budvanske Opštine za 2021. godinu utvrđen je na 31,5 miliona eura.

Poslije izborne pobjede na lokalnim izborima u kojoj su DF i Demokrate osvojile većinu mandata u budvanskom parlamentu čime su u duboku opoziciju poslale Demokratsku partiju socijalista, ,,proslavljenu” u predizbornoj akciji nasilnog preotimanja vlasti, pobjedničke partije nisu uspjele postići dogovor oko podjele resora u izvršnoj vlasti. Od 15. septembra prošle godine vlast u Budvi funkcioniše po starom rasporedu, ustanovljenom poslije izbora 2016.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

,,Bez obzira što se može desiti da neki predlog ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ne dobije podršku ni naše stranke, u ime UCG, ipak, saopštavam da svi kandidati nisu isti i da ni po koju cijenu, pa ni javnog sporenja sa kolegama, ne pristajem da se paušalno svi kandidati svrstaju u isti koš i uz to još označe kao kandidati bivšeg režima”, saopštio je Danilović.

U svakom slučaju, nastavak priča o tome da li su sadašnji vršilac dužnosti direktora Uprave policije i njegovi protivkandidati na bilo koji način povezani sa bivšim režimom, neće povratiti sigurnost i osjećaj bezbjednosti građanima Crne Gore. A Brađaninu to mora biti jedan od najvažnijih zadataka.

Prednost Brđanina je, smatraju njegovi promoteri, to što se odmah može uhvatiti u koštac sa organizovanim kriminalnim grupama, budući da je kao dojučerašnji analitičar morao imati pristup tajnim podacima. Zato vjeruju da on ima priprenljen plan djelovanja. I dok novoimenovani v.d. direktora bude spremao taktiku za očekivani obračun sa kriminalom, koji mora prvo sprovesti u redovima UP-a, javnost čeka da vidi koga će imenovati za svoje najbliže saradnike.

Oponenti mu, sa druge strane, već sada zamjeraju da, osim to što je završio FBI akademiju, nijesmo mogli čuti još neku ozbiljniju pohvalu za njegov rad prethodnih godina. Makar kada je riječ o postignutim rezultatima. Abazović ima objašnjenje za to: ,,Mnogi ljudi koji su bili u policiji nisu mogli da dođu do rezultata jer je struktura u samom vrhu bila postavljena potpuno pogrešno i određivanje prioriteta UP-a je bilo potpuno pogrešno“. Potpredsjednik Vlade naglašava da su pripadnici policije protekla dva mjeseca ostvarili „značajne rezultate“ ali navodi kako „može to još bolje“.

Abazović zaključuje da je za efikasnu borbu protiv organizovanog kriminala neophodno dovesti nove ljude na ključna mjesta u policiji. ,,Ne znam šta su njegovi (misli na Z. Brđanina) planovi ali znam šta su planovi Vlade CG, znam šta su planovi potpredsjednika zaduženog za bezbjednost, znam šta su planovi ministra unutrašnjih poslova: ljudi koji su bili na najvišim pozicijama u UP-u moraju da budu razriješeni, penzionisani, postavljeni na neka druga mjesta, a u svakom slučaju ne mogu više da obavljaju te dužnosti. Dakle, novi ljudi, novi menadžment, novi pomoćnici. Trebaju nam drugi ljudi, treba nam svježa energija, drugi koncept, drugi prioriteti i to je to. Ko je spreman na to – nek izvoli. Svi su dobrodošli koji mogu da rade profesionalno, a nekima koji su imali tu šansu a nisu radili na taj način treba se zahvaliti”, pojasnio je potpredsjednik Vlade.

Kako god, Brđanin će jedno vrijeme biti v.d. direktora Uprave policije. Sve dalje ostaje neizvjesno. Možda njegovo imenovanje u „pravog“ direktora ne zavisi od mišljenja skupštinskog Odbora za bezbjednost (računica pokazuje da, bez DF-a, Vladin prijedlog neće dobiti podršku), ali će svakako zavisti od odluke ostalih kandidata da li će se žaliti Upravnom sudu. Tačnije, da li će pokušati da ospore i ponište tek okončani konkurs.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Predsjednik Opštine Tuzi Nik Đeljošaj nove je mjere nazvao diskriminatorskim  i najavio da će ugostiteljski objekti, po odluci rukovodstva Opštine Tuzi, ostati otvoreni. „Svim našim prijateljima ugodna kafa, a neprijatelji ako nas budu ometali, imaćemo iznenađenje i za njih”, poručio je Đeljošaj u srijedu veče, nakon sastanka sa ugostiteljima iz Tuzi.

Iz Vlade, izgleda, te najave nijesu uzeli za ozbiljno pa su ih u četvrtak otvoreni kafići u Tuzima zatekli nespremne. Na to su premijer Zdravko Krivokapić i potpredsjednik Vlade nadležan za pitanja bezbjednosti Dritan Abazović reagovali kao da su na vlasti trideset godina, a ne nepuna tri mjeseca. Srdito. Poslali su policajce u Tuzi da zatvore lokale i privedu neposlušne. Ali, pred njih su izašli građani najmlađe opštine u Crnoj Gori, blokirajući međunarodni put Podgorica – Skadar.

Đeljošaj je dodatno podigao temperaturu. ,,Ova odluka je lična, kao osveta za postavljanje zastava Albanije i Kosova na zgradu Opštine“, prenijeli su elektronski mediji izjavu u kojoj tvrdi da mu se Krivokapić i Abazović svete zbog prethodnih političkih razmirica. Potom je najavio da će premijer doći na razgovore. „Konačno me nazvao predsjednik Vlade g. Krivokapić i dogovorili smo sastanak u 14:00 u zgradi Opštine Tuzi“, objavio je Đeljošaj na društvenim mrežama. „Tražio je od mene da održimo sastanak u Vladi, međutim kao predstavnik naroda, a znajući da će za mnom doći i okupljeni građani, konačno smo došli do dogovora, da se sastanak održi u Tuzima“.

Do najavljenog sastanka, koji će biti održan nakon završetka ovog teksta, ostalo je još nekoliko sati, a na društvenim mrežama već je krenuo obračun onih koji računaju da je jučerašnjom odlukom o zatvaranju lokala u Tuzima Vlada diskriminisala Albance (Danilovgrad i Bar ne potkrjepljuju tu tezu) sa onima koji smatraju da se Đeljošaj, odbijajući da se povinuje mjerama Ministarstva zdravlja, stavio na čelo svojevrsne pobune. Sve je to, naravno, začinjeno nacionalnim prepucavanjima i prebrojavanjima na prijatelje i neprijatelje. I imenovanjem navodno glavnog krivca – potpredsjednika Vlade. Jedni mu spočitavaju da je izdao svoje, drugi da je prema njima bio suviše mek a treći, oni koji ga već mjesecima vrijeđaju na ljudskoj i nacionalnoj osnovi, i jedno i drugo.

Za glasove razuma sve je manje mjesta. A u najavi je još jedna vruća tema.

,,Veliki broj građana koji godinama žive u Crnoj Gori, a nisu dobili državljanstvo naše zemlje zaslužili su da se to pitanje konačno riješi. Vlada Crne Gore u narednom periodu pristupiće rješavanju ovog problema”, tvitnuo je Krivokapić početkom nedjelje. I ostao nedorečen.

Da li Vlada namjerava da mijenja Zakon o državljanstvu ili  će samo primijeniti odredbe postojećeg, prema kome se crnogorsko državljanstvo može dobiti preko roditelja, mjestom rođenja, brakom i(li) boravkom u Crnoj Gori?

U prvom slučaju, Crna Gora bi brzo mogla udvostručiti, pa i utrostručiti broj svojih državljana, upisom svih stanovnika susjednih zemalja, a prije svega državljana Srbije, koji imaju neke porodične ili imovinske kopče sa Crnom Gorom. Tim pitanjem Krivokapić  se bavio još jesenas. Tada je, u razgovoru za Minu, rekao da brojni građani Srbije čekaju dvojno državljanstvo i da to „ne treba nikome braniti“. Budući premijer je, ipak, istovremeno i upozorio kako „Crna Gora ima mali broj stanovnika i svaka promjena u tome bi mogla da poremeti odnos snaga“. Da li je zadržao taj oprez – tek ćemo vidjeti. Uglavnom Krivokapić je tada promovisao logiku zapadnih država, da „tamo gdje neko plaća porez tu treba i da glasa“.

Pravo glasa je, ipak, samo dio problema na koji bi mogla uticati promjena politike dodjele državljanstva. Jasno je da bi tako došlo do neminovne promjene nacionalne, vjerske i jezičke strukture među državljanima Crne Gore. Toga je svjesna i većina malih evropskih država koje su prilično restriktivne po pitanju prijema u državljanstvo.

Nešto drugačije stvari stoje kada je u pitanju mogućnost dodjele državljanstva onima (izbjegla i raseljena lica) koji decenijama žive i rade u Crnoj Gori. Nezvanično, broj tih osoba koje ispunjavaju uslov za dobijanje crnogorskog državljanstva, što podrazumijeva istovremeno odricanja od državljanstva zemlje iz koje su došli, mjeri se stotinama. Poseban problem među njima imaju oni rođeni u Crnoj Gori. Oni, trenutno, nemaju nijedno državljanstvo, pa ni mogućnost da dobiju putne isprave. Pravnici smatraju da bi se većini od njih moglo izaći u susret prema odredbama postojećeg Zakona. Dovoljna bi, kažu, bila samo dobra volja. Koju bivše vlasti nijesu imale, kalkulišući njihovim političkim opredjeljenjem.

Premijer se pitanjem državljanstva pozabavio i u svom ekspozeu. ,,Želimo da i postojeći program ekonomskog državljanstva promijenimo u program državljanstva za visokokvalifikovani kadar”, najavio je, bez detalja.

Dodatna objašnjenja tek očekujemo. Mada, Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom će već biti jasnije šta je kome činjeti.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo