Povežite se sa nama

MONITORING

Zatiru tragove najodgovornijih

Objavljeno prije

11 godina

na

igor

Na spisku optuženih u ponovljenom suđenja za deportacije, koje je počelo 6. septembra pred Višim sudom u Podgorici, nema Mila Đukanovića. Kao premijer je maja 1992. de iure i de facto bio nadređeni Ministarstvu unutrašnjih poslova – službama javne (SJB) i državne bezbjednosti (SDB) čijih se devetorica pripadnika terete za ratni zločin. U istražnom postupku Đukanović i Svetozar Marović su „radne subote” 21. juna 2008. svjedočili pred sudijom Radomirom Ivanovićem. Iskazi su dati pod neuobičajenim okolnostima. Uprkos zahtjevu da prisustvuju tim svjedočenjima, Ivanović uopšte nije pozvao okrivljene policijske funkcionere i njihove advokate kako bi unakrsnim ispitivanjem bili u prilici da dođu do podataka od interesa za odbranu.

Tadašnji Zakonik o krivičnom postupku (ZKP, čl. 259 st. 4) nije propisivao normu obaveznosti prisustva branilaca okrivljenih i drugih u fazi istrage, no to pravo im nije izričito ni uskraćivao. Uostalom, za razliku do Đukanovića i Marovića, svi drugi svjedoci u istrazi o deportacijama su saslušavani uz prisustvo okrivljenih i-ili advokata.

Sudija Ivanović nije Đukanoviću postavljao nikakva pitanja. Kazao je da je njegov iskaz „po mojoj procjeni bio i potpun i valjan” i dodao da će branioci i okrivljeni imati mogućnost da ga propituju kada se pojavi na glavnom pretresu. Do toga, međutim, nije došlo, jer je sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila kao „nepotreban” prijedlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Ukoliko se uporedi iskaz iz istrage bivšeg premijera i utvrđeno činjenično stanje oko deportacija, dolazi se do interesantnih podudarnosti koje Đukanovića kvalifikuju za optuženog. Naime, Đukanović je na saslušanju u istrazi kazao da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”. Time je potpuno logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade.

Problem za njega je što je upravo takva saglasnost kao neosporna utvrđena i u oslobađajućoj presudi sutkinje Žižić. Napisala je da su optuženi policajci „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića” (Ks.br. 03/09). No, sve to Žižićevoj nije bio dovoljan razlog da Đukanović svjedoči na glavnom pretresu.

Postojanje saglasnosti, u konkretnom slučaju naredbe (telegrama, depeše) za početak deportacija sa potpisom Pavla Bulatovića potvrdili su i neki od optuženih i svjedoka – prvi među njima bio je Slobodan Pejović. Bulatovićeva naredba nije osporena ni u ukidajućem rješenju Apelacionog suda (Ksž.br.25/11) .

„Pojedinici iz MUP-a”, prema riječima Mila Đukanovića iz istrage, „trebali su da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”.

I ta verzija je sumnjiva. Najprije, postoje ubjedljivi i pismeni dokazi da „pojedinici iz MUP-a” nijesu djelovali samostalno, naprotiv, konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. Taj dio je objašnjen u dokumentima koje je Nikola Pejaković (dužnost ministra unutrašnjih poslova naslijedio od Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini, gdje piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

Deportacije su, prema službenoj verziji, trajale najmanje desetak dana i obuhvatile su hapšenja i izručenja oko 150 civila, Bošnjaka i Srba iz BiH. Ministar unutrašnjih poslova, zatim njegovi pomoćnici, načelnici SJB i SDB, su imali obavezu da o aktivnostima mnogo manjih razmjera dnevno ili vanredno izvještavaju pretpostavljenog – Đukanovića.

Ilustracije radi, Momir Bulatović je svjedočio da je optuženi Boško Bojović, 1991 – 1995. šef SDB, „gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem”.

U istrazi, Đuaknović je kazao da je naknadno čuo za deportacije: na sastanku sa Momirom Bulatovićem, od tadašnjeg predsjednika republičkog parlamenta Rista Vukčevića. I tada su „donijeli zajedničku odluku da se sa tim pod hitno prekine”. Tada nije – već tek na suđenju – pominjao nikakav odlučujući sastanak sa Đukanovićem i Ristom Vukčevićem (umro 1994. godine), na kojem je navodno odlučeno da se deportacije prekinu. Sudiji Miroslavu Bašoviću je ispričao kako je „čim sam saznao, naredio predsjedniku Vlade telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

A Đukanović je navodno već bio „čuo da se to događa”. Momir Bulatović je, naime, kazao: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi”.

Nakon što su deportacije postale opštepoznata stvar – o njima se već 5. juna 1992. pred TV kamerama govorilo u parlamentu, zatim je formirana komisija koja je prikupljala informacije – Đukanović je pomoćnicima Pavla Bulatovića, optuženima Milisavu Marković i Bošku Bojoviću, kasnije iste godine odobrio imenovanja, odnosno nove mandate na iste dužnosti.

Drugih sedmorica optuženih takođe su godinama ostali, ili su – poput Milorada Ivanovića, u deportacijama načelnika CB Herceg Novi a kasnije pomoćnika ministra unutrašnjih poslova – napredovali u vladinim strukturama dok je Đukanović bio premijer, itd.

Popis činjenja i nečinjenja istražnih i drugih državnih organa ne ostavlja prostor sumnji da je slučaj deportacija od početak guran pod tepih, iz samo jednog razloga – abolicije Mila Đukanovića.

Krivični postupak protiv policajaca je otvoren tek 18. oktobra 2005. kada je tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica to uradila iz razloga da se prekinu parnični procesi po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka.

Sadašnja šefica sudstva je, kao zastupnik države u parnicama koje su pokrenule porodice deportovanih, osporavala tužbeni zahtjev zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća.

Vesna Medenica je, u prijevodu, negirala ratni zločin koji je država, sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, decembra 2008. u konačnom priznala.

Sada je Milenka Žižić, postupajuća sutkinja i u ponovljenom procesu, za svoj rad u krajnjoj i neopozivoj instanci odgovorna upravo Medenici. Prema medijskim napisima, Žižićeva je viđena za buduću predsjednicu Višeg suda u Podgorici. Takođe, Žižićeva sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Prethodno su viđene na kafici – taj navod demantijima sklona Medenica nije opovrgla.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta još sjedi Vladimir Šušović, maja 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. Tužilačkim savjetom predsjedava Ranka Čarapić, a njena zamjenica je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović – šefica Lidije Vukčević, postupajuće u slučaju deportacija. Ivanovićeva je karijeru u tužilaštvu počela upravo – kod Šušovića.

U završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je izmjenama optužnice pripremila oslobađajuću presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da je „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Na drugoj strani, uprkos insistiranju odbrane optuženih policajca, Žižićeva je odbila prijedlog da se na suđenju sasluša Šušović. U Tužilački savjet „iz reda istaknutih pravnika” 2008. Šušovića je predložio Filip Vujanović, sadašnji predsjednik, 1993 – 1995. ministar pravde i 1995 – 1998. ministar unutrašnjih poslova.

U vrijeme ministrovanja Vujanovića u ključnim resorima za utvrđivanje odgovornosti u deportacijama, Šušović je tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”!

Iz državnih arhiva, bez ubjedljivog objašnjenja, nestali su Bilteni dnevnih događaja, namjenske publikacije koje u je MUP dostavljao i premijeru.

MUP, Uprava policije i ANB su godinama posebnim dopisima obavještavali da ne raspolažu dokumentacijom oko deportacija.

Skupština Crne Gore u vrijeme predsjedavanja Ranka Krivokapića uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. Obrazloženje: to su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Dejan Knežević je uhapšen zbog sumnje da je povezan sa grupom koju SDT tereti za stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge. Nadležni najavljuju nova hapšenja policajaca osumnjičenih da su uključeni u organizovani kriminal

 

Nastavlja se akcija razotkrivanja i hapšenja policajaca i policijskih funkcionera koji su se  godinama, držeći uz sebe policijsku značku, bavili najtežim oblicima kriminala, i međunarodnim krijumčarenjem kokaina iz Južne Amerike u Evropu.

Pomoćnik direktora Uprave policije za borbu protiv organizovanog kriminala Dejan Knežević uhapšen je u srijedu zbog sumnje da je povezan sa dijelom nedavno uhapšene grupe, koju Specijalno državno tužilaštvo (SDT) tereti za stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Na osnovu kojih dokaza je Knežević uhapšen nije za sada poznato, ali postoje sumnje da je hapšenje povezano sa transkriptima Sky aplikacije koje je dostavio EUROPOL. Upravo na osnovu tih podataka u nedavnoj akciji Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), kojom rukovodi SDT, uhapšeno je 15 osoba među kojima su sadašnji i bivši policajci.

Knežević je u policijskoj službi više od 20 godina i važi za hrabrog profesionalca i časnog čovjeka, kažu nam njegove kolege ali i novinari koji godinama prate rad policije. „Dao je doprinos brojnim akcijama zapljena velike količine droge kako na domaćem tako i na međunarodnom planu,  prvenstveno kroz Odsjek za borbu protiv narkotika i Specijalno policijsko odjeljenje, ali i kao pomoćnik policije za borbu protiv kirminala“, piše portal Standard.

Zvanično, iz Uprave policije bili su škrti na riječima. „Imajući u vidu fazu postupka, odnosno zakonska ograničenja, ne može se saopštiti više detalja. Policija sarađuje i postupa po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva u ovom slučaju”, stoji u kratkom saopštenju objavljenom nakon Knaževićevog privođenja.

Kolege policajci i novinari nijesu jedini koji su bili spremni da pohvale Kneževićev dugogodišnji doprinos službi. „Za svoj dosadašnji rad i ostvarene rezultate višestruko je nagrađivan”, piše na sajtu Vlade u njegovoj službenoj biografiji. Tu možemo saznati da Knežević u crnogorskom MUP-u radi od 2000. godine, dok se na rukovodećim pozicijama nalazi od 2004.

Od 2004. do 2009. godine obavljao je poslove načelnika Odjeljenja za borbu protiv droge u CB Podgorica. Potom je, do 2018. bio rukovodilac grupe pa potom i cijelog Odsjeka za borbu protiv krijumčarenja droga u sjedištu Sektora kriminalističke policije. Narednih godinu dana je u Specijalnom policijskom odjeljenju rukovodio Grupom za istrage organizovanog kriminala, terorizma i ratnih zločina, da bi u periodu od 2019. do 2021. godine obavljao poslove rukovodioca Odsjeka za borbu protiv krijumčarenja droga u Sektoru za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije kojim je rukovodio Zoran Lazović.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO PRONAĆI IMOVINU JAVNIH FUNKCIONERA SKRIVENU U INOSTRANSTVU: ASK dobija oštrije zube

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Istovremeno sa donošenjem novog Zakona o sprečavanju korupcije, Ministarstvo pravde najavljuje sporazum po osnovu koga će se moći kontrolisati imovina ovdašnjih funkcionera u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji

 

Prema izvještaju globalne nevladine organizacije Transparensi Internešnel, prošle godine se povećala percepcija korupcije u Crnoj Gori, zbog čega je naša zemlja nazadovala na njihovom Indeksu korupcije.

Još od 2014, kada je prvi put donesen Zakon o sprečavanju korupcije, Crna Gora pokušava da pronađe način da se izbori sa funkcionerima koji su javni interes podredili vlastitom. Primjena tog zakona uglavnom se svela na (samo)popisivanje imovine državnih funkcionera, bez ozbiljnijih provjera tačnosti dostavljenih podataka ili ispitivanja porijekla kapitala kojim raspolažu ljudi kojima su povjereni odgovorni državni poslovi.

Prvi državni organ koji se bavio ovim poslom bila je Vladina Komisija za sprečavanje konflikta interesa, koja je vodila imovinske kartone funkcionera. Njen bivši predsjednik Slobodan Leković nazvao je taj organ „tigar bez zuba“. Aludirao je na to kako funkcioner formalno mora da prijavi imovinu, ali ukoliko to ne bi učinio – Komisija nije mogla da ga natjera, niti da ga sankcioniše.

Odredbe Zakona o sprečavanju korupcije izmijenjene su i rođena je današnja Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Iako joj je zakon dao zube, odnosno nadlženosti i alate da natjera funkcionere da prijave imovinu, a njoj mogućnost da istu provjeri i ispita, Agencija je bježala od nekih funkcionera, poput predsjednika Mila Đukanovića, kasnije i premijera Dritana Abazovića, dok je na drugima oštrila i zube i kandže, poput bivše članice Savjeta ASK Vanje Ćalović Marković.

Međutim, poslovi Agencije su se svodili, kada je riječ o sukobu interesa i eventualnim zloupotrebama, uglavnom na kršenja formalnosti i tehnikalija, a ne na ispitivanje imovine i utvrđivanje njenog porijekla.

Predstavnici ASK-a su se više puta pravdali da je to posao za tužilaštvo, a ne za njih. Demantuje ih ipak slovo Zakona o sprečavanju korupcije koji kaže da Agencija vrši provjeru podataka iz Izvještaja (imovinskih kartona) „upoređivanjem tih podataka sa prikupljenim podacima o imovini i prihodima javnog funkcionera od organa vlasti i pravnih lica koji raspolažu tim podacima“.

Ti organi vlasti i pravna lica dužni su da, u roku i na način koji odredi Agencija, dostave sve tražene podatke i obavještenja, odnosno stave na uvid traženu dokumentaciju u skladu sa zakonom. „Ukoliko Agencija u postupku provjere utvrdi da su imovina i prihodi javnog funkcionera i povezanih lica sa javnim funkcionerom veći u odnosu na realne prihode, javni funkcioner je dužan da, na zahtjev Agencije, u roku od 30 dana, dostavi detaljne podatke o osnovima sticanja imovine i prihoda“, piše u zakonu.

Manjkavosti Agencije primijetili su, uz javnost i državne organe, i naši evropski partneri. Savjet Evrope nedavno je izradio studiju o reformi Agencije za sprečavanje korupcije. Eksperti SE predložili su da se razmotri uvođenje prava ASK-u da traži informacije, zaključuje i sprovodi sporazume sa drugim zemljama.  To se navodi u analizi djelova Zakona o sprečavanju korupcije koji uređuju sukob interesa, ograničenja i izvještaje o prihodima i imovini, poklone, donacije i sponzorstva, koju su izradili eksperti Valts Kalniš i Jure Škrbec.

Taj dokument, između ostalog, predviđa i da treba „razmotriti eksplicitno propisivanje obaveza i ovlašćenja Agencije u pogledu praćenja načina života, uključujući i sagledavanje stvarnih okolnosti na terenu (nekretnine, prevozna sredstva)”.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Iz neizvjesnog u neizvjesno

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Pitali smo: kako komentarišete prvi krug predsjedničkih izbora

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Mobilizacija glasača koji nisu dio ,,partijske mašinerije”

Iako su svi lideri političkih partija zadržali svoj izborni rezultat, uspjeh Jakova Milatovića govori o izbornoj mobilizaciji birača koji nisu dio „partijske mašinerije“, koji su postali dijelom i imuni na partijsko zapošljavanje, svih onih koji razmišljaju van identitetske matrice, desne nacionalističke politike, a koji su u svom svakodnevnom životu vidjeli efekte socio-ekonomskog programa Evropa sad.

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Prošlo vrijeme lidera partija

Prvi krug izbora za predsjednika Crne Gore pokazao je, nadam se, da je prošlo vrijeme kandidovanja za ovu državnu funkciju lidera političkih partija i da se ubuduće mora voditi računa o tome da je predsjednik države neko ko, prema Ustavu, predstavlja svu raznolikost crnogorskog društva, odnosno političke zajednice.

DEJAN MILOVAC, MANS
Rezultat najviše iznenadio Đukanovića i Mandića

Rezultat prvog kruga ovogodišnjih izbora je iznenadio mnoge, možda najviše same takozvane favorite Mila Đukanovića i Andriju Mandića kao reprezente polarizovane Crne Gore i dva suprostavljena politička i nacionalna ekstrema. Rezultat koji je ostvario Jakov Milatović je vjerujem iznenađenje i za ljude iz Pokreta Evropa sad (PES), naročito nakon svega onoga što se dešavalo sa kandidaturom Milojka Spajića.

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Drugi krug neće biti miran

Izvanredan rezultat Milatovića, očekivani stepen podrške Đukanoviću, neuspjela „transformacija“ Mandića i razočaravajući rezultat po njega i Front, Bečićevo tavorenje i izostanak za njega očekivane podrške, fijasko Vuksanovićke i Danilovića – bio bi najkraći opis prvog kruga rezultata izbora. Koliko god biračima Draginja Vuksanović bila simpatična ili ne, jedina je povukla onaj potez koji se očekuje od političara kada naprave loš izborni rezultat – da podnesu neopozivu ostavku.

 

ANA NENEZIĆ, CEMI
Poruka građana parlamentarnoj većini

Predsjednički izbori su održani u kontekstu političke i institucionalne krize, uz jaku političku polarizaciju crnogorskog društva, po pravilima nereformisanog seta izbornih zakona, čiju implementaciju hronično prate problemi koji se ponavljaju iz jednog u drugi izborni ciklus. Višegodišnje preporuke Venecijanske komisije, OSCE ODIHR misija i domaćih posmatračkih organizacija nijesu uvažene, niti inkorporirane u izborno zakonodavstvo.

 

MILICA KOVAČEVIĆ, CDT
Izborna reforma neophodna

Prvi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori obilježili su slabost i politizovanost institucija koje sprovode izbore, pravni i praktični problemi koji su prouzrokovani izostankom političke volje da se sprovede temeljna izborna reforma, te apsolutna nepripremljenost institucija i društvenih činilaca na odbranu izbornog procesa od dezinformacija i stranih uticaja. Ono što ostaje kao najsnažniji utisak je sporni proces potvrđivanja predsjedničkih kandidatura, u kome su ponovljene zloupotrebe ličnih podataka građana, a Državna izborna komisija je preuzimanjem nadležnosti druge institucije, većinskom voljom njenih članova iz političkih partija, postala direktni učesnik izbornog procesa i u njega na velika vrata uvela uticaj drugih država.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo