Strane kompanije sa ,,imenom i prezimenom”, potencijalni ulagači u Crnu Goru i njenu privredu, nastavljaju bjekstvo. Pažnju javnosti, prošle nedjelje, privukla je informacija da je investicioni fond iza koga stoji država Katar (Quatar Diar) nakon višegodišnjeg mučenja sa lokalnom i državnom administracijom, odustao od planiranih ulaganja – 350 miliona eura – u Pržnom (SO Tivat). Taj posao će, kako sada stvari stoje, biti upamćen po rušenju nekada čuvenog turističkog naselja Plavi horizonti.
Iz Ministarstva turizma i održivog razvoja su, naknadno, dojavili da će uraditi sve da spriječe odlazak investitora koji je, prema vladinim projekcijama s početka godine, spadao u „top pet” turističkih investicija od kojih država očekuje „makar dvije milijarde eura”. Da im vjerujemo? Podsjetimo, lani u januaru ministar Branimir Gvozdenović istim je povodom – najava odlaska Quatar Diar-a iz Crne Gore – izjavio: ,,Ne bih se složio sa vama da je katarska firma odustala…. Ovaj projekat dolazi sa prostora gdje postoje finansijski preduslovi za realizaciju projekta, zato će on biti u našem fokusu i siguran sam da ćemo prevazići probleme ako oni postoje…”. Problemi su, eto, postojali.
U sjenci vijesti iz Tivta ostala je informacija iz Ulcinja – tamo je kompanija Star of Montenegro odustala od izgradnje novog objekta na temeljima srušenog hotela Jadran (na poluostrvu Rastislava). Propala je investicija vrijedna 50 miliona. Ova kompanija je, sredinom avgusta, obavijestila Direktorat za građevinarstvo pri Ministarstvu turizma i održivog razvoja da odustaje od podnijetog zahtjeva za dobijanje građevinske dozvole. Nikome ništa.
Po istom principu i Budva je ostala bez investitora od koga je opštinska kasa očekivala (samo na ime komunalnih prihoda) 6,5 miliona eura. Kompanija Devin (of-šor ćerka jednako anonimne of-šor majke) odustala je od već tražene građevinske dozvole.
Po jednima Devin, Star i Quatari odlaze iz Crne Gore nezadovoljni poslovnim ambijentom. Po drugima, tvrde pazar pošto su od svojih jataka iz Vlade dobili dojavu da im, ostave li upečatljiv utisak, sljeduju ozbiljne komunalne i poreske olakšice. U svakom slučaju, poreski obveznici biće na gubitku.
Čudi ravnodušnost kojom je stručna i laička javnost prihvatila informaciju da su Vlada u Rimu i državna željeznica Italije odustali od najavljivane investicije u modernizaciju i rekonstrukciju pruge Beograd –Bar (pretpostavljena vrijednost projekta 200-300 miliona eura). Italijani su već potrošili ozbiljan novac preispitujući mogućnost da ožive prugu Bar-Beograd-Bukurešt (u Rumuniji, članici EU, Italijani imaju više od šest hiljada svojih preduzeća) preko koje bi, uz punu logistiku luka u Baru i Bariju, “primakli” taj dio EU. Ovako, na ledini ostaju i Željeznička infrastruktura i Luka Bar.
Drugopomenuta broji posljednje dane (nedjelje ili mjesece) nakon što su sve luke sa ove strane Jadrana, izuzev nje – od Grčke (finansirali Kinezi) preko Albanije (Italijani) do Hrvatske i Slovenije (pomogla matična država) našle svoje mjesto na mapi evropske saobraćajne mreže. I Ploče su dobile na međunarodnom značaju, dijelom i zato što je CEAC, uz prećutnu saglasnost Vlade Crne Gore, aluminijum proizveden u Podgorici izvozio preko te luke, zaobilazeći Bar…
Željeznica CG danas prevozi približno četvrtinu tereta koji je prevozila u posljednjim godinama bitisanja SFRJ (1989-1991). I barska Luka je izgubila više od dvije trećine tereta iz zaleđa (od Berana, preko Beograda do Budimpešte) koji je preko njenih dokova išao/stizao u svijet i iz svijeta. Važni u DPSDP su i u toj priči na dobitku. KAP-ov aluminijum morao je nekako doći do Ploča. To košta. Zašto onda tih potraživanja nema u postupku provedenom nakon stečaja i bankrota Kombinata? I vama je jasno.
U Željezničkoj infrastrukturi Crne Gore (ŽICG), tvrde kako su italijanske analize pokazale da se isplati investirati u obnovu pruge Beograd-Bar. Zašto su, onda, Italijani odustali od svog nauma? Da li su ih iz posla otjerale proljetošnje poplave u Srbiji ili prošlogodišnji zahtjevi crnogorskih zvaničnika za plaćanje “reketa” (provizije) za usluge koje bi, po redu i zakonu, morale biti besplatne (ne računajući državne takse)?
Beogradski printani mediji su izvijestili o sinhronizovanom zahtjevu premijera Srbije i Crne Gore na prošlonedjeljnom Berlinskom samitu. Oba su od njemačke kancelarke tražili podršku za projekat rekonstrukcije i modernizacije pruge Beograd – Bar. Tažili su i novac za izgradnju autoputa Bar-Boljare-Beograd (pa dalje – Budimpešta). Đukanović je za finanasiranje kandidovao crnogorsku dionicu Jadransko-jonskog auto puta, dok se Vučić (ako je vjerovati “pouzdanim izvorima” iz Berlina) založio za gradnju saobraćajnice Niš-Priština, kako bi Srbija dobila najjeftiniji i najbrži izlaz na Jadran, preko albanske luke Drač.
Iz Berlina smo dobili važne informacija. Ko je umio da ih pročita. Potvrđeno je, dakle, da su Italijani odustali od planiranih radova na pruzi Beograd – Bar. Ali je sa istim stepenom izvjesnosti potvrđeno i da su kinesko-crnogorski pregovori o početku izgradnje autoputa Bar-Boljare zapali u ćorsokak.
,,Možemo da kažemo da sedmicama mjerimo kada će mašine biti na terenu i početi gradnju autoputa”, hvalisao se premijer Đukanović na Dan državnosti. Prethodno je, krajem 2013, uvjeravao da će gradnja prve dionice autoputa početi ,,krajem februara”. ,,Skoru gradnju autoputa” najavio je i u oktobru 2009. godine, kada je sa kolegama iz Hrvatske i Srbije (Jadranka Kosor i Mirko Cvetković) presjekao vrpcu u znak početka izgradnje „projekta vijeka”. I tada je tvrdio kako će mašine, “u oktobru, a najkasnije na proljeće naredne godine” krenuti u posao. Nijesu.
Dok su, ljetos zvaničnici najavljivali kako je početak gradnje dionice Smokovac – Mateševo pitanje sata ili dana (eventualno sedmice) Monitor je čitaocima predočio informacije po kojima Kinezi svoj angažman na finansiranju i izgradnji autoputa uslovljavaju i dugoročnim zakupom Luke Bar, ulcinjske Velike plaže i prava da oni obnove i potom kontrolišu željezničku prugu do Beograda i dalje, ka srednjoj Evropi… Naši bi, pisali smo, i na to pristali da nije finansijskog i političkog pritiska SAD i EU.
Ista je crnogorska energetska priča. Velika očekivanja pretočena u projekte gradnje drugog bloka TE Pljevlja, četiri ili više HE na Morači (sa ili bez prevođenja voda iz rijeke Tare), HE Komarnica, rudnik i TE u Beranama, male elektrane (njih 20 – 30), podvodni kabl koji bi povezao Crnu Goru i Italiju… U igri su bile milijarde. Opet su ulaznice za posmatarače višegodišnjeg spektakla fakturisane poreskim obveznicima. Jednom će Vujica Lazović, Srđan Kovačević, Vojin Lazarević (uz neizbježne – Gvozdenovića i Đukanovića) objasniti ko je tu čuvao čije interese.
Turistička zemlja bez hotela. Najveći proizvođač aluminijuma po glavi stanovnika na svijetu, bez ijednog finalnog proizvoda od aluminijuma. Ekološka država čije sve otpadne vode završe u Skadarskom jezeru, Jadranskom ili Crnom moru. Zemlja na u kojoj je normalno da najveći vinogradar (državna kompanije Plantaže) kompletan trop ispusti u kanalizaciju. Sportska nacija sa jednim bazenom, jednim fudbalskim terenom i jednom atletskom stazom. Država sa najbogatijim resursima čiste vode u Evropi koja uvozi flaširanu vodu za piće. Zemlja na dva sliva bez hidroelektrana.
Crna Gora je u posljednjih četvrt vijeka, pod DPS-om iskoristila samo svoje geografske i ljudske resurse pogodne za šverc (vladajući bi rekli transit).
„Za izgradnju Velike plaže i Ade tražimo investitore koji će biti spremni da ulože oko 26 milijardi eura, i u tome ćemo uspjeti”, obećavao je Đukanović 2009. Zadovoljio se sa 44 miliona eura koji su, iz državnog budžeta, dati kako bi on, spasio porodičnu Prvu banku.
Različita su tumačenja crnogorskog ekonomskog usuda. Vlast potencira vlastitu bezgrešnost. Tranzicioni pobjednici optužuju – masu. Žarko Radulović, direktor hotela Splendid koji je podignut novcem visokih oficira KGB-a, ne propušta priliku da ovdašnjim medijima i NVO sektoru spočita zasluge za rastjerivanje investitora. ,,Nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”, požalio se Radulović i preporučio, ,,kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Kao primjer direktor Splendida, redovno pominje neuspješan posao izdavanja uvale Valdanos u tridesetogodišnji zakup britanskoj kompanije Kjubuks klan. Može li biti da Radulović ne zna da je ta kompanija u međuvremenu bankrotirala. I da se ne sjeća da je taj posao, dan pred potpisivanje ugovora, opstruirao potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, suočen sa zahtijevom da javnosti predoči dokaze o finansijskim referencama izabranog kandidata. .
Stručnjaci imaju drugu priču. ,,Investicije koje ste vi do sada vidjeli u Crnoj Gori to je kamen bačen u vodu. To nije ni most, ni molo, ni lukobran…”, objašnjavao je prije par godina autoru ovg teksta Dušan Vujović, tada vodeći ekonomista Svjetske banke a danas višestruki ministar (privrede i finansija) u Vladi Aleksandra Vučića. ,,Pravi investitori dolaze tokovima novca od par stotina miliona dolara, redovno, svakog kvartala. Ovdje se još nije pojavio niko od ozbiljnijih investitora, kao što se ni na Balkanu nije pojavio niko od ozbilj-nijih investitora. Da biste to postigli morate da imate ne samo institucije finan-sijskog sektora, nego i institucije demokratije, i
institucije efikasne države…”. Pitanje je šta nam to fail? Ili, ako želite tako, čega to imamo previše?
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice