Povežite se sa nama

MONITORING

VLADA, BIZNISMENI, GUSLARI, POPOVI I KRIMINALCI ODNIJELI MILIJARDE IZ DRŽAVE: Otišla dva autoputa

Objavljeno prije

na

Najnoviji izvještaj renomirane američke neprofitne organizacije Global Financial Integrity (GFI) prema kome je iz Crne Gore, u periodu 2002. – 2011. godina, iz legalnih finansijskih tokova iznijeto gotovo 3,3 milijarde eura, uzburkao je duhove i prekinuo ovdašnju avgustovsku nirvanu.

Jedni su iznenađeni, drugi ljuti dok treći tvrde kako su sve to odavno znali. A najbrojniji su četvrti – oni što se, pritiješnjeni mnogo opipljivijim egzistencijalnim nevoljama, samozavaravaju da ih se sve to ne dotiče.

Opet, teško je i zamisliti – 3,3 milijarde eura. Nije to novac koji bi zanemarile ni mnogo veće i moćnije zemlje od ove. Ovogodišnji bruto domaći proizvod (BDP) – zbir svih proizvedenih roba i ostvarenih usluga u Crnoj Gori tokom 2014. – biće manji od procijenjenog iznosa koji je u analiziranoj deceniji, prema računicama GFI, napustio Crnu Goru.

Može i ovako: da je taj novac ostao u Crnoj Gori, mi danas ne bismo obilazili svjetske finansijske metropole, od Pekinga do Bona i Londona, tražeći nekoga ko će svoj novac uložiti u gradnju crnogorskog autoputa. Novca bi bilo dovoljno za oba infrastrukturna saobraćajna projekta (Bar-Boljari i Jadransko-jonski autoput) koji su sada više lijepe ideje i politički marketinški trik, nego realno ostvarivi ekonomski poslovi.

Da prekinemo sanjarenje. Umjesto toga sagledajmo još nekoliko detalja iz izvještaja GFI koja je jedna od najrespektabilnijih međunarodnih organizacija koje prikupljaju podatke i analiziraju (ne)legalne tokove novca i njihov uticaj na razvoj i bezbjednost.

Važno je naglasiti: aktuelna procjena GFI o 3,3 milijarde eura koje su iznijete iz Crne Gore ne odnosi se na nezakonite, odnosno kriminalne aktivnosti. Ovdje je riječ o ,,neovlašćenim finansijskim odlivima”, zapravo o poslovima koji su po važećim domaćim propisima legalni, ali nijesu bili stvarni i adekvatno dokumentovani. U takvim, manje-više fiktivnim poslovima Crna Gora je svake godine, u prosjeku, gubila nekih 330 miliona eura ili oko 15 odsto prosječnog godišnjeg BDP-a (ukupno 23,5 milijarde eura u periodu 2002. – 2011.). Malo ili mnogo za zemlju u kojoj siva ekonomija, prema različitim procjeniteljima, obuhvata između četvrtine i polovine svih privrednih aktivnosti?

Da olakšamo: postoje analize koje kazuju kako se u ovoj zemlji, u distributivnoj mreži, izgubi jedan od svaka četiri kilovata koja proizvede Elektroprivreda CG. Pa da se onda neko ljuti što domaći i strani biznis maheri, poštujući sva pravila i propise, odnesu nepuna dva od svakih deset eura obrnutih u Crnoj Gori!?

Legalno, podvucimo još jednom. Nezakonitim iznošenjem novca iz zemalja u razvoju GFI se bavila prije dvije godine. U izvještaju publikovanom krajem 2012. stoji podatak da je ,,iz Crne Gore, od 2005. do 2010. godine, nezakonito iznijeto šest milijardi i 254 miliona američkih dolara (oko 4,7 milijardi eura) u kombinaciji šverca, organizovanog kriminala, korupcije, utaje poreza i pranja novca”. Tako vam, eto, stoje stvari kad na Podgoricu gledate iz Vašingtona.

Glavnom ekonomisti Crnogorske centralne banke Nikoli Fabrisu pripala je ,,čast i obaveza” da se, u ime svih ovdašnjih državnih institucija i zvaničnika javno ljutne na autore izvještaja koji se nije dopao nadležnima. Lako je shvatiti i zašto.

Iz paketa navoda kojima je Fabris pokušao da ospori validnost podataka GFI izdvajamo najbitnije. ,,Global financial integrity nije institucija odnosno agencija SAD, kao što je pogrešno predstavljeno u nekim medijima, već nevladina istraživačka institucija koja ima ukupno devet zaposlenih i tri pripravnika”, izjavio je Fabris pred kamerama TV Atlas. GFI, zaista, nije institucija sa platnog spiska Bijele kuće, MMF-a ili Svjetske banke. Da li to umanjuje ili, možda, povećava njihov kredibilitet druga je priča. Istovremeno, zvaničnici CBCG kao i njihovi savjetnici iz Vašingtona dobro znaju da podatak o broju zapošljenih u kancelarijama GFI ne znači ništa. Ne morate biti u stalnom radnom odnosu da bi kvalitetno obavili određeni posao.

Idemo dalje. ,,Pomenuta institucija u procjeni nelegalnih tokova ne sprovodi nikakav terenski rad, već samo kabinetsko istraživanje”, spočitava Fabris kolegama iz Vašingtona. Ili ih hvali, pošto ,,terenski rad” ne stoji ni iza njegovog, skoro dvodecenijskog angažmana u CBCG. Znači li to da sve podatke i procjene Glavnog ekonomiste CBCG treba dovesti u pitanje? Radije – ne.

Konačno, Nikola Fabris analitičarima GFI zamjera metodologiju kreiranu, kaže, samo za zemlje koje imaju svoju valutu. ,,Istražitelji su”, kaže, ,,zaboravili da Crna Gora nema svoju, već koristi tuđu – euro”. Ipak, za GFI analiza novčanih tokova iz zemalja koje koriste tuđu valutu nije nikakva novina. Panama je jedna od zemalja koje koriste US dolar kao zvaničnu valutu, a GFI redovno analizira i objavljuje podatke koji se odnose na nju. Crna Gora im, dakle, ni u tom pogledu nije novina.

Sve to, opet, ne znači da podatke koje je prezentovao GFI treba uzeti bez ikakve rezerve. Veći je problem to što nadležni u Crnoj Gori nijesu u stanju da nam predoče svoju računicu o odlivu novca. A nije da nijesu registrovali problem.

Krajem prošle godine, u paketu preporuka za ekonomsku politiku za 2014. godinu, CBCG sugeriše Vladi Mila Đukanovića da ,,obrati pažnju na seobu profita”, odnosno ,,na izbjegavanje plaćanja poreskih obaveza i potencijalno iznošenje novca”. Iz CBCG tada su pojasnili: ,,U skladu sa Zakonom o kapitalnim i tekućim transakcijama unošenje i iznošenje novca iz Crne Gore je slobodno. Ova preporuka se ne odnosi na tretman unošenja i iznošenja novca, već na sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza”.

Da li su zvaničnici CBCG zaboravili vlastite preporuke, pa se ovih dana (dok ostali šute) pomalo i izruguju prispjelim podacima GFI. ,,Prije bi mogli zaključiti da Crna Gora ima ‘problem’ sa visokim prilivom novca koji nije zvanično registrovan, a ne obrnuto”, kaže Fabris. I kao da mu ne smeta to što zemlja sa 700 hiljada stanovnika i 12 banaka, ni 14 godina nakon uvođenja eura i osam godina poslije ozvaničenja nezavisnosti nema valjane podatke o vlastitim novčanim tokovima.

Nema, dakle, načina da računice GFI potvrdimo ili osporimo egzaktnim podacima. Postoji, ipak, mogućnost da, kroz nekoliko karakterističnih primjera, sagledamo problem koji je umjesto u Podgorici otvoren u Vašingtonu.

Počnimo od Kombinata aluminijuma. Praktično sve što se dešava u ovoj kompaniji nakon što su, preko Vlade i Vektre Dragana Brkovića, u nju 1998. godine ušli Glenkor i Standard banka (2005. ih mijenjaju CEAC Olega Deripaske i ruska VT banka) spada u pomenutu kategoriju ,,neovlašćenih finansijskih odliva”. Duže od 15 godina novac od prodaje aluminijuma slijeva se na račune banaka u inostranstvu, van bilo kakve kontrole crnogorskih vlasti. O razmjerama tog posla govore i tvrdnje vladinih namještenika u KAP-u da su Rusi (stvarni ili navodni) za deset godina boravka u KAP-u i Boksitima, izvršili raznorazna plaćanja u vrijednosti 1,5 milijardi eura. Nema podataka o prihodu koji su u međuvremenu fakturisali. I nije slučajno što je od potrage za tim podatkom pobjegla i Državna revizorska institucija.

Kao istu rijeku novca kojom milijarde otiču preko granica Crne Gore možemo posmatrati i državne garancije date of šor firmama koje su u nekom trenutku (dužem ili kraćem) gazdovale KAP-om, Boksitima, Željezarom, Primorkom, uzele kredite za navodno pokretanje (održavanje, modernizaciju) proizvodnje i odnijeli pare neznano gdje. Gotovo 200 miliona eura državnog novca otišlo je iz zemlje samo po tom osnovu.

Slično je i sa novcem koji je, na ime nepostojećih investicija, podignut krajem prošle decenije iz ovdašnjih banaka (gotovo dvije milijarde eura). Svi znamo da je dobar dio tako ,,zarađenog” novca završio na tajnim kiparskim, švajcarskim, djevičanskim… računima. Niko se, međutim, ne usuđuje da ponudi iole ozbiljniju procjenu razmjera tog posla. O njemu samo slutimo, prateći fascinantnu nesrazmjeru kreditnih zaduženja i realizovanih projekata u kompanijama okupljenim oko pomenute Vektre Dragana Brkovića. Ili cijelog niza firmi u stečaju iza kojih, kao (ne)skriveni vlasnik, stoji Veselin Barović.

Tajkunska posla? Griješite. Mjesecima traje spor između Vlade Crne Gore (Ministarstva finansija) i Telenora, odnosno države Norveške sa druge strane. Spor je nastao zbog novca koji je ovdašnji Telenor prenio na strane račune pod kontrolom majke kompanije, kako bi smanjili poreske obaveze prema Crnoj Gori. Riječ je, saznaje Monitor, o iznosu većem od 150 miliona eura. Država je, na ime navodno nenaplaćeog poreza, prošle godine Norvežanima uzela 27 miliona eura (u zvaničnoj statistici taj novac se vodi kao direktne strane investicije iz Norveške), ali spor još nije završen. U Telenoru su, kažu nam, ubijeđeni da će najveći dio tog novca prije ili kasnije vratiti u vlasništvo. U kontekstu ove priče proljetos je obznanjen i izvještaj u kome se nadležni u Vladi žale da ,,naprosto nijesu dorasli umijeću menadžmenta stranih kompanija da iskoriste rupe u našem zakonu i našem znanju i ‘odliju’ novac u matične firme i(li) države”. A poslije nam bude kriv GFI.

Vratimo se na početak 2012. godine. Samo par godina nakon što su preuzeli upravljanje PIF-om Moneta od njegovih osnivača, novi vlasnici nemilice sele pare – kući u Sloveniju. Tako su makar tvrdili nadležni iz crnogorske Komisija za hartije od vrijednosti (KHOV), obavještavajući javnost kako ,,nijesu uspjeli da zaustave nezakonito preuzimanje slovenačke kompanije Plama Pur od strane investicionog fonda Moneta. Nepoštovanje odluka crnogorskog regulatora na tržištu kapitala dovelo je do iznošenja višemilionskog iznosa novca sa računa domaćeg fonda u Sloveniju, a na štetu manjinskih akcionara Monete”. Istovremeno je predsjednik KHOV Zoran Đikanović saopštio: ,,Da li će se odliv novca zaustaviti, ja u ovom trenutku to ne mogu garantovati, jer on u ovom trenutku nije u Crnoj Gori niti imamo instituciju koja na to može staviti veto odavde”. Pomenuto se zbiva samo godinu nakon što je Đikanović novinarima kazao kako ,,KHOV nije primijetila značajne odlive novca iz zemlje”.

Da ne bude kako su samo stranci problem. Uzmimo za primjer EPCG, kompaniju u državnom vlasništvu, kojom, ne zna se baš kako i zašto, upravlja manjinski vlasnik – italijanska A2A. Mali akcionari A2A i EPCG otkrili su da je nikšićka kompanija mimo tendera i suprotno odredbama važećeg Zakona o javnim nabavkama plaćala višemilionske provizije za konsultantske usluge firmi BEIN iz Milana.

Dok su iz Vlade i Uprave za javne nabavke tvrdili da nemaju podatke o tim poslovima, Nebojša Medojević je podsjetio kako je ,,sklapanje konsultantskih ugovora i ugovora iz oblasti marketinga, istraživanja tržišta, i drugih van osnovne djelatnosti kompanije, sa povezanim pravnim licima, poznati mehanizam stvaranja fiktivnih troškova i prikrivanja i iznošenja neoporezovanog profita iz zemlje”.

A ako vam sve ovo liči na čudo, evo još jednoga. Srpska pravoslavna crkva, kazuju verzirani u njena ovozemaljska posla, samo iz manastira Ostrog godišnje prihoduje oko 50 miliona eura, ,,koje vrećama nekontrolisano iznosi iz zemlje i ulaže ih u Srbiju i Republiku Srpsku”.

Nije, dakle, problem što su analitičari DFI sve to primijetili i registrovali, nego što naši nijesu. Ili su baš za to plaćeni.

Paklo po paklo – milijarda

Aktuelni izvještaj GFI, kako smo rekli, ne bavi se kriminalnim aktivnostima. Ipak, samo da bismo shvatili gabarite poslova koji su se pod pokroviteljstvom DPS-a obavljali preko Crne Gore, sjetimo se i podataka koji su pratili podizanje italijanske optužnice protiv švercera cigara iz Crne Gore. Tamo je, pored ostalog, stajalo kako je Stanko Subotić preko kompanije Dulwich sa Kipra, iz Crne Gore iznio (bukvalno, avionima) i u kiparskim bankama uskladištio ,,oko 1,2 milijarde njemačkih maraka, 726.061 dolara, 136.440 švajcarskih franaka i 64.950 austrijskih šilinga”. Ratko Knežević je tvrdio da je,1999. i 2000. godine, samo preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, oprano oko 2,3 milijarde njemačkih maraka iz crnogorskih duvanskih poslova. Tih su dana i godina nosači džakova sa novcem (uglavnom iz društvenih kategorija jaki momci i kontroverzni biznismeni, mada je među njima bio i makar jedan poznati guslar) toliko dobili na značaju da im je država obezbjeđivala čak i diplomatske pasoše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo