Povežite se sa nama

MONITORING

VLADA, BIZNISMENI, GUSLARI, POPOVI I KRIMINALCI ODNIJELI MILIJARDE IZ DRŽAVE: Otišla dva autoputa

Objavljeno prije

na

Najnoviji izvještaj renomirane američke neprofitne organizacije Global Financial Integrity (GFI) prema kome je iz Crne Gore, u periodu 2002. – 2011. godina, iz legalnih finansijskih tokova iznijeto gotovo 3,3 milijarde eura, uzburkao je duhove i prekinuo ovdašnju avgustovsku nirvanu.

Jedni su iznenađeni, drugi ljuti dok treći tvrde kako su sve to odavno znali. A najbrojniji su četvrti – oni što se, pritiješnjeni mnogo opipljivijim egzistencijalnim nevoljama, samozavaravaju da ih se sve to ne dotiče.

Opet, teško je i zamisliti – 3,3 milijarde eura. Nije to novac koji bi zanemarile ni mnogo veće i moćnije zemlje od ove. Ovogodišnji bruto domaći proizvod (BDP) – zbir svih proizvedenih roba i ostvarenih usluga u Crnoj Gori tokom 2014. – biće manji od procijenjenog iznosa koji je u analiziranoj deceniji, prema računicama GFI, napustio Crnu Goru.

Može i ovako: da je taj novac ostao u Crnoj Gori, mi danas ne bismo obilazili svjetske finansijske metropole, od Pekinga do Bona i Londona, tražeći nekoga ko će svoj novac uložiti u gradnju crnogorskog autoputa. Novca bi bilo dovoljno za oba infrastrukturna saobraćajna projekta (Bar-Boljari i Jadransko-jonski autoput) koji su sada više lijepe ideje i politički marketinški trik, nego realno ostvarivi ekonomski poslovi.

Da prekinemo sanjarenje. Umjesto toga sagledajmo još nekoliko detalja iz izvještaja GFI koja je jedna od najrespektabilnijih međunarodnih organizacija koje prikupljaju podatke i analiziraju (ne)legalne tokove novca i njihov uticaj na razvoj i bezbjednost.

Važno je naglasiti: aktuelna procjena GFI o 3,3 milijarde eura koje su iznijete iz Crne Gore ne odnosi se na nezakonite, odnosno kriminalne aktivnosti. Ovdje je riječ o ,,neovlašćenim finansijskim odlivima”, zapravo o poslovima koji su po važećim domaćim propisima legalni, ali nijesu bili stvarni i adekvatno dokumentovani. U takvim, manje-više fiktivnim poslovima Crna Gora je svake godine, u prosjeku, gubila nekih 330 miliona eura ili oko 15 odsto prosječnog godišnjeg BDP-a (ukupno 23,5 milijarde eura u periodu 2002. – 2011.). Malo ili mnogo za zemlju u kojoj siva ekonomija, prema različitim procjeniteljima, obuhvata između četvrtine i polovine svih privrednih aktivnosti?

Da olakšamo: postoje analize koje kazuju kako se u ovoj zemlji, u distributivnoj mreži, izgubi jedan od svaka četiri kilovata koja proizvede Elektroprivreda CG. Pa da se onda neko ljuti što domaći i strani biznis maheri, poštujući sva pravila i propise, odnesu nepuna dva od svakih deset eura obrnutih u Crnoj Gori!?

Legalno, podvucimo još jednom. Nezakonitim iznošenjem novca iz zemalja u razvoju GFI se bavila prije dvije godine. U izvještaju publikovanom krajem 2012. stoji podatak da je ,,iz Crne Gore, od 2005. do 2010. godine, nezakonito iznijeto šest milijardi i 254 miliona američkih dolara (oko 4,7 milijardi eura) u kombinaciji šverca, organizovanog kriminala, korupcije, utaje poreza i pranja novca”. Tako vam, eto, stoje stvari kad na Podgoricu gledate iz Vašingtona.

Glavnom ekonomisti Crnogorske centralne banke Nikoli Fabrisu pripala je ,,čast i obaveza” da se, u ime svih ovdašnjih državnih institucija i zvaničnika javno ljutne na autore izvještaja koji se nije dopao nadležnima. Lako je shvatiti i zašto.

Iz paketa navoda kojima je Fabris pokušao da ospori validnost podataka GFI izdvajamo najbitnije. ,,Global financial integrity nije institucija odnosno agencija SAD, kao što je pogrešno predstavljeno u nekim medijima, već nevladina istraživačka institucija koja ima ukupno devet zaposlenih i tri pripravnika”, izjavio je Fabris pred kamerama TV Atlas. GFI, zaista, nije institucija sa platnog spiska Bijele kuće, MMF-a ili Svjetske banke. Da li to umanjuje ili, možda, povećava njihov kredibilitet druga je priča. Istovremeno, zvaničnici CBCG kao i njihovi savjetnici iz Vašingtona dobro znaju da podatak o broju zapošljenih u kancelarijama GFI ne znači ništa. Ne morate biti u stalnom radnom odnosu da bi kvalitetno obavili određeni posao.

Idemo dalje. ,,Pomenuta institucija u procjeni nelegalnih tokova ne sprovodi nikakav terenski rad, već samo kabinetsko istraživanje”, spočitava Fabris kolegama iz Vašingtona. Ili ih hvali, pošto ,,terenski rad” ne stoji ni iza njegovog, skoro dvodecenijskog angažmana u CBCG. Znači li to da sve podatke i procjene Glavnog ekonomiste CBCG treba dovesti u pitanje? Radije – ne.

Konačno, Nikola Fabris analitičarima GFI zamjera metodologiju kreiranu, kaže, samo za zemlje koje imaju svoju valutu. ,,Istražitelji su”, kaže, ,,zaboravili da Crna Gora nema svoju, već koristi tuđu – euro”. Ipak, za GFI analiza novčanih tokova iz zemalja koje koriste tuđu valutu nije nikakva novina. Panama je jedna od zemalja koje koriste US dolar kao zvaničnu valutu, a GFI redovno analizira i objavljuje podatke koji se odnose na nju. Crna Gora im, dakle, ni u tom pogledu nije novina.

Sve to, opet, ne znači da podatke koje je prezentovao GFI treba uzeti bez ikakve rezerve. Veći je problem to što nadležni u Crnoj Gori nijesu u stanju da nam predoče svoju računicu o odlivu novca. A nije da nijesu registrovali problem.

Krajem prošle godine, u paketu preporuka za ekonomsku politiku za 2014. godinu, CBCG sugeriše Vladi Mila Đukanovića da ,,obrati pažnju na seobu profita”, odnosno ,,na izbjegavanje plaćanja poreskih obaveza i potencijalno iznošenje novca”. Iz CBCG tada su pojasnili: ,,U skladu sa Zakonom o kapitalnim i tekućim transakcijama unošenje i iznošenje novca iz Crne Gore je slobodno. Ova preporuka se ne odnosi na tretman unošenja i iznošenja novca, već na sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza”.

Da li su zvaničnici CBCG zaboravili vlastite preporuke, pa se ovih dana (dok ostali šute) pomalo i izruguju prispjelim podacima GFI. ,,Prije bi mogli zaključiti da Crna Gora ima ‘problem’ sa visokim prilivom novca koji nije zvanično registrovan, a ne obrnuto”, kaže Fabris. I kao da mu ne smeta to što zemlja sa 700 hiljada stanovnika i 12 banaka, ni 14 godina nakon uvođenja eura i osam godina poslije ozvaničenja nezavisnosti nema valjane podatke o vlastitim novčanim tokovima.

Nema, dakle, načina da računice GFI potvrdimo ili osporimo egzaktnim podacima. Postoji, ipak, mogućnost da, kroz nekoliko karakterističnih primjera, sagledamo problem koji je umjesto u Podgorici otvoren u Vašingtonu.

Počnimo od Kombinata aluminijuma. Praktično sve što se dešava u ovoj kompaniji nakon što su, preko Vlade i Vektre Dragana Brkovića, u nju 1998. godine ušli Glenkor i Standard banka (2005. ih mijenjaju CEAC Olega Deripaske i ruska VT banka) spada u pomenutu kategoriju ,,neovlašćenih finansijskih odliva”. Duže od 15 godina novac od prodaje aluminijuma slijeva se na račune banaka u inostranstvu, van bilo kakve kontrole crnogorskih vlasti. O razmjerama tog posla govore i tvrdnje vladinih namještenika u KAP-u da su Rusi (stvarni ili navodni) za deset godina boravka u KAP-u i Boksitima, izvršili raznorazna plaćanja u vrijednosti 1,5 milijardi eura. Nema podataka o prihodu koji su u međuvremenu fakturisali. I nije slučajno što je od potrage za tim podatkom pobjegla i Državna revizorska institucija.

Kao istu rijeku novca kojom milijarde otiču preko granica Crne Gore možemo posmatrati i državne garancije date of šor firmama koje su u nekom trenutku (dužem ili kraćem) gazdovale KAP-om, Boksitima, Željezarom, Primorkom, uzele kredite za navodno pokretanje (održavanje, modernizaciju) proizvodnje i odnijeli pare neznano gdje. Gotovo 200 miliona eura državnog novca otišlo je iz zemlje samo po tom osnovu.

Slično je i sa novcem koji je, na ime nepostojećih investicija, podignut krajem prošle decenije iz ovdašnjih banaka (gotovo dvije milijarde eura). Svi znamo da je dobar dio tako ,,zarađenog” novca završio na tajnim kiparskim, švajcarskim, djevičanskim… računima. Niko se, međutim, ne usuđuje da ponudi iole ozbiljniju procjenu razmjera tog posla. O njemu samo slutimo, prateći fascinantnu nesrazmjeru kreditnih zaduženja i realizovanih projekata u kompanijama okupljenim oko pomenute Vektre Dragana Brkovića. Ili cijelog niza firmi u stečaju iza kojih, kao (ne)skriveni vlasnik, stoji Veselin Barović.

Tajkunska posla? Griješite. Mjesecima traje spor između Vlade Crne Gore (Ministarstva finansija) i Telenora, odnosno države Norveške sa druge strane. Spor je nastao zbog novca koji je ovdašnji Telenor prenio na strane račune pod kontrolom majke kompanije, kako bi smanjili poreske obaveze prema Crnoj Gori. Riječ je, saznaje Monitor, o iznosu većem od 150 miliona eura. Država je, na ime navodno nenaplaćeog poreza, prošle godine Norvežanima uzela 27 miliona eura (u zvaničnoj statistici taj novac se vodi kao direktne strane investicije iz Norveške), ali spor još nije završen. U Telenoru su, kažu nam, ubijeđeni da će najveći dio tog novca prije ili kasnije vratiti u vlasništvo. U kontekstu ove priče proljetos je obznanjen i izvještaj u kome se nadležni u Vladi žale da ,,naprosto nijesu dorasli umijeću menadžmenta stranih kompanija da iskoriste rupe u našem zakonu i našem znanju i ‘odliju’ novac u matične firme i(li) države”. A poslije nam bude kriv GFI.

Vratimo se na početak 2012. godine. Samo par godina nakon što su preuzeli upravljanje PIF-om Moneta od njegovih osnivača, novi vlasnici nemilice sele pare – kući u Sloveniju. Tako su makar tvrdili nadležni iz crnogorske Komisija za hartije od vrijednosti (KHOV), obavještavajući javnost kako ,,nijesu uspjeli da zaustave nezakonito preuzimanje slovenačke kompanije Plama Pur od strane investicionog fonda Moneta. Nepoštovanje odluka crnogorskog regulatora na tržištu kapitala dovelo je do iznošenja višemilionskog iznosa novca sa računa domaćeg fonda u Sloveniju, a na štetu manjinskih akcionara Monete”. Istovremeno je predsjednik KHOV Zoran Đikanović saopštio: ,,Da li će se odliv novca zaustaviti, ja u ovom trenutku to ne mogu garantovati, jer on u ovom trenutku nije u Crnoj Gori niti imamo instituciju koja na to može staviti veto odavde”. Pomenuto se zbiva samo godinu nakon što je Đikanović novinarima kazao kako ,,KHOV nije primijetila značajne odlive novca iz zemlje”.

Da ne bude kako su samo stranci problem. Uzmimo za primjer EPCG, kompaniju u državnom vlasništvu, kojom, ne zna se baš kako i zašto, upravlja manjinski vlasnik – italijanska A2A. Mali akcionari A2A i EPCG otkrili su da je nikšićka kompanija mimo tendera i suprotno odredbama važećeg Zakona o javnim nabavkama plaćala višemilionske provizije za konsultantske usluge firmi BEIN iz Milana.

Dok su iz Vlade i Uprave za javne nabavke tvrdili da nemaju podatke o tim poslovima, Nebojša Medojević je podsjetio kako je ,,sklapanje konsultantskih ugovora i ugovora iz oblasti marketinga, istraživanja tržišta, i drugih van osnovne djelatnosti kompanije, sa povezanim pravnim licima, poznati mehanizam stvaranja fiktivnih troškova i prikrivanja i iznošenja neoporezovanog profita iz zemlje”.

A ako vam sve ovo liči na čudo, evo još jednoga. Srpska pravoslavna crkva, kazuju verzirani u njena ovozemaljska posla, samo iz manastira Ostrog godišnje prihoduje oko 50 miliona eura, ,,koje vrećama nekontrolisano iznosi iz zemlje i ulaže ih u Srbiju i Republiku Srpsku”.

Nije, dakle, problem što su analitičari DFI sve to primijetili i registrovali, nego što naši nijesu. Ili su baš za to plaćeni.

Paklo po paklo – milijarda

Aktuelni izvještaj GFI, kako smo rekli, ne bavi se kriminalnim aktivnostima. Ipak, samo da bismo shvatili gabarite poslova koji su se pod pokroviteljstvom DPS-a obavljali preko Crne Gore, sjetimo se i podataka koji su pratili podizanje italijanske optužnice protiv švercera cigara iz Crne Gore. Tamo je, pored ostalog, stajalo kako je Stanko Subotić preko kompanije Dulwich sa Kipra, iz Crne Gore iznio (bukvalno, avionima) i u kiparskim bankama uskladištio ,,oko 1,2 milijarde njemačkih maraka, 726.061 dolara, 136.440 švajcarskih franaka i 64.950 austrijskih šilinga”. Ratko Knežević je tvrdio da je,1999. i 2000. godine, samo preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, oprano oko 2,3 milijarde njemačkih maraka iz crnogorskih duvanskih poslova. Tih su dana i godina nosači džakova sa novcem (uglavnom iz društvenih kategorija jaki momci i kontroverzni biznismeni, mada je među njima bio i makar jedan poznati guslar) toliko dobili na značaju da im je država obezbjeđivala čak i diplomatske pasoše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo