Povežite se sa nama

MONITORING

VLADA, BIZNISMENI, GUSLARI, POPOVI I KRIMINALCI ODNIJELI MILIJARDE IZ DRŽAVE: Otišla dva autoputa

Objavljeno prije

na

Najnoviji izvještaj renomirane američke neprofitne organizacije Global Financial Integrity (GFI) prema kome je iz Crne Gore, u periodu 2002. – 2011. godina, iz legalnih finansijskih tokova iznijeto gotovo 3,3 milijarde eura, uzburkao je duhove i prekinuo ovdašnju avgustovsku nirvanu.

Jedni su iznenađeni, drugi ljuti dok treći tvrde kako su sve to odavno znali. A najbrojniji su četvrti – oni što se, pritiješnjeni mnogo opipljivijim egzistencijalnim nevoljama, samozavaravaju da ih se sve to ne dotiče.

Opet, teško je i zamisliti – 3,3 milijarde eura. Nije to novac koji bi zanemarile ni mnogo veće i moćnije zemlje od ove. Ovogodišnji bruto domaći proizvod (BDP) – zbir svih proizvedenih roba i ostvarenih usluga u Crnoj Gori tokom 2014. – biće manji od procijenjenog iznosa koji je u analiziranoj deceniji, prema računicama GFI, napustio Crnu Goru.

Može i ovako: da je taj novac ostao u Crnoj Gori, mi danas ne bismo obilazili svjetske finansijske metropole, od Pekinga do Bona i Londona, tražeći nekoga ko će svoj novac uložiti u gradnju crnogorskog autoputa. Novca bi bilo dovoljno za oba infrastrukturna saobraćajna projekta (Bar-Boljari i Jadransko-jonski autoput) koji su sada više lijepe ideje i politički marketinški trik, nego realno ostvarivi ekonomski poslovi.

Da prekinemo sanjarenje. Umjesto toga sagledajmo još nekoliko detalja iz izvještaja GFI koja je jedna od najrespektabilnijih međunarodnih organizacija koje prikupljaju podatke i analiziraju (ne)legalne tokove novca i njihov uticaj na razvoj i bezbjednost.

Važno je naglasiti: aktuelna procjena GFI o 3,3 milijarde eura koje su iznijete iz Crne Gore ne odnosi se na nezakonite, odnosno kriminalne aktivnosti. Ovdje je riječ o ,,neovlašćenim finansijskim odlivima”, zapravo o poslovima koji su po važećim domaćim propisima legalni, ali nijesu bili stvarni i adekvatno dokumentovani. U takvim, manje-više fiktivnim poslovima Crna Gora je svake godine, u prosjeku, gubila nekih 330 miliona eura ili oko 15 odsto prosječnog godišnjeg BDP-a (ukupno 23,5 milijarde eura u periodu 2002. – 2011.). Malo ili mnogo za zemlju u kojoj siva ekonomija, prema različitim procjeniteljima, obuhvata između četvrtine i polovine svih privrednih aktivnosti?

Da olakšamo: postoje analize koje kazuju kako se u ovoj zemlji, u distributivnoj mreži, izgubi jedan od svaka četiri kilovata koja proizvede Elektroprivreda CG. Pa da se onda neko ljuti što domaći i strani biznis maheri, poštujući sva pravila i propise, odnesu nepuna dva od svakih deset eura obrnutih u Crnoj Gori!?

Legalno, podvucimo još jednom. Nezakonitim iznošenjem novca iz zemalja u razvoju GFI se bavila prije dvije godine. U izvještaju publikovanom krajem 2012. stoji podatak da je ,,iz Crne Gore, od 2005. do 2010. godine, nezakonito iznijeto šest milijardi i 254 miliona američkih dolara (oko 4,7 milijardi eura) u kombinaciji šverca, organizovanog kriminala, korupcije, utaje poreza i pranja novca”. Tako vam, eto, stoje stvari kad na Podgoricu gledate iz Vašingtona.

Glavnom ekonomisti Crnogorske centralne banke Nikoli Fabrisu pripala je ,,čast i obaveza” da se, u ime svih ovdašnjih državnih institucija i zvaničnika javno ljutne na autore izvještaja koji se nije dopao nadležnima. Lako je shvatiti i zašto.

Iz paketa navoda kojima je Fabris pokušao da ospori validnost podataka GFI izdvajamo najbitnije. ,,Global financial integrity nije institucija odnosno agencija SAD, kao što je pogrešno predstavljeno u nekim medijima, već nevladina istraživačka institucija koja ima ukupno devet zaposlenih i tri pripravnika”, izjavio je Fabris pred kamerama TV Atlas. GFI, zaista, nije institucija sa platnog spiska Bijele kuće, MMF-a ili Svjetske banke. Da li to umanjuje ili, možda, povećava njihov kredibilitet druga je priča. Istovremeno, zvaničnici CBCG kao i njihovi savjetnici iz Vašingtona dobro znaju da podatak o broju zapošljenih u kancelarijama GFI ne znači ništa. Ne morate biti u stalnom radnom odnosu da bi kvalitetno obavili određeni posao.

Idemo dalje. ,,Pomenuta institucija u procjeni nelegalnih tokova ne sprovodi nikakav terenski rad, već samo kabinetsko istraživanje”, spočitava Fabris kolegama iz Vašingtona. Ili ih hvali, pošto ,,terenski rad” ne stoji ni iza njegovog, skoro dvodecenijskog angažmana u CBCG. Znači li to da sve podatke i procjene Glavnog ekonomiste CBCG treba dovesti u pitanje? Radije – ne.

Konačno, Nikola Fabris analitičarima GFI zamjera metodologiju kreiranu, kaže, samo za zemlje koje imaju svoju valutu. ,,Istražitelji su”, kaže, ,,zaboravili da Crna Gora nema svoju, već koristi tuđu – euro”. Ipak, za GFI analiza novčanih tokova iz zemalja koje koriste tuđu valutu nije nikakva novina. Panama je jedna od zemalja koje koriste US dolar kao zvaničnu valutu, a GFI redovno analizira i objavljuje podatke koji se odnose na nju. Crna Gora im, dakle, ni u tom pogledu nije novina.

Sve to, opet, ne znači da podatke koje je prezentovao GFI treba uzeti bez ikakve rezerve. Veći je problem to što nadležni u Crnoj Gori nijesu u stanju da nam predoče svoju računicu o odlivu novca. A nije da nijesu registrovali problem.

Krajem prošle godine, u paketu preporuka za ekonomsku politiku za 2014. godinu, CBCG sugeriše Vladi Mila Đukanovića da ,,obrati pažnju na seobu profita”, odnosno ,,na izbjegavanje plaćanja poreskih obaveza i potencijalno iznošenje novca”. Iz CBCG tada su pojasnili: ,,U skladu sa Zakonom o kapitalnim i tekućim transakcijama unošenje i iznošenje novca iz Crne Gore je slobodno. Ova preporuka se ne odnosi na tretman unošenja i iznošenja novca, već na sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza”.

Da li su zvaničnici CBCG zaboravili vlastite preporuke, pa se ovih dana (dok ostali šute) pomalo i izruguju prispjelim podacima GFI. ,,Prije bi mogli zaključiti da Crna Gora ima ‘problem’ sa visokim prilivom novca koji nije zvanično registrovan, a ne obrnuto”, kaže Fabris. I kao da mu ne smeta to što zemlja sa 700 hiljada stanovnika i 12 banaka, ni 14 godina nakon uvođenja eura i osam godina poslije ozvaničenja nezavisnosti nema valjane podatke o vlastitim novčanim tokovima.

Nema, dakle, načina da računice GFI potvrdimo ili osporimo egzaktnim podacima. Postoji, ipak, mogućnost da, kroz nekoliko karakterističnih primjera, sagledamo problem koji je umjesto u Podgorici otvoren u Vašingtonu.

Počnimo od Kombinata aluminijuma. Praktično sve što se dešava u ovoj kompaniji nakon što su, preko Vlade i Vektre Dragana Brkovića, u nju 1998. godine ušli Glenkor i Standard banka (2005. ih mijenjaju CEAC Olega Deripaske i ruska VT banka) spada u pomenutu kategoriju ,,neovlašćenih finansijskih odliva”. Duže od 15 godina novac od prodaje aluminijuma slijeva se na račune banaka u inostranstvu, van bilo kakve kontrole crnogorskih vlasti. O razmjerama tog posla govore i tvrdnje vladinih namještenika u KAP-u da su Rusi (stvarni ili navodni) za deset godina boravka u KAP-u i Boksitima, izvršili raznorazna plaćanja u vrijednosti 1,5 milijardi eura. Nema podataka o prihodu koji su u međuvremenu fakturisali. I nije slučajno što je od potrage za tim podatkom pobjegla i Državna revizorska institucija.

Kao istu rijeku novca kojom milijarde otiču preko granica Crne Gore možemo posmatrati i državne garancije date of šor firmama koje su u nekom trenutku (dužem ili kraćem) gazdovale KAP-om, Boksitima, Željezarom, Primorkom, uzele kredite za navodno pokretanje (održavanje, modernizaciju) proizvodnje i odnijeli pare neznano gdje. Gotovo 200 miliona eura državnog novca otišlo je iz zemlje samo po tom osnovu.

Slično je i sa novcem koji je, na ime nepostojećih investicija, podignut krajem prošle decenije iz ovdašnjih banaka (gotovo dvije milijarde eura). Svi znamo da je dobar dio tako ,,zarađenog” novca završio na tajnim kiparskim, švajcarskim, djevičanskim… računima. Niko se, međutim, ne usuđuje da ponudi iole ozbiljniju procjenu razmjera tog posla. O njemu samo slutimo, prateći fascinantnu nesrazmjeru kreditnih zaduženja i realizovanih projekata u kompanijama okupljenim oko pomenute Vektre Dragana Brkovića. Ili cijelog niza firmi u stečaju iza kojih, kao (ne)skriveni vlasnik, stoji Veselin Barović.

Tajkunska posla? Griješite. Mjesecima traje spor između Vlade Crne Gore (Ministarstva finansija) i Telenora, odnosno države Norveške sa druge strane. Spor je nastao zbog novca koji je ovdašnji Telenor prenio na strane račune pod kontrolom majke kompanije, kako bi smanjili poreske obaveze prema Crnoj Gori. Riječ je, saznaje Monitor, o iznosu većem od 150 miliona eura. Država je, na ime navodno nenaplaćeog poreza, prošle godine Norvežanima uzela 27 miliona eura (u zvaničnoj statistici taj novac se vodi kao direktne strane investicije iz Norveške), ali spor još nije završen. U Telenoru su, kažu nam, ubijeđeni da će najveći dio tog novca prije ili kasnije vratiti u vlasništvo. U kontekstu ove priče proljetos je obznanjen i izvještaj u kome se nadležni u Vladi žale da ,,naprosto nijesu dorasli umijeću menadžmenta stranih kompanija da iskoriste rupe u našem zakonu i našem znanju i ‘odliju’ novac u matične firme i(li) države”. A poslije nam bude kriv GFI.

Vratimo se na početak 2012. godine. Samo par godina nakon što su preuzeli upravljanje PIF-om Moneta od njegovih osnivača, novi vlasnici nemilice sele pare – kući u Sloveniju. Tako su makar tvrdili nadležni iz crnogorske Komisija za hartije od vrijednosti (KHOV), obavještavajući javnost kako ,,nijesu uspjeli da zaustave nezakonito preuzimanje slovenačke kompanije Plama Pur od strane investicionog fonda Moneta. Nepoštovanje odluka crnogorskog regulatora na tržištu kapitala dovelo je do iznošenja višemilionskog iznosa novca sa računa domaćeg fonda u Sloveniju, a na štetu manjinskih akcionara Monete”. Istovremeno je predsjednik KHOV Zoran Đikanović saopštio: ,,Da li će se odliv novca zaustaviti, ja u ovom trenutku to ne mogu garantovati, jer on u ovom trenutku nije u Crnoj Gori niti imamo instituciju koja na to može staviti veto odavde”. Pomenuto se zbiva samo godinu nakon što je Đikanović novinarima kazao kako ,,KHOV nije primijetila značajne odlive novca iz zemlje”.

Da ne bude kako su samo stranci problem. Uzmimo za primjer EPCG, kompaniju u državnom vlasništvu, kojom, ne zna se baš kako i zašto, upravlja manjinski vlasnik – italijanska A2A. Mali akcionari A2A i EPCG otkrili su da je nikšićka kompanija mimo tendera i suprotno odredbama važećeg Zakona o javnim nabavkama plaćala višemilionske provizije za konsultantske usluge firmi BEIN iz Milana.

Dok su iz Vlade i Uprave za javne nabavke tvrdili da nemaju podatke o tim poslovima, Nebojša Medojević je podsjetio kako je ,,sklapanje konsultantskih ugovora i ugovora iz oblasti marketinga, istraživanja tržišta, i drugih van osnovne djelatnosti kompanije, sa povezanim pravnim licima, poznati mehanizam stvaranja fiktivnih troškova i prikrivanja i iznošenja neoporezovanog profita iz zemlje”.

A ako vam sve ovo liči na čudo, evo još jednoga. Srpska pravoslavna crkva, kazuju verzirani u njena ovozemaljska posla, samo iz manastira Ostrog godišnje prihoduje oko 50 miliona eura, ,,koje vrećama nekontrolisano iznosi iz zemlje i ulaže ih u Srbiju i Republiku Srpsku”.

Nije, dakle, problem što su analitičari DFI sve to primijetili i registrovali, nego što naši nijesu. Ili su baš za to plaćeni.

Paklo po paklo – milijarda

Aktuelni izvještaj GFI, kako smo rekli, ne bavi se kriminalnim aktivnostima. Ipak, samo da bismo shvatili gabarite poslova koji su se pod pokroviteljstvom DPS-a obavljali preko Crne Gore, sjetimo se i podataka koji su pratili podizanje italijanske optužnice protiv švercera cigara iz Crne Gore. Tamo je, pored ostalog, stajalo kako je Stanko Subotić preko kompanije Dulwich sa Kipra, iz Crne Gore iznio (bukvalno, avionima) i u kiparskim bankama uskladištio ,,oko 1,2 milijarde njemačkih maraka, 726.061 dolara, 136.440 švajcarskih franaka i 64.950 austrijskih šilinga”. Ratko Knežević je tvrdio da je,1999. i 2000. godine, samo preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, oprano oko 2,3 milijarde njemačkih maraka iz crnogorskih duvanskih poslova. Tih su dana i godina nosači džakova sa novcem (uglavnom iz društvenih kategorija jaki momci i kontroverzni biznismeni, mada je među njima bio i makar jedan poznati guslar) toliko dobili na značaju da im je država obezbjeđivala čak i diplomatske pasoše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo