Povežite se sa nama

MONITORING

PREMIJER I EVROPSKE ADRESE: Političar za margine

Objavljeno prije

na

U trenutku kada ovaj broj Monitora ide u štampu, četvrtak, ministri spoljnih poslova i ekonomija svih šest zemalja Zapadnog Balkana pristigli su u Berlin na samit posvećen našem regionu, pod pokroviteljstvom Vlade Njemačke. Organizator konferencije, kancelarka Angela Merkel, koja predsjedava samitom premijera, navela je da je skup upriličen povodom 100. godišnjice Prvog svjetskog rata. Analitičari manje ističu istorijski povod. Susret vide kao najavu jačeg političko-ekonomskog prisustva Njemačke na Balkanu. (Pro)režimski mediji premijera Mila Đukanovića radnu posjetu u glavni grad Njemačke otpratili su kao da je, ni manje – ni više, riječ o državnom susretu sa Merkelovom.

Dnevne novine, donose naslov: Sastanak Đukanovića sa Merkelovom ubrzava evrointegracije. Pa, kaže: ,,Evropskog pokreta u Crnoj Gori Momčilo Radulović smatra da je susret crnogorskog premijera i njemačke kancelarke značajan uspjeh predsjednika naše Vlade.” Potom, portal RTCG, naslov: Poziv Angele Merkel znak podrške Crnoj Gori. Slijedi tekst: ,,Poziv koji je njemačka kancelarka uputila crnogorskom premijeru dokaz je podrške Crnoj Gori – ocijenili su za RTCG analitičar Dušan Janjić i bivši ministar vanjskih poslova Miodrag Vlahović.” Slično upakovane informacije, televizije poput Pinka i njegovog Minut, dva…, kompilirale su fotografijama: sa jedne strane Đukanović, na drugoj Merkelova. Bilateralna idila. Nevolja je u tome što u razvijenoj Evropi, na najvišem nivou skoro pa – niko ne prima Đukanovića.

Propaganda može biti dodatno razumljivija, naročito kada se u obzir uzme fakat, koji je, očigledno, prerastao u lični i državnički kompleks: od osamostaljenja Crne Gore – skoro će decenija od tada – Milo Đukanović nije bio u državnoj posjeti Njemačkoj. Čitavo to vrijeme na čelu najmoćnije evropske države je sadašnja kancelarka Merkel (u fotelji od novembra 2005. godine). Da je riječ o personalnom razlogu govori i činjenica da je sadašnji ministar vanjskih poslova Igor Lukšić dobio poziv za zvaničnu, službenu posjetu Berlinu, samo nekoliko mjeseci pošto je zauzeo premijersko mjesto, decembra 2010. godine (u Njemačkoj je boravio od 30. marta do 1. aprila 2011. godine).

Na dan berlinske konferencije, Pobjeda (u stečaju), između ostaloga, navodi: ,,Đukanović će se tom prilikom sa Merkelovom sresti prvi put nakon što se krajem 2012. vratio na mjesto predsjednika Vlade.” No, na vidno dobro ažuriranoj listi bilateralnih odnosa Crne Gore i Njemačke – na sajtu Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija, institucije zadužene za takve statistike – nije zabilježena niti jedna Đukanovićeva zvanična posjeta Berlinu, niti jedan njegov susret sa kancelarkom Merkel, niti prije, niti poslije njegovog povratka u premijersku fotelju, krajem 2012. godine, sve od osamostaljenja Crne Gore!

A nije da na pomenutom spisku nema – režimske propaganda radi – zabilježenih susreta i posjeta koje su na nivou rukovanja u prolazu. Tako, recimo, istorijat crnogorsko-njemačkih odnosa počinje na marginama (u tom duhu i nastavlja): susretom tadašnjeg ministra vanjskih poslova Milana Roćena sa ministrom vanjskih poslova Njemačke Frankom Valterom Štajnmajerom tokom zasijedanja GS UN u Njujorku, septembra 2007. godine. Roćen je potom, sljedećeg mjeseca – stoji zabilježeno, bez informacije o nivou posjete i domaćinu – bio u posjeti Njemačkoj. Isti je, istog tog mjeseca, 29. novembra, imao susret sa pomenutim Valterom Štajnmajerom, opet na marginama, ovog puta Ministarskog savjeta OEBS u Madridu. Pa, marta sljedeće godine, Roćen, bilježi crnogorsko ministarstvo, opet sreće Štajnmajera, ,,neformalno, prilikom učešća na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova EU na Brdu kod Kranja”. Zatim, opet Roćen, opet neformalno, opet na marginama: susret sa Angelom Merkel tokom učešća na sastanku Evro-atlantskog partnerskog savjeta na Samitu NATO u Bukureštu, aprila 2008.

Godine prolaze, a pozivnice za Đukanovića – nema. Oktobra 2008. godine Roćen, Đukanovićeva desna ruka, u posjeti je Njemačkoj, ali radnoj. Opet – u spisku bilateralnih susreta Ministarstva – ne stoji ime domaćina. Mora da je neko bitan! Onda, sljedeći mjesec: Roćen se rukovao sa Štajnmajerom, ali na marginama – ministarske konferencije OEBS-a u Helsinkiju. Dvije godine kasnije, januara 2010. godine, zatičemo Roćena na, pogađate – neformalnom sastanaku – sa Njemačkim kolegom Gidom Vesterveleom, i to – na marginama – Međunarodne konferencije o Avganistanu u Londonu. Jula iste godine Roćen opet sreće Vestervelea, naravno – neformalno i na marginama – ovaj put Međunarodne konferencije o Avganistanu u Kabulu.

Novembra 2010. notirana je Roćenova zvanična posjeta Njemačkoj, opet bez navođenja domaćina. Slijedi vječno ponavljanje istog: susret Roćena sa Vesterveleom na marginama konferencije o perspektivama za jugoistočnu Evropu, održane u Berlinu; susret predsjednika Filipa Vujanovića i Roćena sa kancelarkom Merkel i ministrom Vesterveleom na marginama Minhenske konferencije o bezbjednosti, februara 2011. godine… I tako u nedogled: neformalno i marginalno.

Onda je došlo vrijeme za Đukanovićev istorijski susret sa Njemačkom. Opet ne službeni i bilateralni, već radni. On je učestvovao je na 49. Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti, 1-2. februara 2013. godine. Svidjelo mu se, makar i radno, pa i sljedeće godine, februara, predvodi delegaciju Crne Gore na jubilarnoj 50. Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti.

I sada, evo, opet radno u Berlin, u okviru regionalne posjete ekipe balkanskih lidera (svi sastanci zatvoreni su za javnost), gdje će se medijima obratiti, prema pisanjima medija, samo prvi čovjek Albanije, Rama. Tako blizu Merkelove, a tako daleko.

No, nije to slučaj samo sa Njemačkom. Ni druga velika država Evrope, Francuska, nije domaćinskije raspoložena prema šefu Crne Gore. Od sticanja nezavisnosti Đukanović je bio samo jednom i to u trenutku kada su to naložile evrointegracije: prilikom predaje zahtjeva za status kandidata za članstvo u EU, 15. decembra 2008. godine. Đukanović i Španija: ništa. Đukanović i Velika Britanija: mimo radne posjete – svjetlosnim godinama daleko od službene – Investicionom forumu o Zapadnom Balkanu u Londonu – ništa. I tako redom, širom razvijene Evrope.

Đukanović je, istina živa, bio dobrodošao u Italiju Silvija Berluskonija, tajkuna i bivšeg premijera, protiv koga se sada vode sudski postupci. Sličan se sličnom raduje. Februara 2010. godine, premijeri Crne Gore i Italije, Đukanović i Berluskoni u Rimu su potpisali Sporazum o strateškoj saradnji između dvije zemlje.

Ako nije dobrodošao u Evropi – i izuzimajući brifinge u Vašingotnu – itekako je dobrodošao kod prijatelja autokrata. Tamo nije neformalno, niti na marginama. To najbolje ilustruje izvještaj sa jedne od posjeta Azerbejdžanu, Bakuu:

,,Na lični poziv predsjednika Republike Ilhama Alijeva, koji je ujedno i predsjednik partije ,,Novog Azerbejdžana”, predsjednik DPS Crne Gore Milo Đukanović boravi u dvodnevnoj posjeti Bakuu. U delegaciji je i ministar vanjskih poslova Milan Roćen u svojstvu člana Predsjedništva DPS Crne Gore. Odmah po dolasku predsjednik Đukanović se susreo sa predsjednikom Ilhamom Alijevim sa kojim je imao otvoren i prijateljski razgovor… Đukanović je imao odvojene susrete sa premijerom Arturom Rasizade, ministrom inostranih poslova Elmarom Mamađarovim i ministrom ekonomskog razvoja Šahinom Mustafajevim. Predsjednik Đukanović je bio glavni gost na večeri koja je organizovana od strane zamjenika predsjednika i Izvršnog direktora Partije Ali Ahmedova.”

Putuj Evropo.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo