Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Destabilizovati sistem

Objavljeno prije

na

Kako opozicija, nakon lokalnih izbora u Podgorici i nekoliko drugih gradova – te neuspjeha u konstituisanju vlasti, treba da djeluje u narednom periodu

Prof. dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore
Potrebna snažna koordinacija svih antivladinih snaga

Prošle godine, prije predsjedničkih izbora, u intervjuu Monitoru, upozorio sam da afera „Snimak” pokazuje da je DPS izvršio državni udar, kršeći mnoge odredbe Ustava Crne Gore. Shodno tome, predlagao sam kao jednu od opcija i bojkot predsjedničkih izbora. Takođe, poslije pokradenih izbora, predlagao sam da se opozicija ne zaustavi na jednom protestu nego da se protesti nastave sve do pada Đukanovićeve vlade.

Mislim da tada za ovu ideju nije postajala dovoljna koordinacija u opoziciji, jer su neke opozicione partije htjele da igraju na dvije karte -i sa vlašću (SDP) i sa opozicijom. Kao što sada svi vide, to je bila pogubna odluka za jednu od tih partija koja sada praktično i ne postoji. Međutim, upravo na takav rasplet stvari sam javno upozoravao, znajući da koalicija sa SDP-om za Pozitivnu predstavlja svojevrsni „poljubac smrti”.

Nejasno je kako bilo ko iz opozicionih krugova može da misli da partija koja je Ministarstvo unutrašnjih poslova pretvorila u gebelsovsko ministarstvo za širenje etničke mržnje i diskriminacije i koja je devastirala Univerzitet Crne Gore može da bude katalizator neophodnih demokratskih reformi u Crnoj Gori. Današnja Crna Gora, koju po svojoj mjeri, kao igračku, ustrojavaju međunarodni kriminalni „autoriteti”, je rezultat i odluka rukovodstva te partije u proteklom periodu.

Još u oktobru prošle godine objavio sam u Vijestima kolumnu pod naslovom Bunt 2014. Mislim da su ideje koje sam tada iznio i danas validne, iako sam, kako se po datumu vidi, tekst napisao mnogo prije lokalnih izbora. Sam naslov kaže što je potrebno za iniciranje političkih promjena. Potrebna je snažna i kredibilna koordinacija između svih anti-vladinih snaga u društvu i potrebni su građanski protesti. Takođe, potrebno je i formiranje novih političkih snaga, jedne prave ljevičarske alternative koja svoju motivaciju može da crpi iz uspjeha Sirize u Grčkoj i uspjeha Ujedinjene evropske ljevice (GUE/NGL) na nedavno završenim izborima za Evropski parlament. Mislim da ova tri faktora, ukoliko se dese u narednom periodu, znače da ima nade za uspostavljanje demokratskih normi i vladavine prava u Crnoj Gori u dogledno vrijeme.

Sa druge strane, siguran sam da će DPS upregnuti sve svoje resurse, i državne i paradržavne i kriminalne, da se ne konstituiše niti jedan od navedenih faktora tj. da se ne oformi čvrsta opoziciona koordinacija, da se dezinformišu i zastraše građani kako ne bi izašli na ulične proteste i da se osujeti formiranje novih političkih organizacija, između ostalog, i kroz formiranje novih partija bliskih režimu. Djelovanje obavještajno-mafijaških struktura će biti pojačano i mogu se očekivati incidentne situacije. Treba biti oprezan, ali odlučan.

Mićun Milatović, alias Johan Nagel, bloger
Destabilizovati sistem vaninstitucionalnim djelovanjem

Stranački konglomerat koji godinama tavori pod imenom crnogorska opozicija već neko vrijeme nalazi se u zoni incestuozne bliskosti režimu. Poslije ove, nepodnošljivo opscene, ljetnje avanture više se upravo ni ne zna gdje počinje i završava režim, a gdje opozicija. U tom smislu, sezona trgovine političkim indulgencijama još je otvorena. Preuzeti hipoteku nečije prljave političke prošlosti i koristiti je kao zalog, neizvjesne, demokratizacije je siguran put u politički bankrot.

No, takva je politikantska logika paradigme koju oportunistički rabi naša opozicija, a koja cjelokupni problem, star četvrt vijeka i težak barem nekoliko milijardi opljačkanih eura, ekscesivno personalizuje i samim tim krivotvori. Detronizacija Đukanovića, kao ultimativno rješenje svih naših nedaća, pa još, ako bi bilo moguće, na ,,fer i poštenim izborima”(sic!) – eto slatke maštarije, pravog opijuma za glasačke mase.

Realnost je, međutim, drugačija. Ona se zove Sistem, a njegova jedina svrha je konzervacija aktuelne socio-političke konstelacije. Nedopustivo je da se smisao opozicionog angažmana identifikuje sa pacovskim rovarenjem po, stvarnim ili fingiranim, pukotinama Sistema, a ne u odlučnom legitimnom, pokušaju njegove destabilizacije kao što je, na primjer, vaninstitucionalno djelovanje.

U tom kontekstu, politički etos bi morao biti fons et origo antirežimskog djelovanja, ali on je, izgleda, opštim konsenzusom formalnih političkih subjekata prosto ostrakizovan. Zato stremiti istini i pravdi unutar ovakvog Sistema slovi kao vrhovna politička jeres, i na tom fonu se etablirani antirežimski diskurs pokazuje tek kao još jedna dogma Sistema. Međutim, ključno pitanje je da li će razočarani vjernici imati moralne snage za jeretičku katarzu?

Ognjen Jovović, jedan od lidera nekadašnjih studentskih protesta
Revolucija na svim nivoima

Prvo, još se ne može definisati ko je, zapravo, opozicija ovoj vlasti. S jedne strane, tu se ističu grupacije koje predvodi Miodrag Lekić, dok, s druge strane, imamo ,,modernizovan” SNP, čije djelovanje ponekad nije primjereno za neku opciju koja se opoziciono deklariše. Jedno je jasno – obije grupacije dijele isti postav. Naime, radi se o nečemu što se zove – isti ljudi, sa istim navikama, sujetama i šablonima ponašanja. Prilično je jasno da intencija njihovog djelovanja jeste, primarno, da obezbijede svoje pozicije i pokušaju da uzmu primat prvenstva u opozicionom bloku. Tek je sekundarna stvar da se smijeni vlast.

Treće lice opozicije predstavlja PCG. Partija sa ogromnim potencijalom, koja zbog ekološkog poimanja politike svog lidera više ne postoji. Izgleda da je i njemu sujeta nešto što se ne dâ iskontrolisati. Na kraju, pojavljuje se SDP, koji predstavlja opozicionu tragediju, budući da je opozicija u SDP-u vidjela alternativu.

Drugo, svi minuli događaji (od slučaja Drago Đurović do posljednjeg kolašinskog scenarija) dovoljno govore da crnogorska politička scena predstavlja buvljak u kojem se partitokratske strukture najuspješnije snalaze. Naravno, između njih najbolje prolazi onaj koji ima najveću moć – to je DPS. U takvom ambijentu političke, ekonomske, socijalne, pravne, moralne i svake druge kakofonije svih ukusa politika je stvar nemogućnosti. Cjelokupni sistem jeste ta kakofonija. Vlast je uporno proizvodi, a opozicija je legitimiše. Samim tim, sva su dešavanja nelegalna, ali legitimna, budući da ih opozicija legitimiše. Na kraju, svi će kazati – kriv je narod! Baš i nije tako! Crnogorski narod je jedan od rijetkih ne suverenih naroda u Evropi. To je narod bez društva. Zašto to ističem? Naprosto iz razloga što su opunomoćeni predstavnici naroda partije. Stoga, ne treba da čudi zašto su političke korupcije tako javne i opšteprihvatljive stvari, i zašto se na svakom koraku prekraja izborna volja birača.

Treće, traži se rješenje. Rješenje je u revoluciji. Na svim nivoima. Prije svega, revolucija u opozicionim blokovima. To znači, vrijeme je da se stoljetni opozicionari povuku, budući da su uradili nešto što politika kao politika zabranjuje, a to je privatizacija funkcija. Zatim, ide povlačenje iz parlamenta, kao i proizvodnja institucionalne krize. Kada imamo institucionalnu krizu, onda se javlja politička kriza, kada se javlja politička kriza, onda državni aparat na može da opstane. Time se automatski provocira spoljni faktor koji se uključuje u rješavanje krize. Jer, niti ekonomska, niti pravna, niti bilo koja druga, osim političke krize ne može natjerati spoljni faktor da iskaže jasan stav. Uz njihovu pomoć se može izvršiti priprema fer izbora, naravno, sa zakonom koji će u startu sasjeći svaku mogućnost manipulacija. No, bojim se da je sve ovo samo utopističko razmatranje.

Đorđije Blažić, dekan Fakulteta za državne i evropske studije
SDP pokušava da izigra povjerenje birača

Prvo pitanje koje se tu otvara jeste pitanje ko je opozicija. Ako razgovaramo o trenutnoj situaciji u političkom ambijentu Crne Gore i lokalnim izborima onda opoziciju, što se tiče lokalnih izbora, čine dominantno opozicione partije koje su i inače po vokaciji opozicione i na državnom nivou, ali i opozicione partije koje su se same deklarisale kao opozicione partije na lokalnom nivou, ali su pozicione partije na državnom nivou, da budem konkretan, radi se o SDP-u.

Dakle, u političkim sistemima normalnih demokratskih država potpuno je jasna uloga opozicije. Svaka opozicija u svakom demokratskom političkom sistemu ima samo jednu jedinu političku funkciju: smjena vlasti. Prema tome, na političkoj sceni Crne Gore, što se tiče trenutno lokalnih izbora, imamo dvije grupacije partija koje se bore za vlast. Jedna su vladajuće partije i druga opozicione. Pri čemu se, ono što je već deklarisano u političkim predizbornim programima i promocijama – SDP na lokalnom nivou deklarisao kao opoziciona politička partija, iako je to suprotno državnom nivou – ali, legitimno pravo.

U takvoj poziciji opozicionih partija i vlasti, sistemski se nema šta razgovarati, niti tu postoji bilo kakva nepoznanica. Oni koji su se deklarisali u političkoj promociji, u promociji prema građanima Crne Gore, tražeći povjerenje građana na izborima kao opoziciona partija su se time deklarisali u političkim programima kao opozicija.

Prema tome, koliko je meni poznato, na lokalnim izborima, naročito u Podgorici, političke partije koje su se deklarisale kao opozicione, su osvojile preko 50 odsto glasova biračkog tijela. Ovdje se radi o dvije stvari. Prvo, radi se o pitanju legitimiteta, a pitanje legitimiteta je opredijeljeno Ustavom Crne Gore, kroz ustavnu odredbu da nijedna vlast ne može proizaći mimo legitimno i slobodno izražene volje građana. Ako su građani opštine Podgorica dali povjerenje političkim partijama, ne odbornicima – već političkim partijama, dakle ako su oni u 52, 53 odsto, na osnovu rezultata izbornih komisija, odlučili za opozicioni blok onda je potpuno jasno da opoziciona politička partija dobija mandat birača da formira vlast.

Hoće li ona formirati vlast to sada zavisi od nekih unutrašnjih odnosa, mada ne bi smjela da zavisi od njih jer to više nije pitanje političkih partija. To je pitanje povjerenja – da li će političke partije sada ispoštovati povjerenje građana i formirati vlast ili će izigrati povjerenje građana, što uporno SDP pokušava danima i nedjeljama da uradi.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo