Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodijelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa.   Za ovo visoko priznanje pjesnika Perovića predložila su dva znamenita evropska književnika – akademik Jon Deakonesku i akademik Nikolae Dabija, univerzitetski profesori i dobri poznavaoci i prevodioci Perovićeve poezije.

Prenosimo riječi zahvalnosti Sretena Perovića koje je uputio u okviru zvaničnog programa Internacionalne naučne konferencije, na kojoj je učestvovalo više od 300 uglednih eksperata pravnih nauka iz Evrope i svijeta.

Visokopoštovani Gospodine Rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uvažene kolege i dragi prijatelji, dame i gospodo, veoma sam počastvovan izborom u zvanje  Doktor Honoris Causa  Državnog univerziteta „Konstantin Stere“ u Kišinjevu, eminentne i časne prosvjetne i naučne ustanove prijateljske Republike Moldavije. Posebno je zadovoljstvo što ovo  dobijam u toku proslave jubileja Uvaženog univerzitetskog profesora doktora Mr. Nicolae Osmochescua, kojem želim dug život i nastavak plodnog stvaralačkog opusa.

Cijenjenim kolegama koji su me predložili za ovo visoko zvanje i uvaženom Rektoru koji je nostrifikovao taj prijedlog, kao i svima koji su prijedlog podržali – najtoplije zahvaljujem u svoje ime, u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i u ime Države Crne Gore.

Ja nijesam gradio ni političku ni državničku karijeru, ali sam se za državni i humanistički ugled svoje Crne Gore, decenijama borio – kao pjesnik, kao kulturolog, kao novinar i kao istoriograf. Zato imam pravo da u ime Domovine uputim Moldavskoj Državi najbolje želje za prosperitetnu budućnost, za očuvanje građanskog digniteta i državnog suvereniteta, za jačanje patriotizma i slobode.

Dozvolite mi da za ovu svečanu priliku kažem nekoliko riječi o svom pogledu na smisao poezije i života.

          Dalekih, davnih dana, kad sam počeo da sanjam u rimovanim pjesničkim slikama, vjerovao sam da u svijetu živi mnogo plemenitih, dobrih ljudi, uprkos mučnoj činjenici da su iz ove biblijske   doline platili  moj otac i moj đed istoga dana otišao tuđom voljom, velikom nepravdom i nevoljom, zločinom i samovoljom.

Od tih mojih đečačkih dana prošlo je sedam decenija, a za to vrijeme sa ovoga svijeta – od ratnih zločina, terora i gladi –   preseljeno je u vječnost    mnogo miliona nedužnih ljudskih bića – najviše đece i žena; a ja još uvijek mislim da na svijetu postoje samo oaze zla, a da su ipak jači okeani dobrih ljudi i njihovih plemenitih snova.

Može da dođe do sveopšteg rata, razaranja i uništenja današnjeg svjetskog poretka.  Može da nas iznenadi biblijski POTOP i da ne preživi ona potonja lađa u kojoj je klik novog Čovječanstva. Može da u sudaru nebeskih tijela nestane naša planeta. MOŽE…ali ja ne vjerujem u te apokaliptične vizije. I pored svih prijetnji, tragičnih događanja i negativnih pretskazanja, evidentno je širenje pozitivne  ljudske  energije i produktivne humane solidarnosti, a to je posredna poruka i teistima i ateistima – da ima načina da se   na ovom svijetu  smanje ljudske patnje i da se ojača čovjekovo samopouzdanje i vjera u pobjedu dobra nad zlom.

Oni koji ne vjeruju u postojanje pozitivne  ljudske  energije, produktivne dobrote koja oko nas širi svoje magnetne talase, oni koji ne vole ljude i ne saosećaju sa njihovim stradanjem, ne mogu vjerovati ni u sebe ni u Boga, ma kako se njihovo božanstvo zvalo.

Meni, kao čovjeku i lirskom pjesniku, mnogo pomaže vjera da postoje dobri ljudi, da u svakom ljudskom biću postoji klica dobrote i da za tom suštinom treba (i vrijedi !) tragati. To me ohrabruje da ljude, one bliske i one udaljene, bolje razumijem, da u njima nalazim prijatelja, da jačem svoju vjeru u budući dan. Vjerujem u ljude koji nisu ubice, ali ne vjerujem u lovce koji sa strašću ubijaju ptice i vjeverice, ne vjerujem u ljude koji se svete – za grubu riječ, za svaki ljutiti pogled. Ja odbacujem osvetu i mržnju kao opsesivna zla koja uništavaju ljepotu života. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA.

(Nastaviće se)