Zlatko Dizdararević bio je novinar i urednik u sarajevskim listovima Oslobođenje, Svijet i Nedjelja i njihov dopisnik sa Bliskog Istoka. Pisao je za mnoge svjetske listove. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Objavio je osam knjiga, član je PEN-a BiH.
Na početku intervjua za Monitor zamolili smo ga da kao dobar poznavalac islamskog svijeta, prokomentariše stavove Umberta Eka povodom terorističkog napada u Parizu da „islamska država želi da zavlada svijetom, to je novi nacizam” i filozofa Cvetana Todorova da su „teroristi ubice koji bi željeli da stvore jaz između muslimana i zapadnog svijeta”.
DIZDAREVIĆ: Nije, po mom mišljenju, odgovor na složeno pitanje samo u dva ponuđena stava, ma koliko su oba mišljenja u izvjesnoj mjeri tačna. Takozvana islamska država jeste, pojednostavljeno kazano, jedna vrsta novog nacizma. Tačno je i da su teroristi ubice i da im je san da govore u ime čitavog islama. Ipak, ne smije se zaboraviti da je islam religija, a islamizam ideologija koja koristi religiju za postizanje raznih ciljeva koji sa vjerom nemaju veze. Pitanje koje malo ko postavlja je slijedeće: Ko je, sa kakvim ciljevima, sredstvima i metodama pokrenuo tu lavinu ekstremizma i porodio, uz ostale, ISIL kao glavnu snagu destabilizacije ne samo na Bliskom Istoku, zaklanjajući se iza religije. Da li se terorizam prelio u Evropu odjednom i samo zato što je islam neka ,,zla religija”, ili treba propitati uzroke i povode u širem kontekstu. Charlie Hebdo je tragična krvava teroristička storija, ali nije ona ni početak ni kraj svega. Pariske ubice su treća generacija muslimana u Francuskoj. Istorija terorizma ne počinje, kako se hoće kazati, od 11. septembra u Americi, zaboravljajući Alžir, Pakistan, Afganistan, Bin Ladena, Irak, Siriju, Zarkavija, sada Bagdadija, ,,kalifat”. Treba pogledati ko ih je stvorio, iz kojih razloga i za koje potrebe, čega je sve to rezultat. I ko iz svega ovoga profitira? Veoma smo skloni da ,,znamo” ko, kada i gdje, a da ne postavimo i pravo pitanje – zašto? Globalni neprijatelji se u svijetu proizvode, ne padaju s neba. I mimo islama, tu istinu možemo danas jasno da prepoznamo i na terenu storije o Ukrajini, u kojoj je Ukrajina samo igračka. Tako je i sa Sirijom, Irakom, Palestinom, ali i Afrikom itd.
MONITOR: Kakve će posljedice imati teroristički napad u Parizu na dalje odnose između Zapada i islamskog svijeta?
DIZDAREVIĆ: Posljedice se već vide i iz njih se, po meni, lako može iščitati ko je profitirao u svemu i kome je to, u cijelom lancu odgovaralo. Snažno jača ekstremna desnica na Zapadu na tezi o terorizmu stranaca, najviše muslimana. Antiislamska Pegida u Njemačkoj i slični imaju nove argumente za sebe. I u Evropi, ali i na Istoku, razum će se povući pred ,,argumentima” tzv. čvrste ruke. Frustracija muslimana u Evropi koji nisu islamisti takođe će biti pojačana. Sve je to novi teren za ekstremizam. Na globalnom političkom planu intervencionizam će dobiti nove argumente pred dijalogom i diplomatijom, a ruke će trljati oni što od svega toga prave korporativni interes i biznis. Živimo u vremenu u kojem duh mira i koegzistencije nestaje. Poredak kakvog smo poznavali se urušava, sistem vrijednosti se potpuno promijenio. Rat i sila postaju biznis, a mir se biznisu ,,ne isplati”. Ogromna frustracija poniženih pretvara se u novu energiju i rata i terorizma, ali i u bazu za regrutovanje ekstremista.
MONITOR: Sve se češće govori da će cijela Evropa biti paralisana strahom od terorizma i o nekoj vrsti rata svjetova. Je li taj strah opravdan?
DIZDAREVIĆ: Paralize Evrope neće biti samo zato što će je proizvesti terorizam. Evropa mora da se pozabavi istinskim pitanjem, recimo kome pripada francuska omladina arapskog porijekla ako ne osjeća pripadnost Francuskoj. Gospođa Merkel je rekla glasno, ne tako davno, da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Ali šta je alternativa u toj zemlji gdje Arapi nisu ni jedan posto, a desničari u ime antiislama izlaze na ulice. Mogu li se preko Natanijahua slati mirovne poruke. Da li je Francuska danas doista zemlja realizovane ,,slobode, jednakosti, bratstva”. Plašim se da Evropa čak i ne shvata da igra tuđe velike korporativne igre u široj planetarnoj geostrategiji energije i prostora i u tome ide naruku nekim interesima koji poništavaju njene univerzalne vrijednosti. Terorizam koji posmatramo danas na planeti je mnogo prije posljedica, sa ciljem da bude uzrok daljeg upravljanja destabilizacijom kao krajnjim interesom najmoćnijih. Sve je realnost u bjesomučnoj borbi za resurse i profit.
MONITOR: Nedavno su mediji objavili da se u svijetu trenutno vodi 37 ratova. Da li se može reći da je nezvanično počeo treći svjetski rat ?
DIZDAREVIĆ: Nije počeo. Približno ovoliko ratova se u svijetu vodi od Drugog svjetskog rata do danas stalno. Samo je Francuska od 1960. do danas vojno ,,intervenisala” u svijetu više od trideset puta. A znamo da u tome oni nisu šampioni. Problem je danas neobjavljeni hladni rat, po mnogo čemu opasniji od onog bivšeg u kojem su se jasno znale podjele, linije kontrole interesa i razgraničenja. A hladni rat je krajnje opasna i sofisticirana vojno-politička igra za koju su potrebni veliki igrači. Većina ovih današnjih nisu tog kalibra. Treći svjetski rat može imati samo poražene, bez pobjednika. Valjda će to, u konačnici loši ,,kockari” shvatiti.
MONITOR: Otkud toliko nasilja danas širom svijeta, šta mu je glavni uzrok?
DIZDAREVIĆ: U samo jednoj generaciji planeta narasta za tri do četiri milijarde stanovnika, na manje –više istoj količini energije, vode i hrane. Odavno je krenuo brutalni lov na te resurse. On se ne može dobiti u okviru ranijeg, humanijeg i pravednijeg međunarodnog poretka, već čistom silom. Ta se sila legitimiše i kroz novi poredak, na temeljima srušenog starog. Suverenitet, granice, pravo na vlastiti sistem unutar država, ništa to više ne važi za najmoćnije. Sila je de facto priznata čak i u UN-u, EU itd. Pogledajmo samo ko, gdje i uz kakvu ,,argumentaciju” ruši države po svijetu. To je okvir koji, uz ubrzana raslojavanja, između ogromne manjine bogatih i ogromne većine koji dramatično siromaše, jeste temeljni razlog za stvaranje svijeta nasilja, od porodice preko korporacija do političkih vrhova. Nasilje postaje mentalitet i politika.
MONITOR: Vratimo se domaćem terenu. Kako biste ukratko opisali stanje u BiH?
DIZDAREVIĆ: Stanje je jadno i opasno. Razloga je, ukratko, nekoliko jasnih. Ne postoji država na svijetu koja bi mogla funkcionisati sa ovakvim ustavno-pravnim konceptom kakav mi imamo. Sistem je naprosto zasnovan na mehanizmima podjela i blokada, bez ikakvih mehanizama ujedinjavanja i deblokada. Vode ga stranke koje su, u principu, učestvovale u konceptu razaranja države i u okviru istog mentalnog sklopa vladaju i danas. I nakon 25 godina vladaju isti koji su između sebe ratovali. Obogaćeni i odlučni da održe status quo. Stranci ih smatraju svojim partnerima ovdje. Zaluđeni i u tri krda podijeljeni narod, ustavno sveden na isključivo vjersko-etnički identitet, stalno produžava mandat tom ludilu. Pamet i znanje su neprijatelji, obrazovanje poniženo, a evropski put za korumpirane “lidere” je čista prijetnja. Evropa je, nesposobna da reaguje, ostavila ovaj prostor drugima koji su se efikasno ubacili. Kada postanemo njen bezbjednosni problem, a postajemo, probudiće se – kasno kao uvijek.
MONITOR: Mediji javljaju da se pripremaju novi protesti u BiH. O čemu se radi?
DIZDAREVIĆ: Sve ovo ne može više pod kožu. Takozvana država se iz dana u dan sunovraćuje, ljudi više zaista nemaju od čega da žive, a pri tome su dnevno izloženi ponižavanju bahatošću, korumpiranošću, nezajažljivošću tzv. lidera. Pljačka svega što je vrijedilo u ovoj zemlji neviđena je po svojoj brutalnosti, i ništa. Uoči Nove godine sam pred kontejnerom za smeće vidio dvojicu mojih gimnazijskih profesora. Jedan je zavirivao u kontejner, a drugi mu veli: ,,Nema ti tu ništa od hrane, oni koji je bacaju otišli su u Istanbul i Dubai za Novu…” Eto, o tome se radi. Problem je što eksploziju ulice redovno neko organizovan sa strane ukrade u svoju korist, ako ih već sam i ne inicira, pa dobijemo ono što su razna razorna ,,proljeća” unaokolo po svijetu.
Razaranje Bosne iznutra
MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIZDAREVIĆ: Iskreno, kao čovjek koji je bio ambasador ove zemlje u dva navrata, kao Bosanac i Hercegovac koji želi da ima dignitet Evropljanina, legaliste, građanina države prema kojoj su normalni ljudi uvijek pokazivali simpatije – frustriran sam. Nije riječ o tome je li ili nije Sutorina nekada bila ovdje ili ondje. Pa koliko je raznih teritorija samo na Balkanu prije sto godina, ili manje, bilo tu i tamo. Riječ je o populističkom odbijanju pripadanja civilizacijskom poretku, sistemu u kojem se stvari rješavaju dogovorima. Riječ je o pameti koja neće da zna da je solucija Badinterove komisije o granicama egzistencijalno bitna za ovu državu, možda i više nego nekih drugih u komšiluku, da je nepriznavanje tih principa i napad na njih prije 25 godina doveo do krvi ponajviše u BiH. Njih se ne tiče što su legitimne vlasti ove države nakon šest godina visoko-profesionalnih pregovora sa komšijama sa kojima nemamo nikakvih problema, potvrdile, prihvatile i potpisale. Sada na to navaljuje jadni isforsirani ,,patriotizam” koji nam, uz pomoć još jadnijeg dijela medija, oduzima svako pravo na poštivanje izvana. I kažu da hoće u Evropu! A ,,narodni predstavnici”, komični u navodno potpunom neznanju, sada traže da ,,Ustavno-pravna komisija održi javnu raspravu”. Eto i to je razlog zbog kojeg sam kazao da je stanje u BiH jadno i opasno. Razaranje Bosne i na ovaj način, iznutra, zaista je uporan projekat.
Ne precjenjivati značaj svake riječi
MONITOR: Kako će se izbor Kolinde Grabar Kitarović reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
DIZDAREVIĆ: Realnost ovih prostora govori da je mnogo toga u uzajamnim odnosima još uvijek opterećeno prošlošću, ali i da puno toga zavisi od ličnosti. Rano je govoriti šta će prevladati. Nažalost, ni 48 sati nakon proglašenja pobjednika na izborima u Hrvatskoj, i prije inauguracije, nova predsjednica ,,očitovala se” i prema Srbiji i prema BiH usputnim izjavama koje su u BiH i Srbiji doživljene kao mala provokacija. To je naša realnost koje moramo biti svjesni, ali i ne precjenjivati značaj svake riječi. Treba sačekati prije velikih zaključaka.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice