Povežite se sa nama

INTERVJU

VESELIN MILOVIĆ, UREDNIK MONTENEGRINE : Kulturna kapija Crne Gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Portal Montenegrina obilježava značajan jubilej 10 godina postojanja. Kako se došlo na ideju da se pokrene ovaj sajt koji je vremenom postao internet riznica crnogorske kulturne baštine?
MILOVIĆ: Ideja za projekat Montenegrina.net je potekla 2004. godine, od grupe naših ljudi koji žive i rade u dijaspori. Nekako u isto vrijeme osnovano je nevladino udruženje Infomont iz Budve, formirano upravo sa istom idejom da se pokrene sajt sa sadržajima iz crnogorske kulture i na taj način popuni ogromna praznina koja je vladala na internetu kad su u pitanju informacije o Crnoj Gori. Osnivač nevladinog udruženja Infomont Boro Milović stupio je u kontakt sa ljudima iz dijaspore koji nijesu imali mogućnost da adekvatno dopunjuju sajt. Dogovoreno je da Infomont preuzme projekat i nastavi dalji rad. Nakon godinu dana, dakle 2005. preuzeli smo kompletno ažuriranje sajta.

MONITOR: Koliko članaka i iz kojih sve oblasti je objavljeno na portalu?
MILOVIĆ: Ukupan broj priloga (postova) koji je do sad objavljen je nešto veći od 4300. Treba napomenuti da su prilozi od jedne, pa do nekoliko stotina stranica. Iz tih razloga, ova brojka ne daje pravu sliku. Ilustrovaću to primjerom objavljivanja knjige Poruke, nedavno preminulog akademika Čeda Vukovića. Skenirali smo i pripremili za objavljivanje roman od 536 strana. Dakle, jedan prilog a toliko stranica. Kad bi se svi objavljeni prilozi preveli u kucane strane knjige, bio bi to dobar komplet od nekoliko desetina hiljada strana. U prilog tome ide i činjenica da je na portalu pripremljeno i objavljeno preko 25000 fotografija. Zastupljene oblasti na portalu su: arhitektura, književnost, likovna umjetnost, muzika, film i pozorište, humor, satira i karikatura, strip, gastronomija, istorija, dijaspora, antropologija, arheologija, jezik, religija…

MONITOR: Ko je sve učestvovao u stvaranju portala?
MILOVIĆ: Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti. Proteklih 10 godina ostvarili smo nebrojeno mnogo kontakata sa ljudima koji su željeli na različite načine da doprinesu razvoju ovog projekta. Specifičnost interneta između ostalog jeste i u tome što možete da ostvarite kontakt sa velikim brojem ljudi i jako dobro sa njima sarađujete, čak i ako ih nikad nijeste lično upoznali. Potrebno je da postoji nešto što vas veže, što je osnov te saradnje. Naravno, u ovom slučaju je to ljubav prema Crnoj Gori, odnosno želja da se na pravi način predstavi njeno bogato kulturno nasljeđe.

Važno je istaći da svi saradnici, bez obzira na koji način učestvuju u stvaranju portala, (autori tekstova, savjetnici, urednici po oblastima…) rade potpuno volonterski. Uz izvinjenje ako nekog izostavim, nabrojaću samo one koji su u dužem periodu na razne načine doprinijeli razvoju ovog portala. To su: Boro Milović, urednik Montenegrine do 2010, Slobodan Bobo Slovinić, Veljko Rajković, Darko Drljević, Vlado Duletić, Gordan Stojović, Savić Rašović, Zoran Drašković, Stefan Aleksić, Vesna Milović, Dušan Đurović, Vojislav Karas, Ljubeta Labović, Zlata Marjanović, Ramiz Hadžibegović, Dušan Medin, Branislav Borilović, Simon Vučković, Sande Dodevski, Vladimir Kuljača… Izostaviću spisak povremenih saradnika jer bi on bio zaista dugačak.

MONITOR: Koliko su pomagale institucije i da li je bilo pomoći od strane države?
MILOVIĆ: Pomoć institucija se ogledala u donacijama knjiga. Knjige su nam poklonili, na čemu smo im veoma zahvalni, sljedeći donatori: Istorijski institut Crne Gore, Izdavačka produkcija CNP-a, Izdavačka kuća CID, Mediteran reklame Budva, Matica crnogorska, Dušan Đurišić u ime Udruženja crnogorskih pisaca za đecu i mlade i Udruženja književnih prevodilaca Crne Gore, Centralna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević, Institut za crnogorski jezik i književnost. 2008. godine dobili smo podršku Ambasade SAD-a kroz program Democracy commission small grants.

Takođe, 2008. godine dobili smo sredstva na osnovu konkursa od Komisije za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću. To je bila jedina pomoć od države za sve ove godine iako smo se prijavljivali na sve konkurse i redovno dobijali nula eura. Moram naglasiti da smo se suočili sa totalnim nerazumijevanjem države kad je u pitanju prezentovanje crnogorske kulture na internetu. U početku smo mislili da je to neka trenutna i prolazna faza, ali nažalost, kako se kasnije pokazalo, to stanje se održava do današnjeg dana.

Posljedice ovakvog pristupa države su jako negativne i veoma vidljive. Veliki broj korisnika interneta nema pravu informaciju i prepušten je sajtovima na kojima se predstavljanje crnogorske kulture vrši na potpuno pogrešan i zlonamjeran način, od strane onih kojima Crna Gora nije na srcu. Nastavlja se sa prisvajanjem crnogorske kulture i crnogorskih kulturnih stvaralaca, koje je prisutno već decenijama. Navedeni problemi svakim danom su izraženiji, jer se u okruženju sve više koriste nove tehnologije u cilju predstavljanja nacionalnih kultura, što se za Crnu Goru nikako ne može reći.

MONITOR: Imate li podatke o broju posjeta vašeg portala?
MILOVIĆ: U prethodnom periodu imali smo preko 4,5 miliona pristupa našim stranicama. Prelaskom na novu platformu 2011. godine, pristupi pośetilaca stranicama na ,,staroj” Montenegrini nijesu registrovani. Iz tih razloga prikazano stanje je značajno manje od stvarnog broja. Upravo u ovom periodu radimo na rješavanju ovog problema. Mnogi renomirani sajtovi u sve većem broju preuzimaju sadržaje i postavljaju linkove ka prilozima na našem portalu. Za periodični bilten sa novim prilozima na Montenegrini, prijavljeno je više od 1200 korisnika. Facebook stranica Montenegrine ima preko 3400 članova.

MONITOR: Koji članci su najviše čitani?
MILOVIĆ: U burnim vremenima (prije, u toku i nakon referenduma u Crnoj Gori), izrazito su najčitaniji bili članci iz istorije. Članci iz ove oblasti zauzimaju i dalje visoke pozicije, ali ta prevaga nije više toliko izražena. Pośetioci se sve više okreću drugim oblastima, čitaju knjige, gledaju umjetničke radove poznatih crnogorskih umjetnika, putem reportaža upoznaju manje poznate predjele Crne Gore, šire saznanja o našoj dijaspori, upoznaju se sa arheološkim otkrićima, gledaju video zapise (od dokumentarnih emisija do crnogorskih pjesama), opuštaju se uz izvanredne aforizme i karikature, a mogu i spremiti tradicionalna crnogorska jela po receptima sa našeg sajta.

MONITOR: Kakvi su planovi za naredni period?
MILOVIĆ: Kad se borite da održite ovako veliki projekat, da sačuvate njegov kvalitet i nezavisnost, a sve to radite u uslovima ,,kućne radinosti”, kad zavisite od dotrajale informatičke opreme koja je osnov našeg rada, kad vam je budžet godinama na nuli, teško je bilo što planirati.

Mogućnosti portala Montenegrina.net na planu prezentovanja Crne Gore su ogromne. Zbog potpunog izostanka pomoći države, bili smo primorani da neke već značajne djelove ovog projekta stopiramo. Mnoge ideje iz prethodnog perioda, a i nove, najvjerovatnije će ostati samo ideje.

Čak i u takvim uslovima, članovi, saradnici i ljubitelji Montenegrine, nastojaće da ostvare želju koju je u svojoj čestitci povodom 10 godina rada Montenegrine, saopštio uvaženi dr Zoran Drašković ,,Da kulturna kapija Crne Gore nikad ne bude ni priškrinuta, a kamoli zatvorena”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo