Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Svetlana Slapšak, antropološkinja: Političari prave policijske države

Objavljeno prije

na

MONITOR: EU i Zapad su ovih dana izloženi napadima i prijetnjama fundamentalističkih organizacija Al kaide i Islamske države. Izvršioci napada na Charlie Ebdo su ne samo francuski državljani već i rođeni Francuzi. S jedne strane „unutrašnji” terorizam, a s druge pored gnušanja i protesta te okupljanja evropskih lidera u Parizu, ne čuje se nijedan smislen politički odgovor na izazov koji već dugo traje. Očekujete li da će se sem krivičnih mjera i pooštravanja bezbjednosnih kriterija na granicama, osmisliti drugačiji plan Zapada prema izazovu „osvete Islama”?
SLAPŠAK: U Francuskoj je svejedno gde i od koga je građanin rođen: to je jedna od stvari koje ni u Evropi neki ne razumeju, kao što se i poziv za nacionalno jedinstvo odnosi na sve građane: nekadašnji Jugosloveni i današnji Amerikanci bi to ipak morali razumeti bez teškoća. Unutrašnji terorizam je zasnovan na nepoštovanju francuskog ustava i zakona, koji u svom programu ima i Nacionalni Front Le Penove, dakle na razdvajanju građana po etničkom, verskom i drugim kriterijumima „porekla”: između unutrašnjih terorista i domaćih fašista nema prave razlike. Eto vam Orbana, koji u Mađarskoj steže do gušenja medije i slobodu izražavanja, i koji je iz drskog samopokazivanja u Parizu već izvukao poruku o kulturama „koje nisu naše”, odnosno carte blanche da i dalje doslovno istrebljuje Rome… Nedvosmisleno je da političari nemaju više mašte nego da prave policijske države, gde god stignu. Osmisliti drugačiji plan Zapada bio bi, recimo, masovno primanje svih izbeglica iz Afrike, Azije i Evrope – naravno da Evropa može da zaposli milione svojih i tuđih, ali neće, jer taj deo politike kontroliše neuhvatljivo papirno „tržište”, koje uglavnom više nije evropsko…

MONITOR: Zašto to Evropa neće da uradi?
SLAPŠAK: Priliv ljudi bi značio nužno širenje EZ, nove podele rada, novu proizvodnju hrane, nove socijalne odnose, novu kulturu, prekid izolacije i demokratizaciju Istoka Evrope. A „ispražnjeni” delovi sveta pod terorističkim režimima i u ratnim stanjima bi se mogli blokirati već ukidanjem izvoza nafte, koja je ozbiljno pojeftinila, i prestankom izvoza i švercovanja oružja. I pri tome vojske i policije ne bi ostale nezaposlene! Pasivna dekolonizacija bi pomogla žiteljima deprivilegovanih delova sveta da se oslobode eksploatacije i terora koji se plaća od spolja, i gladi i bede iznutra. Kad se društvena situacija uravnoteži, mnogi mladi i stari Evropljani bi otišli da žive tamo…

MONITOR: Da li se koncept multikulturalnosti pokazao promašenim ili bar nedovoljnim za složenost koju zahtijeva život ljudi rasno i vjerski različitih u današnjem evropskom Zapadu, pa i u SAD? On je, čini se, pored očuvanja tradicija nacionalno-vjerskih zajednica, takođe getoizirao te djelove zapadnih društava?
SLAPŠAK: Naprotiv, složenost života zahteva multikulturalnost – a i mnogo je veselije! Svi problemi izlaze iz potrebe vladajućih ekonomskih i političkih grupa, koje traže „priču” da zadovolje neobrazovanog i siromašnog, i u toj priči uvek je kriv neko drugi i različit, „nama stran”. Kapital tako upravlja masama i neutralizuje pobunu, jer se sirotinja stalno tera u sukobe bez smisla, sa sebi sličnima. Posledice te politike, uz ofrljaško liberalno pokazivanje nebrige (za škole, socijalnu zaštitu, laički državni sistem, aktivnu ulogu kulture u društvu) koja se prikazuje kao „sloboda” su – da dobijate geto: kulturno deprivilegovani i nepismeni traže načina da se „ulanče” i prežive, i bez blagotvornog delovanja pismenosti, kulture, društvene sigurnosti i zdravstvene zaštite, oni predvidivo padaju u sasvim nove plemensko-sektaške okvire. Niti je to nacija, niti vera, već pleme+sekta. Nikakve tradicije oni ne čuvaju, već improvizuju u prostoru ignorancije. Tako je mogućno dobiti mlađeg brata Kouachi, koji sasvim američki mlati rukama i glavom u reperskom filmu, ženi se, malo zatvor, malo ulica, ništa škola, radi mizerne poslove i u završnici umire sa skupom opremom (oružje, meci, bomba, odeća) kojom bi, da ju je prodao, mogao osigurati život svoje porodice za dugo vremena.

MONITOR: Angela Merkel je prije nekoliko godina u jednom svom važnom nastupu rekla da je multikulturni model propao, ali nije predložila ništa novo. Danima prije napada u Parizu u istočnom dijelu Njemačke trajali su protesti protiv „islamizacije” Evrope, a bilo je, tvrdi se masovnijih, kontra-protesta u drugim djelovima Njemačke. Da li je opasno prepustiti građanima da u strahu očekuju budućnost?
SLAPŠAK: Misliti da nije opasno znači biti slep, gluv i neodgovoran Evropejac. Merkelovoj je potrebna glasačka masa, u njoj su i nacisti, jer njihovih kandidata na izborima (za sada) ne može biti: potrebno joj je da njena potpora, nemački kapital, ima odrešene ruke u iscrpljivanju Grčke, prinudnom prodajom nemačkog oružja i „merama” kojima se uglavnom vraćaju pare nemačkim bankama, da one ne bi pretrpele štetu. Grčka uporno pomaže nemačkoj privredi i ekonomiji – to je deo tajne nemačkog „uspeha” u krizi. Ukoliko u Grčkoj i Španiji na vlast dođu – i održe svoja obećanja – ljudi koji nameravaju da ne isplaćuju više „dugove” i da zaustave politiku svenarodnog iscrpljivanja, EZ ne bi morala sa strahom da očekuje budućnost. Da dopunim odogovor na prvo pitanje – rad, vrednosti i novac su uveliko promenjeni: „1%” se trudi da obezvredi novac i pokupuje/pokrade sve što može, naročito ključne prirodne resurse, i da se doslovce i oružjem ogradi pred „99%” ostavljajući ih u bedi, prljavštini, bolestima i ratu. To znači i zauzimanje nekih ugodnih teritorija, geografskih područja…Društveni progres za većinu je nesumnjivo u drugačije organizovanoj proizvodnji i zadovoljavanju potreba, u potpunoj dostupnosti informacija, obrazovanja i kulture, a kontrolisanoj globalnosti energije i resursa, u velikim državnim poslovima na korist svima i mnogo razvijenijem slobodno prohodnom „tržištu” međusobnih usluga.

MONITOR: Čini se da SAD vode dosta brutalnu i jednostavnu antiterorističku politiku, bar kada se radi o najvidljivijim potezima države – eliminaciji islamističkih lidera koji su, po njihovim procjenama, vođe terorističkih organizacija, a politika EU nije jasna. I nedavni tragični događaji pokazuju da je ta politika kratkoročna, uz to što je krajnje kontroverzna – ubistva se dešavaju na tuđim teritorijama, nema suđenja, nema međunarodnog prava. Zapadna civilizacija kao da nema odgovor na masovnost terorizma koji podrazumijeva samožrtvovanje terorista u vjeri u onostrano iskupljenje i blaženstvo?
SLAPŠAK: Zapadna civilizacija može pobediti i masovnost i tvrdoglavost terorizma osipanjem društvene osnove terorizma, „potkupljivanjem”, socijalizacijom, pacifikacijom, humanizacijom omladine i onoga što je sama stvorila, deprivilegovanih grupa. Možda negde na horizontu vidite inteligentnog političara, stranku, uticajnu grupu, ponajmanje državu koja bi bila u stanju da išta slično kaže, da i ne govorimo o sprovođenju politike? Zato je mnogo verovatnije da će i umereni slojevi stanovništva planete, izmučeni bedom i besni zbog nejednakosti, preći u razne vrste terorizma…

MONITOR: I naše „regionalne” zemlje su učestvovale u pariskom protestnom maršu. Srpski upravljači su se uključili veoma brižljivo, nadugačko osuđujući organizacije koje su ubile ljude u Parizu. Oni su bili članovi i istaknuti predstavnici političkih, a neki i tzv. paravojnih organizacija koje su učestvovale u sukobima 90-tih čiji su istaknuti lideri optuženi, a neki i osuđeni, za najteže zločine. Kako ocjenjujete njihovu današnju politiku – da li je ona neka vrsta ekskulpacije ili tek najnovija konjunktura?
SLAPŠAK: Oprostite, to je pre svega groteska. Srbija je danas cirkus sociopata i psihopata, sa dreserima – kriminalnim kapitalistima, čistačima – policijom i vojskom, čuvarima životinja – medijima, i publikom, koja je prilepljena na sedišta bedom i zapravo sličnim masovnim ludilom. Možda su higijenski uslovi nešto bolji u sličnom slovenačkom cirkusu, sasvim malčice bolji i u hrvatskom… zamislite ostale. No, problem u Srbiji je najozbiljniji, jer se tu najmanje uopšte govorilo i radilo na odgovornosti za rat. Ipak, posvuda u tzv. regionu vrvi od malih, internetskih, sjajnih lokalnih Šarlija (Zokster, Njuz, Tačno i mnogi drugi): ni razum ni duhovitost nisu izgubljeni, što znači da im treba dati više društvenog prostora – recimo pobunom? I dok na glavnoj sceni srpske političke elite bez prestanka izvode tačke i okupiraju pažnju, država i njeni resursi propadaju i prodaju se. Prodaja sumnjivim špekulantima je glavna i najveća opasnost u celom regionu, ali je i prekid odnosno vraćanje poseda jednostavno, u nekoj budućoj – možda – revolucionarnoj situaciji: nacionalizacija…

Provincijalno glasanje

MONITOR: Tvrdi se da u Srbiji danas nema političke alternative, ali ni respektabilne opozicije, bilo po politici ili uticaju. Poznajete slovenačku politiku i društvo, pa Vas pitam – šta je po Vama dalo toliko glasova sadašnjem premijeru Miru Ceraru koji je stranku, izrazito personalizovanu, formirao pred izbore 2014. i osvojio najviše mjesta u parlamentu?
SLAPŠAK: Opoziciju stvara pokret, ne obrnuto. Čekajmo i nadajmo se. Glasanje na poslednjim izborima u Sloveniji bilo je parohijalno, provincijalno, uplašeno: morao se po svaku cenu izbeći latentni pučista i mogućni diktator, inače pravosnažno osuđeni i čudom kompromisa i korupcije aktivni političar Janša, pa se glasalo za „učtivog dečka iz dobre kuće”. No, u skupštinu je ušla i leva stranka, rezultat pobuna pre dve godine. Doduše, pobrinula se da odmah raščisti sa ostalima na levici, u tipičnom levom maniru…Ali do sada deluju dobro, naredni izbori neće valjda na glasanje privesti uplašene ljude. Što se Cerara tiče, on će ipak morati da razume, nadajmo se, da nije izabran zbog svojih kvaliteta, nego zbog očajnog nadanja: njegovo učenje suviše dugo traje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo