Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR, PISAC I DIPLOMATA: Proizvodnja globalnih neprijatelja

Objavljeno prije

na

Zlatko Dizdararević bio je novinar i urednik u sarajevskim listovima Oslobođenje, Svijet i Nedjelja i njihov dopisnik sa Bliskog Istoka. Pisao je za mnoge svjetske listove. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Objavio je osam knjiga, član je PEN-a BiH.

Na početku intervjua za Monitor zamolili smo ga da kao dobar poznavalac islamskog svijeta, prokomentariše stavove Umberta Eka povodom terorističkog napada u Parizu da „islamska država želi da zavlada svijetom, to je novi nacizam” i filozofa Cvetana Todorova da su „teroristi ubice koji bi željeli da stvore jaz između muslimana i zapadnog svijeta”.
DIZDAREVIĆ: Nije, po mom mišljenju, odgovor na složeno pitanje samo u dva ponuđena stava, ma koliko su oba mišljenja u izvjesnoj mjeri tačna. Takozvana islamska država jeste, pojednostavljeno kazano, jedna vrsta novog nacizma. Tačno je i da su teroristi ubice i da im je san da govore u ime čitavog islama. Ipak, ne smije se zaboraviti da je islam religija, a islamizam ideologija koja koristi religiju za postizanje raznih ciljeva koji sa vjerom nemaju veze. Pitanje koje malo ko postavlja je slijedeće: Ko je, sa kakvim ciljevima, sredstvima i metodama pokrenuo tu lavinu ekstremizma i porodio, uz ostale, ISIL kao glavnu snagu destabilizacije ne samo na Bliskom Istoku, zaklanjajući se iza religije. Da li se terorizam prelio u Evropu odjednom i samo zato što je islam neka ,,zla religija”, ili treba propitati uzroke i povode u širem kontekstu. Charlie Hebdo je tragična krvava teroristička storija, ali nije ona ni početak ni kraj svega. Pariske ubice su treća generacija muslimana u Francuskoj. Istorija terorizma ne počinje, kako se hoće kazati, od 11. septembra u Americi, zaboravljajući Alžir, Pakistan, Afganistan, Bin Ladena, Irak, Siriju, Zarkavija, sada Bagdadija, ,,kalifat”. Treba pogledati ko ih je stvorio, iz kojih razloga i za koje potrebe, čega je sve to rezultat. I ko iz svega ovoga profitira? Veoma smo skloni da ,,znamo” ko, kada i gdje, a da ne postavimo i pravo pitanje – zašto? Globalni neprijatelji se u svijetu proizvode, ne padaju s neba. I mimo islama, tu istinu možemo danas jasno da prepoznamo i na terenu storije o Ukrajini, u kojoj je Ukrajina samo igračka. Tako je i sa Sirijom, Irakom, Palestinom, ali i Afrikom itd.

MONITOR: Kakve će posljedice imati teroristički napad u Parizu na dalje odnose između Zapada i islamskog svijeta?
DIZDAREVIĆ: Posljedice se već vide i iz njih se, po meni, lako može iščitati ko je profitirao u svemu i kome je to, u cijelom lancu odgovaralo. Snažno jača ekstremna desnica na Zapadu na tezi o terorizmu stranaca, najviše muslimana. Antiislamska Pegida u Njemačkoj i slični imaju nove argumente za sebe. I u Evropi, ali i na Istoku, razum će se povući pred ,,argumentima” tzv. čvrste ruke. Frustracija muslimana u Evropi koji nisu islamisti takođe će biti pojačana. Sve je to novi teren za ekstremizam. Na globalnom političkom planu intervencionizam će dobiti nove argumente pred dijalogom i diplomatijom, a ruke će trljati oni što od svega toga prave korporativni interes i biznis. Živimo u vremenu u kojem duh mira i koegzistencije nestaje. Poredak kakvog smo poznavali se urušava, sistem vrijednosti se potpuno promijenio. Rat i sila postaju biznis, a mir se biznisu ,,ne isplati”. Ogromna frustracija poniženih pretvara se u novu energiju i rata i terorizma, ali i u bazu za regrutovanje ekstremista.

MONITOR: Sve se češće govori da će cijela Evropa biti paralisana strahom od terorizma i o nekoj vrsti rata svjetova. Je li taj strah opravdan?
DIZDAREVIĆ: Paralize Evrope neće biti samo zato što će je proizvesti terorizam. Evropa mora da se pozabavi istinskim pitanjem, recimo kome pripada francuska omladina arapskog porijekla ako ne osjeća pripadnost Francuskoj. Gospođa Merkel je rekla glasno, ne tako davno, da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Ali šta je alternativa u toj zemlji gdje Arapi nisu ni jedan posto, a desničari u ime antiislama izlaze na ulice. Mogu li se preko Natanijahua slati mirovne poruke. Da li je Francuska danas doista zemlja realizovane ,,slobode, jednakosti, bratstva”. Plašim se da Evropa čak i ne shvata da igra tuđe velike korporativne igre u široj planetarnoj geostrategiji energije i prostora i u tome ide naruku nekim interesima koji poništavaju njene univerzalne vrijednosti. Terorizam koji posmatramo danas na planeti je mnogo prije posljedica, sa ciljem da bude uzrok daljeg upravljanja destabilizacijom kao krajnjim interesom najmoćnijih. Sve je realnost u bjesomučnoj borbi za resurse i profit.

MONITOR: Nedavno su mediji objavili da se u svijetu trenutno vodi 37 ratova. Da li se može reći da je nezvanično počeo treći svjetski rat ?
DIZDAREVIĆ: Nije počeo. Približno ovoliko ratova se u svijetu vodi od Drugog svjetskog rata do danas stalno. Samo je Francuska od 1960. do danas vojno ,,intervenisala” u svijetu više od trideset puta. A znamo da u tome oni nisu šampioni. Problem je danas neobjavljeni hladni rat, po mnogo čemu opasniji od onog bivšeg u kojem su se jasno znale podjele, linije kontrole interesa i razgraničenja. A hladni rat je krajnje opasna i sofisticirana vojno-politička igra za koju su potrebni veliki igrači. Većina ovih današnjih nisu tog kalibra. Treći svjetski rat može imati samo poražene, bez pobjednika. Valjda će to, u konačnici loši ,,kockari” shvatiti.

MONITOR: Otkud toliko nasilja danas širom svijeta, šta mu je glavni uzrok?
DIZDAREVIĆ: U samo jednoj generaciji planeta narasta za tri do četiri milijarde stanovnika, na manje –više istoj količini energije, vode i hrane. Odavno je krenuo brutalni lov na te resurse. On se ne može dobiti u okviru ranijeg, humanijeg i pravednijeg međunarodnog poretka, već čistom silom. Ta se sila legitimiše i kroz novi poredak, na temeljima srušenog starog. Suverenitet, granice, pravo na vlastiti sistem unutar država, ništa to više ne važi za najmoćnije. Sila je de facto priznata čak i u UN-u, EU itd. Pogledajmo samo ko, gdje i uz kakvu ,,argumentaciju” ruši države po svijetu. To je okvir koji, uz ubrzana raslojavanja, između ogromne manjine bogatih i ogromne većine koji dramatično siromaše, jeste temeljni razlog za stvaranje svijeta nasilja, od porodice preko korporacija do političkih vrhova. Nasilje postaje mentalitet i politika.

MONITOR: Vratimo se domaćem terenu. Kako biste ukratko opisali stanje u BiH?
DIZDAREVIĆ: Stanje je jadno i opasno. Razloga je, ukratko, nekoliko jasnih. Ne postoji država na svijetu koja bi mogla funkcionisati sa ovakvim ustavno-pravnim konceptom kakav mi imamo. Sistem je naprosto zasnovan na mehanizmima podjela i blokada, bez ikakvih mehanizama ujedinjavanja i deblokada. Vode ga stranke koje su, u principu, učestvovale u konceptu razaranja države i u okviru istog mentalnog sklopa vladaju i danas. I nakon 25 godina vladaju isti koji su između sebe ratovali. Obogaćeni i odlučni da održe status quo. Stranci ih smatraju svojim partnerima ovdje. Zaluđeni i u tri krda podijeljeni narod, ustavno sveden na isključivo vjersko-etnički identitet, stalno produžava mandat tom ludilu. Pamet i znanje su neprijatelji, obrazovanje poniženo, a evropski put za korumpirane “lidere” je čista prijetnja. Evropa je, nesposobna da reaguje, ostavila ovaj prostor drugima koji su se efikasno ubacili. Kada postanemo njen bezbjednosni problem, a postajemo, probudiće se – kasno kao uvijek.

MONITOR: Mediji javljaju da se pripremaju novi protesti u BiH. O čemu se radi?
DIZDAREVIĆ: Sve ovo ne može više pod kožu. Takozvana država se iz dana u dan sunovraćuje, ljudi više zaista nemaju od čega da žive, a pri tome su dnevno izloženi ponižavanju bahatošću, korumpiranošću, nezajažljivošću tzv. lidera. Pljačka svega što je vrijedilo u ovoj zemlji neviđena je po svojoj brutalnosti, i ništa. Uoči Nove godine sam pred kontejnerom za smeće vidio dvojicu mojih gimnazijskih profesora. Jedan je zavirivao u kontejner, a drugi mu veli: ,,Nema ti tu ništa od hrane, oni koji je bacaju otišli su u Istanbul i Dubai za Novu…” Eto, o tome se radi. Problem je što eksploziju ulice redovno neko organizovan sa strane ukrade u svoju korist, ako ih već sam i ne inicira, pa dobijemo ono što su razna razorna ,,proljeća” unaokolo po svijetu.

Razaranje Bosne iznutra

MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIZDAREVIĆ: Iskreno, kao čovjek koji je bio ambasador ove zemlje u dva navrata, kao Bosanac i Hercegovac koji želi da ima dignitet Evropljanina, legaliste, građanina države prema kojoj su normalni ljudi uvijek pokazivali simpatije – frustriran sam. Nije riječ o tome je li ili nije Sutorina nekada bila ovdje ili ondje. Pa koliko je raznih teritorija samo na Balkanu prije sto godina, ili manje, bilo tu i tamo. Riječ je o populističkom odbijanju pripadanja civilizacijskom poretku, sistemu u kojem se stvari rješavaju dogovorima. Riječ je o pameti koja neće da zna da je solucija Badinterove komisije o granicama egzistencijalno bitna za ovu državu, možda i više nego nekih drugih u komšiluku, da je nepriznavanje tih principa i napad na njih prije 25 godina doveo do krvi ponajviše u BiH. Njih se ne tiče što su legitimne vlasti ove države nakon šest godina visoko-profesionalnih pregovora sa komšijama sa kojima nemamo nikakvih problema, potvrdile, prihvatile i potpisale. Sada na to navaljuje jadni isforsirani ,,patriotizam” koji nam, uz pomoć još jadnijeg dijela medija, oduzima svako pravo na poštivanje izvana. I kažu da hoće u Evropu! A ,,narodni predstavnici”, komični u navodno potpunom neznanju, sada traže da ,,Ustavno-pravna komisija održi javnu raspravu”. Eto i to je razlog zbog kojeg sam kazao da je stanje u BiH jadno i opasno. Razaranje Bosne i na ovaj način, iznutra, zaista je uporan projekat.

Ne precjenjivati značaj svake riječi

MONITOR: Kako će se izbor Kolinde Grabar Kitarović reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
DIZDAREVIĆ: Realnost ovih prostora govori da je mnogo toga u uzajamnim odnosima još uvijek opterećeno prošlošću, ali i da puno toga zavisi od ličnosti. Rano je govoriti šta će prevladati. Nažalost, ni 48 sati nakon proglašenja pobjednika na izborima u Hrvatskoj, i prije inauguracije, nova predsjednica ,,očitovala se” i prema Srbiji i prema BiH usputnim izjavama koje su u BiH i Srbiji doživljene kao mala provokacija. To je naša realnost koje moramo biti svjesni, ali i ne precjenjivati značaj svake riječi. Treba sačekati prije velikih zaključaka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo