Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR, PISAC I DIPLOMATA: Proizvodnja globalnih neprijatelja

Objavljeno prije

na

Zlatko Dizdararević bio je novinar i urednik u sarajevskim listovima Oslobođenje, Svijet i Nedjelja i njihov dopisnik sa Bliskog Istoka. Pisao je za mnoge svjetske listove. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Objavio je osam knjiga, član je PEN-a BiH.

Na početku intervjua za Monitor zamolili smo ga da kao dobar poznavalac islamskog svijeta, prokomentariše stavove Umberta Eka povodom terorističkog napada u Parizu da „islamska država želi da zavlada svijetom, to je novi nacizam” i filozofa Cvetana Todorova da su „teroristi ubice koji bi željeli da stvore jaz između muslimana i zapadnog svijeta”.
DIZDAREVIĆ: Nije, po mom mišljenju, odgovor na složeno pitanje samo u dva ponuđena stava, ma koliko su oba mišljenja u izvjesnoj mjeri tačna. Takozvana islamska država jeste, pojednostavljeno kazano, jedna vrsta novog nacizma. Tačno je i da su teroristi ubice i da im je san da govore u ime čitavog islama. Ipak, ne smije se zaboraviti da je islam religija, a islamizam ideologija koja koristi religiju za postizanje raznih ciljeva koji sa vjerom nemaju veze. Pitanje koje malo ko postavlja je slijedeće: Ko je, sa kakvim ciljevima, sredstvima i metodama pokrenuo tu lavinu ekstremizma i porodio, uz ostale, ISIL kao glavnu snagu destabilizacije ne samo na Bliskom Istoku, zaklanjajući se iza religije. Da li se terorizam prelio u Evropu odjednom i samo zato što je islam neka ,,zla religija”, ili treba propitati uzroke i povode u širem kontekstu. Charlie Hebdo je tragična krvava teroristička storija, ali nije ona ni početak ni kraj svega. Pariske ubice su treća generacija muslimana u Francuskoj. Istorija terorizma ne počinje, kako se hoće kazati, od 11. septembra u Americi, zaboravljajući Alžir, Pakistan, Afganistan, Bin Ladena, Irak, Siriju, Zarkavija, sada Bagdadija, ,,kalifat”. Treba pogledati ko ih je stvorio, iz kojih razloga i za koje potrebe, čega je sve to rezultat. I ko iz svega ovoga profitira? Veoma smo skloni da ,,znamo” ko, kada i gdje, a da ne postavimo i pravo pitanje – zašto? Globalni neprijatelji se u svijetu proizvode, ne padaju s neba. I mimo islama, tu istinu možemo danas jasno da prepoznamo i na terenu storije o Ukrajini, u kojoj je Ukrajina samo igračka. Tako je i sa Sirijom, Irakom, Palestinom, ali i Afrikom itd.

MONITOR: Kakve će posljedice imati teroristički napad u Parizu na dalje odnose između Zapada i islamskog svijeta?
DIZDAREVIĆ: Posljedice se već vide i iz njih se, po meni, lako može iščitati ko je profitirao u svemu i kome je to, u cijelom lancu odgovaralo. Snažno jača ekstremna desnica na Zapadu na tezi o terorizmu stranaca, najviše muslimana. Antiislamska Pegida u Njemačkoj i slični imaju nove argumente za sebe. I u Evropi, ali i na Istoku, razum će se povući pred ,,argumentima” tzv. čvrste ruke. Frustracija muslimana u Evropi koji nisu islamisti takođe će biti pojačana. Sve je to novi teren za ekstremizam. Na globalnom političkom planu intervencionizam će dobiti nove argumente pred dijalogom i diplomatijom, a ruke će trljati oni što od svega toga prave korporativni interes i biznis. Živimo u vremenu u kojem duh mira i koegzistencije nestaje. Poredak kakvog smo poznavali se urušava, sistem vrijednosti se potpuno promijenio. Rat i sila postaju biznis, a mir se biznisu ,,ne isplati”. Ogromna frustracija poniženih pretvara se u novu energiju i rata i terorizma, ali i u bazu za regrutovanje ekstremista.

MONITOR: Sve se češće govori da će cijela Evropa biti paralisana strahom od terorizma i o nekoj vrsti rata svjetova. Je li taj strah opravdan?
DIZDAREVIĆ: Paralize Evrope neće biti samo zato što će je proizvesti terorizam. Evropa mora da se pozabavi istinskim pitanjem, recimo kome pripada francuska omladina arapskog porijekla ako ne osjeća pripadnost Francuskoj. Gospođa Merkel je rekla glasno, ne tako davno, da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Ali šta je alternativa u toj zemlji gdje Arapi nisu ni jedan posto, a desničari u ime antiislama izlaze na ulice. Mogu li se preko Natanijahua slati mirovne poruke. Da li je Francuska danas doista zemlja realizovane ,,slobode, jednakosti, bratstva”. Plašim se da Evropa čak i ne shvata da igra tuđe velike korporativne igre u široj planetarnoj geostrategiji energije i prostora i u tome ide naruku nekim interesima koji poništavaju njene univerzalne vrijednosti. Terorizam koji posmatramo danas na planeti je mnogo prije posljedica, sa ciljem da bude uzrok daljeg upravljanja destabilizacijom kao krajnjim interesom najmoćnijih. Sve je realnost u bjesomučnoj borbi za resurse i profit.

MONITOR: Nedavno su mediji objavili da se u svijetu trenutno vodi 37 ratova. Da li se može reći da je nezvanično počeo treći svjetski rat ?
DIZDAREVIĆ: Nije počeo. Približno ovoliko ratova se u svijetu vodi od Drugog svjetskog rata do danas stalno. Samo je Francuska od 1960. do danas vojno ,,intervenisala” u svijetu više od trideset puta. A znamo da u tome oni nisu šampioni. Problem je danas neobjavljeni hladni rat, po mnogo čemu opasniji od onog bivšeg u kojem su se jasno znale podjele, linije kontrole interesa i razgraničenja. A hladni rat je krajnje opasna i sofisticirana vojno-politička igra za koju su potrebni veliki igrači. Većina ovih današnjih nisu tog kalibra. Treći svjetski rat može imati samo poražene, bez pobjednika. Valjda će to, u konačnici loši ,,kockari” shvatiti.

MONITOR: Otkud toliko nasilja danas širom svijeta, šta mu je glavni uzrok?
DIZDAREVIĆ: U samo jednoj generaciji planeta narasta za tri do četiri milijarde stanovnika, na manje –više istoj količini energije, vode i hrane. Odavno je krenuo brutalni lov na te resurse. On se ne može dobiti u okviru ranijeg, humanijeg i pravednijeg međunarodnog poretka, već čistom silom. Ta se sila legitimiše i kroz novi poredak, na temeljima srušenog starog. Suverenitet, granice, pravo na vlastiti sistem unutar država, ništa to više ne važi za najmoćnije. Sila je de facto priznata čak i u UN-u, EU itd. Pogledajmo samo ko, gdje i uz kakvu ,,argumentaciju” ruši države po svijetu. To je okvir koji, uz ubrzana raslojavanja, između ogromne manjine bogatih i ogromne većine koji dramatično siromaše, jeste temeljni razlog za stvaranje svijeta nasilja, od porodice preko korporacija do političkih vrhova. Nasilje postaje mentalitet i politika.

MONITOR: Vratimo se domaćem terenu. Kako biste ukratko opisali stanje u BiH?
DIZDAREVIĆ: Stanje je jadno i opasno. Razloga je, ukratko, nekoliko jasnih. Ne postoji država na svijetu koja bi mogla funkcionisati sa ovakvim ustavno-pravnim konceptom kakav mi imamo. Sistem je naprosto zasnovan na mehanizmima podjela i blokada, bez ikakvih mehanizama ujedinjavanja i deblokada. Vode ga stranke koje su, u principu, učestvovale u konceptu razaranja države i u okviru istog mentalnog sklopa vladaju i danas. I nakon 25 godina vladaju isti koji su između sebe ratovali. Obogaćeni i odlučni da održe status quo. Stranci ih smatraju svojim partnerima ovdje. Zaluđeni i u tri krda podijeljeni narod, ustavno sveden na isključivo vjersko-etnički identitet, stalno produžava mandat tom ludilu. Pamet i znanje su neprijatelji, obrazovanje poniženo, a evropski put za korumpirane “lidere” je čista prijetnja. Evropa je, nesposobna da reaguje, ostavila ovaj prostor drugima koji su se efikasno ubacili. Kada postanemo njen bezbjednosni problem, a postajemo, probudiće se – kasno kao uvijek.

MONITOR: Mediji javljaju da se pripremaju novi protesti u BiH. O čemu se radi?
DIZDAREVIĆ: Sve ovo ne može više pod kožu. Takozvana država se iz dana u dan sunovraćuje, ljudi više zaista nemaju od čega da žive, a pri tome su dnevno izloženi ponižavanju bahatošću, korumpiranošću, nezajažljivošću tzv. lidera. Pljačka svega što je vrijedilo u ovoj zemlji neviđena je po svojoj brutalnosti, i ništa. Uoči Nove godine sam pred kontejnerom za smeće vidio dvojicu mojih gimnazijskih profesora. Jedan je zavirivao u kontejner, a drugi mu veli: ,,Nema ti tu ništa od hrane, oni koji je bacaju otišli su u Istanbul i Dubai za Novu…” Eto, o tome se radi. Problem je što eksploziju ulice redovno neko organizovan sa strane ukrade u svoju korist, ako ih već sam i ne inicira, pa dobijemo ono što su razna razorna ,,proljeća” unaokolo po svijetu.

Razaranje Bosne iznutra

MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIZDAREVIĆ: Iskreno, kao čovjek koji je bio ambasador ove zemlje u dva navrata, kao Bosanac i Hercegovac koji želi da ima dignitet Evropljanina, legaliste, građanina države prema kojoj su normalni ljudi uvijek pokazivali simpatije – frustriran sam. Nije riječ o tome je li ili nije Sutorina nekada bila ovdje ili ondje. Pa koliko je raznih teritorija samo na Balkanu prije sto godina, ili manje, bilo tu i tamo. Riječ je o populističkom odbijanju pripadanja civilizacijskom poretku, sistemu u kojem se stvari rješavaju dogovorima. Riječ je o pameti koja neće da zna da je solucija Badinterove komisije o granicama egzistencijalno bitna za ovu državu, možda i više nego nekih drugih u komšiluku, da je nepriznavanje tih principa i napad na njih prije 25 godina doveo do krvi ponajviše u BiH. Njih se ne tiče što su legitimne vlasti ove države nakon šest godina visoko-profesionalnih pregovora sa komšijama sa kojima nemamo nikakvih problema, potvrdile, prihvatile i potpisale. Sada na to navaljuje jadni isforsirani ,,patriotizam” koji nam, uz pomoć još jadnijeg dijela medija, oduzima svako pravo na poštivanje izvana. I kažu da hoće u Evropu! A ,,narodni predstavnici”, komični u navodno potpunom neznanju, sada traže da ,,Ustavno-pravna komisija održi javnu raspravu”. Eto i to je razlog zbog kojeg sam kazao da je stanje u BiH jadno i opasno. Razaranje Bosne i na ovaj način, iznutra, zaista je uporan projekat.

Ne precjenjivati značaj svake riječi

MONITOR: Kako će se izbor Kolinde Grabar Kitarović reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
DIZDAREVIĆ: Realnost ovih prostora govori da je mnogo toga u uzajamnim odnosima još uvijek opterećeno prošlošću, ali i da puno toga zavisi od ličnosti. Rano je govoriti šta će prevladati. Nažalost, ni 48 sati nakon proglašenja pobjednika na izborima u Hrvatskoj, i prije inauguracije, nova predsjednica ,,očitovala se” i prema Srbiji i prema BiH usputnim izjavama koje su u BiH i Srbiji doživljene kao mala provokacija. To je naša realnost koje moramo biti svjesni, ali i ne precjenjivati značaj svake riječi. Treba sačekati prije velikih zaključaka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo