Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR, PISAC I DIPLOMATA: Proizvodnja globalnih neprijatelja

Objavljeno prije

na

Zlatko Dizdararević bio je novinar i urednik u sarajevskim listovima Oslobođenje, Svijet i Nedjelja i njihov dopisnik sa Bliskog Istoka. Pisao je za mnoge svjetske listove. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Objavio je osam knjiga, član je PEN-a BiH.

Na početku intervjua za Monitor zamolili smo ga da kao dobar poznavalac islamskog svijeta, prokomentariše stavove Umberta Eka povodom terorističkog napada u Parizu da „islamska država želi da zavlada svijetom, to je novi nacizam” i filozofa Cvetana Todorova da su „teroristi ubice koji bi željeli da stvore jaz između muslimana i zapadnog svijeta”.
DIZDAREVIĆ: Nije, po mom mišljenju, odgovor na složeno pitanje samo u dva ponuđena stava, ma koliko su oba mišljenja u izvjesnoj mjeri tačna. Takozvana islamska država jeste, pojednostavljeno kazano, jedna vrsta novog nacizma. Tačno je i da su teroristi ubice i da im je san da govore u ime čitavog islama. Ipak, ne smije se zaboraviti da je islam religija, a islamizam ideologija koja koristi religiju za postizanje raznih ciljeva koji sa vjerom nemaju veze. Pitanje koje malo ko postavlja je slijedeće: Ko je, sa kakvim ciljevima, sredstvima i metodama pokrenuo tu lavinu ekstremizma i porodio, uz ostale, ISIL kao glavnu snagu destabilizacije ne samo na Bliskom Istoku, zaklanjajući se iza religije. Da li se terorizam prelio u Evropu odjednom i samo zato što je islam neka ,,zla religija”, ili treba propitati uzroke i povode u širem kontekstu. Charlie Hebdo je tragična krvava teroristička storija, ali nije ona ni početak ni kraj svega. Pariske ubice su treća generacija muslimana u Francuskoj. Istorija terorizma ne počinje, kako se hoće kazati, od 11. septembra u Americi, zaboravljajući Alžir, Pakistan, Afganistan, Bin Ladena, Irak, Siriju, Zarkavija, sada Bagdadija, ,,kalifat”. Treba pogledati ko ih je stvorio, iz kojih razloga i za koje potrebe, čega je sve to rezultat. I ko iz svega ovoga profitira? Veoma smo skloni da ,,znamo” ko, kada i gdje, a da ne postavimo i pravo pitanje – zašto? Globalni neprijatelji se u svijetu proizvode, ne padaju s neba. I mimo islama, tu istinu možemo danas jasno da prepoznamo i na terenu storije o Ukrajini, u kojoj je Ukrajina samo igračka. Tako je i sa Sirijom, Irakom, Palestinom, ali i Afrikom itd.

MONITOR: Kakve će posljedice imati teroristički napad u Parizu na dalje odnose između Zapada i islamskog svijeta?
DIZDAREVIĆ: Posljedice se već vide i iz njih se, po meni, lako može iščitati ko je profitirao u svemu i kome je to, u cijelom lancu odgovaralo. Snažno jača ekstremna desnica na Zapadu na tezi o terorizmu stranaca, najviše muslimana. Antiislamska Pegida u Njemačkoj i slični imaju nove argumente za sebe. I u Evropi, ali i na Istoku, razum će se povući pred ,,argumentima” tzv. čvrste ruke. Frustracija muslimana u Evropi koji nisu islamisti takođe će biti pojačana. Sve je to novi teren za ekstremizam. Na globalnom političkom planu intervencionizam će dobiti nove argumente pred dijalogom i diplomatijom, a ruke će trljati oni što od svega toga prave korporativni interes i biznis. Živimo u vremenu u kojem duh mira i koegzistencije nestaje. Poredak kakvog smo poznavali se urušava, sistem vrijednosti se potpuno promijenio. Rat i sila postaju biznis, a mir se biznisu ,,ne isplati”. Ogromna frustracija poniženih pretvara se u novu energiju i rata i terorizma, ali i u bazu za regrutovanje ekstremista.

MONITOR: Sve se češće govori da će cijela Evropa biti paralisana strahom od terorizma i o nekoj vrsti rata svjetova. Je li taj strah opravdan?
DIZDAREVIĆ: Paralize Evrope neće biti samo zato što će je proizvesti terorizam. Evropa mora da se pozabavi istinskim pitanjem, recimo kome pripada francuska omladina arapskog porijekla ako ne osjeća pripadnost Francuskoj. Gospođa Merkel je rekla glasno, ne tako davno, da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Ali šta je alternativa u toj zemlji gdje Arapi nisu ni jedan posto, a desničari u ime antiislama izlaze na ulice. Mogu li se preko Natanijahua slati mirovne poruke. Da li je Francuska danas doista zemlja realizovane ,,slobode, jednakosti, bratstva”. Plašim se da Evropa čak i ne shvata da igra tuđe velike korporativne igre u široj planetarnoj geostrategiji energije i prostora i u tome ide naruku nekim interesima koji poništavaju njene univerzalne vrijednosti. Terorizam koji posmatramo danas na planeti je mnogo prije posljedica, sa ciljem da bude uzrok daljeg upravljanja destabilizacijom kao krajnjim interesom najmoćnijih. Sve je realnost u bjesomučnoj borbi za resurse i profit.

MONITOR: Nedavno su mediji objavili da se u svijetu trenutno vodi 37 ratova. Da li se može reći da je nezvanično počeo treći svjetski rat ?
DIZDAREVIĆ: Nije počeo. Približno ovoliko ratova se u svijetu vodi od Drugog svjetskog rata do danas stalno. Samo je Francuska od 1960. do danas vojno ,,intervenisala” u svijetu više od trideset puta. A znamo da u tome oni nisu šampioni. Problem je danas neobjavljeni hladni rat, po mnogo čemu opasniji od onog bivšeg u kojem su se jasno znale podjele, linije kontrole interesa i razgraničenja. A hladni rat je krajnje opasna i sofisticirana vojno-politička igra za koju su potrebni veliki igrači. Većina ovih današnjih nisu tog kalibra. Treći svjetski rat može imati samo poražene, bez pobjednika. Valjda će to, u konačnici loši ,,kockari” shvatiti.

MONITOR: Otkud toliko nasilja danas širom svijeta, šta mu je glavni uzrok?
DIZDAREVIĆ: U samo jednoj generaciji planeta narasta za tri do četiri milijarde stanovnika, na manje –više istoj količini energije, vode i hrane. Odavno je krenuo brutalni lov na te resurse. On se ne može dobiti u okviru ranijeg, humanijeg i pravednijeg međunarodnog poretka, već čistom silom. Ta se sila legitimiše i kroz novi poredak, na temeljima srušenog starog. Suverenitet, granice, pravo na vlastiti sistem unutar država, ništa to više ne važi za najmoćnije. Sila je de facto priznata čak i u UN-u, EU itd. Pogledajmo samo ko, gdje i uz kakvu ,,argumentaciju” ruši države po svijetu. To je okvir koji, uz ubrzana raslojavanja, između ogromne manjine bogatih i ogromne većine koji dramatično siromaše, jeste temeljni razlog za stvaranje svijeta nasilja, od porodice preko korporacija do političkih vrhova. Nasilje postaje mentalitet i politika.

MONITOR: Vratimo se domaćem terenu. Kako biste ukratko opisali stanje u BiH?
DIZDAREVIĆ: Stanje je jadno i opasno. Razloga je, ukratko, nekoliko jasnih. Ne postoji država na svijetu koja bi mogla funkcionisati sa ovakvim ustavno-pravnim konceptom kakav mi imamo. Sistem je naprosto zasnovan na mehanizmima podjela i blokada, bez ikakvih mehanizama ujedinjavanja i deblokada. Vode ga stranke koje su, u principu, učestvovale u konceptu razaranja države i u okviru istog mentalnog sklopa vladaju i danas. I nakon 25 godina vladaju isti koji su između sebe ratovali. Obogaćeni i odlučni da održe status quo. Stranci ih smatraju svojim partnerima ovdje. Zaluđeni i u tri krda podijeljeni narod, ustavno sveden na isključivo vjersko-etnički identitet, stalno produžava mandat tom ludilu. Pamet i znanje su neprijatelji, obrazovanje poniženo, a evropski put za korumpirane “lidere” je čista prijetnja. Evropa je, nesposobna da reaguje, ostavila ovaj prostor drugima koji su se efikasno ubacili. Kada postanemo njen bezbjednosni problem, a postajemo, probudiće se – kasno kao uvijek.

MONITOR: Mediji javljaju da se pripremaju novi protesti u BiH. O čemu se radi?
DIZDAREVIĆ: Sve ovo ne može više pod kožu. Takozvana država se iz dana u dan sunovraćuje, ljudi više zaista nemaju od čega da žive, a pri tome su dnevno izloženi ponižavanju bahatošću, korumpiranošću, nezajažljivošću tzv. lidera. Pljačka svega što je vrijedilo u ovoj zemlji neviđena je po svojoj brutalnosti, i ništa. Uoči Nove godine sam pred kontejnerom za smeće vidio dvojicu mojih gimnazijskih profesora. Jedan je zavirivao u kontejner, a drugi mu veli: ,,Nema ti tu ništa od hrane, oni koji je bacaju otišli su u Istanbul i Dubai za Novu…” Eto, o tome se radi. Problem je što eksploziju ulice redovno neko organizovan sa strane ukrade u svoju korist, ako ih već sam i ne inicira, pa dobijemo ono što su razna razorna ,,proljeća” unaokolo po svijetu.

Razaranje Bosne iznutra

MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIZDAREVIĆ: Iskreno, kao čovjek koji je bio ambasador ove zemlje u dva navrata, kao Bosanac i Hercegovac koji želi da ima dignitet Evropljanina, legaliste, građanina države prema kojoj su normalni ljudi uvijek pokazivali simpatije – frustriran sam. Nije riječ o tome je li ili nije Sutorina nekada bila ovdje ili ondje. Pa koliko je raznih teritorija samo na Balkanu prije sto godina, ili manje, bilo tu i tamo. Riječ je o populističkom odbijanju pripadanja civilizacijskom poretku, sistemu u kojem se stvari rješavaju dogovorima. Riječ je o pameti koja neće da zna da je solucija Badinterove komisije o granicama egzistencijalno bitna za ovu državu, možda i više nego nekih drugih u komšiluku, da je nepriznavanje tih principa i napad na njih prije 25 godina doveo do krvi ponajviše u BiH. Njih se ne tiče što su legitimne vlasti ove države nakon šest godina visoko-profesionalnih pregovora sa komšijama sa kojima nemamo nikakvih problema, potvrdile, prihvatile i potpisale. Sada na to navaljuje jadni isforsirani ,,patriotizam” koji nam, uz pomoć još jadnijeg dijela medija, oduzima svako pravo na poštivanje izvana. I kažu da hoće u Evropu! A ,,narodni predstavnici”, komični u navodno potpunom neznanju, sada traže da ,,Ustavno-pravna komisija održi javnu raspravu”. Eto i to je razlog zbog kojeg sam kazao da je stanje u BiH jadno i opasno. Razaranje Bosne i na ovaj način, iznutra, zaista je uporan projekat.

Ne precjenjivati značaj svake riječi

MONITOR: Kako će se izbor Kolinde Grabar Kitarović reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
DIZDAREVIĆ: Realnost ovih prostora govori da je mnogo toga u uzajamnim odnosima još uvijek opterećeno prošlošću, ali i da puno toga zavisi od ličnosti. Rano je govoriti šta će prevladati. Nažalost, ni 48 sati nakon proglašenja pobjednika na izborima u Hrvatskoj, i prije inauguracije, nova predsjednica ,,očitovala se” i prema Srbiji i prema BiH usputnim izjavama koje su u BiH i Srbiji doživljene kao mala provokacija. To je naša realnost koje moramo biti svjesni, ali i ne precjenjivati značaj svake riječi. Treba sačekati prije velikih zaključaka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo