Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR, PISAC I DIPLOMATA: Proizvodnja globalnih neprijatelja

Objavljeno prije

na

Zlatko Dizdararević bio je novinar i urednik u sarajevskim listovima Oslobođenje, Svijet i Nedjelja i njihov dopisnik sa Bliskog Istoka. Pisao je za mnoge svjetske listove. Bio je ambasador BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Objavio je osam knjiga, član je PEN-a BiH.

Na početku intervjua za Monitor zamolili smo ga da kao dobar poznavalac islamskog svijeta, prokomentariše stavove Umberta Eka povodom terorističkog napada u Parizu da „islamska država želi da zavlada svijetom, to je novi nacizam” i filozofa Cvetana Todorova da su „teroristi ubice koji bi željeli da stvore jaz između muslimana i zapadnog svijeta”.
DIZDAREVIĆ: Nije, po mom mišljenju, odgovor na složeno pitanje samo u dva ponuđena stava, ma koliko su oba mišljenja u izvjesnoj mjeri tačna. Takozvana islamska država jeste, pojednostavljeno kazano, jedna vrsta novog nacizma. Tačno je i da su teroristi ubice i da im je san da govore u ime čitavog islama. Ipak, ne smije se zaboraviti da je islam religija, a islamizam ideologija koja koristi religiju za postizanje raznih ciljeva koji sa vjerom nemaju veze. Pitanje koje malo ko postavlja je slijedeće: Ko je, sa kakvim ciljevima, sredstvima i metodama pokrenuo tu lavinu ekstremizma i porodio, uz ostale, ISIL kao glavnu snagu destabilizacije ne samo na Bliskom Istoku, zaklanjajući se iza religije. Da li se terorizam prelio u Evropu odjednom i samo zato što je islam neka ,,zla religija”, ili treba propitati uzroke i povode u širem kontekstu. Charlie Hebdo je tragična krvava teroristička storija, ali nije ona ni početak ni kraj svega. Pariske ubice su treća generacija muslimana u Francuskoj. Istorija terorizma ne počinje, kako se hoće kazati, od 11. septembra u Americi, zaboravljajući Alžir, Pakistan, Afganistan, Bin Ladena, Irak, Siriju, Zarkavija, sada Bagdadija, ,,kalifat”. Treba pogledati ko ih je stvorio, iz kojih razloga i za koje potrebe, čega je sve to rezultat. I ko iz svega ovoga profitira? Veoma smo skloni da ,,znamo” ko, kada i gdje, a da ne postavimo i pravo pitanje – zašto? Globalni neprijatelji se u svijetu proizvode, ne padaju s neba. I mimo islama, tu istinu možemo danas jasno da prepoznamo i na terenu storije o Ukrajini, u kojoj je Ukrajina samo igračka. Tako je i sa Sirijom, Irakom, Palestinom, ali i Afrikom itd.

MONITOR: Kakve će posljedice imati teroristički napad u Parizu na dalje odnose između Zapada i islamskog svijeta?
DIZDAREVIĆ: Posljedice se već vide i iz njih se, po meni, lako može iščitati ko je profitirao u svemu i kome je to, u cijelom lancu odgovaralo. Snažno jača ekstremna desnica na Zapadu na tezi o terorizmu stranaca, najviše muslimana. Antiislamska Pegida u Njemačkoj i slični imaju nove argumente za sebe. I u Evropi, ali i na Istoku, razum će se povući pred ,,argumentima” tzv. čvrste ruke. Frustracija muslimana u Evropi koji nisu islamisti takođe će biti pojačana. Sve je to novi teren za ekstremizam. Na globalnom političkom planu intervencionizam će dobiti nove argumente pred dijalogom i diplomatijom, a ruke će trljati oni što od svega toga prave korporativni interes i biznis. Živimo u vremenu u kojem duh mira i koegzistencije nestaje. Poredak kakvog smo poznavali se urušava, sistem vrijednosti se potpuno promijenio. Rat i sila postaju biznis, a mir se biznisu ,,ne isplati”. Ogromna frustracija poniženih pretvara se u novu energiju i rata i terorizma, ali i u bazu za regrutovanje ekstremista.

MONITOR: Sve se češće govori da će cijela Evropa biti paralisana strahom od terorizma i o nekoj vrsti rata svjetova. Je li taj strah opravdan?
DIZDAREVIĆ: Paralize Evrope neće biti samo zato što će je proizvesti terorizam. Evropa mora da se pozabavi istinskim pitanjem, recimo kome pripada francuska omladina arapskog porijekla ako ne osjeća pripadnost Francuskoj. Gospođa Merkel je rekla glasno, ne tako davno, da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Ali šta je alternativa u toj zemlji gdje Arapi nisu ni jedan posto, a desničari u ime antiislama izlaze na ulice. Mogu li se preko Natanijahua slati mirovne poruke. Da li je Francuska danas doista zemlja realizovane ,,slobode, jednakosti, bratstva”. Plašim se da Evropa čak i ne shvata da igra tuđe velike korporativne igre u široj planetarnoj geostrategiji energije i prostora i u tome ide naruku nekim interesima koji poništavaju njene univerzalne vrijednosti. Terorizam koji posmatramo danas na planeti je mnogo prije posljedica, sa ciljem da bude uzrok daljeg upravljanja destabilizacijom kao krajnjim interesom najmoćnijih. Sve je realnost u bjesomučnoj borbi za resurse i profit.

MONITOR: Nedavno su mediji objavili da se u svijetu trenutno vodi 37 ratova. Da li se može reći da je nezvanično počeo treći svjetski rat ?
DIZDAREVIĆ: Nije počeo. Približno ovoliko ratova se u svijetu vodi od Drugog svjetskog rata do danas stalno. Samo je Francuska od 1960. do danas vojno ,,intervenisala” u svijetu više od trideset puta. A znamo da u tome oni nisu šampioni. Problem je danas neobjavljeni hladni rat, po mnogo čemu opasniji od onog bivšeg u kojem su se jasno znale podjele, linije kontrole interesa i razgraničenja. A hladni rat je krajnje opasna i sofisticirana vojno-politička igra za koju su potrebni veliki igrači. Većina ovih današnjih nisu tog kalibra. Treći svjetski rat može imati samo poražene, bez pobjednika. Valjda će to, u konačnici loši ,,kockari” shvatiti.

MONITOR: Otkud toliko nasilja danas širom svijeta, šta mu je glavni uzrok?
DIZDAREVIĆ: U samo jednoj generaciji planeta narasta za tri do četiri milijarde stanovnika, na manje –više istoj količini energije, vode i hrane. Odavno je krenuo brutalni lov na te resurse. On se ne može dobiti u okviru ranijeg, humanijeg i pravednijeg međunarodnog poretka, već čistom silom. Ta se sila legitimiše i kroz novi poredak, na temeljima srušenog starog. Suverenitet, granice, pravo na vlastiti sistem unutar država, ništa to više ne važi za najmoćnije. Sila je de facto priznata čak i u UN-u, EU itd. Pogledajmo samo ko, gdje i uz kakvu ,,argumentaciju” ruši države po svijetu. To je okvir koji, uz ubrzana raslojavanja, između ogromne manjine bogatih i ogromne većine koji dramatično siromaše, jeste temeljni razlog za stvaranje svijeta nasilja, od porodice preko korporacija do političkih vrhova. Nasilje postaje mentalitet i politika.

MONITOR: Vratimo se domaćem terenu. Kako biste ukratko opisali stanje u BiH?
DIZDAREVIĆ: Stanje je jadno i opasno. Razloga je, ukratko, nekoliko jasnih. Ne postoji država na svijetu koja bi mogla funkcionisati sa ovakvim ustavno-pravnim konceptom kakav mi imamo. Sistem je naprosto zasnovan na mehanizmima podjela i blokada, bez ikakvih mehanizama ujedinjavanja i deblokada. Vode ga stranke koje su, u principu, učestvovale u konceptu razaranja države i u okviru istog mentalnog sklopa vladaju i danas. I nakon 25 godina vladaju isti koji su između sebe ratovali. Obogaćeni i odlučni da održe status quo. Stranci ih smatraju svojim partnerima ovdje. Zaluđeni i u tri krda podijeljeni narod, ustavno sveden na isključivo vjersko-etnički identitet, stalno produžava mandat tom ludilu. Pamet i znanje su neprijatelji, obrazovanje poniženo, a evropski put za korumpirane “lidere” je čista prijetnja. Evropa je, nesposobna da reaguje, ostavila ovaj prostor drugima koji su se efikasno ubacili. Kada postanemo njen bezbjednosni problem, a postajemo, probudiće se – kasno kao uvijek.

MONITOR: Mediji javljaju da se pripremaju novi protesti u BiH. O čemu se radi?
DIZDAREVIĆ: Sve ovo ne može više pod kožu. Takozvana država se iz dana u dan sunovraćuje, ljudi više zaista nemaju od čega da žive, a pri tome su dnevno izloženi ponižavanju bahatošću, korumpiranošću, nezajažljivošću tzv. lidera. Pljačka svega što je vrijedilo u ovoj zemlji neviđena je po svojoj brutalnosti, i ništa. Uoči Nove godine sam pred kontejnerom za smeće vidio dvojicu mojih gimnazijskih profesora. Jedan je zavirivao u kontejner, a drugi mu veli: ,,Nema ti tu ništa od hrane, oni koji je bacaju otišli su u Istanbul i Dubai za Novu…” Eto, o tome se radi. Problem je što eksploziju ulice redovno neko organizovan sa strane ukrade u svoju korist, ako ih već sam i ne inicira, pa dobijemo ono što su razna razorna ,,proljeća” unaokolo po svijetu.

Razaranje Bosne iznutra

MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIZDAREVIĆ: Iskreno, kao čovjek koji je bio ambasador ove zemlje u dva navrata, kao Bosanac i Hercegovac koji želi da ima dignitet Evropljanina, legaliste, građanina države prema kojoj su normalni ljudi uvijek pokazivali simpatije – frustriran sam. Nije riječ o tome je li ili nije Sutorina nekada bila ovdje ili ondje. Pa koliko je raznih teritorija samo na Balkanu prije sto godina, ili manje, bilo tu i tamo. Riječ je o populističkom odbijanju pripadanja civilizacijskom poretku, sistemu u kojem se stvari rješavaju dogovorima. Riječ je o pameti koja neće da zna da je solucija Badinterove komisije o granicama egzistencijalno bitna za ovu državu, možda i više nego nekih drugih u komšiluku, da je nepriznavanje tih principa i napad na njih prije 25 godina doveo do krvi ponajviše u BiH. Njih se ne tiče što su legitimne vlasti ove države nakon šest godina visoko-profesionalnih pregovora sa komšijama sa kojima nemamo nikakvih problema, potvrdile, prihvatile i potpisale. Sada na to navaljuje jadni isforsirani ,,patriotizam” koji nam, uz pomoć još jadnijeg dijela medija, oduzima svako pravo na poštivanje izvana. I kažu da hoće u Evropu! A ,,narodni predstavnici”, komični u navodno potpunom neznanju, sada traže da ,,Ustavno-pravna komisija održi javnu raspravu”. Eto i to je razlog zbog kojeg sam kazao da je stanje u BiH jadno i opasno. Razaranje Bosne i na ovaj način, iznutra, zaista je uporan projekat.

Ne precjenjivati značaj svake riječi

MONITOR: Kako će se izbor Kolinde Grabar Kitarović reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?
DIZDAREVIĆ: Realnost ovih prostora govori da je mnogo toga u uzajamnim odnosima još uvijek opterećeno prošlošću, ali i da puno toga zavisi od ličnosti. Rano je govoriti šta će prevladati. Nažalost, ni 48 sati nakon proglašenja pobjednika na izborima u Hrvatskoj, i prije inauguracije, nova predsjednica ,,očitovala se” i prema Srbiji i prema BiH usputnim izjavama koje su u BiH i Srbiji doživljene kao mala provokacija. To je naša realnost koje moramo biti svjesni, ali i ne precjenjivati značaj svake riječi. Treba sačekati prije velikih zaključaka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo