Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Zli dusi

Objavljeno prije

na

Živimo u dobu povećane kompleksnosti a unutar ove i povećane svesnosti sveta. U takozvanoj informatičkoj ili naučno-informatičkoj eri. U vremenu duha. Staru dijalektiku između materije i duha, ovo vreme, međutim, ne ukida, nego samo dodatno kompleksifikuje. S tim što su egzotični deo ove dijalektike, i duhovi koji toga nisu svesni. Nesvesni ili negativni duhovi. Među njima i zli dusi. Od sveukupne fenomenologije negativnih i zlih duhova, u nastavku ćemo se usredsrediti samo na dva aktuelna domaća oblika. Oba vladajuća, ili, preciznije, dvorska. Prvi je vulgarni materijalizam, drugi vulgarni idealizam, prvi pozitivizam, drugi spiritualizam, prvi tehnokratizam, drugi postmodernizam. Prvi hipertrofira materiju a atrofira duh, drugi, obrnuto, hipertrofira duh a atrofira materiju. I prvi i drugi, međutim, izdaju svoju zajedničku majku, dijalektiku.

Uz izdaju dijalektike, ova dva negativna duha imaju još najmanje jednu zajedničku crtu. Da najdublje uzroke svim našim najvećim društvenim i političkim problemima, traže i nalaze svugde drugo samo ne u sferi društveno-ekonomske polarizacije i pauperizacije. Zahvaljući kojoj je Crna Gora, čak i po službenim statistikama, šampion siromaštva na Zapadnom Balkanu, o Evropi da i ne govorimo. Ali naši eksperti i postmodernisti o ovome stoički ćute.

Najdublje uzroke za sve naše probleme oni uvek nalaze negde drugo. Prvi, samozvani metodolozi, tehnokrate i eksperti, kada govore o planetarno retkom fenomenu već dvadeset godina nesmenjive vlasti u Crnoj Gori, u polubožanskoj logistici i organizaciji vladajuće partije. Drugi, zakasneli, veoma zakasneli crnogorski dvorski postmodernisti, kada objašnjavaju neuspeh opozicije, u njenoj navodno preteranoj opsednutosti, likom i delom vrhovnog vođe.

Ovi drugi su najzaslužniji, što su mi, iz davnih vremena, upravo ovih dana, izronila i dva izvanredna citata. Prvi samog Karla Marksa, drugi Karla Marksa i Fridriha Engelsa. U kojima ovi kritikuju ideologe, idealiste, „postmoderniste” svoga vremena. Ali koji (citati) imaju zapanjujuću aktuelnost, slikovitost i snagu, i ovde i danas, u Crnoj Gori, 2012. Intelektualna beda naših današnjih dvorskih eksperata i postmodernista toliko je velika, da ne zahteva bilo kakvu dodatnu argumentaciju. Umesto ove, sasvim dovoljna će biti, i samo ova dva stara citata.

Prvi, iz Predgovora za prvo izdanje Kapitala, 1867: „Perseju trebaše maglena kapa za borbu protiv čudovišta. A mi navlačimo Persejevu maglenu kapu preko ušiju i očiju da uzmognemo poricati da čudovište postoji.”

I drugi, još aktuelniji, slikovitiji i snažniji, iz Predgovora za Nemačku ideologiju, 1846: „Jedan odvažan čovjek uobrazio je jednom da se ljudi utapljaju u vodi samo zato što su opsjednuti mišlju o težini.”

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Neokolonijalizam Zapada

Objavljeno prije

na

Objavio:

I evropske odnosno evroatlantske integracije Crne Gore

 

Kako se istovremeno može biti protiv neokolonijalizma Zapada, a za evropske i evroatlantske integracije uopšte, i Crne Gore posebno, što eksplicitno ističu već i naslov i podnaslov ove kolumne, to ograničeni um kulturnih rasista u Crnoj Gori i šire, kojima su usta evo svakoga dana puna „Zapada“ i „zapadnih vrednosti“, od kojih ne može više ni da se diše, jednostavno ne može da pojmi. Za to je neophodna dijalektika jedinstva i borbe suprotnosti velikih G. V. F. Hegela i Karla Marksa. I nauka o kompleksnim i dinamičkim sistemima i postnjutnovska fizika nobelovca Ilje Prigožina. Koje su ovima potpuno nepoznate.

Ali krenimo redom. Najpre, neokolonijalizam Zapada. Reč je o izrazito nazadnjačkom, retrotrendu poznog, ultramonopolističkog i sve više apokaliptičkog kapitalizma u poslednjih trideset godina. Čak i oni koji su zaboravili poslednjih pola milenijuma klasičnog kolonijalizma Zapada, u potonjih trideset godina mogli su da ožive utihla sećanja. U našoj maloj i jedinoj posebno. U kojoj su gabrijeleskobarovska „partnerstva“ u poslednjih tri godine haosa prevazišla sve do skoro viđeno. I u kojoj se, na žalost, na prstima jedne ruke mogu nabrojati oni koji su to uopšte primetil. Ili hteli da primete.

Ali kako onda evropske pa čak i evroatlantske integracije tog istog Zapada mogu biti pozitivne. Pa jednostavno tako što moramo imati na umu dijalektičku i kompleksnu prirodu samog Zapada. Koji je, kao i sam čovek kao takav, u svim svojim vremenima i prostorima, ne dakle samo na Zapadu, nego isto tako i na Istoku, i na Severu, i na Jugu, od kada je sveta i veka, dijalektičko jedinstvo vrhova svetlosti i ponora tame. Pa je i sam Zapad, kao i čovek i čovečanstvo uopšte, na mrak kolonijalizma, posebno u poslednjih sto godina, odgovarao svetlošću antikolonijalizma i slobodarstva. Deo ovog potonjeg su i reformisani, državni, takozvani njudil kapitalizam SAD, i ovome blizak, socijaldemokratski, liberalnodemokratski i evrointegracionistički kapitalizam EU u drugoj polovini dvadesetog veka, posle poslednjeg velikog, razornog i strašnog tridesetogodišnjeg rata 1914-1944.

Pa se dijalektika odnosno kompleksnost našeg problema ovime samo još više dijalektizuje odnosno kompleksifikuje i komplikuje. Jer se sama opisana svetlost reformisanog kapitalizma i evrointegracionizma iz druge polovine dvadesetog veka, u poslednjih trideset godina posthladnoratovskog vremena, od strane retro i neokolonijalizma Zapada, sve više dovodi u pitanje, napada i ugrožava. Zbog toga i prilikom ulaska naše male i jedine u evrointegracionizam ovo treba znati. I davati svoj sigurno neveliki i skromni ali za nas najveći mogući doprinos odbrani najboljeg od najgoreg dela samog Zapada. I čoveka i sveta.

U slučaju naše male i jedine, ovo danas, dvehiljadedvadesettreće, važi i za evroatlantske integracije i NATO. Iako je Crna Gora dvehiljadesedamnaeste postala članica NATO bez odgovarajućeg demokratskog referenduma, danas je naše članstvo u ovoj međunarodnoj vojnoj organizaciji, međunarodnopravna obaveza parekselans, koju, posebno u našim aktuelnim poluhaotičnim uslovima, uopšte nije dobro dovoditi u pitanje. Utoliko pre što bi ovo i ovakvo dovođenje u pitanje, u našim današnjim uslovima, jedva dočekala crnogorska mafiokratija, koja u našem produženom dvovlašću i dalje vreba. I u tom vrebanju NATO koristi odnosno zloupotrebljava kao svoju omiljenu masku i alat. Pa bi joj se, otvaranjem ovog pitanja u ovim uslovima, samo išlo na ruku i pomagalo.

A sve ovo gore, od svih ljudi iz postjugoslovenskog sveta, najpre i najbolje su uočila i izrazila dva vrhunska i alternativna slovenačka intelektualca, možda baš zbog toga što je njihova mala i jedina, od svih postjugoslovenskih zemalja, bila i ostala najbliža Zapadu. Prvi je Rastko Močnik, koji je to učinio na samom početku ovog vremena, danas već daleke hiljadudevetstodevedesetšeste, u jednom intervjuu, objavljenom u alternativnom zagrebačkom Arkzinu, pod naslovom koji sam dovoljno ako ne i sve govori: „Učimo od Afrike“.

Da je imalo kome. Ali, pošto nije, jedan drugi, isto tako vrhunski alternativni slovenački intelektualac, Slavoj Žižek, morao je to da ponovi, a jednu važnu stvar još i da doda, u tekstu „Zašto Zapad gubi u Africi“, kojeg su naše odnosno podgoričke Vijesti prevele i prenele sasvim nedavno odnosno četrnaestog septembra dvehiljadedvadesettreće.

Važan dodatak Slavoja Žižeka u ovom tekstu jeste onaj u kojem on izvanredno ažurira i zumira dijalektiku odnosno kompleksnost zapadnog neokolonijalizma i uspešne, ali i neuspešne antikolonijalne borbe u poslednjih sto godina. Tako što s pravom ističe, kako svaki antikolonijalizam, a možemo dodati i antikapitalizam, u potonjih sto godina, nije bio samo uspešan odnosno oslobodilački, nego je jedan deo ovih, bio i izrazito nazadan i autoritaran, baš kao i ono protiv čega je ustao. A ovo poslednje je upravo u postjugoslovenskom svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, toliko vidno, aktuelno i značajno.

Samo što to u našoj maloj i jedinoj malo ko uopšte vidi, odnosno želi da vidi. Čak i u nevladinom svetu, koji bi morao biti rasterećen od pogubne patologije vlastoljublja. Pa se zbog toga, malo je reći nedovoljno vidi, i glavni politički kompleks i metodološki model našeg vremena. A to je kompleks odnosno model negativne hemije i koprodukcije. U kojem nije najdublja odnosno dominantna ni zavera ni greška, mada i njih ima. Nego je to, ponovimo još jednom, negativna hemija i koprodukcija.

A dva aktuelna čak goruća primera i problema u svetu i u našoj maloj i jedinoj to najbolje pokazuju. Prvi je tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija Putinove Rusije i NATO pakta, u njihovoj združenoj, ubilačkoj i zločinačkoj prizvodnji i eskalaciji rata u Ukrajini, Evropi i našoj maloj i jedinoj. Drugi je isto takva tridesetogodišnja negativna hemija i koprodukcija lokalnih ekstremnih nacionalizama, u našoj maloj i jedinoj, i u nama susednoj i najbližoj, koje kao politička braća blizanci, toliko dugo i, na žalost, uspešno, predvode i nose „njihov“ Aleksandar Vučić i „naš“ Milo Đukanović.

Kao u jednom starom dobrom vicu iz inkubirajućih hiljadudevetstoosamdesetih, mogli bi reći, da sve aktuelne probleme u našoj maloj i jedinoj, najbolje rezimiraju naši nagomilani problemi i zastoji u evropskim integracijama, a na nestrpljivo potpitanje, a koji su među njima najveći, odgovor bi mogao biti, da je među ovima najveći problem nedostatak same svesti o njihovom postojanju. Zbog toga je, ali potpuno izvan vica, u našoj najrealnijoj realnosti, naš najveći problem i potreba ovde i danas, makar početak razvijanje ove svesti. Što u uslovima našeg aktuelnog i vladajućeg Nesvetog trojstva, gabrijeleskobarovskog neokolonijalnog Zapada, našeg unutrašnjeg i beskonačnog vlastoljublja, i naše stare ali uvek mlade i besudne zemlje, nije ni malo lako.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentracija ili raspad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patologija i alternativa

 

Znali smo da tri godine oslobađanja od trideset godina mafiokratije neće biti lake, ali su poslednje tri godine pokazale da su čak i takva naša, prilično realistička i skromna očekivanja, ipak, bila preterana. Da je takozvana tridesetoavgustovska alternativa nedorasla. Još gore, da je ova alternativa sedamdeset do devedeset odsto ista, kao što je bila naša trodecenijska demokratura. Da se zbog toga, daleko bilo, naša teška odnosno najteža tridesetogodišnja patologija, proširila na čitav društveni organizam. Da je zahvatila ne samo našu doskorašnju dugoveku vlast, nego i najveći deo naše alternative.

Na nesreću, od kraja februara 2022., na ovaj naš unutrašnji rat protiv mafiokratije, nadovezao se i onaj rat odnosno agresija Putinove Rusije protiv Ukrajine (naravno sa onim svojim prvim delom iz 2014). Koji ima i svoju globalnu ali i svoju, odnosno našu crnogorsku dimenziju. O kojoj kod nas nema dovoljno pa čak ni najmanje svesti ili se makar samo simulira tako. A ovaj rat već tri godine odlučujuće oblikuje sve naše unutrašnje političke drame i izbore. Pa i naše sve tri postdepeesovske vlade. I onu četrdesetdrugu, u kojoj se ovaj dvostruki, unutrašnji i vanjski rat krio iza ekspertske odore, i onu četrdesettreću, u kojoj se on skrivao najpre iza takozvane manjinske formule a već neko vreme kao da se uopšte i ne skriva, najzad i četrdesetčetvrtu vladu naše male i jedine, koja se sastavlja po istom obrascu.

A jedini izlaz iz ove situacije je sastavljanje koncentracione vlade, vlade građanskog jedinstva ili vlade nacionalnog spasa. Ovakav izlaz nalaže ona najteža bolest koja je napala naš čitavi društveni organizam. I onaj dvostruki rat koji sastavlja naše vlade. Koje onda samo dodatno pogoršavaju i inače teško društveno stanje. Umesto ovoga, potrebno nam je veliko okupljanje svih dobromislećih i normalnih, za spas naše male i jedine.

Neku manje, neku više, ali sve tri postdepeesovske vlade sastavilo je Nesveto trojstvo neokolonijalnog diktata vladajućeg Zapada, patološko vlastoljublje najvećeg dela unutrašnjih aktera, i potpuno ignorisanje odnosno najgrublje gaženje ustava, posebno slobodne volje i jednakopravnosti građana. Veliko okupljanje koje se ovde predlaže trebalo bi da označi kraj ili makar početak kraja ovog dijaboličnog trojstva. I početak ili makar početak početka ustavnog patriotizma građana. Koji ima i svoje slavne i dalekovide prethodnike. U našem vremenu, to je svakako bio Sporazum za budućnost velikih građanskih protesta Odupri se od tridesetog marta dvehiljadedevetnaeste. U kojem je isto tako bila predložena jedna vrsta koncentracione vlade za spas Crne Gore. A to je bilo pre skoro pet godina.

Poznato je, koncentracionu vladu čine predstavnici svih političkih partija odnosno subjekata koji su osvojili jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima, naravno srazmerno broju osvojenih mandata. Dakle i predstavnici DPS. Ali zar DPS nije političko krilo naše tridesetogodišnje mafiokratije? Zar zbog toga nije zaslužio ustavnu zabranu a ne koncentracionu vladu? I zar u koncentracionoj vladi ova partija ne bi bila nepremostiva prepreka za borbu protiv naše dugoveke i ukorenjene mafiokratije?

Odgovor na sva ova mučna pitanja jeste potvrdan, ali potreba za formiranjem koncentracione vlade koja bi uključivala i ovaj i ovakav DPS, ipak, ostaje. Naravno, uz određene uslove. Najpre, slede razlozi, a onda i uslovi za učešće DPS u ovoj koncentracionoj vladi.

Autor ove kolumne je još 2011. predlagao ustavnu zabranu DPS. Razloge za ovu zabranu danas svakodnevno potvrđuju grozomorne skaj aplikacije njihove odnosno naše nebeske države, sećate se hiljadudevetstodevedesetih imali smo jednu drugu nebesku državu, evo ovih dana i mi dobijamo našu nebesku. Pa zbog čega onda autor u ovoj kolumni od ovoga sada odustaje? Zbog toga što ustav nije samo pravni nego i politički akt. A politička realnost u našoj maloj i jedinoj je danas onakva kakva je gore upravo opisana. Ako se sedamdeset do devedeset procenata alternative pokazalo kao nedoraslo pa čak i kao isto kao tridesetogodišnja prethodnica, onda ovu zabranu ne bi imao ko da sprovede, da navedemo samo ovu banalnost, da ne govorimo o svim drugim, još složenijim i težim zahtevima nove realnosti.

Uslovi za učešće DPS u koncentracionoj vladi treba da sačuvaju samu mogućnost borbe protiv mafiokratije kao vrhunski prioritet ove vlade. Znamo, DPS je kompromitovan upravo kao trodecenijsko političko krilo ove pošasti. A nije ništa uradio na sopstvenoj popravci. Zbog toga su najmanje dva uslova za učešće ove partije u novoj koncentracionoj vladi. Prvi je lustracija, to jest zabrana vršenja javnih funkcija za vrhovnika i ostale koji su vršili najviše javne funkcije u vreme od hiljadudevetstodevedesetprve do hiljadudevetstodevedesetdevete. Drugi je ograničavanje učešća ove partije uopšte, ili samo u vršenju funkcije borbe protiv mafije, na pravo učestvovanja bez prava odlučivanja. Ova dva uslova su daleko od zaslužene ustavne zabrane ali i od punopravnog učešća ove partije. Ali i uslov da sama koncentraciona vlada može da vrši svoju najvažniju funkciju. A za DPS prilika da se u praksi, a ne samo na rečima stvarno reformiše i rehabilituje. Što najveći broj običnih članova i ne mali broj stručnih kadrova ove partije sigurno zaslužuje, o našoj maloj i jedinoj i koristi za nju od ovoga da i ne govorimo.

Na samom kraju, autor ove kolumne ne može da ne istakne, kako zna da je verovatnoća da će takozvani politički subjekti u našoj maloj i jedinoj da prihvate ovu ideju o formiranju koncentracione vlade, mala, čak veoma mala. Uprkos tome, on na ovoj ideji istrajava zbog najmanje dva dodatna razloga. Prvo, zbog toga što neka, pa makar i mala, čak veoma mala verovatnoća, da se ova ideja prihvati, ipak postoji, a sama ideja je ne samo dobra, čak najbolja, nego potencijalno i spasonosna, u najužem smislu ove reči. I drugo, čak i kada ove verovatnoće u ovom momentu uopšte ne bi bilo, autor ove kolumne veruje da bi se ta verovatnoća pa i realizacija mogle dogoditi u danima koji dolaze. Čovek nikad ne zna. Ko je krajem marta hiljadudevetstodevedesetdevete pod bombama NATO pakta uopšte mogao očekivati da će tadašnja zavađena vlast i opozicija u našoj maloj i jedinoj moći da dođe do Deklaracije o očuvanju građanskog mira u zemlji. Do jedne od najznačajnijih koncentracija u našoj novijoj pa i ukupnoj istoriji. Ko zna, možda neku sličnu svetlost, kao neko novo čudo, iz ove naše današnje zamućenosti, još jednom uskoro ugledamo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tri godine haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

U istorijskoj i globalnoj perspektivi

 

Crna Gora, naša mala i jedina, u istorijskoj perspektivi. Tri godine, trideset godina, trista godina. Hiljadu godina, deset hiljada godina, sto hiljada godina. I dalje, sve do poslednjeg big benga, odnosno velikog praska, pre trinaestkomasedam milijardi godina.

Tri godine haosa: 2020-2023. I tri haotične vlade. Četrdesetdruga, četrdesettreća, i četrdesetčetvrta vlada naše male i jedine. I trideset godina plus naše mafiokratije: 1990-2020-. Bez kojih se ne može razumeti ni ovih tri godine haosa. I još trista godina zakasnele, periferne i deformisane modernizacije. Bez kojih se ne mogu razumeti ni ovih trideset godina mafiokratije, ni ovih tri godine haosa.

Pa onda i onih hiljadu, dakle hiljadu, a ne tek sto godina, naše nesrećne šizme montenegrine. Koja je samo deo, svakako egzotičan, ali ipak samo deo, one velike i duboke hiljadugodišnje linije raseda, koja, kako to slikovito pokazuje Fernan Brodel, jedan od najvećih istoričara, naučnika i umova našeg vremena, toliko dugo i snažno deli Mediteran, dakle ne samo mračni Balkan, nego i svetli Mediteran, na neprijateljski Istok i Zapad.

Pa onda i globalni prostor, koji je jednako kompleksan. O čemu najbolje govori i jedan novi izraz. Onaj koji kaže da je u ovom prostoru sve glokalno, to jest istovremeno globalno i lokalno. I istovremeno realno i ideologizovano. Ovo je posebno važno za razumevanje naše tri godine haosa. Od više takvih kompleksnih glokalnosti i realnih ideologizovanosti, ovde izdvajamo i zumiramo samo tri takve, koje su ovde i danas najaktuelnije i najznačajnije.

Prva je sam pojam Zapada. Koji je, u poslednjih pola milenijuma svoje globalne hegemonije, kao Doktor Džekil i MisterHajd, jedinstvo i borba suprotnosti, vrhova svetlosti i ponora tame, a ne samo nesporna svetlost i vrednost, kako to i ovih dana svakodnevno pokušavaju da nam uliju u glave njegovi vladajući predstavnici, vanjski i unutrašnji. Treba li podsećati, imperijalizam, kolonijalizam i fašizam, nisu došli ni iz afričkih prašuma, ni iz ruskih stepa, nego sa Zapada, kao što su i vrhovi svetlosti antiimperijalizma, antikolonijalizma i antifašizma, zablistali na tom istom Zapadu.

Druga vremenskoprostorna kompleksnost govori bliže o specifičnom momentu Zapada. Koji je već čitav vek u fazi opadanja, a ne uspona i procvata. U fazi u kojoj su retrogradne pojave sve češće i češće. I to ne samo one najekstremnije, kao stari i novi fašizam, nego i one najdublje, kao neoimperijalizam i neokolonijalizam. Ima li boljih primera neoimperijalizma i neokolnijalizma od ponašanja SAD, NATO i Kvinte, u sastavljanju četrdesetdruge, četrdesetreće i četrdesetčetvrte vlade, i u posledičnoj proizvodnji i širenju haosa naše male i jedine. Još uvek bez Kvintinog Golog otoka, ali čovek nikad ne zna, unutrašnjeg entuzijazma, pa i nestrpljenja, kao da ne fali.

Treća kompleksnost našeg vremena i prostora koju ovde sa razlogom izdvajamo i zumiramo, jeste zločinačka agresija i rat Putinove Rusije protiv Ukrajine, kojem se još od kraja februara 2022. još uvek ne vidi kraja. I koji je i rat u svetu, i u Evropi, pa i u našoj maloj i jedinoj, što je inače nedovoljno primećeno. Kod nas, srećom, još uvek ne i oružani, ali i takav, pa i onaj apokaliptički, nuklearni i svetski, na samoj je ivici. I dijagnoza toga rata koja je jednako kompleksna ,a ne propagandno jednostrana na način Putinove Rusije i službenog Zapada i njihove ,odnosno naše domaće posluge. Agresija Putinove Rusije 2014. i 2022. jeste nesporna ali je nesporna i tridesetogodišnja posthladnoratovska negativna hemija i koprodukcija u proizvodnji i širenju ovog rata od strane Putinove Rusije i NATO pakta.

Ali su sve gornje istorijske i globalne kompleksnosti samo spoljni okvir za naše unutrašnje i isto tako brojne kompleksnosti. Na koje se u poslednjih tri godine haosa nadovezuje i jedna koja svemu, pa i ovom višestrukom haosu, daje poseban karakter i intenzitet. Reč je o smeni generacija. O pojavi novih mladih, lepih i pametnih, kako su sebe skromno samonazivali njihovi prethodnici, pre trideset tri godine. A mladost je, to se veoma često zaboravlja, najčešće ambivalentna, a ne jednoznačna. Izvor nove svežine, snage i hrabrosti, ali i nedostatka iskustva, promišljenosti i ravnoteže. Koji, u kombinaciji sa univerzalnim opijatom vlastoljublja, i onim danas sve raširenijim neokolonijalnim retrotrendom Zapada, postaje Nesveto trojstvo našeg vremena i njihovog partnerstva.

Pa tako, umesto svesnog i napornog smirivanja, imamo dnevno, svesno i bezdušno razjarivanje hiljadugodišnje šizme montenegrine koja nije samo crnogorskosrpska nego na različite načine sveukupna. Umesto legalističkog pacifikovanja i poštovanja NATO i drugih međunarodnopravnih obaveza, njihovo beskonačno zloupotrebljavanje za mafiokratske svrhe. Umesto uveravanja međunarodnih partnera da su i za njih, a ne samo za nas, dugoročno i jedino dobri naši unutrašnji kompromisi, prevarantsko zloupotrebljavanje njihovih retrogradnih neokolonijalnih trendova za sopstvena unutrašnja vlastoljublja i partitokratije. Umesto ignorisanja i savladavanja beskonačne negativne hemije i koprodukcije blizanačkih mafiokratija Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića, svesno ili nesvesno (sa)učestvovanje u njima. Umesto stvarne a ne samo retoričke i propagandne koncentracije na borbu protiv mafiokratije i evropske integracije, njihova beskonačna unutrašnja i ukupna opstrukcija. Umesto najšire i najinkluzivnije vlade na osnovu ustavne jednakopravnosti građana, neprestano protivustavno isključivanje, diskriminisanje i aparthejdizovanje, po liniji one iste istorijske šizme, koja na dug rok ne može da bude dobra ni za koga, pa ni za SAD, NATO i Kvintu, o našoj maloj i jedinoj da i ne govorimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo