Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zločin poslije kazne

Objavljeno prije

na

Kao da je režirano. Doživotna kazna glavnom generalu RS Ratku Mladiću i sto jedanaest godina šestorici tvoraca Herceg Bosne, u haškoj sudnici su uslijedile jedna za drugom. Evo je združeni gnjev preplavio Srbiju i Hrvatsku. To što ni brda dokaza iznijetih na suđenju nisu pokolebali domoljubne redove, može iznenaditi samo nekoga ko je prespavao devedesete. Ili je rođen nakon njih i odgajan na poljima laži sijanim sve ove godine kao pozlata zlu.

Ko god je htio da zna, znao je da su strašni zločini počinjeni u BiH. Prost pogled na predratnu mapu kazivao je: tamo preko Drine nije bilo slobodnog mjesta za zasebne nacionalne teritorije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati bili su nužna mjera za izgradnju RS i Herceg Bosne. I bez Haga bilo je jasno: sve vojske imale su u svojim redovima zlikovce čija ruka ni pred čim nije ustuknula. Samo, ko je htio da zna i to je znao: ubjedljivo najveće žrtve bili su Bošnjaci. Više je ubijeno bošnjačkih civila nego ukupno vojnika i civila među Srbima i Hrvatima.

Ni to nije neka tajna. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utemeljen odlukom Savjeta bezbjednosti UN 1993. osnovan je i kao znak upozorenja autorima rata da bi oni mogli jednom platiti račun, ali još više kao izgovor za nepreuzimanje mjera na terenu da se ubijanje Bosne zaustavi. Golorukoj Bosni bio je zabranjen uvoz oružja uz cinizam da ga tamo ionako ima previše. Višaka su imali oni koji su htjeli da je unište. Otud ogromni zjap između kazni u Hagu za tvorce RS i Herceg Bosne, i činjenice da je u Dejtonu 1995. nagrađen zločin. RS je na broju, njeni predvodnici svaki čas najavljuju otcjepljenje, a hrvatski potražuju treći entitet i uredno slave ratnu Herceg Bosnu.

Tribunalu se ima zbog čeka pogledati u zube. Ali samo zahvaljujući njemu ratni vrhovi su prispjeli do sudnice. Milošević je umro u Hagu prije presude. Istraga je do njihove smrti vođena protiv Tuđmana i Izetbegovića. U Hag su došli glavni generali. Mladić je dobio doživotnu, Slobodan Praljak i Milivoj Petković komandanti HVO po dvadeset godina. Sefer Halilović, komandant armije BiH, je oslobođen optužbi, a njegov nasljednik, Rasim Delić, osuđen je na tri godine.

Svud bura, a kod nas mir božji. Ove sedmice godišnjica je najvećeg napada na Dubravnik. Niko iz vlasti glasa pustio nije. Jer, nje se ne tiču Dubrovnik, ni Štrpci, ni Bukovica, ni deportacije bosanskih izbjeglica, ni Kaluđerski laz… Ni žrtve zvjerskih mučenja i silovanja koje su, prema brojnim svjedočenjima u Hagu, po logorima u Podrinju počinili crnogorski izletnici.

Hag nas pomiriti neće. Nije mu to ni obaveza. Presudama je donio izvjesnu satisfakciju BiH. Srđan Puhalo profesor univerziteta u Banjaluci, psiholog, na tužno duhovit način Bošnjake je pozvao „da budu bolji nego Srbi i Hrvati” i da, nakon haških presuda, oni pokrenu ciklus kažnjavanja zločinca u svojim redovima. Pomognu zemlji da spere krv sa sebe. Ne bi krenuli sa ledine. Prvi gosti ševeningenskog pritvora bili su osumnjičeni pripadnici Armije BiH. Bošnjaci su jedno vrijeme tamo bili većina. Vlast u Sarajevu im je dala do znanja da nikoga neće štititi od haške pozivnice. Koji dan nakon Puhalovog pisma stigla je vijest: uhapšeno je 13 pripadnika, armije BiH i MUP-a zbog zločina nad civilima Srbima u Konjicu 1992.

Mnogo prilika je propušteno za buđenje iz moralnog mrtvila. Crna Gora je propustila svoju – da joj simbol bude molitva za oprost Dubrovniku pod Lovćenom kad je dosegla moralni vrh. Službena Hrvatska još nije vidjela ubijenu djecu Stupnog dola ni Ahmića. Srbija trepnula nije kad je objelodanjen snimak ubistva šestorice dječaka iz Srebrenice koje su obavili njeni Škorpioni a blagosiljali njeni popovi. Ni kad je pronađena najmlađa žrtva srebreničkog genocida. Bezimena. Tek rođena. Sad su joj mrtvoj nadjenuli ime. Fatima, kao za sevdalinku.

A u jednog Petra su ljetnje noći ‘92, u okolini Konjica dvaput pucali. Poslije prvoga rafala izvukao se između leševa svojih najrođenijih, uspio da stigne do policijskog punkta i izjeca da su mu ubili majku, oca i brata. Porodica – Golubović. Srbi. To im je bila krivica. Ti kojima je pohitao nisu bili spasioci, već krvnici. Članovi interventnog voda konjičke policije opet su odveli dječaka. Opet su noć zaparali pucnji. Sedam njegovih godina, sedam niski bisera, rasulo se kroz vječnost.

Hoće li sudbina Petrova i Fatimina, sudbina hiljada ubijene djece, upaliti plamen stida što ubice hodaju oko nas. Hoće li iz tog stida odlijegnuti krik: Ne,u moje ime? Ako ga ne bude, ugasiće se svijeća nade. Utonućemo u mrak, veći od onoga koji nas je pohodio. Čije žrtve još prebrojavamo. I čije zločince slavimo.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Na lomači

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone. Evropski nema šta

 

Gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević opet  je na “medijskoj lomači”  jer je “Srbin i pravoslavac”.  Šta će,  policiji je prijavio više novinara, političara i jednog civilnog aktivistu kao inspiratore prijetnji “kojima se ugrožava bezbjednost njega i njegove porodice zato što im nije po volji njegovo političko opredjeljenje”.

Novinari su Kovačeviću krivi jer su izvještavali o tome kako je, recimo, držao srednji prst dok je svirala crnogorska himna. Trebalo je valjda da zažmure,  ili makar Markovu istinu predstave kao neupitnu  po kojoj je on u stvari samo namještao sat. Tako rade mediji koji nijesu „antisrpski i anticrkveni“.

Zato su moguće trebali da ga pohvale kao Srbina i pravoslavca i ovo sad kad je postavio uvredljivi komentar na Fejzbuku. “Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević nakon nedavne  sjednice parlamenta na Cetinju, aludirajući na porijeklo poslanika Oskara Hutera i zgradu administracije koja je upravljala teritorijom Crne Gore u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je Kovačevićev partijski lider, za koga je Huter na sjednici rekao “da njegova titula četničkog vojvode ne ide sa mjestom koje pokriva”.

Kako Kovačević vidi medijske slobode jasno je i iz njegovog pojašnjenja je da nakon što je prijavio policiji novinare jer rade svoj posao, izbjegavao  o tome da priča u medijima „i na taj način vršim bilo kakav pritisak na njihov rad”. Pošteno.

Medijsku urotu ne vidi, međutim, samo Kovačević. Ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj optužio je nedavno predstavnike pravosuđa i novinara TV Vijesti Danila Ajkovića da su se urotili protiv njega „jer mrze ili su korumpirani“.   Ajković je „kriv“ zato što je izvještavao o slučaju koji protiv Đeljošaja vodi tužilaštvo jer je 2021. godine kao predsjednik Opštine Tuzi, pozivao na otpor  mjerama protiv koronavirusa. Tužilaštvo je nedavno tražilo skidanje imuniteta Đeljošaju.

Organizacija za medije Jugoistočne Evrope (SEEMO), između ostalih, osudila je postupanje ministra.  “SEEMO ističe potrebu da političari izbjegavaju miješanje u rad novinara i stvaraju okruženje koje je pogodno za slobodne i nezavisne medije. SEEMO poziva na trenutni prestanak svih oblika zastrašivanja i uznemiravanja Ajkovića. SEEMO poziva crnogorske vlasti da poštuju slobodu štampe i zaštite sigurnost medijskih profesionalaca”, ističe se u saopštenju.

Ministar pravde Andrej Milović valjda nije stigao da pročitao saopštenje, pa je, dok se sprema za istorijsko dobijanje IBRA, odnosno ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlje 23, u kom je i sloboda medija, oteo telefon novinarki portala Libertas u holu Skupštine.

Uprava policije podnijela je prekršajnu prijavu protiv  Milovića, zbog sumnje da je 9. februara, u holu Skupštine, oteo telefon iz ruke novinarki portala Libertas press, Radmili Grbić. Milović se sumnjiči da je to učinio nakon što mu se novinarka predstavila i pokušala da postavi pitanje.

Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone.  Evropski, nema šta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dozva li ga vojvodo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eskobar je već bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja, šta nas čeka nakon krvavog raspada Jugoslavije. Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, je  ogledalo dokle smo nakon svega stigli

 

Specijalni izaslanik SAD Gabrijel Eskobar narednih dana će pohoditi Crnu Goru (i Kosovo). Najavljujući posjetu Podgorici, američki zvaničnik jasno je stavio do znanja da je njegov dolazak direktno povezan sa planiranom rekonstrukcijom 44. Vlade i očekivanim ulaskom predstavnika koalicije Za budućnost Crne Gore (doskorašnji DF).

“Odluka o koaliciji i dovođenju te partije u koaliciju nije odluka za SAD. Ono što smo rekli, a rekli smo i privatno i javno, jeste da brinemo što ova partija nije pravi partner u svemu onome čemu se nadamo za Crnu Goru”, rekao je Eskobar u Briselu. Precizirajući: “U mnogim postupcima predsjednika Skupštine nijesmo vidjeli privrženost evroatlantskim vrijednostima. Zato smo zabrinuti zbog mogućnosti da u Vladu uđe partner koji ne dijeli iste vrijednosti kao ostatak koalicije.”

Ovo upozorenje stiglo je dan nakon što je parlamentarna većina odbila prijedlog opozicije o smjeni predsjednika Skupštine. Andrija Mandić, potvrdilo se, nije imao razloga da strijepi za svoju funkciju, a iskazanu podršku poslanika iskoristio je za repliku američkom izaslaniku.

“Ovo što priča Eskobar su priče o prošlosti koje smo juče slušali u Parlamentu. V sve što saopštava, ali Crna Gora ne želi da postane jedna od saveznih država SAD-a, nego članica EU”, poručio je  Mandić iz Skupštine. “Mi smo parlamentarna većina i različite stranke i odredili smo kuda će se kretati ova zemlja. Naš put ka EU je put koji podržava 80 odsto građana Crne Gore”.

Onda su ga opozicioni poslanici podsjetili da on, baš kao ni niko drugi iz vladajuće većine, nije komentarisao intervju ruskog ambasadora u Podgorici kojim je jasno stavljeno do znanja da Rusija ne gleda blagonaklono na dalje EU integracije ovog dijela Evrope. Naprotiv.

“Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja. Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u… Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, obrazložio je stav zvanične Moskve ambasador Vladislav Maslenikov.

Onda je Mandić demonstrirao kako u koaliciji ZBCG pokušavaju balansirati između istoka i zapada.

“Stav Maslenikova se odnosio na čitavi region, dok stav Eskobara targetira pojedince i političke strukture koje su birali građani Crne Gore”, analizirao je predsjednik parlamenta. Ali i  predsjednik Nove srpske demokratije čiji funkcioneri, svako malo, demonstriraju krajnje neobičnu privrženost proklamovanom evropejstvu i pomirenju. Što  podsjeća  na verbalno “jugoslovenstvo” nekadašnjih promotera ratova vođenih u cilju realizacije nauma “svi Srbi u jednoj državi”.

Bilo je mučno slušati i ton i pristup Gabrijela Eskobara. Nije mu ni prvi put i ne čini to samo on. I ne dešava se to samo Crnoj Gori, već i ostalim  bivšim jugoslovenskim republikama nakon raspada zajedničke domovine.   Stvari su postavljene tako da se lako  naljutiti – ko na Moskvu, ko na Brisel i Vašington. Ali srž naših problema je u Podgorici. Ovdašnji politički predvodnici,  stari i novi, doveli su nas u ponižavajuću situaciju  da nam drugi rješavaju probleme i nameću rješenja. Po mjeri svojih interesa, ne mareći uvijek koliko je  to nama prihvatljivo i korisno.   A naši  – neko skokne do Beograda ili mu dođe Dodik da prenese, a neko ide kod ambasadora Kvinte po svoju pamet.

Težak i dug će biti proces odrastanja države i njene elite. Visoka je cijena krvavog raspada zemlje, koja je po mnogo čemu bila naš model EU. Na vrijeme smo upozoravani. Ante Marković, posljednji premijer SFR Jugoslavije, proročki je govorio  davne 1989: “Zablude nacionalizma ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.” Decenijama ranije, osnivač avnojevske Jugoslavije  Josip Broz Tito koristio je svaku priliku da opomene.  “Naše republike bile bi u svijetu niko i ništa da nismo zajedno”

Onda su došli popovi, topovi i lopovi.  Potom Šefovi, eksperti i, da laj lame.  Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, kao ogledalo dokle smo nakon svega stigli. Eskobar je bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja.  Red je da postavimo i to prosto pitanje: dozva li ga ponovo, svojim ponašanjem, vojvodo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moć neznanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima

 

Predsjednik Skupštine Crne Gore kaže kako nije znao da je njegov sastanak sa prvim čovjekom Republike Srpske upriličen na 31. godišnjicu zločina u Štrpcima. Šta bi bilo da je znao?

Možda bi minutom ćutanja odali počast dvadesetorici civila starih između 16 i 59 godina koji su oteti iz voza na liniji Beograd – Bar, pa potom ubijeni i bačeni u Drinu. Ili bi gosta i prijatelja iz Banjaluke zamolio da se u jezeru Perućac pronađu posmrtni ostaci šesnaestorice ubijenih koje njihove porodice još uvijek čekaju?

Malo je, ipak, vjerovatno da bi sjećanje na sramotan zločin Osvetnika iz Vojske RS,  spriječio dvojicu državnih zvaničnika da prozbore o „fantastičnostima“ srpskog svijeta, potrebi uspostavljanja specijalnih veza Crne Gore i Republike Srpske, ili poslovnim prilikama vezanim za Bilećko jezero i izgradnju sistema hidroelektrana na Drini. Naravno, nakon što Dodik Mandića informiše o najnovijim vijestima iz Moskve.

Komentari poput onih da takve teme nijesu u njihovoj nadležnosti nedostojan su odgovor na činjenicu da je, nakon tridesetak godina, u Skupštini Crne Gore vođen zvaničan, međudržavni razgovor o formiranju Velike Srbije na teritoriji tri suverene, međunarodno priznate države. Uz jasnu najavu oživljavanja podjele „koja život znači“ na srpske i nesrpske. Onomad žrtva. A koliko sjutra, građane/stanovnike.

Predsjednici države i vlade, tako makar tvrde iz njihovih kabineta, nijesu bili zvanično obaviješteni o posjeti gosta iz Banjaluke koji je, nakon prijateljskih susreta sa čelnicima Rusije i Bjelorusije, pohodio i Podgoricu. A šta bi bilo da jesu?

Da li bi Spajić banuo pred Dodika da mu u brk skreše ono što je nedavno izjavio u Briselu, kako je „naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine od najveće važnosti za Crnu Goru“. Milatović bi se, može biti, propitao o tome kako je to i čime Igor Dodik pomagao da se podigne stranačka infrastruktura  partije/pokreta koji je osnovao prije nepune dvije godine, a napustio krajem prošle nedjelje. Kada već isto pitanje ne može da postavi Do Kwonu.

Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima. “Kao Predsjednik Crne Gore, izražavam dubok pijetet prema žrtvama tog zločina i saosjećam se sa bolom njihovih porodica. Ujedno, apelujem na nadležne državne organe da ne odustanu od utvrđivanja potpune istine o ovom tragičnom događaju”, napisao je Milatović na mreži X. Premijer ni toliko. Imao je, valjda, preča posla.

Trebalo je, na primjer, izabrati novi odbor direktora Elektroprivrede.   Prepiska unutar WhatsApp grupe KlubPES, koju su objavili mediji, svjedoči o kvalitetu tog postupka. Zapravo, o brutalalnosti i banalnosti s kojom se sve u Crnoj Gori podređuje usko partijskom i ličnom interesu.

Prvoizabrani kandidat povukao se nakon osporavanja javnosti i naznaka da bi njegov izbor mogao biti osporen po pitanju stručnosti i iskustva. Drugoizabranu kandidatkinju osporile su partijske kolege iz Nikšića. „Smatram da nije korektno da pored nas u Nikšiću predstavnik PES-a bude iz Podgorice“, prenijele su Vijesti stav jednog poslanika Spajićevih Evropljana. Onda je izabran treći, nikšićki, kndidat. Dok je u PES-u trajala ta ekspertiza meritornosti, akcionari EPCG su strpljivo čekali, duže od 10 sati, da konačno počne Skupština akcionara preduzeća. Vanredno zakazana na zahtjev države, odnosno, Vlade.

Od sedam članova novog borda EPCG četvoricu su imenovale partije članice vladajuće koalicije, u skladu sa dogovorom o međusobnoj podjeli funkcija u izvršnoj vlasti, diplomatiji, državnim preduzećima i tzv. nezavisnim agencijama. Potom  je ministar pomorstva i saobraćaja pojasnio da ne treba vjerovati sopstvenim očima: PES je ispunio obećanje da će izvršni direktor i 50 odsto članova odbora direktora državnih preduzeća biti profesionalci.

Sad znamo da je 3:4 isto što i pola – pola. Resorni ministar energetike i rudarstva nije se oglašavao. Makar da pojasni ono što se čulo na Skupštini akcionara, da su sva tri eksperta u novom bordu EPCG njegovi poznanici i saradnici, a jedan i mentor sa postdiplomskih studija. Nije se sjetio?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo