Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zločin poslije kazne

Objavljeno prije

na

Kao da je režirano. Doživotna kazna glavnom generalu RS Ratku Mladiću i sto jedanaest godina šestorici tvoraca Herceg Bosne, u haškoj sudnici su uslijedile jedna za drugom. Evo je združeni gnjev preplavio Srbiju i Hrvatsku. To što ni brda dokaza iznijetih na suđenju nisu pokolebali domoljubne redove, može iznenaditi samo nekoga ko je prespavao devedesete. Ili je rođen nakon njih i odgajan na poljima laži sijanim sve ove godine kao pozlata zlu.

Ko god je htio da zna, znao je da su strašni zločini počinjeni u BiH. Prost pogled na predratnu mapu kazivao je: tamo preko Drine nije bilo slobodnog mjesta za zasebne nacionalne teritorije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati bili su nužna mjera za izgradnju RS i Herceg Bosne. I bez Haga bilo je jasno: sve vojske imale su u svojim redovima zlikovce čija ruka ni pred čim nije ustuknula. Samo, ko je htio da zna i to je znao: ubjedljivo najveće žrtve bili su Bošnjaci. Više je ubijeno bošnjačkih civila nego ukupno vojnika i civila među Srbima i Hrvatima.

Ni to nije neka tajna. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utemeljen odlukom Savjeta bezbjednosti UN 1993. osnovan je i kao znak upozorenja autorima rata da bi oni mogli jednom platiti račun, ali još više kao izgovor za nepreuzimanje mjera na terenu da se ubijanje Bosne zaustavi. Golorukoj Bosni bio je zabranjen uvoz oružja uz cinizam da ga tamo ionako ima previše. Višaka su imali oni koji su htjeli da je unište. Otud ogromni zjap između kazni u Hagu za tvorce RS i Herceg Bosne, i činjenice da je u Dejtonu 1995. nagrađen zločin. RS je na broju, njeni predvodnici svaki čas najavljuju otcjepljenje, a hrvatski potražuju treći entitet i uredno slave ratnu Herceg Bosnu.

Tribunalu se ima zbog čeka pogledati u zube. Ali samo zahvaljujući njemu ratni vrhovi su prispjeli do sudnice. Milošević je umro u Hagu prije presude. Istraga je do njihove smrti vođena protiv Tuđmana i Izetbegovića. U Hag su došli glavni generali. Mladić je dobio doživotnu, Slobodan Praljak i Milivoj Petković komandanti HVO po dvadeset godina. Sefer Halilović, komandant armije BiH, je oslobođen optužbi, a njegov nasljednik, Rasim Delić, osuđen je na tri godine.

Svud bura, a kod nas mir božji. Ove sedmice godišnjica je najvećeg napada na Dubravnik. Niko iz vlasti glasa pustio nije. Jer, nje se ne tiču Dubrovnik, ni Štrpci, ni Bukovica, ni deportacije bosanskih izbjeglica, ni Kaluđerski laz… Ni žrtve zvjerskih mučenja i silovanja koje su, prema brojnim svjedočenjima u Hagu, po logorima u Podrinju počinili crnogorski izletnici.

Hag nas pomiriti neće. Nije mu to ni obaveza. Presudama je donio izvjesnu satisfakciju BiH. Srđan Puhalo profesor univerziteta u Banjaluci, psiholog, na tužno duhovit način Bošnjake je pozvao „da budu bolji nego Srbi i Hrvati” i da, nakon haških presuda, oni pokrenu ciklus kažnjavanja zločinca u svojim redovima. Pomognu zemlji da spere krv sa sebe. Ne bi krenuli sa ledine. Prvi gosti ševeningenskog pritvora bili su osumnjičeni pripadnici Armije BiH. Bošnjaci su jedno vrijeme tamo bili većina. Vlast u Sarajevu im je dala do znanja da nikoga neće štititi od haške pozivnice. Koji dan nakon Puhalovog pisma stigla je vijest: uhapšeno je 13 pripadnika, armije BiH i MUP-a zbog zločina nad civilima Srbima u Konjicu 1992.

Mnogo prilika je propušteno za buđenje iz moralnog mrtvila. Crna Gora je propustila svoju – da joj simbol bude molitva za oprost Dubrovniku pod Lovćenom kad je dosegla moralni vrh. Službena Hrvatska još nije vidjela ubijenu djecu Stupnog dola ni Ahmića. Srbija trepnula nije kad je objelodanjen snimak ubistva šestorice dječaka iz Srebrenice koje su obavili njeni Škorpioni a blagosiljali njeni popovi. Ni kad je pronađena najmlađa žrtva srebreničkog genocida. Bezimena. Tek rođena. Sad su joj mrtvoj nadjenuli ime. Fatima, kao za sevdalinku.

A u jednog Petra su ljetnje noći ‘92, u okolini Konjica dvaput pucali. Poslije prvoga rafala izvukao se između leševa svojih najrođenijih, uspio da stigne do policijskog punkta i izjeca da su mu ubili majku, oca i brata. Porodica – Golubović. Srbi. To im je bila krivica. Ti kojima je pohitao nisu bili spasioci, već krvnici. Članovi interventnog voda konjičke policije opet su odveli dječaka. Opet su noć zaparali pucnji. Sedam njegovih godina, sedam niski bisera, rasulo se kroz vječnost.

Hoće li sudbina Petrova i Fatimina, sudbina hiljada ubijene djece, upaliti plamen stida što ubice hodaju oko nas. Hoće li iz tog stida odlijegnuti krik: Ne,u moje ime? Ako ga ne bude, ugasiće se svijeća nade. Utonućemo u mrak, veći od onoga koji nas je pohodio. Čije žrtve još prebrojavamo. I čije zločince slavimo.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zaslužni i gospodari

Objavljeno prije

na

Ne  bi možda bilo loše da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac. Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni, Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A  nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. A i zna broj Đukanovićevog faksa sigurno

 

Završio se konkurs za državnog tužioca. Još se ne zna ko su kandidati za poziciju Ivice Stankovića, ali je prava šteta što se Vesna Medenica ne može kandidovati za državnu tužiteljku. Ili možda može, ko zna?  Mogli bi „nezavisni pravni tumači“ možda da nam razjasne da naši zakoni i Ustav u stvari dozvoljavaju da ista osoba može istovremeno da bude predsjednica Vrhovnog suda i državna tužiteljka. Baš kao što je ispalo da Medenica može treći put da bude izabrana na čelo Vrhovnog suda, iako je u Ustavu pisalo drugačije. Jer, naši su propisi rastegljiva stvar. Nikad ne znaš da li ono „ne može“ baš to i znači. Sreća pa su tu domaći eksperti.

Utješno je to što će i ako Ivica Stanković produži boravak na tužilačkoj poziciiji, za pravdu to biti isto kao i da je Medenica tu. Prva familija biće sigurna. Možda im doduše Stanković ne faksira odluke da ih niko neće goniti, kao što je to prema ovonedjeljnom svjedočenju insajdera Duška Kneževića činila Medenica, al bi bar imali državnu tužiteljku kojoj se ne mora još puno puta rješavati stambeno pitanje. Do sada joj je riješeno tri puta. Iz budžeta.  Još dva tri puta, i gotovo.

Ne  bi možda billo loše ni da ministar kulture Aleksandar Bogdanović postane državni tužilac.  Nakon što je podnio krivične prijave zbog pjesme u Herceg Novom i albanske zastave  na skupu na Cijevni,  Albanski forum zaprijetio je da će razmotriti i učešće u Vladi u kojoj je Bogdanović. A stvarno, nekako, nije u redu da ovakav pravni ekspert i zaštitnik državnih interesa ostane bez posla. Ambasadorska mjesta su prepunjena. Zato bi mu mjesto tužioca bilo  idealno.  A broj  Đukanovićevog faksa sigurno zna. Država bi uz sve mogla mirno da spava – samo bi se crnogorske zastave i pjesme pjevale dok Đukanović i njegovi dijele i ono malo resursa što nam je ostalo.

Bogdanoviću bi se doduše stambeno pitanje moralo hitno rješavati. Prema imovinskom kartonu koji je prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije on posjeduje samo osam odsto kuće od 67 kvadrata. Ne zna se da li on i supruga koriste samo ćošak od te kuće, ali je sasvim sigurno, po fotografiji koju je ovaj par objavio na društvenim mrežama, da su taj ćošak, što bi rekli, ukusno sredili. Kamin, jelka, mnoštvo umjetnina, sve je tu stalo. Uz sve, ministar ima, sudeći po kartonu, i 90 hiljada eura kreditnog duga, odnosno ratu od čak 700 eura. A plata 1500 eura. A potrošačka korpa 640 eura. A računi… Muka.  A i red je da mu se pomogne, zaslužio je i on.

Specijalnog tužioca, međutim, ne bi valjalo mijenjati. On radi kao singerica. Hapsi i kad se spava. Ove sedmice uhapšen je kum Duška Kneževića, Dejan Sekulić. Pa su onda, nije prošlo mnogo, u okviru istog predmeta uhapšeni su i Mihailo Banjević, dugogodišnji funkcioner i bivši potpredsjednik Kneževićeve Atlas grupe, Duško Đukanović i Đorđe Đurđić. Još se ne zna o kakvom se predmetu radi, i zašto su pomenuti u pritvoru, a bogati, ko da je bitno. Zna Specijalni zašto. A zna se i da će se Đukanović obradovati faksu.

Na stranu šala, ali branitelji države i nacije iz pozicionih, ali i njihovi partneri iz opozicionih klupa, koji ne propuste priliku da raspire podjele, mogli bi nas koštati poprilično. Mnogo više od miliona izdvojenih za rješavanje stambenih muka funkcionera. Još ako se računu pridodaju i crkveni gospodari, jasno je da ne možemo lako doći ni do nule. A kamoli do boljeg društva. I biće opet kordoni pred manastirima, zastave i himne, i sve prazniji budžet.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Njima stanovi nama Evropa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Psuju, biju i grabe. Elita. Sve smo to već pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli. Opet, kad god se u našem fokusu nađu nova svjedočanstva o nepočinstvima ovdašnjih uglednika, ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. Samo se trpi sve teže. Zato neki i idu

 

Kod nas, k'o kod nas: svaka priča za tri dana. Pa, eto, niko više ne pominje dvojicu ovdašnjih uglednika (političar i biznismen, da oprostite) koji su, sve braneći stečeno pravo da naprave po koji saobraćajni prekršaj, napali uniformisane pripadnike komunalne, odnosno, Uprave policije. Prvi psovkom a drugi psovkom i šamarom.

Tako, makar, tvrde iz Uprave policije navodeći da je protiv etabliranog biznismena podnijeta krivična prijava.

To biznismen – dobro povezan sa utemeljiteljem Prve familije i njegovim prvim kreditom kojim je legalizovan prvi milion – oštro demantuje. Riječ je, kaže, o „grubom podmetanju“  UP sa ciljem da se prikrije „krajnje neprimjereno reagovanje policijskog službenika u benignom saobraćajnom događaju“.

Ni političar se, proizilazi iz objavljenog zapisnika, ne osjeća krivim. Priznaje, nije vajde, kako je „tom prilikom izgovorio nekoliko neprikladnih riječi“ ali drži da ga od učinjenog sasvim dovoljno pravda to što je, prema vlastitom osjećaju i priznanju, „bio isprovociran činjenicom da lokalni komunalni policajac nema nimalo obzira prema nekome ko pokušava da bude ljubazan…“.

Opozicionar se, dodatno, pozabavio i karakterom komunalnih policajaca sa kojima se verbalno sukobio, pošto se naruženom pridružio kolega: „Isti su mi rekli da će me prijaviti policiji i ja sam rekao ‘slobodno prijavite, i ličite mi na tužibabe'“. I to bi, otprilike, bilo to što je on imao da kaže o svojoj pobjedi nad „dvojicom hercegnovskih komunalnih policajaca, naoružanih pendrecima, sprejevima i članskim kartama Demokratske CG“.

Opozicijo, ujedini se!?

Sada, uglavnom, znamo da su pripadnici ovdašnje političko-ekonomske elite izuzetno osjetljivi kada im se na bezakonje ukaže  bez dovoljno obzira ili na neprimjeren način.

Oni su, naravno, ti koji sude o tome šta je bezobzirno a šta neprimjereno. I na licu mjesta presuđuju. Pošto nije njihova greška to što institucije u ovoj zemlji ne rade svoj posao onako kako treba. Zato nijesu ni dužni da (nas) trpe. Zapalo ih.

Kad smo već kod psovki i šamara, da se osvrnemo i na objavljivanje spiska od stotinjak „izabranih“ pripadnika aktuelnih vlasti koje je Vlada, na naš račun, bogato počastila stanovima i stambenim kreditima. Sve smo to već znali. Pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli kako se pristojni ljudi transformišu pod teretom novostečenog imetka i moći.

Prije otprilike dvadeset godina Monitor je pisao o tajnim/strogo povjerljivim službenim listovima koji se štampaju u samo jednom primjerku i čuvaju u Generalnom sekretarijatu vlade, a u kojima se objavljuju odluke o dodjeli stanova za privilegovanu elitu i njihove poslušnike. Iz izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.

Opet, kad god se ta tema nađe u našem fokusu ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. U zemlji u kojoj građani sms porukama prikupljaju novac za liječenje naše djece, postoje takozvani „moćnici“ koje vlast našim novcem – istim tim koji nedostaje za liječenje najmlađih – prvo skući, a potom adaptira, nadograđuje, poboljšava. I oni se, jadni, zore dobijenim. Ne mareći što će taj „dar“ kad-tad dospjeti na naplatu.  Njima.

Mi već plaćamo. I to mnogo više nego što ovo društvo može da podnese.

Jedan od svake dvije stotine stanovnika Crne Gore zatražio je i dobio, tokom prošle godine, boravišnu dozvolu u nekoj od zemalja Evropske unije. Tako je, legalno, iz Crne Gore lani otišlo više od tri hiljade ljudi. Mislite li da će se vratiti?

Dok razmišljate, podatak – broj onih koji su se odavde iselili u EU 4,5 puta je veći od prošlogodišnjeg prirodnog pripraštaja. Iako ne obuhvata one koji su u EU otišli ilegalno, ili uhljebljenje i ljudski tretman potražili u SAD, Kanadi, Australiji, Kini, Srbiji…

Ko će, ako se tako nastavi, ostati u ovoj zemlji da moćnicima zaradi za nove privilegije? Dok ne utvrdimo šta je preče: njihovi stanovi ili naša Evropa.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Lazar i druge nepravde

Objavljeno prije

na

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

 

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo