Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zločin poslije kazne

Objavljeno prije

na

Kao da je režirano. Doživotna kazna glavnom generalu RS Ratku Mladiću i sto jedanaest godina šestorici tvoraca Herceg Bosne, u haškoj sudnici su uslijedile jedna za drugom. Evo je združeni gnjev preplavio Srbiju i Hrvatsku. To što ni brda dokaza iznijetih na suđenju nisu pokolebali domoljubne redove, može iznenaditi samo nekoga ko je prespavao devedesete. Ili je rođen nakon njih i odgajan na poljima laži sijanim sve ove godine kao pozlata zlu.

Ko god je htio da zna, znao je da su strašni zločini počinjeni u BiH. Prost pogled na predratnu mapu kazivao je: tamo preko Drine nije bilo slobodnog mjesta za zasebne nacionalne teritorije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati bili su nužna mjera za izgradnju RS i Herceg Bosne. I bez Haga bilo je jasno: sve vojske imale su u svojim redovima zlikovce čija ruka ni pred čim nije ustuknula. Samo, ko je htio da zna i to je znao: ubjedljivo najveće žrtve bili su Bošnjaci. Više je ubijeno bošnjačkih civila nego ukupno vojnika i civila među Srbima i Hrvatima.

Ni to nije neka tajna. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utemeljen odlukom Savjeta bezbjednosti UN 1993. osnovan je i kao znak upozorenja autorima rata da bi oni mogli jednom platiti račun, ali još više kao izgovor za nepreuzimanje mjera na terenu da se ubijanje Bosne zaustavi. Golorukoj Bosni bio je zabranjen uvoz oružja uz cinizam da ga tamo ionako ima previše. Višaka su imali oni koji su htjeli da je unište. Otud ogromni zjap između kazni u Hagu za tvorce RS i Herceg Bosne, i činjenice da je u Dejtonu 1995. nagrađen zločin. RS je na broju, njeni predvodnici svaki čas najavljuju otcjepljenje, a hrvatski potražuju treći entitet i uredno slave ratnu Herceg Bosnu.

Tribunalu se ima zbog čeka pogledati u zube. Ali samo zahvaljujući njemu ratni vrhovi su prispjeli do sudnice. Milošević je umro u Hagu prije presude. Istraga je do njihove smrti vođena protiv Tuđmana i Izetbegovića. U Hag su došli glavni generali. Mladić je dobio doživotnu, Slobodan Praljak i Milivoj Petković komandanti HVO po dvadeset godina. Sefer Halilović, komandant armije BiH, je oslobođen optužbi, a njegov nasljednik, Rasim Delić, osuđen je na tri godine.

Svud bura, a kod nas mir božji. Ove sedmice godišnjica je najvećeg napada na Dubravnik. Niko iz vlasti glasa pustio nije. Jer, nje se ne tiču Dubrovnik, ni Štrpci, ni Bukovica, ni deportacije bosanskih izbjeglica, ni Kaluđerski laz… Ni žrtve zvjerskih mučenja i silovanja koje su, prema brojnim svjedočenjima u Hagu, po logorima u Podrinju počinili crnogorski izletnici.

Hag nas pomiriti neće. Nije mu to ni obaveza. Presudama je donio izvjesnu satisfakciju BiH. Srđan Puhalo profesor univerziteta u Banjaluci, psiholog, na tužno duhovit način Bošnjake je pozvao „da budu bolji nego Srbi i Hrvati” i da, nakon haških presuda, oni pokrenu ciklus kažnjavanja zločinca u svojim redovima. Pomognu zemlji da spere krv sa sebe. Ne bi krenuli sa ledine. Prvi gosti ševeningenskog pritvora bili su osumnjičeni pripadnici Armije BiH. Bošnjaci su jedno vrijeme tamo bili većina. Vlast u Sarajevu im je dala do znanja da nikoga neće štititi od haške pozivnice. Koji dan nakon Puhalovog pisma stigla je vijest: uhapšeno je 13 pripadnika, armije BiH i MUP-a zbog zločina nad civilima Srbima u Konjicu 1992.

Mnogo prilika je propušteno za buđenje iz moralnog mrtvila. Crna Gora je propustila svoju – da joj simbol bude molitva za oprost Dubrovniku pod Lovćenom kad je dosegla moralni vrh. Službena Hrvatska još nije vidjela ubijenu djecu Stupnog dola ni Ahmića. Srbija trepnula nije kad je objelodanjen snimak ubistva šestorice dječaka iz Srebrenice koje su obavili njeni Škorpioni a blagosiljali njeni popovi. Ni kad je pronađena najmlađa žrtva srebreničkog genocida. Bezimena. Tek rođena. Sad su joj mrtvoj nadjenuli ime. Fatima, kao za sevdalinku.

A u jednog Petra su ljetnje noći ‘92, u okolini Konjica dvaput pucali. Poslije prvoga rafala izvukao se između leševa svojih najrođenijih, uspio da stigne do policijskog punkta i izjeca da su mu ubili majku, oca i brata. Porodica – Golubović. Srbi. To im je bila krivica. Ti kojima je pohitao nisu bili spasioci, već krvnici. Članovi interventnog voda konjičke policije opet su odveli dječaka. Opet su noć zaparali pucnji. Sedam njegovih godina, sedam niski bisera, rasulo se kroz vječnost.

Hoće li sudbina Petrova i Fatimina, sudbina hiljada ubijene djece, upaliti plamen stida što ubice hodaju oko nas. Hoće li iz tog stida odlijegnuti krik: Ne,u moje ime? Ako ga ne bude, ugasiće se svijeća nade. Utonućemo u mrak, veći od onoga koji nas je pohodio. Čije žrtve još prebrojavamo. I čije zločince slavimo.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Evropski, pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži  ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama. Naočigled Brisela

 

Stigao je još jedan non paper dokument Evropske komisije o borbi Crne Gore protiv korupcije i organizovanog kriminala. U dokumentu su, uobičajeno, i pohvale i kritike. Baš kao što su stizale i u doba Đukanovića dok su institucije zarobljavane, rastao organizovani kriminal i cvjetala korupcija. Slušajući ovdašnje zvaničnike, čovjek bi mogao pomisliti da najnoviji dokument iz Brisela pokazuje da se u međuvremenu desio suštinski napredak. Da više nijesmo ona zemlja u   kojoj pravda još nije pokucala na svačija vrata, u kojoj su ratni zločini na čekanju, a institucije politizovane.

Savjetnik premijera Abazovića i doskorašnji ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović, komentarišući non paper, saopštio je da je zadovoljan pohvalama. Konstatovao je da su „stvoreni zdravi temelji za sistemsku borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala”. Velike riječi za malo rezultata.

Pohvale smo, inače, primili za hapšenja pripadnika kriminalnih  klanova. U periodu na koji se odnosi non paper, od juna prošle do aprila ove godine, Specijalnim državnim tužilaštvom je najvećim dijelom rukovodio Milivoje Katnić, lično, koji je u februaru otišao u penziju. Tako bi se moglo reći da pohvale iz Brisela pripadaju ne samo policiji nakon avgusta 2020. godine i pada DPS-a, nego i dugogodišnjem čelniku specijalnog tužilaštva, koji je postao sinonim za selektivnu pravdu, i u čije su doba kažnjavani samo oponenti Đukanovića. Katnićevi rezultati na polju organizovanog kriminala dosezali su tek do kriminalnih grupa, iako po definiciji organizovani kriminal podrazumijeva i podršku politike i političkog sistema. Toliko i o pohvalama iz Brisela, ali i o našim „zdravim temeljima”.

Kritike su uobičajene. Podsjećanje da nismo ništa uradili na polju ratnih zločina, da su institucije i dalje pod poltičkim uticajem, i da se i dalje mora raditi na nezavisnosti pravosuđa. Gotovo identične onima u doba Đukanovića.

Ne govori premijer Abazović zato slučajno u budućem vremenu na sastanku u Briselu. On je nakon sastanka sa kopredsjedavajućim Parlamentarnog odbora za stabilizaciju Evropske unije Vladimirom Bilčkikom, kazao da se u Briselu osjeća pozitivna energija prema Crnoj Gori i poručio da „smo uvjereni da će opipljivi rezultati koje ćemo postići u Crnoj Gori kada je u pitanju vladavina prava rezultirati brzim napretkom na putu integracija“. Još samo da ih postignemo.

U budući non paper, svakako ćemo ubilježiti posljednja hapšenja predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, te istrage novog tužilaštva o vezama policajaca sa organizovanim kriminalom. Biće to novi povod za samohvale. No, pitanje odgovornosti za sistem u kom je predsjednica Vrhovnog suda mogla godinama neometano da radi za sebe i kumove, pa i iz penzije da diktira sudijama presude, kako sada to svjedoči, niko ne postavlja. Ni Evropa, ni domaći zvaničnici. A dok pravda ne zakuca na vrata svih onih koji su takav sistem učinili mogućim, hranili ga i održavali, ništa od naših „zdravih temelja”.

Tvorac režima, opjevani gospodar svega postojećeg u Crnoj Gori, u ove pretprazničke dane evo brigu brine o evropskoj budućnosti poharane zemlje. Treba poslušati predsjednika Đukanovića kad kaže premijeru Abazoviću da Open Balkan nije dobra opcija za Crnu Goru kao alternativa Evropskoj uniji. Put u EU, ispravno tumači Predsjednik, od nas traži ispunjavanje evropskih standarda. Nego, kad jednom ispunimo te standarde, hoće li i tada o njima moći da drže političke govore oni koji su ih nemilosrdno i temeljno satirali. Decenijama.  Naočigled Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Saučesnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Administracije SAD i EU i crnogorska mafiokratija

 

Dokumenti Europola o integraciji vrhova vlasti i vrhova organizovanog kriminala u Crnoj Gori, samo potvrđuju ono na što su autor ove kolumne i Monitor, i drugi, mada ne toliko brojni, ukazivali godinama, pa i decenijama. Ali razloga za zadovoljstvo nema. Zbog čega? Umesto podrobnijeg obrazloženja, slede samo tri plus tri kratka pitanja, i tri plus tri kratka, veoma kratka odgovora.

Prvo, da li je moguće da Milo Đukanović, naš Vrhovnik, vrh svih vrhova u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih trideset godina, o svemu ovome nije ništa znao? Ili, preciznije, da li je moguće, da on, i u svemu ovome, nije bio sami vrh, ili, još preciznije, dvostruki vrh, istovremeno vrh vlasti i vrh organizovanog kriminala? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće.

Drugo, da li je moguće da Europol ima sve za sve, u našoj maloj i jedinoj, od bivše vrhovne sutkinje, do poslednjeg policajca, a da nema ništa, baš ništa, za našeg Vrhovnika? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. (I, ovde, još samo jedno kratko potpitanje, ako Europol ovo ima i za našeg Vrhovnika, a sa time ipak ne izlazi u javnost, da li je to zbog toga što ovoga čuva za kraj, ili zbog toga što ga čuva za još trideset godina?)

I treće, da li je moguće da je ovakvo (malo je reći nedosledno) ponašanje Europola i EU i SAD (jer Europol je samo deo administracije EU), zaista motivisano vladavinom prava i drugim sjajnim vrednostima Zapada, a ne njihovom ograničenom realpolitikom i geopolitikom, koja našeg Vrhovnika koristi kao alat za NATO i ostalo? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. Ima nas koji nikada nećemo zaboraviti, da je za njih, i sam Slobodan Milošević, u mračnim 1990-im, zbog sličnih razloga, dugo, nedopustivo dugo, bio „glavni faktor mira na Balkanu“.

Na prethodna tri, logično se nadovezuju, još najmanje tri isto tako kratka pitanja i odgovora. Prvo, da li je moguće da vrhovi administracija SAD i EU ne znaju, da pružanjem zaštite i nekažnjivosti našem Vrhovniku, i sami postaju njegovi saučesnici, kao pomagači, ako ne i na neki drugi način? Naravno da ne. Znanja iz oblasti krivičnog materijalnog prava o saučesništvu pomaganjem i na drugi način, spadaju u elementarna pravnička znanja, kojima mora da vlada, čak i svaki diplomirani pravnik, a kamoli specijalist ili ekspert, kakvih je u rečenim administracijama tušta i tma.

Drugo, ako je već ovako, da li je moguće da administracije SAD i EU rade direktno protiv samih sebe, tako što sebe svesno izlažu krivičnopravnoj odgovornosti za saučesništvo pomaganjem za neka od najtežih krivičnih dela iz oblasti ratova, ratnih zločina i zločina organizovanog kriminala? Naravno da ne. I to zbog toga što su one i za sebe same obezbedile status nekažnjivosti. Nepriznavanjem nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda pored ostalog. Administracija SAD otvoreno, administracija EU de fakto. (Tako da administracija Putinove Rusije svoje rivale i u ovome samo sledi.)

I treće, da li isticanje saučesništva visokih takozvanih spoljnih faktora, pre svega SAD i EU, za produžavanje tridesetogodišnje nekažnjivosti vrha crnogorske vlasti i mafiokratije, znači negiranje odgovornosti takozvanih unutrašnjih crnogorskih faktora, društva, institucija, građana, za ovo isto? Naravno da ne. Naša unutrašnja odgovornost je najveća. Samo što pri tome moramo znati, da je danas u svetu, sve, pa i ovo, glokalno, dakle istovremeno globalno i lokalno, a ne ni samo globalno, ni samo lokalno. Pa se samo tako, dakle glokalno, može i rešavati. Ali su za ovo i ovakvo rešavanje potrebni drugačiji, principijelniji i bolji partneri. I lokalni i globalni.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo