Povežite se sa nama

FOKUS

Samo Milo zna

Objavljeno prije

na

Kad će Crna Gora dobiti vladu? Nakon ubjedljivog izbornog rezultata vladajuće koalicije stizale su najave o brzom formiranju novog kabineta koji bi, u odnosu na aktuelni, pretrpio samo manje ,,kozmetičke” promjene. No, vrijeme prolazi, a ništa se ne dešava. Izuzev što su pretpostavljeni rokovi o formiranju izvršne vlasti pomjereni sa prve na drugu polovinu maja. Dok medijski nastupi zvaničnika DPS i SDP, i kuloarske priče koje ih prate, ukazuju na mogućnost da izmjene u budućoj vladi ne budu samo stilske prirode.Formalno gledano, nema razloga za žurbu. Konstitutivna sjednica novoizabranog sastava Skupštine zakazana je za 23. april. Nakon toga, prema Ustavu, počinje da teče rok od 30 dana u kome je predsjednik Crne Gore dužan da predloži mandatara. Slijedi 90 dana u kojima Skupština ima obavezu da izabere izvršnu vlast… Sve to bi moglo trajati i do kraja avgusta.

TUĐA BRIGA: Problem je što Crna Gora ne može da čeka. Posljedice ekonomske krize – manjim dijelom globalne, a većim naše autohtone – sve su očiglednije. Budžetski prihodi se tanje, hiljade radnih mjesta ,,visi” o tankoj niti direktne državne pomoći i subvencija, nelikvidnost raste, pred nama je potpuno neizvjesna turistička sezona a najavljenih investicija koje će popraviti krvnu sliku crnogorske ekonomije nema pa nema.

Tim prije čudi odsustvo bilo kakvog javnog pritiska na vladajuću koaliciju da ubrza postupak formiranja nove vlade. Ili ovdašnja javnost nema jasnu sliku problema sa kojima se suočava Crna Gora, ili je postao opšteprihvaćen stav da se oni ne rješavaju u institucijama, već u neformalnim centrima moći. Pa je sve jedno imamo li vladu i ko je u njoj.

Aktuelni, a po svoj prilici i budući premijer, Milo Đukanović drži sve konce u svojim rukama. On nas za sada drži u potpunoj neizvjesnosti. Taji čak i to da li će se prihvatiti novog mandata. „To je tema o kojoj ćemo razgovarati narednih dana”, saopštio je krajem prošle nedjelje. ,,Do sada smo bili zaokupljeni definisanjem izvještaja Državne izborne komisije i nakon toga određivanjem sastava poslaničkog kluba naše koalicije. Sada se stvaraju uslovi da počnemo političke konsultacije za definisanje mandatara i računam da ćemo narednih dana imati informaciju za javnost o tom pitanju”.
Činjenice, ipak, govore da Đukanović nema mnogo izbora. Previše je, kao premijer i kao biznismen, infiltriran u sve što se dešava u crnogorskoj ekonomiji da bi ponovio eksperiment od prije četiri godine i kormilarsku palicu vladinog broda, makar formalno, prepustio drugom kapetanu. Drugo je pitanje da li bi se, u ovom momentu, u DPS-u mogao pronaći kandidat za mandatara koji bi, po uzoru na Željka Šturanovića prije četiri godine, bio prihvatljiv makar najjačim interesnim lobijima unutar vladajuće partije.

Podsjetimo se, i tada je Đukanovićeva struja pokušala da u mandatara proizvede ministra finansija Igora Lukšića. Struji okupljenoj oko potpredsjednika Svetozara Marovića više je odgovarao ministar ekonomskog razvoja Branimir Gvozdenović. Kompromisni izbor je, po osnovu presjeka teritorijalnih i rodbinskih veza, u igru uveo Šturanovića. On je, međutim, izgurao samo polovinu mandata prije nego se – svojom ili tuđom voljom – povukao sa premijerskog mjesta.

PRVI DO PRVOGA: Svetozar Marović je, uoči novog kruga partijskih kalkulacija, odlučio da se aktivnije uključi u igru. Ničim izazvana, budvanski filozof i biznismen je javnosti predočio kako je spreman da se, za dobrobit Crne Gore, ponovo angažuje na nekoj državnoj funkciji. ,,U uslovima krize morate okupiti što veći broj sposobnih i ljudi od autoriteta i tada morate imati najjače i najlegitimnije timove. U tom smislu sam ostavljao prostora za sebe da, ako doista bude neophodno, da ako ja nešto mogu pomoći u ovoj situaciji u kojoj se zatekla i Crna Gora, da sam možda bio i ostajem spreman da tako nešto prihvatim”, rekao je Marović u intervjuu agenciji Beta naglašavajući kako ,,vlast nije samo ta ljepota afirmacije, popularnosti, privilegija, nego je to težak i odgovoran posao”.

Oni što vole da čitaju između redova, a Marovićevi javni nastupi na to obavezuju sve koji pokušavaju da dokuče šta je htio da kaže, tumače kako je potpredsjednik DPS posljednjim nastupom poslao više zanimljivih poruka. Prema njima, iz Budve je stigao aber – ako Đukanović neće novi premijerski mandat, onda to mjesto pripada Svetozaru Maroviću. Ostane li Đukanović gdje je, Marović – prenijeli su mediji unutarpartijske kalkulacije – očekuje mjesto vicepremijera. Do sada nepostojeća funkcija trebala bi da pokaže kako je potpredsjednik DPS suštinski i formalno iznad ostalih potpredsjednika u vladi. Ili prvi do prvoga.

Marovićev povratak u ,,javni život” nagovještava jedan važan ekonomski proces koji bi mogao započeti u Crnoj Gori. Nazovimo ga ,,sekundarna akumulacija kapitala”. Prvobitna akumilacija je, svi znamo, započeta u vrijeme međunarodnih sankcija prema tzv. SRJ, u toku krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tada su ,,odvažni i preduzimljivi” ljudi svi, po pravilu, u rođačkim ili prijateljskim vezama sa čelnicima vlasti u nekoliko mjeseci i godina stekli nemjerljivo bogatstvo. Godine relativno normalnog života i poslovanja su, skupa sa nezajažljivim apetitom ,,elite”, dovele do toga da se tada stečeni imetak istopio ili ,,samozarobio” u precijenjenim akcijama i nekretninama. Vrijeme nadolazeće ekonomske krize daje priliku da se novčane zalihe obnove. Uslov je da se u pravo vrijeme bude na pravom mjestu. U crnogorskom slučaju to znači – uz ili u vlasti. Zato najuticajniji zvaničnici DPS vole da kažu kako je kriza zapravo šansa. Pa se sa sjetom prisjete starih dobrih vremena embarga i sankcija.

KADROVSKA VRTEŠKA: Scenario preraspodjele moći između primorske (budvanske) i kontinentalne (nikšićke) struje DPS nagovještava mnogo ozbiljniju rekonstrukciju vlade. Prema medijima, u tom slučaju u vladi sigurno ostaju Lukšić, Milan Roćen i Gordana Đurović, s tim što bi samo Lukšić zadržao i dosadašnju funkciju. Produženju mandata u vladi se, sa priličnom dozom izvjesnosti, mogu nadati i SDP-ovi kadrovi Vujica Lazović i Andrija Lompar (dosadašnji ministar policije Jusuf Kalamperović ide u penziju a kao mogući kandidat za njegovog nasljednika pominje se Ivan Brajović). Ostala su mjesta, što bi se reklo, na tenderu. I o njima će – kao i o većini crnogorskih tendera – konačnu odluku donijeti Đukanović. Uz manje ili veće konsultacije sa partijskim i koalicionim partnerima.

Kao ministre koji neće produžiti dosadašnji angažman mediji pominju ministra poljoprivrede Milutina Simovića, turizma Predraga Nenezića, ministar za ekonomski razvoj Branimir Gvozdenovića, ministra odbrane Bora Vučinića i pravde Miraša Radovića.

Treba, ipak, imati dozu rezerve kada je u pitanju kadrovska kombinatorika oko sastava buduće vlade. Posebno kada je riječ o SDP-u. Medijski izvori iz te partije su prilično ,,tanki”. SDP je, naime, jedina crnogorska partija koja poslije izbora nije održala sjednicu Glavnog odbora. Posao odabira poslanika i budućih ministara preuzelo je predsjedništvo stranke, odnosno Ranko Krivokapić sa najbližim saradnicima.

Portparol SDP Raško Konjević kaže da je ta partija zadovoljna statusom i radom svojih predstavnika u Vladi. Pojedini članovi GO te partije, insistirajući na anonimnosti, ne dijele to mišljenje. Prema njihovom viđenju, SDP je samo formalno ravnopravan partner unutar vladajuće koalicije. Međutim, partija nema svoje predstavnike u vrhu Ministarstva inostranih poslova, vojnim strukturama, Upravi policije i Agenciji za nacionalnu bezbjednost. ,,To znači da nemamo pristup najvažnijim informacijama koje se tiču domaćih i međunarodnih dešavanja”, kažu. Da pozicija SDP nije stabilna koliko to žele predstaviti njeni čelnici pokazao je i problem izbora predsjednika i potpredsjednika Skupštine, gdje je DPS, navodno, postavio ultimatum ili Ranko Krivokapić predsjednik ili Rifat Rastoder potpredsjednik parlamenta. Epilog tog spora pokazaće i trenutni odnos snaga na relaciji DPS i SDP, i volju jednih i drugih da prave ustupku zarad ,,većih interesa”.

Ono što će pozicije SDP dodatno otežati ili relaksirati jeste sudbina dva trenutno najambicioznija projekta u Crnoj Gori – dokapitalizacija EPCG i početak gradnje auto-puta. Ti su projekti, personalno, vezani za potpredsjednika vlade Vujicu Lazovića i ministra saobraćaja Andriju Lompara, pa će od njihovog (ne)uspjeha zavisiti mnogo toga.

JOŠ NIJE VRIJEME: Postoji, zapravo, mišljenje po kome se formiranje nove vlade svjesno odlaže ne bi li se eventualni neuspjeh tih projekata prebacio na teret odlazećeg kabineta. Identična je priča sa Kombinatom aluminijuma, Rudnicima boksita i nikšićkom Željezarom. Sigurno je da nova vlada, ko god da bude u njoj, ne želi da svoj mandat započne tako što će četiri-pet hiljada radnika poslati na biro rada ili u prijevremenu penziju.

Raško Konjević kaže da je „za očekivati” osvježenja u pojedinim vladinim resorima.
,,Okolnosti rada su nove i teže zbog efekata globalne ekonomske krize i trebalo bi dati šansu novim ljudima koji bi unijeli svježinu, energiju i nova znanja”.

Ranko Krivokapić najavljuje: ,,Smatramo da izazovi koji su pred nama traže da osvježimo i Vladu i Skupštinu i sa novom snagom krenemo u izazov”. I Svetozar Marović, na pitanje da li će biti novih lica u novoj vladi, filozofski kaže da bi volio da neki ljudi ostanu, ali da to ne znači da svi moraju ostati. Zato mnogo eksplicitnije priprema javnost na predstojeće ekonomske i socijalne probleme: ,,Nova vlada će svakako izaći sa novim mjerama, a neke od tih mjera su svakako vezane za limitiranje zapošljavanja u javnom i državnom sektoru, za limitiranje primanja u tom sektoru, za kontrolu troškova. Prioritet će biti novac koji se može upotrijebiti za očuvanje socijalne stabilnosti onih ljudi koji bi pod uticajem krize mogli ostati bez posla…”.

Tek da znamo šta nas čeka. Sigurno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

EU INTEGRACIJE U SJENCI PARTIJSKIH KALKULACIJA: Ustav za pogađanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko im neko iz Brisela, u međuvremnu, ne zavrne ruku, ovdašnji politički vrhovi ostaće dosljedni odavno uspostavljenoj listi prioriteta: ja, moja partija, pa sve ostalo

 

 

Naši politički prvaci ponašaju se kao da njihov ljetnji raspust uveliko traje. Utihnule su rasprave o (ne)odgovornosti za kašnjenje sa obećanim izmjenama Ustava (Reformska agenda 2024–2027, Vlade Crne Gore). I, na taj način, izgubljenom vremenu i novcu. Zaboravljena je opoziciona „Platforma za prevazilaženje parlamentarne krize u ključnoj fazi procesa evropske integracije“. Ni prošlonedjeljno usvajanje godišnje Rezolucija Evropskog parlamenta o Crnoj Gori nije razbudilo poslanike.

Rijetki koji progovore, pričaju u kontekstu parlamentarnih i lokalnih izbora koji se očekuju u junu naredne godine. EU integracije nalaze se, trenutno, na čekanju.

Živa zgoda za Milana Kneževića. Predsjednik DNP-a koristi zatišje da, bez predaha, javnost zasipa kritikama, ponudama i pikantnim „informacijama“ na račun kolega iz vlasti i opozicije.                                                                                                                                                                                                                                    

Dok su čelnici vladajuće koalicije na državnom nivou, razočarani što se izjalovio plan uvođenja prinudne uprave u Podgorici, sistematizovali dokaze novouspostavljene koalicione saradnje Kneževićeve partije sa DPS, on je premijeru Milojku Spajiću ponudio model obnove partnerstva na državnom nivou. Drsko i, za sada, neprihvatljive uslove. Ali dovoljno intrigantne da se održi medijska priča o njima. Makar zato što ukazuju na mogućnost da je jadikovka vlasti o „neprincipijelnoj i opasnoj“ saradnji DNP sa DPS prilično omeđena različitim interesima na lokalnom nivou. Pa ono što im truni vodu u Podgorici ne smeta kada je u pitanju formiranje i očuvanje lokalnih vlasti južno i sjeverno od Glavnog grada.

„Ajmo da vidimo tog čistunca iz Singapura (misli na premijera Spajića)  da raskine koaliciju sa Bošnjačkom strankom na državnom nivou zbog njihove koalicije sa DPS-om u Bijelom Polju i sa SD i SDP-om u Gusinju, da isključi iz partije odbornika PES iz Budve koji je u koaliciji sa DPS-om, i mi mu dajemo manjinsku podršku i ne vraćamo se u vlast”, ponudio  je Knežević u jednom od svakodnevnih medijskih istupa. Pa podsjetio kako je Ranko Krivokapić, počasni predsjednik SDP, i arhineprijatelj ovdašnjih zastupnika srpskog sveta, savjetnik predsjednika BS Ervina Ibrahimovića u Ministarstvu spoljnih poslova. Ili je, sumnja Knežević, i više od savjetnika. Pa se ponudio da besplatno riješi taj problem.

Knežević je podastro i uslove pod kojima će DNP podržati ustavne promjene. „Spremni smo da podržimo ustavne promjene, ukoliko premijer Spajić inicira ustavne promjene o srpskom jeziku kao službenom, i ukoliko bude otvoren za dijalog i dogovor oko dvojnog državljanstva“, izdiktirao je za Adria televiziju,naglašavajući da on, zapravo, pokušava da Milojka Spajića spasi od samog sebe. „Želim da ga spasim. Jer mi ga je žao. Ali on, ako želi da ostane u bunaru sa DPS, da čuva njihove tekovine, onda neka mu je srećno“, poručio je Knežević.

Milan Knežević očito vješto koristi vakuum nastao nesposobnošću vlasti da obezbijedi neophodnu podršku za poprilično usaglašene izmjene Ustava CG kojima bi on bio upodobljen očekivanjima EU pregovarača u procesu pridruživanja.

Sredinom naredne nedjelje isteći će drugi dogovoreni rok za usvajanje tih izmjena, a one nijesu ni stigle na izjašnjavanje pred poslanike u Skupštini. Podrška dvotrećinske većine trebala je biti najvažniji u nizu koraka koji se moraju napraviti kako bi te izmjene bile zakonite. U proceduri koja zahtijeva više od mjesec dana. Izvjesno, zakasnilo se.

Umjesto rješenja, vlast traži krivca. Umjesto dogovora oko opozicione Platforme, koja je planirana kao ključni korak ka postizanju neophodnog konsenzusa, vlast je od kolega iz opozicije zatražila konsenzus. Svjesna činjenice da je on, koliko nemoguć – toliko i nepotreban. Pošto su opozicioni potpisnici Platforme bili dovoljni za potrebnu većinu.

Trebalo je samo naći kompromis oko njihovih zahtjeva. Koji su, kako se pokazalo prošle nedjelje, u velikoj mjeri podudarni sa primjedbama većine u Evropskom paralmentu. Nekompletan Ustavni sud, problematični zakoni o policiji i ANB-u, sloboda medija sa naglaskom na nepoštovanje pravosnažnih sudskih presuda od strane menadžmenta RTCG, korupcija i kriminal, odsustvo saradnje sa opozicijom…

Rezolucijom se, nimalo slučajno, naglašava da „očuvanje strateškog cilja članstva u EU mora ostati zajednički državni prioritet iznad svih stranačkih promišljanja“. Uz poziv Skupštini i Vladi Crne Gore „da spriječe da identitetska politika skrene pažnju s EU agende, odnosno zategne odnose sa susjedima, starajući se tako da Crna Gora čvrsto zadrži kurs ka EU“.

Vjerovatno slučajno, ali prilično nepromišljeno, nedjelju dana nakon usvajanja dokumenta u kome Evropski parlament iskazuje „duboku zabrinutost“ zbog malignog stranog uplitanja, upirući prstom na Srbiju, Rusiju i Kinu, premijer Spajić se obreo  u Pekingu. Fatajući muštuluk za 13 miliona eura koje su kineske vlasti opredijelile kao pomoć Crnoj Gori.

Može li to biti valjana kompenzacija za gubitak 4,6 miliona eura iz Plana rasta, pošto Crna Gora nije ispunila preuzete obaveze kojima je bila uslovljena isplata novca iz EU fondova?

Izvjestilac EP Marjan Šarec cijeni da se Crna Gora „više ne testira kada je riječ o evropskom izboru, već o sposobnosti da isporuči rezultate“. Odsustvo adekvatnih reakcija iz Podgorice svjedoče da takva ocjena nije neutemeljena. Naprotiv.

Ako se đavo krije u detaljima, onda razloga za brigu imamo na pretek.

Prekompozicija većine u parlamentu Glavnog grada pokazala se kao važnije pitanje od usaglašavanja Ustava sa EU standardima. Vlada je zaboravila da je, prije skoro tri mjeseca, parlamentu dostavila prijedlog ugovora o koncesiji za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Priča se kako je razlog što se taj dokument još nije našao na dnevnom redu, naum predsjednika Skupštine Andrije Mandića da, paralelno, od premijera ishoduje rekonstrukciju Vlade u kojoj bi NSD dobila mjesta upražnjena izlaskom DNP uz vladajuće koalicije. Plus, prema tvrdnjama upućenih, potpredsjedničko mjesto za doskorašnju predsjednicu podgoričkog parlamenta Jelenu Borovinić Bojović.

Mandić i Knežević još su u koaliciji. I ni jedan od njih ne djeluje kao neko kome to smeta.

Iz perspektive dijela vlasti koji čine PES i NSD, projekat Velje brdo djeluje važnije od izmjena Ustava ili konačne odluke o koncesiji na tenderu raspisanom krajem prošle decenije. Započeti posao ide dalje, pohvalila se ministarka javnih radova Maida Adžović, već neko vrijeme glavna promoterka ideje koju su  prije dvije godine predstavili Spajić i ministar prostornog planiranja i državne imovine Slaven Radunović. Nakon što su na njemu u Vladi radili „puna dva mjeseca“.

Iako ne postoji nijedan validan dokument koji potvrđuje mogućnost zakonite i ekonomski opravdane gradnje na Veljem brdu, Ministarstvo javnih radova raspisalo je, početkom nedjelje, tender za izradu glavnog projekta i izvođenje dijela radova na Bloku A1 planiranog naselja. Taj „dio“ podrazumijeva izgradnju šest zgrada sa 185 stanova, dvije podzemne garaže, uređenje terena i izgradnju prateće infrastrukture. O kojoj se, makar kada su voda i kanalizacija u pitanju, ne zna ništa. Osim ranije iskazanog nauma da se taj dio projekta finansira iz budžeta Podgorice.

Uz mogućnost da projekat Podgoricu ostavi bez pitke vode, nekima je zasmetao i finansijski aspekt priče o Veljem brdu. Jer bi, po njima, on mogao donijeti  ogromne novčane probleme za Glavni grad, ako ne i cijelu džavu.

„U vjerovatno najglupljem projektu rješavanja stambenog pitanja građana, koji je ikada viđen na prostorima Sunčevog sistema a možda čak i Mliječnog puta, ekipa je uspjela da cijenu izgradnje metra kvadratnog napumpa na nestvarnih 3.394 eura“, konstatuje Miloš Vuković iz Fideliti konsaltinga nakon iščitavanja objavljenog tendera. „Tako je: 185 stanova prosječne površine 77 m2, platićemo 48,4 miliona, što znači da prosječni stan na Veljem brdu košta nevjerovatnih 261.622 eura. Ali to nije sve: stan će država prodavati 77.000 eura (1.000 eura po m2), što znači država po stanu subvencioniše 184.000 eura ili 2.389 eura po kvadratu. Pitanje je samo: ko se sve i koliko ugradio u ovaj projekat”.

Nesporno, priča je mnogo interesantnija od zamornog ispunjavanja EU kriterijuma za pristupanje. A tek slijedi i najavljeni tender za podjelu oglašenih stanova. Treba li onda da nas začudi ako se na priču o ustavnim promjenama i sve ostale plave zastavice vratimo uoči ili nakon narednih izbora? Ukoliko im neko iz Brisela, u međuvremnu, ne zavrne ruku, ovdašnji politički prvaci ostaće dosljedni odavno uspostavljenoj listi prioriteta: ja, moja partija, pa sve ostalo.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA BIRALA IZMEĐU SRĐANA PERIĆA I PRINUDNE UPRAVE: Vrijeme preokreta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kraj sjednice podgoričkog parlamenta, koja traje dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, pokazaće je li došlo vrijeme preokreta, ili će ostati preči partijski i drugi interesi. Ukoliko odbornici izaberu Perića za predsjednika Skupštine, kako je najavljeno, izbjeći će se prinudna uprava u Podgorici. U slučaju nenadanog obrta, odbornicima ostaje još sedam dana za optužbe, kalkulacije i političke trgovine. Posljednji rok za izbor predsjednika SO Podgorica je 26. jun

 

 

Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u Skupštini opštine Podgorica još traje sjednica na kojoj će se odbornici izjasniti o predlogu da novi predsjednik Skupštine bude Srđan Perić, lider pokreta Preokret. Perić je u srijedu podnio prijavu na tu funkciju sa 20 potpisa podrške. Cilj je, kako je izjavio, sprečavanja uvođenja prinudne uprave u Glavnom gradu.

Da bi Perić bio izabran, neophodno je da za njega glasa 30 odbornika – većina od 59 odbornika, koliko broji Skupština. Dan prije glasanja Monitoru su iz Preokrata potvrdili da će Perić imati podršku 30 odbornika. Osim Preokreta koji ima dva odbornika, podršku su najavili opozicione – Demokratska partija socijalista (DPS) sa 19 odbornika (podrška je dostavljena u pisanoj formi), Demokratska narodna partija (DNP) sa četiri odbornika i po dva odbornika iz Evropskog saveza  i Stranke evropskog progresa (SEP). Iz Građanskog pokreta URA saopšteno je da neće glasati za Perića.

Kriza u Glavnom gradu je počela početkom ove godine, nakon što je Demokratska narodna partija napustila vladajuću koaliciju zbog gradnje kolektora u Botunu. Eskalirala je krajem maja, nakon što je dotadašnja predsjednica podgoričkog parlamenta Jelena Borovinić-Bojović podnijela ostavku na tu funkciju. Ona je tada kazala da je „došlo do nove vladajuće situacije koja nije dobila formalizaciju”, optuživši opoziciju da želi da postane vlast bez izbora.

Tokom direktnog prenosa sjednice SO Podgorice, na kojoj je jedina tačka dnevnog reda bila izbor predsjednika Skupštine,  građani su imali priliku da vide i čuju lokalnu varijantu državnog parlamenta – prepucavanja vlasti i opozicije uz puno patetike, ličnih targetiranja i ogorčenosti.  Posebni dio rasprave zauzela je tema ko je sa DPS-om, te ko je ranije bio član i davao podršku ovoj partiji.

Iz vlasti tvrde da je najavljeni izbor Perića na mjesto predsjednika Skupštine cirkus i frankenštajn koalicija. Insistiraju da oni koji podržavaju Perića za predsjednika Skupštine Glavnog grada u stvari prave koaliciju i preuzimaju vlast u Podgorici, što je lider Preokreta više puta demantovao. Vlast nije ponudila drugo rješenje za izlazak iz krize izuzev uvođenja prinudne uprave.

Glavna teza opozicije je tvrdnja o sračunatoj ostavci bivše predsjednice radi uvođenja prinudne uprave kojom bi Vlada i vladajuće partije Pokret Evropa sad (PES), Demokrate i Nova srpska demokratija (Nova) u predizbornoj godini imali 165 miliona eura dodatnog predizbornog budžeta.

Štetnost prinudne uprave ne vide samo u opoziciji. Odbornik vladajućeg Pokreta za Podgoricu (PzPG) Dragutin Vučinić, najavio je podršku Periću, iako je njegova partija rekla da neće glasati za lidera Preokreta. „Glasaću kako ne bi došlo do prinudne uprave nad ovim gradom, a što bi po mom mišljenju išlo nauštrb interesa njegovih građana. Odnosno opet na ruku dobro poznatih krugova, kako bi se što brže došlo do dijela neophodnih sredstava za otpočinjanje ovog već sad opsesivno-kompulzivnog zamišljaja izgradnje na Veljem brdu“, saopštio je Vučinić. On se ogradio od optužbe da se ovim potezom politički reanimira DPS: „Ta priča o reanimaciji DPS izbjegavanjem prinudne uprave je presmiješna“.

Vlast je svoju strategiju odvraćanja opozicije od izbora Perića na čelo lokalne Skupštine bazirala mahom na optužbama o saradnji sa DPS-om. Bivša predsjednica SO Podgorica Borovinić-Bojović, koja je već najavljena kao buduća potpredsjednica Vlade, optužila je opoziciju da formiraju novu većinu i da svaka  saradnja sa DPS-om predstavlja političku „reanimaciju“ te partije. U kritikama joj se pridružio i vladajući Pokret Evropa sad (PES) koji dogovor opozicije vidi kao uvod u rušenje gradonačelnika Saše Mujovića i zvaničnu saradnju sa DPS-om.

„Sve je očiglednije da problematizovanje zakonskog instituta prinudne uprave nije izraz iskrene brige za deblokadu rada lokalne samouprave, već pokušaj stvaranja političkog alibija za formiranje neprincipijelnih i teško održivih koalicija”, saopštili su iz PES-a.

Na udaru se pored Preokreta, posebno našla partija Milana Kneževića, koja je do skoro bila dio vlasti. Iz Kneževićevog DNP su odgovorili da će podržati Perića ali da neće sa DPS-om rušiti gradonačelnika Mujovića.

Partije koje podržavaju Perića tvrde da im je cilj da se glavni grad ne uvede u stanje prinudne uprave. U tom slučaju – nefunkcionisanja lokalnog parlamenta, Vlada preuzima upravljanje opštinom kroz odbor povjerenika koji bi upravljao gradom.

„Da dozvolimo da se uvede prinudna uprava u Podgorici, da se suspenduje Skupština i da damo 250 miliona eura Saši Mujoviću i trojici ljudi koje će da imenuje Milojko Spajić da ih harče do juna 2027. godine, dominantno na ovim ‘magarećim livadama’, projektu Velje brdo, koji pokušavaju da nam predstave kao epohalni projekat vijeka, a u stvari će da bude lopovluk prvorazrednih namjera Milojka Spajića, jer je to dominantno njegova ideja“, izjavio je Knežević.

Docentkinja na Univerzitetu Donja Gorica Nikoleta Đukanović  smatra da su najveći dobitnici najavljenog aranžmana – građani Podgorice. Ona je ocijenila da bi prinudna uprava bila najgori mogući scenario za glavni grad, te da odgovorne partije ne bi smjele dozvoliti da do toga dođe.

Podsjetila je i da je „nova većina” već drugi put nakon 2020. uspjela da formira vlast u glavnom gradu, ali nije uspjela da je održi, te da to otvara ozbiljno pitanje političke odgovornosti: „Kako je moguće da politički akteri koji su dobili povjerenje građana za upravljanje gradom nisu uspjeli da obezbijede stabilnost i funkcionalnost vlasti? Da li osjećaju odgovornost za stanje koje je dovelo do institucionalne krize?”, upitala je Đukanović.

O uvođenju prinudne uprave u Podgorici spekulisalo se i krajem 2022. godine tokom tromjesečne blokade proglašenja rezultata lokalnih izbora zbog nefunkcionalnosti Ustavnog suda. U glavnom gradu tada prinudna uprava nije uvedena, ali jeste u Tivtu i Budvi. Tokom 2024. godine Vlada je uvela prinudnu upravu u Beranama i Andrijevici. Vlada iste godine nije uspjela da uvede prinudnu upravu u Šavniku koji drži neslavni rekord u nefunkcionisanju lokalne uprave jer izborni proces nije završen ni skoro četiri godine od raspisivanja – oktobar 2022.

Ako odbornici ove sedmice ne izaberu Perića za predsjednika Skupštine, imaće još sedam dana za optužbe, kalkulacije i političke trgovine, pošto je posljednji rok za izbor predsjednika SO Podgorica 26. jun. Ukoliko to mjesto i tada ostane upražnjeno, biće uvedena prinudna uprava. Redovni lokalni i državni izbori su planirali za sljedeću godinu.

Završetak sjednice Skupštine Glavnog grada, pokazaće jedno – je li došlo vrijeme preokreta, ili će partijski i drugi interesi ostati preči.

 

SRĐAN PERIĆ, LIDER PREOKRETA:
Za veću transparentnost i kontrolu ulogu Skupštine

„Ako budem izabran za predsjednika Skupštine Glavnog grada, prvi korak bi bio upućivanje odbornicima svih odluka koje su neophodne za nesmetano funkcionisanje grada, kao i izvještaja o radu gradonačelnika“, kazao je Perić za Monitor.

„Nakon toga, fokus bi bio na primjeni modela za očuvanje funkcionalnosti Podgorice i sprečavanje uvođenja prinudne uprave – za šta smo  tražili podršku. To podrazumijeva otvaranje podgoričkog parlamenta prema građanima, veću transparentnost rada i stvaranje prostora da javnost bude aktivan učesnik, a ne samo posmatrač procesa donošenja odluka.

Posebna pažnja bi bila posvećena jačanju kontrolne uloge Skupštine. Građani imaju pravo da znaju kako se troši njihov novac, kako se sprovode politike i kakvi se rezultati postižu. Zato je važno da kontrolni mehanizmi budu snažniji, dostupniji javnosti i dosljedno primjenjivani.

Cilj je donošenje kvalitetnijih odluka zasnovanih na argumentima, provjeri činjenica i javnom interesu. Važno je naglasiti i da Skupština odlučuje kolektivno, te da glas predsjednika Skupštine vrijedi jednako kao glas svakog odbornika. Ishod njenog rada zavisi od svih odbornika, bez obzira na političku pripadnost.

Zato je važno razumjeti da ovaj model ne podrazumijeva ni koaliciju ni ulazak Preokreta u vlast. On predstavlja namjeru da se obezbijedi funkcionisanje grada i istovremeno otvori prostor za drugačiju političku praksu: onu koja se zasniva na uključivanju, dijalogu i odgovornosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

FRANCUSKO-NJEMAČKI MODEL ZA PROŠIRENJE: Kraj zastoja ili novo zapetljavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Francuska i Njemačka predlažu postepenu integraciju, uz više političkih i ekonomskih nagrada tokom pregovora. Međutim, ako države kandidati budu nazadovale u vladavini prava, demokratiji ili usklađivanju sa EU pravilima, privilegije bi bile suspendovane ili povučene. Non pejper izričito navodi da ove mjere nisu zamjena za punopravno članstvo koje mora ostati strateški cilj

 

 

Samit EU – Zapadni Balkan u Tivtu 5. juna ove godine nije završen pisanim „istorijskim dogovorom” ili deklaracijom o izvjesnosti članstva u Evropskoj uniji (EU). Međutim, poruka sa skupa bi mogla promijeniti način na koji balkanske zemlje idu prema Evropi. Umjesto deklaracija i formalnih govora da će zemlje kandidati imati vajde na kraju dugog pregovaračkog puta, EU je sada izašla sa znatno konkretnijom idejom pristupanja. Koristi članstva će se osjetiti i prije ulaska, ali uz stroge uslove i mogućnosti povlačenja privilegija u slučaju balkanskog zabušavanja. Ono što se može smatrati glavnim ishodom Samita je promjena tona i pristupa u politici proširenja.

Isti dan kada je održan Samit, nezavisni portal Nova.rs je objavio sadržaj francusko- njemačkog non pejpera (non-paper ili prevedeno „nije papir”). Non pejper je neslužbeni diplomatski dokument u kome se iznose ideje, stavovi ili prijedlozi u međunarodnim pregovorima. Ovakva dokumenta nemaju naslove, datume, formalne autore, niti obavezu sprovođenja ali su se tokom vremena odomaćili kao forma diplomatske komunikacije, pogotovo u EU i prema zemljama koje teže članstvu.

Najnoviji francusko-njemački non pejper donosi konkretne prijedloge i u skladu s reformama koje se budu provodile. Dosadašnja praksa da zemlja kandidat godinama pregovara, usvaja propise, zatvara poglavlja, pa tek nakon ulaska stiče blagodeti članstva ide u prošlost. Francuska i Njemačka kao glavne zemlje EU sada predlažu postepenu integraciju, osjetno smanjenje proceduralnih prepreka uz više političkih i ekonomskih nagrada tokom pregovora. Kandidatima koji istinski napreduju omogućiće se privilegirani pristup djelovima unutrašnjeg tržišta EU.

Za početak, Crna Gora, Albanija, Makedonija i nedavno Srbija su već ušli u SEPA sistem (jedinstveni sistem plaćanja eurom) kojima se omogućava brzo, jednostavno i jeftino plaćanje roba i usluga prema/iz EU kao kod kuće. U proceduri je uvođenje režima bez roaminga s EU za mobilne operatere Zapadnog Balkana čiji građani će moći koristiti usluge kao u matičnim mrežama. Osim ovoga, predviđa se olakšani pristup energetskom tržištu, digitalnom tržištu, smanjenje carinskih barijera, dublja trgovinska integracija uz olakšan pristup EU tržištu za kompanije zemalja kandidata. Planira se i zvanično pridruživanje obrazovnom programu Erazmus+, Program iskustva mladih i još neki projekti od kojih će mladi s Balkana imati direktne koristi.

Osim toga, zemlje kandidati će dobiti status „progresivnih posmatrača“. U praksi to znači prisustvo pojedinim sastancima Savjeta EU, Savjeta za vanjsku politku i učešće u nekim raspravama. Češći će biti sastanci s Evropskom komisijom (EK) i sjednice zajedničkih parlamentarnih odbora domaćih s evropskim parlamentarcima. Zemlje kandidati neće imati pravo glasa. Ako države kandidati budu nazadovale u vladavini prava, demokratiji ili usklađivanju sa EU pravilima, privilegije bi dobile suspenziju ili bi se povukle. Non pejper izričito navodi da ove mjere nisu zamjena za punopravno članstvo koje mora ostati strateški cilj.

Predviđena su i partnerstva u odbrambeno-sigurnosnim oblastima, bliža saradnja sa Frontex-om (Evropska agencija za graničnu i obalnu stražu) i integracija u Agenciju EU za sajber sigurnost i sistem ranog upozorenja na sajber napade. Uslov za ovu vrstu partnerstva je zatvaranje poglavlja 31 (vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika), koji je Hrvatska blokirala Crnoj Gori u decembru 2024. Blokada je uslijedila nakon što je Skupština donijela politikantsku Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu na inicijativu vučićevskih stranaka na Vidovdan iste godine samo s jednim glasom većine. U međuvremenu se od tadašnjeg vučićevskog bloka stranaka (NSD-DNP-SNP-UCG) otkačio predsjednik Skupštine i lider NSD Andrija Mandić. Mediji braće Vučić i njima bliske NVO i „analitičari” sada,  po ustaljenom receptu, napadaju Mandića kao „izdajnika srpstva”. Slični tretman, mada ne tako direktan, doživio je i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović koji je podržao ulazak Crne Gore u EU i dao podršku studentima u Srbiji.

Od novoga pristupa Crna Gora će imati najviše koristi kao najnapredniji kandidat (svih 33 poglavlja otvoreno, 14 zatvoreno) jer će ranije dobiti pristup djelovima jedinstvenog tržišta i institucijama EU. Ovaj pristup na kraju podrazumijeva puno učešće na jedinstvenom evropskom tržištu na osnovu modela Evropskog ekonomskog prostora (EEA) čiji članovi su, osim EU zemalja, i Norveška, Island i Lihtenštajn. Ovaj pristup prvi put je predložila još 2020. godine nezavisna istraživačko-analitička NVO (tzv. think-tank) Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) sa sjedištem u Berlinu. Prijedlog/inicijativu je ESI ponovio nekoliko puta, ali nije bilo reakcija. Tek izborom Fridriha Merca za kancelara ovom modelu je poklonjena pažnja (uz određene modifikacije ). Njime se euroskepticizam u Berlinu prevazilazi sigurnosnim ili suspendujućim klauzulama ako nove članice krenu putem bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana.

Što se tiče dinamike zatvaranja poglavlja, prije tri dana ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je najavila međuvladinu konferenciju za 15. jun. Po njenim riječima očekuje se zatvaranje još dva poglavlja – Sloboda kretanja radnika (poglavlje 2) i Zaštita potrošača i zdravlja (poglavlje 28). Po ranijim najavama i na osnovu neformalnih informacija iz Brisela, prije ljetnje pauze su trebala biti zatvorena četiri ili pet poglavlja. U Briselu licitiraju da je moguće zatvaranje još poglavlja u julu,  čemu se nada i Vlada.

Gorčević navodi da je sigurna „da do kraja godine možemo zatvoriti preostalih 19 pregovaračkih poglavlja”. Oglasio se i potpredsjednik Vlade Filip Ivanović oko poglavlja 31 u odgovoru na poslanička pitanja u Skupštini. Naveo je da hrvatski premijer Andrej Plenković nije u Tivtu iznio dodatne kriterije za odblokiranje tog poglavlja i da se uskoro očekuje napredak u pregovorima. Ivanović je dodao da su uslovi koju je Plenković iznio u Tivtu „tačke koje su već poznate – odšteta za bivše logoraše u Morinju, brod Jadran, granica, bazen u Kotoru”. Što se tiče tišine vezano za razgovore, Ivanović je rekao da je dogovoreno da se ne izlazi u javnost sa pojedinostima, već da se određene stvari privode kraju i da se onda saopšti njihov rezultat. Vijesti su već nekoliko puta, posljednji put put prošle srijede, javile da se smanjuje broj spornih tačaka s Hrvatima, prije svega odšteta za logoraše Morinja i tekst sporazuma o tome. Podgorici navodno smetaju i neke definicije koje Hrvatska želi ubaciti u tekst a koje se ne tiču Crne Gore već Srbije. Vlada se pribojava da bi, inače nesporne kvalifikacije o velikosrpskoj agresiji 90-ih, izazvale burne reakcije Srbije kao što je bio slučaj nakon usvajanja izmjene zakona o dinastiji Petrović. Velikosrpska javnost, čak i ona koja ne podržava braću Vučić, burno je reagovala na „nasilnu aneksiju” Crne Gore od strane Srbije u zakonu. Srbijanske frustracije zbog zaostajanja (22 poglavlja otvorena i samo dva zatvorena) i galopirajuća korupcija i kriminal pod zaštitom vladajuće porodice mogu uticati na dalje pogoršanje odnosa dvije zemlje. Nedavno sprečavanje ulaska crnogorskih državljanja u Srbiju nakon deportacije batinaša i kriminalaca sa tivatskog aerodroma su razlog da Spajićeva vlada bude krajnje oprezna u odnosima s Beogradom.

Plenković je u Tivtu ponovio da se očekuje i povrat imovine otete Hrvatima nakon raspada Jugoslavije koja je nestala u sudskim i drugim mahinacijama. Međutim, pod režimom Mila Đukanovića nije samo otimana imovina Hrvata već i svih drugih koji su se našli na putu bogaćenja vladajuće klike. Plenković u priči o otetoj imovini i procesuiranju ratnih zločina nije pomenuo Đukanovića čija je vlast, postavljena od Beograda, bila glavni pokrovitelj agresije na jug Hrvatske i pljačke okupiranih područja. O tome postoje uredni zapisi na sjednicama Vlade kojima je predsjedavao Đukanović i koji su kasnije objavljeni u knjizi Srce tame crnogorskog novinara Vladimira Jovanovića.

U  Vladi se uzdaju u Berlin i Pariz da nadvladaju jak uticaj proruskih krugova u HDZ-u i DPS-u koji ne žele ulazak Crne Gore u EU i stabilizaciju prilika u regionu. Kako vrijeme odmiče sve su vidljivija nastojanja DPS-a i miloističkih NVO-a da se potkopa evropski put i održi blokada pravosuđa i time onemoguće procesuiranja trodecenijskih pohara ali i ratnih zločina. Krajem marta premijer Spajić je u Skupštini optužio DPS da je 2011. godine potpisala tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju ako je to suprotno ruskim interesima. Spajić nije prezentirao tajne klauzule (koje se podrazumijevaju ruskoj politici), ponašanje i procurjele komunikacije čelnih ljudi u DPS-a ne ulivaju vjeru da je ta partija prigrlila evropske vrijednosti.

Samit u Tivtu je otvorio vrata novoj fazi odnosa između EU i Zapadnog Balkana, ali nije uklonio stare prepreke. Iza diplomatskih poruka o ubrzanju evropskog puta stoje mnoga neriješena pitanja – od reformi i vladavine prava do bilateralnih sporova koji i dalje mogu usporavati hod prema Briselu. Brzo će se vidjeti da li je Tivat bio početak ubrzanja ili još jedna stanica u maratonima obećavanja i čekanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo