Povežite se sa nama

FOKUS

Lukrativni filozof

Objavljeno prije

na

Tri godine od raspada Državne zajednice Srbija i Crna Gora za Svetozara Marovića, prvog i jedinog predsjedavajućeg Savjeta ministara SCG, još traje brakorazvodna parnica u kojoj je žigosan kao navodni akter astronomskih pronevjera. Država Srbija je sada suočena sa međunarodnom arbitražnom odlukom u aferi Satelit po kojoj će firmi Imidžset internešenel iz Izraela morati da plati odštetu od 37 miliona eura zbog nepoštovanja ugovora. Izraelski Imidžset (sjedište u Tel Avivu) pokrenuo je arbitražni postupak nakon što je Srbija odbila da plati 45 miliona američkih dolara po ugovoru koji je 4. juna 2005. potpisao Prvoslav Davinić, tadašnji ministar odbrane SCG. Ministarstvo odbrane u Beogradu je, prema ugovoru, na šest godina iznajmilo od Imidžseta satelite tipa Eros A i Eros B radi nadgledanja (čitaj: špijuniranja) prostora juga Srbije i Kosova; ugovoreno je i instaliranje kontrolne stanice. U posao sa Imidžsetom angažovana je firma Kamira krek korporejšn, registrovana na Djevičanskim ostrvima. GDJE JE MAROVIĆ: Zvanični Beograd je ignorisao ugovor, tvrdeći da Davinić nije imao ovlašćenja da sklopi taj posao, niti je ispoštovana zakonska procedura, naime nema ni pismenog odobrenja Savjeta ministara SCG. Ali, Izraelci nijesu mislili tako, pokrenuli su arbitražu i krajem marta dobili pravo na odštetu. Arbitraža je vođena u Londonu po pravilima Međunarodne trgovinske komore u Parizu, koja jednim dijelom podliježe tajnosti; drugi dio tajnosti upotpunjen je odlukom Vlade Srbije da na cio slučaj bude udaren pečat državne tajne.

Gdje je u svemu tome Marović? Kao nadređeni ministru Davniću, Marović je prisustvovao potpisivanju ugovora sa Imidžsetom, u konspirativnoj atmosferi, van domovine, naime, „u jednom privatnom stanu u Parizu”. Za Pariz, kao geografsku činjenicu u aferama, Marovića su i ranije dovodili u vezu. U jeku Duvanske afere, nedjeljnik Nacional je 2002. prenio izjavu Srećka Kestnera kako je Stanko Subotić-Cane, Maroviću ne samo plaćao 100.000 maraka ,,da bude miran i da se ne miješa”, već mu je navodno u Parizu kupio i stan. Marović je onomad tvrdio kako bi, da je to istina, odmah podnio ostavku.
Što se afere Satelit tiče, u intervjuu za list Danas marta 2006. Marović je tvrdio, ispostaviće se potpuno netačno, da ugovor sa Imidžsetom nije valjan, te kako nikoga neće obavezivati:

,,U vezi sa time mogu ponoviti samo stav Savjeta ministara. Ovdje se radi samo o jednom – da nijedan ugovor ne može proizvoditi finansijske i pravne obaveze za državnu zajednicu bez saglasnosti Savjeta ministara. Nijedan takav konkretan ugovor nikada nije bio pred Savjetom ministara”.

Ta tvrdnja ne stoji: stvar je riješena na arbitraži, ugovor s Imidžsetom ipak „proizvodi finansijske i pravne obaveze”. Interesantno, Marović nije poricao navod da je 4. juna 2005. ,,u jednom privatnom stanu u Parizu” prisustvovao potpisivanju (ne)spornog ugovora. Razumno je pretpostaviti kako je Marović, kao neko ko govori i čita engleski jezik, imao tada priliku da pročita Ugovor o pravima davanja zadataka partnera u satelitskoj operaciji (izvorno: Satellite Operating Partner Tasking Rights Contract ), koji je Davinić, u statusu kupca (customer), potpisao s Menaše Border, direktorom (Chief Executive Officer) izraelskog Imidžseta.

kostunica-tadic--1ČISTA BESMISLICA: Naknadno, utvrđeno je kako su sateliti čista besmislica za tehničke mogućnosti i potrebe Vojske SCG, koju su dva sputnjika, Marović i Davinić, eto, htjeli da reformišu, ali im se nije dalo. Satelit tipa Eros (akronim od Earth Remote Observation Satellite, u prijevodu ,,satelit za osmatranje Zemlje iz daljine”) nema telekomunikacione kapacitete za pristup bazama podataka, dok je rezolucija slike suviše gruba za osmatranje kretanja gerilskih UČK grupica ili prekograničnog šverca. U Srbiji su onda zaključili: ,,Trebalo je, dakle, da kupimo nešto što nam ne treba parama koje nemamo”.

I, zaista, satelitske usluge Srbi nijesu kupili, ali je ugovor potpisan, ceh se mora platiti; sada se utvrđuje konkretna odgovornost. Oko afere Satelit, novembra 2008. Okružni sud je odbacio prijedlog za pokretanje istrage protiv Davinića. Ali, Vojno odjeljenje Okružnog tužilaštva je uložilo žalbu Vrhovnom sudu Srbije koja je 12. januara usvojena, pa Okružni sud sada ponovo razmatra pokretanje istrage protiv Davinića.

Još od 2005. najuporniji da se stvar istjera na čistac je i sada aktuelni srpski ministar finansija Mlađan Dinkić. Osim afere Satelit, Marović se, skupa s Davinićem, pominje i kao akter afere Pancir. Dinkić je Marovića 2006. optužio da je u Panciru prekršio Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o Savjetu ministara, jer je „potpisao odluku o zaduživanju građana Srbije za 300 miliona eura u narednih pet godina”. U poslu nabavke vojne opreme sa srpskom firmom Proizvodnja Mile Dragić, koji je pismeno odobrio Marović, ministar Dinkić je tvrdio kako je “u najmanju ruku, cijena za samo tri artikla naduvana za 40 miliona eura, što je po svemu sudeći trebalo da predstavlja nečiju proviziju.” I posao je stopiran.

PANCIR, MILE I MILOŠ: U tenzijama oko pripreme crnogorskog referenduma, što je bio zgodan paravan za Marovića, u srpskoj štampi su, bez navođenja specifičnih dokaza, lansirane i sljedeće teške optužbe: ,,Skoro dvijve trećine vojne opreme koju je vojska naručila od Proizvodnje Mile Dragić trebalo je, preko Crne Gore, da završi na tržistu trećih zemalja. U ovu transakciju umiješan je najviši crnogorski vrh na nivou državne zajednice, kao i Miloš Marović, sin predsjednika SCG, te grupa kontroverznih biznismena iz Crne Gore”; pisao je Glas javnosti.

Kada su afere izbile, Davinić je smijenjen, dok je Marović dobio snažnu podršku Mila Đukanovića, koji je tvrdio da srpska vlast ,,preko afere nabavke vojne opreme pokušava da preuzme kontrolu nad oblastima koje su u nadležnosti državne zajednice”. Zaprijeto je Đukanović u septembru 2005. kako će povući sve predstavnike Crne Gore iz struktura SCG ako se ,,nastavi sa pravno-političkim nasiljem”.

Šef Marovićevog kabineta, Vule Tomašević, u znak protesta bio je već spakovao kofere. Marovićev lični sekretar u to vrijeme, Aleksandar Tičić, izjavio je da se njegov šef ,,u cijeloj stvari čist”. Međutim, po Dinkićevom tumačenju, Marović je ,,zbog toga što je državljanin Crne Gore izmakao ruci pravde”. Upozoravao je, tvrdi Dinkić, Borisa Tadića i Vojislava Koštunicu, o navodnim Marovićevim krivičnim radnjama, ali bez uspjeha, jer su oni ,,imali nekakvu iluziju, da je Marović spona izmedu bratskog srpskog i crnogorskog naroda, da se zalaže za zajedničku državu.”

TADIĆEVE ILUZIJE: Iluzije oko Marovića, barem za Tadića, bile su šokantne; za vrijeme posjete Izraelu 2005, dok se o Satelitu ništa nije javno znalo, njegovi domaćini su mu postavili pitanje kada će platiti 4,5 miliona eura kao prvu tranšu za Eros A i Eros B? Tadić o tome pojma nije imao; Davinić je brže-bolje tvrdio kako je ugovor samo neobavezujući ,,sporazum o razumijevaju”. Dalji rasplet je doveo do ogoljavanja labave finansijske konstrukcije na koju su sputnjici Marović i Davnić računali. Bilo je planirano da se proda zagrada Vojno-tehničkog instituta, u centru Beograda, sjedište Vojno-bezbjednosne agencije (KOS).

Zgrada nije prodata, pa se kod najvećeg srpskog dilera naoružanja, Jugoimport-SDPR, počelo s raspitivanjem o naoružanju na lageru koje bi se već negdje za keš na brzinu utopilo ili, barem, kako stoje stvari s zamrznutim parama iz davnih poslova sa Sadamom Huseinom. Ali, u Upravom odboru Jugoimport-SDPR je sjedio, Marovićev eks-savjetnik, general Blagoje Grahovac; i, sve u svemu, para za satelite nigdje nije bilo. ,,Nabavka satelita je stopirana. Izraelce smo o tome obavijestili predsednik Marović i ja”, izjavio je Davinić.

Od tog perioda, do danas, Davnić se, bez Marovića, zlopati kroz istrage i sudske procese oko Satelita i Pancira. U intervjuu Večernjim novostima, jula 2007, Marović je s budvanske plaže, izrazio „spremnost da pomogne istini”. Sa stručnim iskustvom tvorca kovanice Rat za mir Marović je procijenio kako je „Davinić bio reformator vojske”. To Daviniću nije bogzna što pomoglo; i dalje ga razvlače.

REVOLTIRANI SRBI: Dva druga mlađa Marovićeva saradnika iz njegovog SCG kabineta su avanzovala; Tomašević je izvršni direktor HTP Budvanska rivijera (dobio i premiju: stan od sto kvadrata) a Tičić je glavni menadžer SO Budva, lukrativni član upravnih odbora i direktor Agencije za planiranje prostora. Marović mlađi, skupa sa ostalim opjevanim članovima familije Marović, kontroliše čitav spektar budvanskih poslova u javno-privatnom vlasništvu.

Revoltirani Srbi su, naknadno, za Marovića izračunali kako ih je za tri godine mandata koštao ukupno tri miliona eura, odnosno, po milion godišnje: bez njegove završne dionice u Satelitu s cehom od 37 milona eura.

Iz svježeg Marovićevog biznis iskustva beogradske cifre, mogući procenti iz vojne proliferacije, možda djeluju tričavo; preko firme Moninvest kupio je Marović akcije Prve banke za pola miliona a već sjutradan, ničim izazvan, na njima zaradio tri miliona eura. Sve ima svoju, marovićevsku, razvojnu filozofiju; uporedimo li njegov status navodno neprofitnog, društvenokorisnog lobiste Miraksa i Sergeja Polonskog, onda sume od „40.000 maraka po šleperu” – koje je Marović prema tvrdnjama svog kuma Momira Bulatovića u knjizi Pravila ćutanja dobijao sredinom 1990-ih od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” – jedva da su vrijedne pažnje.

To je dijalektika razvoja Marovića – biznismena, diplomranog pravnika, po sopstvenom priznanju iz 1990-ih „koministe i pravoslavca”, „Crnogorca i Srbina”, stručnjaka za pancir i sputnjika u satelitskim poslovima. I „po vokaciji filozofa”, kako stoji u biografiji na sajtu DPS-a.

Vladimir JOVANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo