Prema M. Miniću, dr Ante Pavelić je u znak zahvalnosti sa saradnju darovao đeneralu Đukiću zlatni sat sa lancem na koji je utisnut Pavelićev monogram. O pregovorima opunomoćenika Draže Mihailovića sa Antom Pavelićem u Zagrebu piše i general Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije. Uhvaćeni general NDH Đuro Grujić izjavio je na suđenju da je prisustvovao razgovoru Dražinog izaslanika generala Svetislava Đukića i Ante Pavelića i da je Dražin izaslanik nudio saradnju četnika s Pavelićem. Draža Mihailović je 15. i 23. aprila 1945. slao svog izaslanika dr Ranka Brašića Paveliću i nadbiskupu Stepincu kako bi se ostvarila saradnja u borbi protiv boljševizma. Basta, dalje, navodi da je Draža Mihailović uputio dvojicu svojih komandanata, Dragoslava Račića i Neška Nedića, u Zagreb 6. aprila 1945. godine, u pratnji njemačkog potporučnika, s njemačkom komandantu Balkana, generalu fon Leru da od njega i Pavelića traže oružje i slobodan prolaz prema Sloveniji i Austriji. Dražini komandanti pozvali su se na ranije sklopljeni sporazum između Njemaca i četničkih jedinica popa Đujića, kojima je dozvoljen prolaz preko teritorije NDH na Zapad.
U nedostatku autentičnih izvora nije lako sklopiti mozaik jednog tragičnog događaja o kome se različito pisalo u redovima četničke emigracije. Analizom literature i oskudnih izvora nameće se pitanje: zašto su hrvatske snage omogućile prolaz preko Hrvatske naroda i vojske koje je predvodio vojvoda Momčilo Đujić, a pokušaj prolaza crnogorskih četnika s Pavlom Đurišićem na čelu završio se masovnim pogibijama i teškim stradanjima.
Iz raspoložive dokumentacije prije bi se moglo zaključiti da je stradanje Pavla Đurišića i njegovih trupa na Lijevče Polju dio njegovih veza sa dr Sekulom Drljevićem i njihovog sporazuma od 16. marta 1945. godine. Drljević je za potporu potpisanog sporazuma s Đurišićem imao na raspolaganju dio hrvatske vojske pod komandom generala Metikoša i pukovnika, ranijeg jugoslovenskog majora Džala. Pavle Đurišić je iskoristio sporazum s Drljevićem da se oslobodi velikog broja svojih ranjenika, bolesnika i izbjeglica, a onda je otkazao sporazum, kojim ga je priznao za „Vrhovnog komandanta Crne Gore”.
Potvrdu ovih navoda nalazimo u knjizi Milana Baste Rat je završen sedam dana kasnije (str. 462): „… Izvještaj Pavelićevog generalštaba od 4. aprila 1945. govori o sukobu Drljevića i Đurišića. Crnogorski nacionalisti (10.000 do 12.000) stigli su u svom pokretu prema zapadu do Lijevča Polja i ceste Banja Luka – Bosanska Gradiška. Crnogorske vođe otkazale su poslušnost svome vrhovnom komandantu dr Sekuli Drljeviću”.
Sudbina četničke grupacije koja je s Pavlom Đurišićem pokušala da se probije prema Sloveniji bila je katastrofalna. Najveći dio njih bio je likvidiran. Mali dio grupe uspio je da iskoristi haotično stanje i da se prebaci prema zapadu, a ostali dio, ostavši bez vođstva, pripojen je Drljevićevim jedinicama i usmjeren prema austrijskoj granici.
Istog dana (10. aprila) pošto je formirana Crnogorska narodna vojska izdato je naređenje za pokret izbjegličkom narodu, koji je bio formacijski organizovan po ranijem uzusu – pripadnosti srezu. Dotadašnjeg komandanta zbjega Svetozara Dobrašinovića zamijenio je kapetan Milatović, rodom iz Danilovgrada. Lakši bolesnici i ranjenici raspoređeni su po principu izbjeglica, a teži bolesnici od tifusa i ranjenici ostali su u bolnici u Staroj Gradiški, pod izgovorom da će se o njima starati „naročito određene osobe”. Sa njima je u zgradi bolnice ostao, teško bolestan od tifusa, Leko Lalić, komandant Pete divizije četnika Pavla Đurišića.
Za izbjeglim narodom, lakšim bolesnicima i ranjenicima, kretale su se novoformirane Drljevićeve jedinice, pod nadzorom i komandom Boška Agrama i Vukosava Drljevića. Put ih je vodio prema selima nedaleko od željezničke stanice Okučani. Tu su ostali do 21. aprila, toplo prihvaćeni od lokalnog srpskog stanovništva, koje je stradalo od ustaša. Istog dana kada je Đurišić sa svojim najistaknutijim komandantima i intelektualcima odveden brodom prema Jasenovcu, izbjeglice i vojska Drljevića dobili su naređenje za pokret prema Jasenovcu, desnom obalom rijeke Save.
U Novskoj crnogorske jedinice našle su brojne hrvatske izbjeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bježale prema Zagrebu. Put crnogorskih izbjeglica i četnika vodio je u pravcu Banove Jaruge, prema varošici Kupina, Voldoderu, Popovači, Ivanić Gradu. Na ovom putu kolona je skoro svakodnevno bila mitraljirana i bombardovana iz aviona, pa je kretanje bilo oprezno i u razvučenom poretku, po manjim skupinama.
Dana 29. aprila 1945. zbjeg i jedinice su se pribirale u blizini Drugog Sela, radi novog rasporeda za pokret.
U to vrijeme četničke snage Crne Gore i izbjeglice, pod komandom Drljevićevih ljudi, nalazile su se u okolini Zagreba, razdvojene i udaljene jedne od drugih i preko pedeset kilometara. Dana 6. maja 1945. godine ove jedinice su zbacile nametnuto vođstvo, postavljeno u tvrđavi Stare Gradiške, prikupile sopstvene snage i nastavile kretanje preko Hrvatske ka Sloveniji. Kao centar za prikupljanje svih jedinica određen je Zidani Most. Izmučeni narod i dio jedinica 7. maja 1945. godine najvećim dijelom prošao je kroz Zagreb.
Najveći dio jedinica Crne Gore i Boke napustio je Hrvatsku i prešao na teritoriju Slovenije tokom 7. maja s velikim oduševljenjem – „svi smo u duši osetili lakost”, a članovi lične garde Sekule Drljevića, poslije prelaza mosta na rijeci Sutli, sa hrvatske na slovenačku stranu, postrojeni poskidali su kape sa glava, koje im je Drljević nametnuo i bacili ih sa obale u rijeku „iz džepova i torbaka, gardisti su izvadili šajkače i četničke šubare sa amblemima, stavili na glave i veselo zapevali četničke pesme”, piše M. Minić. Uvrijeđeni komandant garde Burić krenuo je sa svojom pratnjom i ustašama da urazumi dotadašnje gardiste, ali je bio preduhitren.
Narednog dana stigli su na teritoriju Slovenije i bolesnici i ranjenici. Njih je obezbjeđivao sa posebnom jedinicom i starao se o njihovom prebacivanju Ilija Medenica, novi rukovodilac.
Kretanje crnogorskih četnika i naroda sa bolesnim i ranjenim nastavljeno je kroz Sloveniju pravcem Brežnica, Krško, Savince, Radeče, Zidani Most. Na prostoru ispred Krškog, kolonu su mitraljirali i bombardovali avioni, nanijevši joj velike gubitke.
Put od Radeče do Zidanog Mosta bio je zakrčen napuštenom i uništenom njemačkom artiljerijom, tenkovima, automobilima i drugim motorizacijom, koja nije mogla zbog svoje težine da bude prevezena preko oštećenih mostova kod Zidanog Mosta. Sve je to otežavalo i usporavalo kretanje četničkih jedinicama, koje su tamo 8. maja pristizale u područje Zidanog Mosta. Usamljeni, opkoljeni i napadnuti od snaga NOVJ, četnici su se probijali kako je ko mogao. Jedan dio jedinca probijao se uz rijeku Savu prema Ljubljani. Snalažljive, koje su imali dosta novaca, plaćeni vodiči prebacivali su u Italiju. Veći dio jedinica poslije proboja pošao je od Zidanog Mosta dolinom rijeke Savinje prema Celju. Teški ranjenici i bolesnici od tifusa, njih oko tri stotine, pali su u partizanske ruke. Kakva je bila njihova sudbina teško je pouzdano reći, mada u emigrantskoj literaturi stoji da su svi na licu mjesta ubijeni, a njihovi leševi bačeni u rijeku Savu. Grupa od oko dvije hiljade četnika koja se probijala prema Ljubljani takođe je stradala u okršajima sa snagama NOVJ, a mnogi zarobljenici bili su likvidirani i „pobacani u jamu Toško Čelo”. Sa tom grupom uništena su i dva puka dobrovoljaca, oko četiri hiljade boraca, koji su bili upućeni iz Slovenije u pomoć četnicima Đurišića.
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice