Povežite se sa nama

MONITORING

Kako postati Miloooner

Objavljeno prije

na

Kolika je stvarna imovina šestostrukog premjera? Milo Đukanović negira izvještaj reportera Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz Vašingtona i Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva da njegovo bogatstvo, bez članova uže i šire porodice, iznosi 14,7 miliona dolara. Demantuje svoje milione i ostavlja nam opciju da (ne)vjerujemo podacima iz njegovog imovinskog kartona koji, kao javni funkcioner, uredno prijavljuje od 2005. godine. Njegova priznata novčana primanja, bez uže i šire porodice, uključuju državnu platu koja je od 456 eura 2005. porasla na 1.227 eura do 2009. Osim stana, Đukanović nikada nije prijavio drugu nekretninu na svoje ime, niti bilo kakav dodatni prihod. S RIJEČI NA DJELA: Premijer, uporno, navodi samo ,,nominalnu vrijednost” svojih kompanija, Kapital investa od 2.000 eura i svega dva eura Global Montenegra. Kako onda objasniti činjenicu koju, inače, ne spori – da su te dvije firme, sa simboličnim osnivačkim ulogom i bez bilo kakve poslovne istorije, dobile kredite u ukupnom iznosu od 6,5 miliona eura!
Dostupne činjenice svjedoče da je u privatnom biznisu – kupovinom i prodajom akcija, kao i udjelom u nekretninama – Đukanović obrtao i još uvijek obrće milione.
Ali, opovrgavajući te milone, premijer se 5. juna u Pobjedi obrušio na „grupe stalnih, uzaludnih lovaca na njegovo ‘enormno bogatstvo'”. Prema njegovom tumačenju, oni se za ,,male pare” rukovode ,,sitno-šićardžijskim interesima” i ,,javnosti plasiraju osvjedočene laži”.
,,Neka pronađu to ‘moje blago’ i predoče ga javnosti”, poručuje Đukanović.
U intermecu od državničkih obaveza „od kraja 2006. do marta 2008.” on tvrdi da se „javno i zakonito bavio privatnim biznisom, razumije se uspješno, i naravno platio porez državi”.
Mjerilo uspješnosti u biznisu ogleda se u zaradi – plaćanje poreza se podrazumijeva. Đukanović ne navodi nikakvu zaradu u svom imovinskom kartonu. Obrtao je milione, ali jalovo, od toga navodno nema nikakvog profita. Ispada da je premijer tokom svoje uspješne biznis karijere, i dalje živio samo od plate javnog funkcionera.
Premijer je fikciju da u svom biznisu neće mariti za profit lansirao još 14. marta 2005. u intervjuu za Hrvatsku televiziju.
Najprije se požalio kako kao premijer ne zarađuje ,,onoliko koliko zaista njegovo znanje vrijedi na tržištu”. Tvrdio je da nema ušteđevine, ni u domaćim ni u stranim bankama, niti se ona vodila na ime bliže rodbine. Đukanović je opisao svoju porodicu kao ,,vrlo imućnu” jer ,,nije troškarila nego pokušavala to da sačuva i oplodi”. Na čuđenje novinara da on, lično, ništa nije uštedio – odgovorio je kako je sve što je imao ,,čitavog života isto tako i trošio”!
,,I kada se budem bavio biznisom, posljednje što će me zanimati je da slažem nekretnine i novac”, kazao je Đukanović i objasnio što će uopšte onda biti smisao njegovog bavljenja biznisom: ,,Trudiću se da obiđem još neke destinacije u svijetu, da živim kvalitetno sa svojom porodicom”.
I ubrzo je s riječi prešao na djela. Đukanović započinje biznis, kako tvrdi, krajem 2006, što se vremenski podudarilo s preuzimanjem Nikšićke banke (Prve banke CG) od Monte nove, vlasnika Aca Đukanovića (u novembru 2006. kupio je, uz postojećih 14 u vlasništvu, dodatnih 42 odsto banke).

POČETNI KAPITAL: U februaru 2007. Đukanović je osnovao Kapital invest. U julu te godine plata poslanika Đukanovića bila svega je 765 eura a njegov stan nije bio založen kao hipoteka kada je, od filijale grčke Pireus banke iz Londona, dobio milionski kredit kojim je, tvrdi, kupio akcije u Prvoj banci.
Kontroverze oko kredita – odobrenog mimo poznatih bankarskih standarda – ni do danas nijesu rasvijetljene. Uprava za sprječavanje pranja novca, koja je dio Đukanovićeve vlade, početkom 2009. upoznala je javnost da postoji embargo na sve službene informacije (,,strogo tajno”).
Porijeklo premijerovog startnog kapitala obavijeno je zavjerom ćutanja i/ili restriktivnim informacijama. Nepoznanice su inicirane činjenicom da Đukanović nije javno priznao da je kredit uzeo od filijale Pireus banke, već da se zadužio kod ,,jedne inostrane banke”. Tokom državničke karijere, rekao je da je ostvario brojna poznanstva, te da njemu ne predstavlja problem da dobije kredit.
To bi značilo i da se, kao premijer ili predsjednik Upravnog odbora Agencije za promociju stranih investicija, nije „ugrađivao” insajderskim procentima u državne poslove, niti je tražio i dobio garancije da će procente naplatiti kroz „kredite” kada za to dođe vrijeme. Činjenica je da je kredit ipak dobio, možda na časnu riječ, jer njegov Kapital invest nije imao osnovu da se zaduži.
Popis kontroverzi nastavljen je službenim tvrdnjama avgusta 2007. da kredit iznosi 1.489.997 eura i da se ,,vraćanje kredita garantuje kupljenim akcijama”. Objavljeno je i kako je Kapital invest kupio 11.657 akcija Prve banke.
Međutim, dostupne činjenice – štampane zimus u Monitoru – demantuju službene navode. Zaloga akcija, kao garancija kredita, obavljena je tek 11. oktobra 2007. a za tri mjeseca od izdavanja kredita do zaloge cijene akcija Prve banke vrtoglavo su skočile – sa 128 na 867 eura. Đukanović je tada 8.000 akcija (tržišna vrijednost 6.936.000 eura) stavio u zalog po staroj cijeni (nominalna vrijednost 1.022.560 eura).
U odnosu na tvrdnje o Đukanovićevom kreditu od 1.489.997 eura, ugovor o zalogu (prijava R-07101100027) sadrži podatak da se radi o manjoj sumi – od 1.022.560 eura. Gdje je isparilo oko pola miliona eura kredita?
VEZE: Đukanović je 3. avgusta 2007. kupio 11.657 akcija Prve banke, ali u ugovoru stoji da je Kapital invest filijali Pireus banke založio svega 8.000 akcija. Čime je Đukanović kupio preostalih 3.657 akcija?
Malo je vjerovatna slučajna podudarnost da istog dana (11. oktobra 2007. godine) Kapital invest prijavljuje i ugovor o zalogu i prijenos upravljačkih prava (s Đukanovića na Radislava Jovovića). U zalogu je kao ovlašćeno lice Kapital investa naveden Jovović, iako je ugovaranje kredita, prema sopstvenom priznanju, vodio isključivo Đukanović. Takva „podudarnost” upućuje na član 11. Opštih indikatora sumnjivih transakcija, koji definišu pranja novca: ,,Klijent daje neadekvatno objašnjenje zbog čega u posljednjem trenutku mijenja imena lica koja koristi u vezi s transakcijom”.
Intrigantne su i Đukanovićeve konekcije ,,od kraja 2006. do marta 2008.” jer uključuju krug bogatih i uticajnih rođaka, kumova i prijatelja, s uslugama u prihodima, zatim oko transakcija dobijanja kredita, kupovine akcija i osnivanja firmi.
Njegov brat Aco kontrolisao je 2007. Prvu banku kada je svom sinovcu poklonio dva poslovna prostora od ukupno 460 kvadratnih metara u Podgorici. Po osnovu izdavanja tog poslovnog prostora za 2008. uža porodica biznismena i akcionara Prve banke, pa opet premijera Đukanovića prihodovala je 132.000 eura a u ovoj godini dodatnih 66.000 eura. Najkrupniji domaći bankar, Aco, još jednim poklonom 2007. produbio je mogući konflikt interesa – starijem bratu dao je i svoj stan od 73 kvadrata, spojen s onim koji je premijer dobio od države. Ukupno, sa garažom, 193 kvadrata.
Prva firma u kojoj je Đukanović bio suosnivač je Univerzitats, s glavnim partnerom Veselinom Vukotićem. Univerzitats je registrovan 11. decembra 2006. a Vukotić je, poput Đukanovića, u to vrijeme javni funkcioner. Prethodnom odlukom Đukanovićeve vlade, Vukotić je imenovan za potpredsjednika Savjeta za privatizaciju. Vukotić je sada predsjednik Odbora direktora Plantaža 13. jul u većinskom vlasništvu Đukanovićeve Vlade.
Premijerov kum Vuk Rajković, do jesenas predsjednik Upravnog odbora Prve banke, od februara 2008. do danas premijerov je ortak u Global Montenegru. Još jedan kum i član Upravnog odbora Prve banke, Goran Rakočević, nakon što je jesenas smijenjen, postao je službenik Đukanovićeve Vlade – ambasador u Zagrebu. Rajković i Rakočević su obuhvaćeni istragom Vrhovnog državnog tužilaštva zbog osnova sumnje o nezakonitom postupanju menadžmenta Prve banke.
BOGATSTVO: Đukanovićeva sestra Ana Kolarević, zastupa Kapital invest, ali i kompaniju Zorana Bećirovića Bepler i Džejkobson, registrovanu u Londonu. Bećirović je Đukanovićev kum, a mlađi brat, Dragan Bećirović, akcionar je Prve banke. Ispred Kapital investa Kolarevićka je sklopila ugovor i aneks o zalogu s Pireus bankom, koju je predstavljao advokat Branko Čolović, drugi zastupnik Beplera i Džejkobsona.
Kolarevićka je 7. juna objavila kako nikada nije bila umiješana u „familijarni posao”, mada njene akcije u Prvoj banci (nominalna vrijednost 245.542 eura) i činjenice oko kredita Kapital investa govore suprotno.
Kada je opet postao premijer, Đukanović je novinarima 22. marta 2008. kazao da neće ugasiti Kapital invest: „Ako imate neku ideju kako da ugasim dug od milion i po, dajte mi, molim vas, prijedlog da ga neko preuzme”.
To je bio retorički trik; već jula 2008. Đukanović je prodao 2.540 akcija u Prvoj banci po cijeni od 610 eura zaradivši 1.549.400 eura. Zimus je objavio kako je kredit vraćen.
Ostalo mu je 10.466 akcija Kapital investa u Prvoj banci koje vrijede najmanje 1.337.764 eura. Kako je Đukanović stoprocentni vlasnik Kapital investa – nema sumnje da naš premijer zbilja jeste milioner.
Ali, tu su i drugi milioni. Đukanović ima 25 odsto osnivačkih prava u Univerzitatsu (Univerzitet Donja Gorica). Samo prva faza novosagrađenog objekta ove firme ima 16.700 kvadrata.
Firma Global Montenegro, u kojoj Đukanović ima 50 odsto, dobila je kredit od pet miliona eura. Kredit je uložen u kupovinu 20.000 kvadrata u Budvi. Tu je i kredit od 1.337.764 eura koji je Kapital investu, kao firmi s akcijama u Prvoj banci, odobrila Đukanovićeva vlada, te 650 kvadrata ekskluzivnog stambenog i poslovnog prostora.
Samo po osnovu vrijednosti akcija Kapital investa i vlasništva u Global Montenegru, premijer raspolaže s oko četiri miliona eura…

Da li su to samo neki ili svi od Đukanovićevih ,,silnih miliona” ili novinari ,,za male pare” pišu koješta?

Vladimir JOVANOVIĆ

MIRSAD BRKIĆ, NOVINAR ISTRAŽIVAČ BOSANSKOG CIN-a
Samo suve činjenice

MONITOR: Kako i koliko dugo ste radili istraživanje vezano za imovinu premijera Đukanovića i na osnovu kojih podataka i izvora ste pisali tekst?
BRKIĆ: Istraživanje o imovini porodice Đukanović je urađeno od strane tri novinara i dva urednika iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu. Na istraživanju je rađeno oko godinu dana. Svo izvještavanje Centra je urađeno na osnovu javnih dokumenta i intervjua sa imenovanim izvorima. Izvori informacija su Crnogorska berza, Ured za nekretnine, Centralni registar privrednog suda u Podgorici, Centralna banka Crne Gore, te Centralna depozitarna agencija. Na kraju kratko smo razgovarali sa Anom Kolarević, rođenom Đukanović.
Nismo uspjeli ubijediti premijera da sa nama razgovara, te nismo uspjeli stupiti u kontakt sa bratom premijera Acom Đukanović, mada smo danima pokušavali.
Još jedna stvar koju želimo reći je to da je najvažnija stavka u našoj priči i ona je dokazana da Đukanovićeva porodica i poslovni partneri imaju većinski udio u jednoj od najutjecajnijih finansijskih institucija u Crnoj Gori. Prema prošlosedmičnom izvještaju Centralne depozitarne agencije Crne Gore, samo Prva banka je vlasnik četiri odsto udjela u kompaniji CG Broker, 1,27 odsto udjela u Crna Gora put, 49 posto Monte Adria Broker Dealer, 2,6 odsto Ino Metalac, devet odsto Montenegro berze, 2 posto Fonda zajedničkog ulaganja Trend. Naša priča pokazuje da se Prva banka niz puta okoristila od odluka njegove vlade.

MONITOR: Kako tumačite reakcije gospodina Đukanovića na Vaše pisanje?
BRKIĆ: S dužnim poštovanjem prema premijeru i gospodinu Erakoviću, optužbe da su novinari CIN-a ponijeli neprimjereno, ili da premijeru nisu dali priliku da iznese svoju stranu priče, su u potpunosti neistinite. CIN-ova politika i filozofija je da svaka priča može biti samo bolja ako sadrži i odgovor strane o kojoj se piše.
Kabinetu premijera Đukanovića, a preko Savjetnika za medije gospodina Aleksandra Erakovića smo se pismenim putem obratili četiri puta sa zahtjevom za intervjuom. Svaki put smo u telefonskim razgovorima sa gospodinom Erakovićem dobivali odgovore da je premijer prezauzet, te ukoliko bude imao slobodnog vremena biti će spreman za intervju. Na posljedni zahtjev novinara CIN-a za intervju od 27. maja. 2009. godine je odgovorio da je prethodni zahtjev neprimjeren, te da premijer nije zainteresovan da razgovara sa novinarima CIN-a. Uz svo dužno poštovanje, šteta što se premijer nije odazvao našim zahtjevima za razgovor u vrijeme kada smo prikupljali materijal za naše tekstove.

MONITOR: A šta kažete na tvrdnje da neko drugi stoji iza vašeg pisanja?
BRKIĆ: Saopštenje za štampu koje je poslao premijer Đukanović je britko napisano u kojem se bavi samo sobom, a ne argumentima navedenim u našoj priči. CIN-u je bila čast da na projektu o premijeru Đukanoviću sarađuje sa vašingtonskim Center for Public Integrity. Ovaj centar je osnovan 1989. godine i od tada je ostao dosljedan svojoj misiji o objavljivanju originalnih istraživačkih tekstova o pitanjima od javnog značaja. Ova američka organizacija je uspostavila nove standarde po pitanju odnosa medija prema državnim institucijama i obrnuto, i njeni tekstovi su nagrađivani. Ona je potpuno nezavisna od svih političkih uticaja, a provjera dokumenata i informacija namijenjenih objavljivanju predstavljaju njen glavni prioritet. Ovo su standardi kojih se i CIN pridržava.

R.M.

Komentari

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR, CRNE TROJKE  I PRAVOSUĐE: Istina za političko potkusurivanje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, kao što je sada slučaj sa policijskim insajderom Brajuškom Brajuškovićem i bivšim visokim policijskim funkcionerom Milanom Paunovićem, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.   Pitanje je šta su dometi  Anketnog odbora u slučaju crne trojke, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira

 

 

Skupštinski Anketni odbor nastavlja sa saslušanjima svjedoka o slučaju crne trojke, iako je tužilaštvo ranije ocijenilo da je za taj slučaj nastupila apsolutna zastara i da se ne može procesuirati. Tužilaštvo je to saopštilo nakon svjedočenja Milana Paunovića, visokopozicioniranog policijskog funkcionera u vrijeme prethodnog režima, koji je u parlamentu potvrdio postojanje tzv crnih trojki,  parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića. To je ujedno bilo i prvo takvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ocijenilo je da se  slučaj, bez obzira na svjedočenje Paunovića, ne može procesuirati.

“Zbog protoka vremena postoji trajna procesna nemogućnost da se pokrenu  postupci u vezi ovog što je bivši policajac govorio”, kazao je portparol SDT Vukas Radonjić u emisiji Načisto na TV Vijesti.  SDT je saopštio da to ne isključuje mogućnost da tužilaštvo, ukoliko se pojave dokazi o izvršenju nekog drugog krivičnog djela za koje zastarjelost nije nastupila, preduzme zakonom propisane radnje.

Anketni odbor je  nastavio  saslušavanje svjedoka u slučaju crne trojke. Ove sedmice saslušan je  Brajuško Brajušković, policajac insajder, koji je prvi, 2013. godine,  javno progovorio o slučaju.

Brajušković je tada tvrdio, a sada ponovio,  da su organizatori crnih trojki  – Veselin Veljović, bivši šef Uprave policije i svojevremeno komandant Specijalnih jedinica i Miljan Perović, bivši upravnik ZIKS-a i zamjenik Veljovića, dok je ovaj bio komandant SAJ-a.

Ove sedmice dodao je da je crne trojke formirao “neko iznad njega  (Veljovića)”, ali nije precizirao o kome govori.  Milan Paunović je u svom svjedočenju takođe označio Veljovića kao organizatora crnih trojki, ali je ukazao da je o saznanjima i operativnim podacima o njihovom postojanju  obavijestio tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša, te premijera Mila Đukanovića.

Brajušković je na Odboru sada saopštio i  da mu je Veljović „dao 2000 eura   da ponese Slavku Đuroviću i Draganu Kaleziću za prebijanje Duška Jovanovića“. Đurović i Kalezić su bili pripadnici SAJ-a, koje je Brajušković još ranije označio kao neke od pripadnika crnih trojki.

Brat Duška Jovanovića dostavio je 2013. medijima  pismo  upućeno Dušku Jovanoviću od strane osobe koja se predstavila kao anonimni specijalac. U pismu se navodi da su Jovanovića prebili pripadnici SAJ 2000. godine –  Kalezić, Đurović i Vlado Lazović.  Brajušković je ranije tvrdio da je Jovanovića upozorio da mu se sprema prebijanje.Tvrdio je i da je druge opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili, poput Duška Sekulića, nekadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke za Crnu Goru.

Brajušković je u parlamentu kazao i da je u svojoj kući  krio nekadašnju novinarku Dana Draganu Bećirović.  Ispričao je da je prvo pokušao da je sakrije kod mosta u Rogamima, ali da se prepao da je ne bace u vodu. Novinarka  Bećirović  je 2013. navela je da je  bila meta napada, zbog čega ju je čuvao  Brajušković.

Brajušković je ranije tvrdio da je bio dio crnih trojki, ali da je spasao mnoge kritičare. Ove sedmice u Skupštini kazao je  da nikada nije nikog tukao.  Sopštio je i da mu je Veljović naloge davao dok ga je vozio.

Sve navode iz ovonedeljnog Brajuškovićevog svjedočenja demantovali su Miljan Perović, Veselin Veljović i Dragan Kalezić.   „Svoj lični i profesionalni integritet štitiću  pred nadležnim pravosudnim institucijama“ najavio je Perović.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov saopštio je da je “podla neistina da je Veljović platio 2000 eura za prebijanje Duška Jovanovića”.  Prethodno je demantovao i Paunovićevo svjedočenje.

Nakon što je Brajušković o postojanju crnih trojki svjedočio 2013, godine, tadašnji bezbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, u režiji  srpske obavještajne službe. I politički vrh, odnosno Đukanović, tvrdio je da se radi o iskonstruisanoj aferi. Uslijedilo je javno kompromitovanje Brajuškovića.  Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši u jesen te godine da ne postoje dokazi koji bi potvrdili Brajuškovićeve tvrdnje.

Ove sedmice na Brajuškovićevo svjedočenje reagovao je i Veselin Mujović, čije je ime pominjano od strane poslanika opozicije tokom parlamentarnog saslušanja. Poslanik SD Nikola Zirojević pitao je  Brajuškovića da li je od Veljovića pokušao da iznudi novac preko Veselina Mujovića.  „Tog prevaranta nikad u životu nijesam vidio“, kazao je  Brajušković.

Mujović sada tvrdi: „  Brajušković je 2013. godine predložio da se od  Veljovića traži 600 hiljada eura, kako ne bi prijavio navodna nepočinstava Veljovića”. On je kazao da će o tome , ukoliko ga pozovu, svjedočiti  pred Anketnim odborom.

Protiv Mujovića se pred sudom od 2017. godine vodi proces zbog prevare bivšeg visokog funkcionera SCG i DPS Svetozara Marovića, kome je prema navodima tužilaštva Mujović uzeo oko 900 hiljada eura.  Prema optužnici Mujović je  prevario Marovića za veliki novac tako što mu je zauzvrat ponudio blažu kaznu i svoje navodne kontakte u tužilaštvu i pravosuđu, kada je protiv Marovića podignuta optužnica. Proces se odugovlači zbog toga što Marović nije dostupan crnogorskim organima. Svetozar Mrović bi međutim,  uskoro  mogao postati slobodan čovjek, nakon što njegov predmet zastari. To bi moglo oživjeti i proces protiv Mujovića.

Monitor je ranije pisao da je Mujović imao ozbiljne konekcije u vlasti u Crnoj Gori  ali i u Srbji.

Javno komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.  Policijski svjedoci samo su potvrdili pisanje medija koje Đukanović nije kontrolisao. Pitanje je -šta može donijeti Anketni odbor u ovom slučaju, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira.

Milan Knežević, lider DNP  izjavio je da  tužilaštvo,  ukoliko ne sasluša svjedoke crnih trojki pred Anketnim odborom, postaje saučesnik u zataškavanju ovog zločina.  . „Tužilaštvo ne može da postupa po željama funkcionera ili bilo koje političke partije, već u skladu sa zakonom“, prokomentarisao je advokat Veselin Radulović. On je potvrdio da je u ovim slučajevima nastupila zastara.

“Anketni odbor je formiran, čini mi se da se to svakim danom i potvrđuje, iz političkih interesa da bi se ta priča držala aktuelnom i da bi određeni pojedinci i političke partije ubirale političke poene”, ocijenio je Veselin Radulović. .

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neuobičajeno dugo saopštenje tajne službe opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli su svega tri dana nakon zadušnica u manastiru Podmalinsko u opštini  Šavnik za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima (JVuO)

 

 

U utorak je u Vijestima objavljeno,  pozivajući se na neformalni izvor iz vrha bezbjednosnog sektora, da su Agencija za nacionalnu sigurnost (ANB) i Uprava policije (UP) spriječile pokušaj uspostavljanja radikalne islamske mreže u Crnoj Gori. Izvor je naglasio prisutnost većeg broja ekstremnih propovjednika koji djeluju van Islamske zajednice (IZ). Tokom vremena su, navodno, ostvarili veliki utjecaj, posebno u BiH, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Iz Crne Gore je protjeran državljanin BiH Haris Šundo , jer je u Plavu pokušavao formirati zajednicu mimo zvanične Islamske zajednice.

U odgovoru Vijestima ANB navodi se da do sada nije bilo terorističkih napada u ime religije.  “U Crnoj Gori postoji nekoliko radikalnih selafijskih grupa podijeljenih u više frakcija, koje se nalaze na različitim razinama radikalizacije”, ističe ANB kojom rukovodi nedavno postavljeni Ivica Janović . Novi šef tajne službe slovi za osobu blisku Pokretu Evropa sad (PES) i nema prethodno, makar formalno, iskustvo u branši. Za tajnu službu neuobičajeno dugo saopštenje opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. Neformalni izvor bio je još širi pomenuvši i dva borca ​​tzv. Islamske države (ISIL) iz Plava od kojih je jedan poginuo.

Zanimljivo je da su ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli svega tri dana nakon zadušnica (parastosa) u manastiru Podmalinsko u opštni  Šavnik. Liturgija je služena za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”.

U saopštenju Eparhije budimljansko-nikšičke (EBN) navodi se da je služilo sveštenstvo “iz obje Mitropolije”, crnogorsko-primorske (MCP) i njihove. Besjedu je održao novoproglašeni mitropolit i novi član Sinoda (crkvene vlade) Metodije Ostojić . Nakon uvodnih pokrivalica i fraza o navodnoj vjeri u Hrista i ljubavi prema Bogu i ljudima, Metodije je prešao na ono što metodično radi od postavljenja za episkopa 2001.  Kaže da su se okupili zbog “velikih i najvećih vitezova i heroja Drugog svjetskog rata…koji su istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta i svih…vojnika koje su branili…svoju vjeru i obitelj i narod od one pošasti mračne koja se nadvila.” Ta pošast je i “dalje nadvijena, stoji nad našim glavama”. Kasnije se u zapaljivom govoru objašnjava da je ta pošast “titoističko-ustaške koalicije” koja caruje od 1945. godine i “koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom”. Prije toga je izrazio žaljenje što saveznička avioni “nisu dirali (fašistički) Zagreb”.

U neistinitosti ove tvrdnje, lako se uvjeriti na Youtube-u gdje postoje filmski snimci nakon teškog bombardovanja Zagreba i mnogih drugih hrvatskih gradova. Metodije se osvrnuo i na spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici koji je za njega “najveći monstrum” i čije ponovno podizanje je “šizofrenija”. Usput su ponovljene  priče o Draži Mihailoviću kao prvom gerilcu Evrope i borbi protiv fašista. Niko ne spori da su se četnici borili protiv okupacije  do zime 1941-42 godine kao što ni Crkva ne spori da je Juda bio Hristov apostol do trenutka izdaje. Metodije se požalio i da “nemamo groba Svetog Save, ni Njegoševog ni Dragoljubovog”.

Metodije ne veliča prvi put velikosrpske fašiste i koljače (po njihovim vlastitim priznanjima i izvještajima) djece, žena i starih samo zbog toga što su pogrešne vjere, nacije ili ideologije. Međutim, prošlosubotnji govor izgleda kao apoteoza ostrašćenosti i etnofiletističkog sljepila znatnog dijela episkopata vjernog režimu Aleksandra Vučića . Kolika je doza netrpeljivosti i mržnje prema svemu crnogorskom govori i činjenica da je mitropolija koja nosi crnogorsko ime,  još u doba Amfilohija Radovića izbacila iz pravoslavne liturgije molitve za vlast i državu u kojoj žive, iako je to apostolska zapovjed. I sadašnji titularni mitropoliti Joanikije i Metodije preskaču taj dio liturgije. Vladika Kirilo Bojović, administrator Zagrebačko – ljubljanske mitropolije se na pravoslavni Božić ove godine pred tv kamerama na liturgiji pomolio “za ovaj grad (Zagreb), državu (Hrvatsku) i vojsku njenu, da pomene Gospod Bog u carstvu svome, svagda i uvijek…”.

Pokojni patrijarh Irinej Gavrilović je 2018. u sabornom hramu u Podgorici rukopoložio Metodija u vikarnog episkopa dioklijskog. Irinej je tada rekao da bi položaj Srba u Crnoj Gori “uporedio s položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH)”. Istog dana kada i Metodije, i sadašnji episkop dioklisijski Pajsije Đerković je održao besjedu u Dolima u Pivi, kao “najvećem stratištu…svih Pivskih novomučenika postradalih tokom Drugog svjetskog rata”. Stradalnici iz 1943. godine opisani su kao “srpski mučenici” koji su “postradali…za vjeru pravoslavnu”. Arhijerejski sabor SPC-a ih je kanonizirao maja 2017. kao mučenike za vjeru. Radi se o nekoliko stotina nevinih civila koji su u odmazdi ubijeni kao partizanski i komunistički simpatizeri od strane nacističkih jedinica i njihovih četničkih pomagača, koje SPC u drugim situacijama slavi kao heroje. Metodijeva klasifikacija “šizofrenije” bi se lako mogla primijeniti u ovom slučaju.

Ciljana i svjesno lažna tvrdnja patrijarha Irineja 2018. godine da su crnogorski Srbi tretirani isto kao i Srbi u doba ustaške NDH, prošla je  bez ikakvih posljedica i poslužila je kao ohrabrenje za sve drskije krečenje povijesti. Vjerovatno će i sadašnja Metodijeva retorika biti otćutana od tužilaštva iako je u Bijelom Polju formiran predmet nakon Metodijeve besjede. Mlitave reakcije premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića koji se ne usuđuju da javno osude veličanje fašizma samo podstiču indolentnost. Obojica rado pričaju o građanskom karakteru i navodnom antifašističkom nasljeđu i tradiciji Crne Gore koja slijedi vrijednosti europskog sustava.

Antifašističko nasljeđe je uništeno upravo od strane nasljednice Saveza komunista – Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera Mila Đukanovića početkom 90-tih kada su se stavili u službu četničkog velikosrpskog projekta koji je preuzeo komunista Slobodan Milošević. Uništen je i komunistički moral nadovezan na ranije tradicionalno čojstvo. Od Crne Gore i Srbije napravljene su mafijaške narko države čijeg karaktera se Crna Gora ne može lako riješiti. Kriminalno nasljeđe braće Đukanović i Vučić nikada nije smetalo režimskim episkopima SPC. O ciljanom zaglupljavanju i duhovnom trovanju srpskog i crnogorskog naroda preko Vučićevih žutih televizija, tabloida i rijalitija ni sadašnji patrijarh,  ni Metodije ne smiju ni da pisnu.

Jednako ćute na restauraciju staljinizma u njima miloj Rusiji gdje svako malo idu na poklonjenje KGB-ovcima obučenim u episkopske odore Ruske crkve (RPC). Dan prije Zadušnice – 6. juna, Arhijerejski sinod Ruske crkve u inostranstvu, poznatije kao Ruska zagranična crkva, oštro je osudio obnovu sovjetskih ideoloških praksi u  Rusiji. Sinod je ukazao na “očiglednu tendenciju da se opravdaju zločini bogoboračke vlasti XX vijeka” pod predsjednikom Vladimirom Putinom . Podizanje spomenika Staljinu i Džeržinskom  Sinod Zagranične crkve je nazvao “užasavajućim” kao i izjave o restauraciji “idolopokloničkog mauzoleja na Crvenom trgu”. Osuđena je i “derehabilitacija (na hiljade slučajeva) nepravedno osuđenih pod komunistima uključujući i sveštenoslužitelje”. Saopštenje ove crkve nije objavljeno na portalima SPC-a i mitropolija u Crnoj Gori. SPC je ranije redovito prenosila saopštenja ove crkve. Zagranična crkva je osnovana u Srbiji nakon Oktobarske revolucije, od strane izbjeglih tj. preživjelih vladika. Pokrovitelj joj je bio kralj Aleksandar Karađorđević.

Islamska zajednica Crne Gore,  političari i ogromna većina muslimana jasno su opredijeljeni protiv šačice islamskih radikala koji svoju ideologiju šire ispod radara medija i službi uz anonimnost društvenih mreža. Situacija s radikalnim pro-KGB svetosavljem je potpuno drugačija. Zapaljive poruke mržnje i veličanja teških ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog i ratova 90-tih dolaze od čelnih ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori i njihovih nadređenih u Beogradu (bilo da se radi o Patrijaršiji ili Andrićevom vencu).

Ćutanju vučićevskog bloka partija (NSD-DNP-SNP-UCG) se ne treba čuditi. PES i Demokrate koje koordiniraju sigurnosnim sektorom kao da misle da će ta tema sama po sebi nestati.

Činjenica je da je retorika vladika i paracrkvenih bratstava sve zapaljivija i učestalija. Glavne mete su opet mladi ljudi, a država se drži po strani.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo