FELJTON
Mecena iz Perasta

Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor online
Karateristika klasične filantropije je individualizam. Klasičan filantrop je imućan pojedinac, koji ima svijest o opštem dobru i koji, kroz mecenstvo, dobrotvorne akcije i osnivanje zadužbina, dio svog imetka opredjeljuje za pomaganje ugroženima, ali i za stvaranje naučnih i umjetničkih djela, za razvoj kulture i privrede. U istoriji crnogorske filantropije izdvojilo se nekoliko takvih pojedinaca. ANDRIJA ZMAJEVIĆ: Andrija Zmajević je rođen 16. juna 1624. godine u Perastu. Osnovnu školu je završio kod franjevaca u Perastu, a 1649. godine u Zavodu za širenje vjere u Rimu, upisao se na studije filozofije i teologije. Tu je stekao i doktorat iz ovih oblasti. Nakon toga se vratio u Perast i 1655. godine postao je opat benediktinskog manastira na ostrvu Sv. Đorđe kod Perasta. Papa Aleksandar VII ga je imenovao za budvanskog apostolskog vikara (namjesnika) i povjerenika Svete stolice, a papa Kliment X je 23. februara 1671. godine Zmajevića postavio za barskog nadbiskupa. Pošto je Bar bio pod osmanskom vlašću, Zmajević se naselio u Paštrovićima. Ipak, tu nije dugo ostao, i vratio se u Perast , gdje je umro 1694. godine. U Perastu je 1671. godine sagradio palatu zvanu „Biskupija”, a 1678. godine sagradio je crkvu Gospa od Rozarija. Zmajević je bio poznat kao jedan od najprosvećenijih ljudi svoga vremena. Bavio se teologijom, arheologijom, istorijom, poezijom i skupljanjem narodnih pjesama. Njegovo najpoznatije djelo je Darxava sveta slavna i kreposna carkovnog lietopisa ili Crkveni ljetopis, koji predstavlja istoriju svijeta od stvaranja do njegovih dana. Djelo imo 900 strana.
Ipak, najveći doprinos biskupa Andrije Zmajevića u unapređivanju kulture bilo je pomaganje najplodnijeg baroknog slikara u istoriji Crne Gore, Tripa Kokolje (Perast, 28. februar 1661. – Korčula, 18.oktobar 1713.). Tokom posljednje decenije života Andrije Zmajevića, od 1684. do 1694. godine, Kokolja je po narudžbini i uputstvima svog mecene i zaštitnika, oslikao unutrašnjost crkve Gospe od Škrpjela i palatu Andrije Zmajevića „Biskupiju”. U crkvi Gospa od Škrpjela Kokolja je na prostoru od 150 m², na 68 slika na platnu, sa pozlaćenim okvirima u obliku brodskih konopa, predstavio starozavjetne scene i život Bogorodice. U kapeli „Biskupije” je naslikao veliku fresko-sliku sa likovima apostola Andrije i Sv. Katarine, a u dvorani palate naslikao je boga Kupidona sa strelicom. Zahvaljujući mecenstvu Andrije Zmajevića, Tripo Kokolja je izrazio svoj umjetnički talenat i stvorio djelo izuzetno važno u kulturnom nasljeđu Crne Gore.
SPIRIDON GOPČEVIĆ: Spiridon Gopčević je rođen 1807. godine u pomorskoj porodici. Njegov otac Krsto je bio poznati pomorac, koji je imao poslovne veze u Smirni i Trstu. Gopčevići su se iz „Stare” Crne Gore doselili u Orahovac, a potom su prešli u Poda kod Herceg Novog. Spiridon je postao jedan od najuspješnijih pomoraca i trgovaca u Trstu. Po nekim ocjenama, nakon 1840. godine bio je „najveći trgovac u Trstu i najjači brodovlasnik u Austrijskoj Imperiji”. U svojoj trgovačkoj floti imao je 4 broda nosivosti preko 500 tona, 17 brodova nosivosti između 300 i 400 tona i 2 broda čija je nosivost bila ispod 200 tona. Vrijednost njegove imovine 1850. godine procijenjena je na 12.500.000 zlatnih forinti. Tada je Gopčević posjedovao 10% tršćanskog brodovlja duge plovidbe. U svojoj floti je imao i parobrode. Sa austrijskom vladom se dogovarao oko izgradnje nove luke u Trstu. Bio je član Društva tršćanskih privrednika, akcionar u izgradnji Južne željeznice i direktor „Kamere od osiguracije”. Krimski rat (1853-1856) doveo je do Gopčevićevog bankrota, jer zbog pomorske blokade ruskih crnomorskih luka nije mogao da preveze žito koje je ranije kupio u Rusiji. Nakon rata je vrijednost toga žita bila mnogo manja od prvobitnog uloga, pa je Gopčevićeva firma došla pod stečaj. Do 1861. godine svi njegovi brodovi su rasprodani kako bi se platili dugovi. Skrhan tim gubitkom, Gopčević je preminuo 1861. godine u Beču. Od čitave njegove imovine ostala je samo palata, koja je 1850. godine sagrađena na Velikom kanalu u neorenesansnom stilu.
Spiridon je pomagao Crnu Goru. Finansijski je pomagao mitropolita Petra II Petrovića Njegoša i omogućio mu da štampa prvo izdanje Gorskog vijenca 1847. godine. Iz Londona je 1849. godine poslao municiju za Crnu Goru, a u aprilu 1851. godine uputio je puščanu municiju, 1.600 topovskih metaka i salitre. Gopčević je bio prijatelj sa knjazom Danilom. Podržavao je njegovu ideju da se proglasi za knjaza, a Crna Gora za Knjaževinu. Tokom crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine, slao je pomoć Crnoj Gori, a tokom gladnih godina besplatno je dijelio žito narodu u Boki i Crnoj Gori.
KNJAZ NIKOLA: S obzirom na to da je Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka bila siromašna, da je njeno stanovništvo živjelo u oskudici, i da je bilo svega nekoliko pojedinca koji su se mogli pohvaliti svojim bogatstvom, potreba za dobrotvornim društvima je bila velika. U takvoj situaciji knjaz Nikola se ponašao kao otac nacije i trudio se da pomogne. Knjaz je potrošio dosta novca kako bi udovoljio brojnim zahtjevima kojima su Crnogorci od njega tražili da im riješi, najčešće, ekonomske probleme. Knjaz je mnogima pomogao, a neki primjeri govore kako je to radio. On je znao da odjednom pomogne 33 porodice zbog toga što su im usjevi stradali od grada, ili da pošalje pomoć za 107 ustaničkih porodica, koje su imale oko 600 članova. Knjaz je siromašnima poklanjao zemlju i kuće, koje su bile u državnom vlasništvu. Takođe, nakon što se dio muslimana, nakon 1878. godine, iselio iz Crne Gore, knjaz je kupovao neka njihova imanja, a onda ih je često poklanjao onima koji nijesu imali veliku imovinu. Izdvajao je novac i za opšte potrebe. Pomagao je izgradnju puteva i vjerskih objekata. Tako je priložio 300 fiorina za izgradnju crkve u Spužu, za popravku Zetskog doma opredijelio je prihod od drugog izdanja svog djela „Pjesnik i vila”, 1.000 fiorina, a za gradnju puta od Presjeke do Nikšića, 10.000 fiorina za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića. Vrijednost knjaževe donacije za gradnju puta od Danilovgrada do Nikšića bila je jednaka iznosu 10 godišnjih plata profesora gimnazije (vidi str. 19). Za gradnju Doma umobolnih priložio je 2.000 fiorina. Knjaz je djelovao i kao fondacija za stipendiranje đaka i studenata. Mnogima je pomogao da kupe knjige, ili da se školuju u inostranstvu.
Samo tokom 1893. godine knjaz Nikola je za gradnju crkava dao: 2.400 fiorina za crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, 1.200 fiorina za crkvu Sv. Petra Cetinjskog kod Spuža, 1.200 fiorina za crkvu u Poljima kod Kolašina, 600 fiorina za crkvu u Kučima, 200 fiorina za crkvu u Šekularu i 2.000 fiorina za ikonostas crkve u Ljubotinju. Za crkvu u piperskom selu Mrke priložio je 200 fiorina, dok je u potpunosti finansirao gradnju crkve Sv. Trojice u Majstorima, u spomen porodice Kustudić. U Rovcima je sa 100 fiorina pomogao izgradnju crkve Sv. Nikole. Povodom 400 godišnjice od osnivanja Obodske štamparije knjaz je biblioteci Zetskog doma dao 1.000 forinti i veliki broj knjiga. Dijelio je pomoć starima i bolesnima, i pomagao ljudima raznih obrazovnih i socijalnih profila. Davao je priloge za čitaonice i biblioteke. Kada bi umro neki ugledniji Crnogorac knjaz bi mu o svom trošku sagradio grobnicu. U svom humanitranom radu, knjaz nije dijelio ljude po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Nakon uvođenja ustavnosti u Crnoj Gori, knjaz Nikola je iz budžeta primao godišnju nadoknadu, koja se zvala civil-lista. Ona je za 1907. godinu iznosila 189.586 kruna (1 kruna-1 perper). Samo u prva tri mjeseca te godine knjaz je oko 10.000 kruna, ili pet odsto novca sa civil-liste, potrošio na pomoć Crnogorcima, i to na preko 300 ljudi. Na primjer: „23-ici Vasojevića po 2 krune, „malom Vasojeviću što se operirao na Cetinje”, „za isplatu žita nekog siromaha”, „jednoj maloj pred Dvor”, „majci pokojnog Joza Šekularca”, „Veličaninu te je bolovao u bolnicu”, „Marku Strugaru za neko dijete”, „ženi iz Ožegovica te joj je sin umro u Ameriku”, „Spasoju Brajoviću za leb i sir”, „ženi iz Komana te je ostavio domaćin s’ đecom na ulicu”, „jednom čovjeku da prevede bolesnu šćer na Cetinje”, „za familiju nekog Kuča te je umro u Bar”, „pred Dvor maloj s’ Uganja”, „jednoj siromašnici”, „Muju Adžajliću za kravu”, „za ručak 50 Cuca i Ćeklića”, „za jednog siromaha”. Knjaz je na taj način u Crnoj Gori djelovao kao fondacija za sve.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (XI): Bez granica i uvijek u pokretu

Objavljeno prije
6 danana
15 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Bistrica je inspiracija svakog Bistričana, sakrivena u dnu duše naslagama stvarnog života, tradicijom, korenima, vaspitanjem, obrazovanjem, ali i nepoznatim pojavama koje vraćaju u prošlost, u legendu. Njihovo prijateljstvo je uvek bilo uzvišeno, puno poštovanja i najlepših manira. U odnosu sa njom Bistričanin može biti komična žrtva svojih zanosa i uverenja – u pokušaju da vara, biva prevaren, kad zavodi, biva zaveden. Njihova romansa se vodila i vodi između ljubavi i straha, između nade i posledica. U takvoj igri nema naglosti i hirovitosti, sve se dešava sa suptilnošću i merom ukusa. Linija koja ih deli, takođe ih i spaja.
Kao sudionici istog sveta i vremena, nisu ni sušta moralnost ni gola zloćudnost, već je to izraz stanja vrhunske bliskosti. Sa svojim vrlinama i manama, Bistrica živi u svakom pojedincu kao njegova mogućnost da, u komunikaciji sa svojim arhaičnim kulturnim iskustvom, kreativno potvrdi sebe na najbolji mogući način. Njihov odnos, memorisan u semantičkom pamćenju, nosi snažne i zavodljive slike iskrenih emocija. Integrisana u njihovom biću, utkana u ritam života kao navada, ponaša se kao dobra izvorska vila, bez obzira što savremen čovek rešava suštinska pitanja svoje egzistencije racionalno, razmišljući o izazovima i posledicama. Izoštreno značenje njihovog odnosa bio je ponekad i naivan, ali i neophodan za obostrani opstanak.
Sa imidžom gordosti, misterioznog autsajdera, Bistrica ima i potencijal da priča i voli: da priča nežno, negovano, umno iscrpno, čak i onda kada joj vodenice oduzmu snagu, moć i emociju. U njenoj kotlini, gde traju večite seobe, ovaj spoj ima auru eteričnog odnosa. Prava suština i gustina života, uzajamno podržavanje, poštovanje i respektabilni senzibilitet, i zato svako bistričko novorođenče sposobno je da po sopstvenoj meri stane na beleg životnim iskušenjima sudbine, što su i dokazali.
Iz moći svekolikog zavođenja, Bistrica nije ostala dužna biljnom i životinjskom svetu, stvarajući neponovljive uslove za ugrožene ptice, razne vrste biljaka, krupnijih i sitnijih životinja. Dok nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru, sa crvenim, žutim i zelenim bojama, u takvom akvatorijumu jedinstva flore, faune i čoveka, Bistrica ima moć da na jedinstven i neponovljiv način daje i održava život. Taj čudesan, nezamenjiv i jedinstven prirodni rezervat u dužini od dvadeset i šest kilometara, od Đalovske klisure do Gubavča, kao stanište i sklonšte, u sebi sadrži bogatstvo poruka, skrivenih značenja, kao otvoren izazov pticama, ribama, suncu, vetru, nebu. Sunce sa raznih strana, uglova i visina pada na lice klisure i bistričke doline, na kojoj se skuplja talog čovekove dobrote, ljubavi, osećajnosti, poštenja, skromnosti.
Tradicionalna simbolika utkana je u svakodnevicu našeg čoveka, od njegove sreće i nesreće, bola i radosti, vrline i posrnuća, surovosti i nežnost. Uronjena u svoje prirodno stanište, ova milosrdna reka je deo svih važnih događaja u životu svakog Bistričanina, od rođenja pa do smrti. Na granici između svetovnog i svetog, profanog i sakralnog, nju kao da prate simbolički demonske crte. Zadržavajući svoj identitet, kao neodvojivi sudionik različitih aspekata narodnog života, ona je na svom kratkom putu, tekla bez promene, prilagođavajući se ljudskim potrebama i željama, zavisno od prilika i shvatanja. Kao kod svake dvojnosti, tajnovitosti, magije, legendi, onostranosti, metafizike pa i fantazije, Bistrica je isplela bogatu naraciju o sebi, svojoj moći i nemoći.
Kao neuništivi individualista, mirna i talasasta, kompleksna i intenzivnog simboličkog dejstva, počiva na ogromnoj vitalnosti i nesicrpnoj moći svog obnavljanja. Svoju letnju skučenost boji strpljenjem, a osujećenost nadom. Kao simbol radosti i čovekovog opstanka, uvek stremi zdravom životu. Poseduje izrazito simboličku moć najdragocenijih ljudskih ideala i vrlina. Šta je ljudski život prema ovoj reci, koja od pamtiveka hrani, poji, veseli i daruje, pamti i ispunjava želje. Koliko je ona zapamtila sreće i nesreće, karavanskih pohoda od Dubrovnika do Carigrada, pobeda i poraza, meraka i inata, suza i ljubavi, paljevina i udarničkih mobi. Mislimo da o njoj znamo sve, ustvari, ona o nama zna sve.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.
Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne, koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala, otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.
Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.
Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.
Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.
Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost, manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.
Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.
Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije
3 sedmicena
1 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).
Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.
Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.
Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.
(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)
Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Vatra i mržnja
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Tehno-manija
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Uskrsla metamorfoza Hirošime
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Testiranje
Milena Perović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Multipolarizam na ivici apokalipse
Milan Popović

Novi broj


GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again

CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja

VUČIĆEVI JURIŠNICI U ZAOSTRU: Disciplinovnje srpskog sveta za još jače udare na Crnu Goru
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
ZAKLJUČANI SVETI STEFAN ČEKA PRESUDU: U petak završne riječi arbitraže u Londonu
-
DRUŠTVO4 sedmice
PRVA PRESUDA CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA ZA RATNO SEKSUALNO NASILJE: Jedna presuda ne znači suočavanje
-
Izdvojeno4 sedmice
MISTERIJA POSJETE NIKA ĐELJOŠAJA SAD: Traži li zaštitu FBI
-
DRUŠTVO3 sedmice
NOVA SEZONA POŽARA I STARE BOLJKE: Gledanje u nebo
-
FOKUS6 dana
CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja
-
Izdvojeno6 dana
ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje
-
DRUŠTVO3 sedmice
TALAS NASILJA SE NASTAVLJA: Alarm nema ko da čuje
-
IN ENGLISH4 dana
GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again