FELJTON
Pola manastiru, a pola gimnaziji

Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor online
ZADUŽBINA „ALEKSANDAR DUKOVIĆ”
Porodica Duković je u XIX vijeku bila ugledna i bogata. Živjela je na Toploj u Herceg Novom, Trstu i Firenci. Aleksandar Duković i njegova žena Ana, rođena Brajović, imali su dvije kćeri i sina. Njihova ćerka Elisaveta – Eliza, rođena je 26. VI 1854. godine u Kotoru. Udala se za Velimira Lombardića. Umrla je 12. maja 1921. godina na Toploj u Herceg Novom i sahranjena u istom mjestu u crkvi Sv. Spasa. Eliza Lombardić je bila nasljednik imovine svog oca Aleksandra, i 11. septembra 1909. godine u Firenci, u svom testamentu, svu svoju imovinu u Herceg Novom, Trstu i Firenci opredijelila je za osnivanje Zadužbine sa imenom njenog oca Aleksandra Dukovića. Eliza Lombradić je u svom testamentu navela: „Ostavljam svu svoju imovinu u svrhu vaspitanja i hoću da ova zadužbina nosi ime mog obožavanog oca Aleksandra Dukovića. Prihodom moje imovine imaju se školovati mladi Srbi oba spola pravoslavne vjeroispovijesti, u nauci, u književnosti, umjetnostima kao muzici, pjevanju, a prvenstveno u ovim dvjema posljednjima. Ali pod uslovom da ko god bude uživao ovu moju zadužbinu, moraće svršivši studije, nadoknaditi potrošenu svotu. Suviše hoću da ova moja imovina bude upotrebljena tek poslije pet godina, jer hoću da za prvih pet godina njen prihod bude uglavničen, a poslje ovog roka hoću da se dobivenom svotom sagradi u Hercegnovome u Boki Kotorskoj, domovini moga muža, jedna pokrivena tržnica sa stubovima na njegovu uspomenu sa ovim natpisom: VELIMIR G. LOMBARDIĆ u Hercegnovome. Ova zadužbina Aleksandra Dukovića biće obavezna da svake godine na dan 4. maja dade služiti službu Božju u crkvi na Toploj kod Hercegnovoga za upokoj duše Aleksandra Dukovića, njegove cijele porodice i porodice Lombardić, a sem toga mora podijeliti siromasima kruna 50. Mora uzdržavati stabla naranča u zemljama na Toploj, čuvati sve u potpunom redu, i po mogućnosti nastojati da se zadužbina poveća”.
Ova imovina je uknjižena kao vlasništvo Zadužbine 1924. godine. Imala je 26.622 m² zemljišta i 2 kuće u Herceg Novom, ali je nakon 1945. godine imovina eksproprisana i nacionalizovana, tako da je ostalo svega 1.062 m² i kuća od 274 m² u Risanskoj ulici broj 2 u centru grada. U Trstu Fondacija ima imovinu od 987 m² poslovnog i stambenog prostora i 140 m² tavanskog prostora. Ovi objekti se nalaze u ulici Via Madona del Mare 3, i u ulici Via Cavana 12. Veliki stan Elize Lombardić u Firenci danas nije u posjedu Fondacije. U Herceg Novom je obnovljena fondacija „Aleksandar Duković”, koja se bori za povraćaj zadužbinske imovine.
ZADUŽBINA MILA ZLOKOVIĆA I NJEGOVE SUPRUGE ANE
Milivoj-Milo Bogdanov Zloković rođen je 1865. godine u Bijeloj. U Kotoru je završio gimnaziju, a Pomorsko-trgovačku akademiju u Trstu. Nakon toga je otputovao u Južnu Ameriku, gdje je radio sa kapetanima Jovom i Milošem Vukasovićem, pomorcima iz Dražin rta kod Orahovca. Potom je radio na brodovima i u agencijama brodovlasničke porodice Mihanović, koji su u Argentini bili poznati pod imenom „kraljevi brodovlja”. Ova porodica je bila iz Dubrovnika. Milo se oženio sa njihovom sestrom Anom, i zbog zdravstvenih razloga, početkom XX vijeka se vratio u Bijelu. Kapetan Milo je sa ženom i majkom živio u palati Zlokovića. Ovu palatu su sredinom XIX vijeka od bogate porodice Bujović-Zmajević iz Perasta, kupili Bogdan i Jovo Zloković, otac i stric Milovi. Palata je podignuta u prvoj polovini XVIII vijeka i bila je jedna od najljepših kapetanskih palata u Boki Kotorskoj. U palati zvanoj „Palac” boravio je saksonski kralj Fridrih Avgust, a knjaz Nikola je sa porodicom u njoj ljetovao. Austrijska vojska je tokom Prvog svjetskog rata opljačkala „Palac”, a kapetan Milo i njegova supruga Ana su 1919. godine otišli u Veneciju, a zatim u Buenos Ajres, gdje je Milo umro iste godine.
Milo i Ana su željeli da pomognu omladini i zbog toga je nakon smrti Milivoja Zlokovića, njegova supruga Ana u dva zakladna pisma, iz 1922. i 1928. godine, palatu površine 202 m² i zemljište površine 5.993 m² zaviještala, prvo u ekonomske svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske i hercegnovske rivijere, a potom i za humanitarne ciljeve.
U drugom Zakladnom pismu iz 1928. godine namjena Zadužbine je bila u „humanitarne ili za nacionalno-privredne svrhe, u cilju unapređenja Boke Kotorske, a naročito rivijere hercegnovske”. Upravu Zadužbine su činili: doživotni predsjednik Mirko Komnenović (poslanik), Andrija Lazarević (školski nadzornik), Dušan Zloković (glavar sela Bijela), Dušan Rašković (veliki župan), predsjednik hercegnovske opštine, predsjednik tutorstva srpske pravoslavne crkve u Toploj i predsjednik „Srpske kreditne zadruge” u Herceg Novom. Ana Zloković je odredila da uprava Zadužbine donese Statut, i da onaj dio prihoda zadužbine koji pretekne nakon ispunjenja osnovog cilja i održavanja zadužbinskih objekata, upotrijebi u korist poljepšanja sela Bijela. Uprava je 1927. godine imanje Zadužbine izdala podmlatku Crvenog krsta Kraljevine SHS, a 1932. godine cjelokupno imanje Zadužbine izdala je u zakup Udruženju penzionisanih oficira i vojnih činovnika Kraljevine Jugoslavije iz Beograda. Zakup je iznosio 500 dinara godišnje s obavezom da Udruženje renovira „palac” i uredi zemljište. Ugovor je potpisan na 40 godina, a 1938. godine na 99 godina. Udruženje je „Palac” pretvorilo u dobrotvorni Dom za oporavak oficira i vojnih činovnika. Od 1955. godine u palati-dobrotvornom Domu nalazi se Osnovna škola „Orjenski bataljon” u Bijeloj, čime je dijelom ispoštovana želja zadužbinara.
ZADUŽBINA PROTE LUKE JOVIĆEVIĆA
O proti Luki Jovićeviću nema previše informacija. Zna se da je rođen 1851. godine u Ceklinu, i da je dugo boravio u Nikšiću, gdje je umro 1929. godine. U testamentu, koji je nastao 1. juna 1929. godine, Jovićević je odredio da dio njegove kuće u ulici Cara Dušana broj 20 (danas Karađorđeva broj 31) pripadne crkvi Sv. Vasilija u Nikšiću i Gimnaziji u Nikšiću. O tome Jovićević u testamentu kaže:
„Drugo dvoje vrata ove kuće ostavljam sa opisanom baštom i pravom koje im pripada i to: POLA MANASTIRU HRAMA SV. VASILIJA u Nikšiću, a POLA VELIKOJ GIMNAZIJI U NIKŠIĆU za pomoć u đačkom materijalu siromašnog stana /đacima/. Ovu kuću kako manastiru tako i gimnaziji ostavljam pod ovim uslovima: Da kuću mogu držati u zajednici ili je podijeliti kako sami požele, ali da je nikad ne mogu prodati, nego da ostane u vjekove kao moja zadužbina sa natpisom na istoj i sa tom mojom željom, da uprava manastira naredi dejstvujućem svešteniku toga manastira, da mi čine pri svakoj službi a pri priskomidiji vječiti pomen meni i mojoj suprugi Mariji, a tako i uprava gimnazije dužna mi je držati godišnji pomen meni i mojoj suprugi Mariji na dan moga predstavljenja – za vječito – t.j. za sve vrijeme dok kuća bude pripadala gimnaziji. Ako bi se kojoj od ova dva obdarenika ukrivalo na ovaj moj zavještaj ispuniti, da onaj dio moga poklona Manastiru Nikšićkom bude predat preko najviše vlasti duhovne ovoga manastira – manastiru svetoga Vasilija u Ostrogu, gdje će se moj zavještaj i ispuniti; a onaj dio koji bi pripao gimnaziji, da se preda najvećoj školi koja bude u tome vremenu u Nikšiću. U slučaju, da se gimnazija u Nikšiću ukine da onaj poklon njoj dati pripane najvišoj školi u Nikšiću, pa poslije ove svagda najvišoj koja bude u vremenu kada prestane škola koja uživa ovaj moj legat, ali pod onim istim uslovima, kao što je do tada držala gimnazija.”
Testament Luke Jovićevića je samo polovično ispoštovan, jer si dio kuće nalazi u crkvenom vlasništvu, dok najviša školska institucija u Nikšiću ne posjeduje dio kuće koji je namijenio testator.
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (XI): Bez granica i uvijek u pokretu

Objavljeno prije
6 danana
15 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Bistrica je inspiracija svakog Bistričana, sakrivena u dnu duše naslagama stvarnog života, tradicijom, korenima, vaspitanjem, obrazovanjem, ali i nepoznatim pojavama koje vraćaju u prošlost, u legendu. Njihovo prijateljstvo je uvek bilo uzvišeno, puno poštovanja i najlepših manira. U odnosu sa njom Bistričanin može biti komična žrtva svojih zanosa i uverenja – u pokušaju da vara, biva prevaren, kad zavodi, biva zaveden. Njihova romansa se vodila i vodi između ljubavi i straha, između nade i posledica. U takvoj igri nema naglosti i hirovitosti, sve se dešava sa suptilnošću i merom ukusa. Linija koja ih deli, takođe ih i spaja.
Kao sudionici istog sveta i vremena, nisu ni sušta moralnost ni gola zloćudnost, već je to izraz stanja vrhunske bliskosti. Sa svojim vrlinama i manama, Bistrica živi u svakom pojedincu kao njegova mogućnost da, u komunikaciji sa svojim arhaičnim kulturnim iskustvom, kreativno potvrdi sebe na najbolji mogući način. Njihov odnos, memorisan u semantičkom pamćenju, nosi snažne i zavodljive slike iskrenih emocija. Integrisana u njihovom biću, utkana u ritam života kao navada, ponaša se kao dobra izvorska vila, bez obzira što savremen čovek rešava suštinska pitanja svoje egzistencije racionalno, razmišljući o izazovima i posledicama. Izoštreno značenje njihovog odnosa bio je ponekad i naivan, ali i neophodan za obostrani opstanak.
Sa imidžom gordosti, misterioznog autsajdera, Bistrica ima i potencijal da priča i voli: da priča nežno, negovano, umno iscrpno, čak i onda kada joj vodenice oduzmu snagu, moć i emociju. U njenoj kotlini, gde traju večite seobe, ovaj spoj ima auru eteričnog odnosa. Prava suština i gustina života, uzajamno podržavanje, poštovanje i respektabilni senzibilitet, i zato svako bistričko novorođenče sposobno je da po sopstvenoj meri stane na beleg životnim iskušenjima sudbine, što su i dokazali.
Iz moći svekolikog zavođenja, Bistrica nije ostala dužna biljnom i životinjskom svetu, stvarajući neponovljive uslove za ugrožene ptice, razne vrste biljaka, krupnijih i sitnijih životinja. Dok nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru, sa crvenim, žutim i zelenim bojama, u takvom akvatorijumu jedinstva flore, faune i čoveka, Bistrica ima moć da na jedinstven i neponovljiv način daje i održava život. Taj čudesan, nezamenjiv i jedinstven prirodni rezervat u dužini od dvadeset i šest kilometara, od Đalovske klisure do Gubavča, kao stanište i sklonšte, u sebi sadrži bogatstvo poruka, skrivenih značenja, kao otvoren izazov pticama, ribama, suncu, vetru, nebu. Sunce sa raznih strana, uglova i visina pada na lice klisure i bistričke doline, na kojoj se skuplja talog čovekove dobrote, ljubavi, osećajnosti, poštenja, skromnosti.
Tradicionalna simbolika utkana je u svakodnevicu našeg čoveka, od njegove sreće i nesreće, bola i radosti, vrline i posrnuća, surovosti i nežnost. Uronjena u svoje prirodno stanište, ova milosrdna reka je deo svih važnih događaja u životu svakog Bistričanina, od rođenja pa do smrti. Na granici između svetovnog i svetog, profanog i sakralnog, nju kao da prate simbolički demonske crte. Zadržavajući svoj identitet, kao neodvojivi sudionik različitih aspekata narodnog života, ona je na svom kratkom putu, tekla bez promene, prilagođavajući se ljudskim potrebama i željama, zavisno od prilika i shvatanja. Kao kod svake dvojnosti, tajnovitosti, magije, legendi, onostranosti, metafizike pa i fantazije, Bistrica je isplela bogatu naraciju o sebi, svojoj moći i nemoći.
Kao neuništivi individualista, mirna i talasasta, kompleksna i intenzivnog simboličkog dejstva, počiva na ogromnoj vitalnosti i nesicrpnoj moći svog obnavljanja. Svoju letnju skučenost boji strpljenjem, a osujećenost nadom. Kao simbol radosti i čovekovog opstanka, uvek stremi zdravom životu. Poseduje izrazito simboličku moć najdragocenijih ljudskih ideala i vrlina. Šta je ljudski život prema ovoj reci, koja od pamtiveka hrani, poji, veseli i daruje, pamti i ispunjava želje. Koliko je ona zapamtila sreće i nesreće, karavanskih pohoda od Dubrovnika do Carigrada, pobeda i poraza, meraka i inata, suza i ljubavi, paljevina i udarničkih mobi. Mislimo da o njoj znamo sve, ustvari, ona o nama zna sve.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.
Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne, koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala, otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.
Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.
Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.
Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.
Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost, manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.
Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.
Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije
3 sedmicena
1 Augusta, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).
Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.
Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.
Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.
(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)
Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Vatra i mržnja
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Tehno-manija
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Uskrsla metamorfoza Hirošime
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Testiranje
Milena Perović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Multipolarizam na ivici apokalipse
Milan Popović

Novi broj


GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again

CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja

VUČIĆEVI JURIŠNICI U ZAOSTRU: Disciplinovnje srpskog sveta za još jače udare na Crnu Goru
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
ZAKLJUČANI SVETI STEFAN ČEKA PRESUDU: U petak završne riječi arbitraže u Londonu
-
DRUŠTVO4 sedmice
PRVA PRESUDA CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA ZA RATNO SEKSUALNO NASILJE: Jedna presuda ne znači suočavanje
-
Izdvojeno4 sedmice
MISTERIJA POSJETE NIKA ĐELJOŠAJA SAD: Traži li zaštitu FBI
-
DRUŠTVO3 sedmice
NOVA SEZONA POŽARA I STARE BOLJKE: Gledanje u nebo
-
FOKUS6 dana
CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja
-
Izdvojeno6 dana
ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje
-
DRUŠTVO3 sedmice
TALAS NASILJA SE NASTAVLJA: Alarm nema ko da čuje
-
IN ENGLISH4 dana
GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again