Grupa građana, predstavnika nevladinog sektora, ponovo je prije nekoliko dana podnijela tužbu protiv Regulatorne agencije za energetiku, jer tvrde da je Agencija oštetila potrošače u Crnoj Gori. Među podnosiocima tužbe je i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka NVO Centar za građansko obrazovanje. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa njom. – Građani Crne Gore su oštećeni za 39 miliona, a Stevo Muk, Goran Đurović i ja pokušavamo kroz sudsku proceduru da im vratimo te novce. Dobili smo već jedan spor u maju 2009. po kojem je Regulatorna agencija za energetiku (RAE) morala donijeti novu odluku kojom će omogućiti povraćaj tih sredstava, ali ona nije u cijelosti ispoštovala presudu Upravnog suda, tako da je, ako je vjerovati zvaničnicima Elektroprivrede, jer mi nemamo uvid u te podatke, do sada vraćeno oko tri miliona. Ipak, RAE je u decembru 2009. donijela odluku kojom priznaje i da je naplaćeno 39 miliona više od građana, pri čemu hoće da te pare vrati u 2010. i 2011. Mi nastavljamo spor protiv njih, jer cijenimo da novci moraju da se vrate 2010, odnosno odmah i to sa kamatom, kaže Uljarević.
MONITOR: Kakav ishod očekujete s obzirom na to da crnogorski sudovi presudama često dokazuju da su produžena ruka izvršne vlasti? ULJAREVIĆ: Da je sudstvo u Crnoj Gori pod jakim političkim uticajima nije više samo utisak nas koji ovdje živimo, već i EU kojoj težimo a koja nas sve pažljivije analizira i bolje upoznaje. Lično vrlo uvažavam sudijsku funkciju. I u ovakvom, kompromitovanom sudskom sistemu ima sudija koji su profesionalni, pošteni i nezavisni i važno je takve primjere isticati isto koliko i kritikovati drugačije. Pošto je ovaj spor u toku, korektno bi bilo sačekati presudu prije konačne ocjene. Vjerujem da će se sudsko vijeće fokusirati na činjenice, dokaze i pravo i da će doprinijeti zaštiti javnog interesa.
MONITOR: Ipak, svjedoci smo da svi građani nisu pred zakonom jednaki I da se odluke sudova ignorišu? ULJAREVIĆ: Naša realnost često ukazuje da ne živimo u državi u kojoj se zakon primjenjuje za sve jednako, kao i da su i sudovi, ali i brojne druge institucije poniženi od moćnih a nekontrolisanih pojedinaca. To je loše, na mnoge djeluje deprimirajuće i potiče ih da umjesto zaštite tih istih institucija traže prečice čime se vrtimo u začaranom krugu koji i dalje jača pojedince, a slabi institucije i vladavinu prava.
MONITOR: Često možemo čuti, a i uvjeriti se na konkretnim primjerima, da je Crna Gora privatna država. Vi često kontaktirate sa strancima, kakavi su njihovi komentari? ULJAREVIĆ: Mi smo skloni da sjedimo i čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, umjesto da se sami uhvatimo u koštac sa njima. U tom kontekstu, postoje prevelika očekivanja od različitih predstavnika međunarodne zajednice. Treba da shvatimo, što je bolno za naš ego, da smo mi za politike koje oni predstavljaju nisko na listi prioriteta. Stoga je i njihova želja da se bave nama daleko od onog što bi bilo za nas najkorisnije. No, ne treba potcijeniti njihovu obaviještenost, razumijevanje prilika u kojima živimo i sposobnost da razvojem okolnosti i sami ne promijene strategiju i glavne sagovornike. Milošević je dugo bio smatran ,,faktorom stabilnosti”, a završio je kao ,,balkanski kasapin” u međunarodnom zatvoru. Komunikacija koju imam sa strancima, posebno u posljednje vrijeme, je ohrabrujuća sa stanovišta razumijevanja stanja i odnosa u društvu, radovalo bi me kad bi bila praćena sa više konkretnih akcija, javnih riječi i djela.
MONITOR: Kako Vam trenutno izgleda Crna Gora u poređenju sa modernim evropskim državama? ULJAREVIĆ: Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Ako je to kroz prizmu RTCG-a onda je dobro da bolje ne može biti, jer i pored toga što je svakim danom sve više nezapošljenih, gladnih, očajnih ljudi, afera, kriminalaca i neznalica koji donose odluke, uvjeravaju nas da napredujemo, da smo lideri u svemu i svačemu, idila samo povremeno kvare neki ,,isfrustrirani” i ,,neostvareni” pojedinci. No, realnost izvan ovog “ružičastog servisa” je sasvim drugačija, a ovdje je još premalo hrabrosti da se brane ideje na kojima bi se razvijala moderna Crna Gora. I to je ona ključna razlika u odnosu na elitne klubove kojima stremimo, ostalo se lako može u hodu nadoknaditi, jer moderna evropska odijela se ovdje već nose, samo ona ne mogu kompenzirati ono čega nema u djelima.
MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su bezmalo karakterne crte države Crne Gore. Koliko aktuelna vlast, prema Vašim saznanjima, radi na njihovom suzbijanju? ULJAREVIĆ: Očito nedovoljno ako to ostaju naše konstante koje nam spočitavaju sve relevantne međunarodne adrese već godinama i sve intenzivnije, a nedostatak djelotvorne političke volje da se sa njima izbore oni kojima je to posao ne može se potrijeti nekom prilično upitnom statistikom.
MONITOR: Na kakvom je nivou razvijenosti demokratska politička kultura u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: Mi smo društvo autoritarne, podaničke političke kulture, mitske tradicije, urušenog sistema vrijednosti koji devijacije tretira kao društveno prihvatljivo ponašanje, kolektivističkog obrasca koji njeguje neodgovornost, strah i otpor prema novinama, suštinske nespremnosti elita na promjene, njihove nesposobnosti razvijanja kvalitetne vizije i pratećih strategija uz impotentno oslanjanje na kult vođe, što ozbiljno sužava prostor za cjelovite a toliko potrebne reforme. Moramo mnogo raditi kako bi uopšte došli u okvir demokratske političke kulture i kako bi stvorili klimu u kojoj jedan čovjek i njegovo pismo nije važnije od zakona i institucija.
MONITOR: Kada će doći vrijeme za promjene urušenog sistema vrijednosti u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: To je dug proces, a mi teško pravimo i prve ozbiljne korake. Ralf Darendorf, koji se bavio društvenom promjenom kao sociološkim fenomenom, iznio je čuvenu formulu po kojoj je za promjenu vlasti potrebno šest mjeseci, za promjenu odnosno izgradnju novih institucija šest godina, a za promjenu sistema vrijednosti 60 godina. Možemo samo da radimo na tome da dinamika bude možda brža u našem slučaju, ali redoslijed ne možemo zanemariti.
MONITOR: Poznato je da se autokratska vlast najviše plaši aktivnih, samosvjesnih građana, koji su u manjini u Crnoj Gori. Kako građanima pomoći da shvate da vlast postoji zbog njih i da se bez straha bore za svoja prava? ULJAREVIĆ: Naši građani potcijenjuju sebe i sopstvenu moć, i to od onog dana kad se glasa do mnogih drugih kad se ćuti na ono na što se ne smije ćutati. To nas je dovelo u jednu pervertiranu dimenziji u kojoj imamo transparentnu vlast koja vrlo transparentno zloupotrebljava institucije sistema i naše novce, krši zakone, promoviše diskriminaciju prema određenim grupama, laže, tuče neistomišljenike i time na najarogantniji način ponižava naš zdrav razum. Iako se u ovdašnjim razmjerama neki ljudi mogu učiniti silnima, ne treba zaboraviti da njihova moć izvire upravo iz sredstava koja smo im pružili i da imamo puno pravo da ih pozovemo na odgovornost. Nema u blizini moćnika toliko mjesta za sve one koji se nadaju da će se ćutanjem i poslušnošću spasiti, vrijeme je da svako radi ono u što iskreno vjeruje da je ispravno ne samo zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva, već i egzistencije. Građani su za ovu vlast samo potrošna roba u procesu održanja monopola moći. Primjer su i svi oni radnici koji na ulicama danas traže svoje davno zarađene novce. Bilo bi loše da se svi u nekoj formi nađemo u njihovoj situaciji, a to nas neće zaobići ako budemo ćutali i poslušno čekali da se vrijeme i okolnosti same od sebe promijene u našu korist.
MONITOR: Kako Crna Gora da postane društvo u kojem će kultura protesta i otpora biti normalna pojava? ULJAREVIĆ: Kultura protesta i otpora žive u razvijenim društvima i kulturama, a njihovo odsustvo je i mjera naše demokratske nezrelosti. Bilo bi dobro kad bismo manje mislili o poslušnosti, a više radili na sebi, svom samopouzdanju, dostojanstvu, ličnoj odgovornosti, svijesti o tome da imamo svoja prava. I možda možemo dati i originalan impuls time što ćemo građanskom neposlušnošću izraditi demokratsko društvo suprotno tvrdnji teoretičara da demokratsko društvo produkuje građansku neposlušnost. Uz uslov da ne zaboravimo da je građanska neposlušnost duboko individualna kategorija i da sve počinje od one odluke da kažete: dosta je, ne može više ovako, ja zaslužujem bolje i više!
MONITOR: Građansko društvo kod nas postoji samo u naznakama, a malograđanština u vidu primitivizma, neznanja, nevaspitanja pa sve do siledžijstva , čak i u vrhovima vlasti, prisutna je u ogromnim količinama. Kako ovo posljednje svesti na podnošljivu mjeru? ULJAREVIĆ: Nesmjenjivost vlasti je nezdrava za svako društvo. I kad je najbolja vlast dođe u fazu dekadencije. Ova, koja nikad nije ni imala suštinsku vrijednosnu orijentaciju, uticala je na eroziju građanskog kao principa i na uspostavljanje okruženja u kojem nije pitanje kako živjeti kao čovjek već kako preživjeti ili kako lakše, brže i neobaveznije živjeti. Samo ozbiljno provjetravanje među donosiocima odluka može osvježiti i upristojiti ovo društvo.
MONITOR: O nevladinim organizacijama u Crnoj Gori izriču se kontroverzne ocjene. Da li NVO treba da se bave politikom? ULJAREVIĆ: NVO su politički fenomen i samo oni koji nemaju ni elementarna znanja iz društvenih nauka mogu izuzimati NVO iz političkog života. Mi smo svi ,,političke životinje”, a politika nije rezervisana za one koji sjede u Skupštini, Vladi itd. Ona je naša potreba, napor i akcija da mijenjamo pravila igre koja su nam nametnuta i koja nam ne daju jednake šanse. Mobilizacijski i politički potencijal, autentični politički aktivizam je neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i, svima potrebnom, podizanju nivoa političke kulture.
MONITOR: Kao jedan od autora studije Vrijednosne orijentacije i nivoi aktivizma studenata Univerziteta Crne Gore kako objašnjavate muk na Univerzitetu, izuzimajući časne izuzetke, kad je riječ o problemima u Crnoj Gori na koje bi akademska zajednica neizostavno morala da reaguje? ULJAREVIĆ: UCG je dio uloga u partijsko-koalicionim trgovinama što ugrožava njegovu autonomiju, limitira zapošljene, studente i razvoj države. Crnogorski studenti nikada nijesu organizovali istinski studentski protest bilo da se radi o ugrožavanju nekog studentskog prava ili kao izraz sopstvenog odgovora na društveno-politička pitanja, a nije da nije bilo povoda na obje ravni. Nepojmljivo je da se osim nekoliko profesora ostali ponašaju kao da ih se ne tiče realnost u kojoj žive, da o njoj ne treba da imaju stav a kamoli kritički, i da su im profesionalne ambicije više fokusirane na napredak na partijskoj ili rukovodećoj ljestvici nego na stručne radove, istraživanja, komunikaciju sa studentima, odgovoran odnos prema stvarnosti.
Mislim da je to i pitanje načina dolaska i ostanka na UCG, gdje se čini da su ključni kriterijumi partijske, rođačke i druge interesne veze. Takvi ne mogu biti samostalni, počevši od rektora koji bi trebalo da bude stručni i moralni autoritet a čije je imenovanje i sud osporio. Kakvu to poruku šalje studentima prava na kojima sjutra pravni sistem treba da počiva? Studirala sam u Beogradu u vrijeme Miloševićevog režima, pa ni tada fakulteti nijesu bili ,,očišćeni” od svih onih koji su kritički mislili i u javnosti tako nastupali. To je bilo presudno i za održanje demokratskog potencijala u društvu i procese koje su uslijedili. Sadašnja vlast je tu lekciju naučila i radi sve da sruši jedan važan stub u društvu – akademsku, kritički orijentisanu javnost i po cijenu uništenja sopstvene najstarije visokoobrazovne institucije. Ipak, izbor uvijek postoji. Samo je pitanje koliko ste spremni da platite i što ste spremni da podnesete. Tišina koja odjekuje na UCG je sramota onih koji nose akademske titule.
Nije pitanje napada PES-ovog bota na mene, nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili nakon promjene vlasti. Potvrda toga je i to da su se ubrzo desile i uvrede supruzi premijera i poslanici Jevrosimi Pejović. Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju
MONITOR:Nakon vaših snažnih kritika sporazuma sa Emiratima, na Fejsbuk stranici koja se povezuje sa PES-om, objavljena je fotografija koja aludira na prljavu kampanju koja je vođena protiv vas u “Informeru” 2014. godine. Kako ste to doživjeli?
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da je PES ovim otvorio Pandorinu kutiju metoda kojima se koristio prethodni režim. I nije pitanje, kao što sam i ukazala čim se to desilo, napada njihovog bota na mene, nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili nakon promjene vlasti.
Potvrda toga da sam u pravu pokazuje da se odmah nakon toga dešavaju i uvrede supruzi premijera i poslanici Jevrosimi Pejović. Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju. Na meti su prethodno bile Draginja Vuksanović, Vesna Bratić, urednica Mportala Danica Nikolić.. Ako sam zaboravila neko ime, čitaoci će se sjetiti…
Poenta je upravo u tome da to nijesu osobe koje imaju jedno političko mišljenje ili jedno mišljenje o određenoj stvari, nego da je svako ko je u bilo kom trenutku imao drugačije mišljenje, bez obzira na političke razlike, morao da prođe kroz tu vrstu napada.
Kad se dešavalo osobi “sa jedne strane”, oni s druge strane su navijali. Pa se onda dešavalo osobi sa druge strane, prvi su navijali. Tako smo došli u situaciju gdje je to nasilje postaje normalno.
Mi smo sa tim uspjeli kao društvo da se nekoliko puta izborimo, da to zaustavimo kad je bilo mnogo teže, kad je vladao DPS. Evo su te metode ponovo izvirile svoju ružnu glavu. Ponovo se to dešava. Zato mi kao društvo moramo snažno da reagujemo sada, ne samo sada kada mene prozivaju, nego da reagujemo na svaki slučaj. Oni će se jasno još dešavati , jer je Pandorina kutija otvorena. To je ono što je najviše razočaravajuće u ovo slučaju. Napad na mene, s druge strane, samo pokazuje nedostatak argumenata.
MONITOR: Sporazumi su ove sedmice usvojeni u parlamentu, uprkos snažnim kritikama MANS-a, i velikog dijela civilnog sektora.
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To potvrđuje tužnu istinu sa kojom smo morali da se suočimo više puta nakon avgusta 2020. Bez obzira na to koliko puta mi promijenimo vlast, i dalje se suočavamo sa istim konceptima razvoja ove države, istim odnosom prema civilnom sektoru, istim odnosom prema kritičarima i istim mehanizmima da se izgura ono što oni koji su na vlasti smatraju da treba uraditi.
Razlika je samo u tome što je DPS bio vještiji u načinu na koji su sprovodili svoje naume. Za razliku od ovih, oni bi, recimo, održali javne rasprave, formalno se pokrili nekakvim strategijama i dokumentima koje su pisali neki klimači glava, koji su u njih ucrtavali i upisivali ono što im je naređeno iz vrha vlasti.
Sada imamo na djelu jednu vrstu diletantizma, ljudi koji ne mogu da ispoštuju ni elementarne procedure, nego idu na paf-paf pristup. Koji potpuno ogoljava suštinu onoga što je njihov motiv, a to je da se o ovoj temi što manje priča, da se o njoj što manje zna.
DPS se trudio da iskrivi činjenice, da iskrivi realnost do nivoa da se ljudi pitaju- čekaj, ko je ovdje uopšte u pravu. Ovi se i ne trude. Oni pokušavaju da to izboksuju preko noći, zato što je jedan čovjek odlučio da je to odlično.
DPS je pokušavao da nas ubijedi da su to odlučile institucije. Mi smo znali da su te institucije pod kontrolom jednog čovjeka i da je to njegova odluka, ali smo morali svaki put to iznova da dokazujemo.
Šta nam je još pokazao ovakav odnos vlasti prema ovako važnome pitanju kao što su sporazumi sa UAE? Da je otpor takvoj odluci vlasti dolazio sa toliko različitih adresa kada su građani u pitanju, koji imaju potpuno različita politička uvjerenja i koji se po vrlo malo tema mogu složiti kada je u pitanju crnogorska društvena stvarnost. Ali su se složili oko toga da je bilo dosta sa krčmljenjem ovoga što nam je ostalo. Ovaj put su otpor pružili i oni koji su decenijama ćutali i podržavali prethodnu vlast. Koji su i tada bili protiv betoniranja, ali tada to nisu smjeli da kažu. E to je ta jedna jedina vrijednost koju političari nijesu uspjeli da unište nakon smjene vlasti iz 2020. godine. Što se ljudi osjećaju slobodnije da kažu sa čim se ne slažu. Oni koji to nijesu smjeli da kažu u vreme DPS-a, smiju da kažu danas. Mi svi treba da budemo srećni zbog toga što sve više nas smije da brani ono što je ostalo, jer samo tako možemo da ih odbranimo od ovoliko gladnih usta koja dolaze iz svih političkih partija.
MONITOR: Već ste kritikovali sporazume. Šta je najspornije u njima?
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To što suspenduju ustav i crnogorske zakone, fokusiraju se na ostvarivanje interesa već izabranog investitora, ukidaju čak i konkurenciju za najvrjednije blago Crne Gore i naravno, evo sada čujemo, koče proces evropskih integracija.
Ne mogu i arapske i evropske integracije. To su im poručili poslanici Evropskog parlamenta. Taj šamar je došao brzo. Samo dan nakon usvajanja sporazuma. Pravili smo ovoliku buku da informišemo naše građane i pokušamo da do poslanika dopremo argumentima. Ako nismo doprli do poslanika, doprli smo do građana i do Evropske unije.
MONITOR: Više inicijativa je bila poslata Briselu u susret usvajanju ovih dokumenata u parlamentu. Je li ovo odgovor, ili bi mogli dobiti neki formalniji?
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Ovo je početak odgovora.
Kada su se te inicijative podnosile, pa i kad su ih pojedini poslanici podnosili, sprdali su se sa njima. Kada je predsjednik to uradio, govorili su da to nije potrebno. Evo sada vidimo koliko nije potrebno, pa je Evropski parlament stao da brani našu Veliku plažu od naše vlasti i da brani naše evropske integracije od našeg premijera.
Mislim da je ovo tek početak odgovora Evropske unije. Očkujem da će predsjednik vratiti ovaj zakon, pa će poslanici imati priliku da čuju stvarno mišljenje Evropske unije o ovim sporazumima i prije nego što budu imali popravni i ponovo donosili odluke o sporazumu.
MONITOR: Kako vidite to što o ovako važnim pitanjima pišemo o Briselu, umjesto da odgovor dobijemo od naših institucija?
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To obraćanje Briselu postalo je praksa zato što su naše političke elite pokazale da nijesu zrele da se izdignu iznad nekih međusobnih sukoba i razlika i da pronađu zajednički jezik oko onoga što je javni interes. Mislim da je svima evidentno da je gotovo svakoj političkoj partiji na prvom mjestu partijski, a ne opšti interes. Zbog toga kada dođemo u ozbiljan problem koji može da dovede evropske integracije u pitanje, mi moramo da se obraćamo Briselu. Nekad su te teme zaista životne, a nekad su te teme političke konstrukcije, ali očigledno je da će to morati da se nastavi sve dok mi ne budemo stvarno u stanju da sami brinemo o onome što je naš javni interes.
MONITOR: Vlastima su deklarativno, puna su im usta Evrope, ali koliko su im prakse evropske ?
ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Navikli smo na tu priču – usta su nam puna Evropske unije, a džepovi vaših para, to smo 30 godina živjeli. Tako da mislim da svako može od nas koji živimo ovdje da prozre kada je neko stvarno iskren i ko je stvarno iskren kada je u pitanju proces evropskih integracija, a ko ih koristi kao pokriće za ostvarivanje nekih ličnih interesa
Ipak, kroz sve ove političke promjene jedna stvar je konstantna. Podrška članstvu Crne Gore u EU od strane građana ne pada. Svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje da građani Crne Gore žele da uđu u EU. Zato su političarima usta puna priča o EU, jer da građani misle drugačije, oni bi se obrnuli drugačije. Oni hoće samo glasove.
Upravo zbog toga mi imamo šansu da preko Evrope i preko Brisela obezbijedimo da ovo ludilo stane i da oni shvate da ne mogu naprijed sa ovakvim projektima.
U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES)
MONITOR: Da RTCG više nikad ne bude plijen politike već ponos i servis građana, napisao je u nedavnoj objavi generalni direktor RTCG Boris Raonić osvrćući se na skoro četvorogodišnji period od kada su, kako navodi, počele promjene u ovoj instituciji. Koliko je RTCG danas blizu ovom idealu?
ĐUROVIĆ: Boris Raonić je tipični predstavnik političkih struktura koje su Crnom Gorom vladale 30 godina u liku DPS-a, a koji sada vladaju u liku PES-a, NSD, DNP, BS i svojim bestidnim objavama pokušavaju da ponize građane i građanke. Jedino se njihovom željom za ponižavanjem može objasniti davanje izjava kojima se građani pokušavaju praviti budalama. Potreba Borisa Raonića i njegovih političkih mentora da stvari prikažu boljim nego što jesu odraz su njihove prolazne moći i uvjerenja da su nedodirljivi.
RTCG je preko 30 godina imala gazdu u liku DPS-a a danas su gazde Milojko Spajić, Andrija Mandić i Milan Knežević. Osim onog kratkog perioda, od početka 2017. do juna 2018. godine kada su RTCG vodili Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, medijski javni servis je uvijek bio potčinjen onima koji vrše vlast. Nikakve razlike u odnosu prema RTCG nema između DPS-a i onih koji sada vladaju tj. PES-a, NSD, DNP, BS. Možda samo u tome što se DPS trudio da svoju političku kontrolu nad RTCG sprovodi preko svojih činovnika koji su izabrani u zakonitim procedurama. Aktuelna vlast PES-a, NSD-a, DNP-a, BS-a čak ni to nije sposobna da uradi, da simulira demokratiju i slobodu RTCG.
Brutalnim višestrukim kršenjem zakona Raonić je tri puta biran nezakonito za generalnog direktora uz podršku njegovih političkih mentora koji upravljaju RTCG preko članova i članica Savjeta. Raonić i predsjednik Savjeta RTCG Veselin Drljević od 2022. godine ne smiju da sprovedu sopstveno istraživanje javnog mnjenja i izmjere povjerenje građana u RTCG iako im je to Statutom utvrđena obaveza. Razlog je što znaju da je povjerenje u RTCG malo i što bi rezultati pokazali da se za preko 20 miliona eura ne može ostvariti osnovni cilj svakog javnog servisa-da ima najveće povjerenje građana.
RTCG i danas kao i za vrijeme DPS-a sprovodi cenzuru jer je pojedinim NVO (među kojima je Media centar) i drugim subjektima zabranjeno da dobiju bilo kakav prostor sa svojim aktivnostima ili kritikama na račun rukovodstva RTCG ili vlasti.
Taj „ponos“ građana kako bi rekao nezakonito izabrani Raonić sve radi da se zaborave važni datumi u istoriji Crne Gore kroz sramotnu emisiju Ljudi i događaji, za koju niko ne može da utvrdi gdje se snima, po čijim instrukcijama. Jedino se zna da je cilj devastiranje istorije i veličanje za građane Crne Gore manje važnih događaja. Taj „ponos“ emituje seriju o Vraneškoj dolini gdje se krivitvore istorijski fakti i pravi spomenik plagijatoru Veselinu Drljeviću, predsjedniku Savjeta, koji od novca svih građana smara građane nebitnim detaljima ko je „opatosio“ neku školu ili sagradio neku česmu u nekom zaseoku.
Taj „ponos“ danima ćuti o ulozi bratanića i člana obezbjeđenja Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, u radnjama krivičnog djela pokušaja ubistva u centru Podgorice. Taj „ponos“ skriva sve informacije od javnosti koje se odnose na kritike EU u vezi sa radom RTCG. Taj „ponos“ ne smatra da je vijest da je 103 NVO podnijelo Skupštini incijativu da se ne ide u izmjene medijskih zakona kako bi se ponovo formalizovala politička kontrola nad RTCG od strane aktuelne vlasti. Raonić smatra da je vrhunac profesionalizma RTCG da se svim političkim partijama da prostor u informativnim emisijama da saopšte svoje stavove. To pokazuje njegovo neznanje jer uloga RTCG i svih drugih novinara je da tragaju za istinom i saopštavaju je građanima, a istina nije uvijek ono što nam plasiraju političke partije.
„Ponos“ Raonića ne smije da kritikuje nijedan segment vlasti na državnom ili lokalnom nivou, da problematizuje odluke onih koji imaju moć jer je naprosto zavistan od političkih mentora.
To što danas imamo bolju sliku nego prije pet godina, imamo ljepši studio, imamo predstavnike partija i omiljenih NVO u informativnom programu, nije dovoljno da sa godišnjom investicijom građana od preko 20 miliona eura možemo smatrati samostalnim i profesionalnim javnim medijskim servisom.
Ali šta o tome zna Raonić. On je 2011. godine na predlog Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, imenovan za člana Upravnog odbora tada državne „Pobjede“. Služio je dobro Đukanoviću a služi dobro i Mandiću i Spajiću. U tom sluganstvu je sav profesionalizam RTCG.
MONITOR: U toku je suđenje pojedinim članovima Savjeta RTCG zbog nezakonitog imenovanja generalnog direktora RTCG . Na posljednjem ročištu bilo je uočljivo isljeđivanje potpredsjednice Savjeta Marijane Camović. Interpretirano je kao da je ona kriva za sve jer je progovorila o nepravilnostima. Kako to tumačite?
ĐUROVIĆ: Media centar je 2023. godine podnio krivične prijave protiv članova i članica Savjeta koji su svjesno počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje sudske presude. Osnovno tužilaštvo je pokrenulo postupak i sada je sudski proces u toku. Tokom sudskog postupka, jednako kao i pred Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT), optuženi članovi i članice Savjeta RTCG se brane ćutanjem. Jedino su bili aktivni na ročištu kada je svjedočila Marijana Camović Veličković i kada su na sve načine pokušali da je uvrijede i svedu njene utemeljene optužbe i činjenice na lični odnos prema Raoniću i navodnom radu za interese komercijalnog medija.
Zamislite kakva je odbrana angažovanih advokata i optuženih članova i članica Savjeta RTCG kada im je jedino preostalo da Marijanu Camović Veličković pokušaju da diskredituju kao neugodnog svedoka. Media centar je podonio dva prigovora Ombudsmanu RTCG žaleći se na način izvještavanja u vezi sa sudskim postupkom. Jedan prigovor je djelimično prihvaćen ali je urednički tim pod kontrolom Raonića nastavio da pravi iste profesionalne propuste. To nas dovodi do zaključka da je Ombudsman samo još jedan činovnik Raonića i Drljevića koji ne želi da se u skladu sa svojim zakonom utvrđenim nadležnostima bori za veći profesionalizam u RTCG.
Nadam se da će sud imati snage da se odupre medijskom pritisku RTCG i političkom pritisku mentora Raonića i da će konačno kazniti počionioce krivičnog djela, što bi bila jasna poruka svim članovima upravljačkih struktura javnih preduzeća i institucija da se ne mogu sakriti od zakona donošenjem kolektivnih odluka. Ako sud okrene glavu od jasnih činjenica onda je poruka da svi koji nanesu štetu javnim dobrima mogu ostati bezbrižni, jer je sasvim dovoljno da nezakonitu odluku donese većina u kolektivnom upravljačkom tijelu.
MONITOR: Dokle se stiglo i šta je sa izborom članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge? U tom postupku ste, zajedno sa grupom NVO, upozorili na politički pritisak.
ĐUROVIĆ: U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES).
Andrija Mandić je na osnovu naručene inicijative jedne NVO koju predvodi Bojana Jokić (Forum LGBT Progres) poništio bez bilo kakvog smislenog obrazloženja konkurs za izbor članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Novi konkurs je odmah raspisan, a kad je predana dokumentacija istog predstavnika NVO iz oblasti medija, Administrativni odbor je protivno zakonu tumačio da dostavljena dokumentacija kandidata nije potpuna (jer nisu mogli da ustanove koji je upravljački organ NVO i CANU imenovao kandidate).
Ovo je poznata manipulacija koju je još 2014. koristio DPS kada nisu htjeli da dozvole da predstavnik NVO kojeg oni ne kontrolišu uđe u Savjet Agencije za AVM usluge. Da paradoks bude veći, poslanici PES-a, Demokratske Crne Gore i SNP-a su sami usvojili obrazac koji su popunjavali predlagači kandidata za članove Savjeta Agencije za AVM usluge u kojem jednostavno ne postoji mjesto na kojem treba upisati naziv upravljačkog organa NVO ili CANU koji je imenovao kandidata.
Čarapić je kao odbornik u Skupštini Glavnog grada prihvatio kao potpunu dokumentaciju kandidata NVO za člana Savjeta Gradske RTV Podgorica, dok je istu dokumentaciju smatrao nepotpunom kod imenovanja člana Savjeta Agencije za AVM usluge. Jasno je da se radi o politički motivisanoj odluci jer je skupštinska većina shvatila da novi medijski zakoni koji imaju apsolutnu podršku svih medijskih NVO ali i najvećeg broja NVO, dovode do gubitka političke kontrole nad Agencijom ali i RTCG jer je procedura izbora članova/ica Savjeta promijenjena i ne omogućava partijski neprimjerni uticaj na izbor članova savjeta.
MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu i medijske slobode posljednjih godina, da li idemo naprijed ili se vrtimo u krug?
ĐUROVIĆ: Sa velikom frustracijom mogu da konstatujem da nakon 26 godina aktivne borbe na javnoj sceni da Crna Gora bude demokratska država sa profesionalnim institucijama, nema pomaka i da je odnos političkih partija koje su se navodno nekada iz opozicionih klupa zalagale za profesionalne institucije kao i novih političkih subjekata sastavljenih mahom od onih koji se nikada nisu borili ni za šta (PES), isti kao što je bio za vrijeme DPS-a. Ono što je sigurno, ostaje makar dio NVO koji neće dozvoliti partijama da unište nadu da ova država može biti demokratska i koji će ih podsjećati na njihovu neopisivu nesposobnost i neznanje ali na prolaznost funkcija. Jednom će morati da prošetaju gradom kad ne budu funkcioneri i sagnu glavu pred građanima. Makar onima koji pamte.
Liberalna Evropa -u rekordnom roku, mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period – potrebna bezbjednosna podrška SAD
MONITOR: Dogovorom oko „velike koalicije“ CSU-SPD obezbijeđena je većina za formiranje vlade. Nije prvi put da se glavni rivali udružuju, ali su okolnosti unutrašnje i globalne dosta složene. AFD tvrdi da je budući kancelar Fridrih Merc „kapitulirao pred socijaldemokratama“. Šta se može očekivati od nove vlade, a šta svakako ne može?
VEBER: Novu vladu treba razumjeti kao rezultat unutrašnjih i spoljnih prijetnji demokratiji, tj. liberalnom poretku u Njemačkoj i Evropi. Unutrašnje – zbog dramatičnog rasta utradesničarske, antidemokratske AfD – koalicija CDU/CSU-SPD zbog rasta AfD-a na zadnjim izborima, ostala je kao jedina realna opcija za forimiranje građanske većine. Spoljna prijetnja- zbog pojačane opasnosti evropskoj sigurnosti od strane Rusije. Ona je dramatično pojačana približavanjem nove Trumpove administracije Moskvi. To je dovelo do izvanrednog preokreta CDU/CSU poslije izbora-još prije formiranja vlade ( a u dogovoru-zajedno sa Zelenima), da se promijeni ustavno ugrađena brana protiv zaduživanja, zarad paketa od 500 milijardi evra za infrastrukturne projekte- te skoro duplo više za njemačko učešće u jačanju bezbjednosti u Evropi. To znači transfer glavne odgovornosti od SAD-a na EU i druge evropske drzave. I tu već leži odgovor šta se može očekivati od nove vlade – odlučnu odbrambenu politiku, jačanje njemačke vojske kao dio jačanja vojski u Evropi, te odlučnu podršku za Ukrajinu. A na domaćem planu decenijama propuštani problem saniranja infrastrukture. Nova vlada, na žalost, čini da nema snagu da ozbiljno krene i u druge prijeko potrebne reforme koje su prethodne vlade decenijama izbjegavale – reformu penzijskog sistema i sistema njege, a i poreznog sistema.
MONITOR: Fridrih Merc je, tvrdi se, bio skrajnut od Angele Merkel. Najavio je prioritete vlade: migracije, ekonomiju i odbranu, želju da Njemačku vrati u prvi plan evropske politike. Recesija, međutim, još traje. Već je zovu „mercesija“. Može li Mercu pomoći njegovo lično biznis iskustvo i koliko ga podržava njemački krupni kapital?
VEBER: Njemačka privreda pati od više sturkturnih problema: visoke cijene energenata zbog ranijeg dopuštanja ovisnosti od Rusije te naglog preokreta sa ruskom agresijom nad Ukrajinom, kasno uključenje njemačke industrije u svjetske tokove-promjene u industrijskom sektoru. Pogotovo tranzicija auto industrije ka električnim vozilama potpomognuta neodlučnom politikom prethodnih vlada u politici klimatskih promjena-zelene tranzicije privrede, te nedostatak kvalifikovane radne snage zbog negativnog demografskog razvoja. Vjerujem da će dogovoren investicijski paket u infrastrukturu, te neke već usklađene politike nove koalicije, pomoći njemačkoj privredi da izađe iz krize. Ali-na drugoj strani, Trumpova politika podizanja carinskih tarifa ugrožava taj oporavak.
MONITOR:Prema najnovijim anketama, drugoplasirana na izborima u februaru-AFD, konkuriše CDU za prvo mjesto po podršci. S obzirom da najviše glasova dobija u pokrajinama koje su bile u sastavu DDR, koliko je ovaj vrtoglavi uspon stranke osnovane tek 2013., izraz nezadovoljstva napretkom poslije ujedinjenja?
VEBER: Imamo opšti problem Njemačke u usponu ultadesničarske antidemokratske AfD, u zapadnim i istočnim djelovima Njemačke. Dio je to globalnog, evropskog rasta ultradesnice te krize liberalne demokratije. To je-mogli smo to vidjeti u Evropi-a i u Njemačkoj zadnje decenije, više rezultat slabosti liberalne većine, te nedostatka politčkog liderstva nego jačine ultradesnice. Na primjer, pristup u politici azila i migracije gdje liberalna većina u EU iz straha od ultradesnice, sve više popušta pred njenim političkim zahtjevima, pokazao se potpuno kontradiktornim. Dok sve više vlada zastupaju politiku iza koje je 2015-16. godine stao jedino Viktor Orban, rast ultradesnice nije zaustavljen, nego je ona tako ojačana. U Njemačkoj-u istočnim djelovima, povrh toga još dolaze dugo gajeni animoziteti zbog načina ujedinjenja i šok terapije kao sistemske transformacije, te socijalno iskustvo građana u toj transformaciji-ali iza koje se krije problem ranije autoritarne socijalizacije.
MONITOR: Merc najavljuje nastavak podrške Ukrajini. Olaf Šolc se dosta oslanjao na saradnju sa prethodnom administracijom SAD. Bliski saradnik Donalda Trampa, Ilon Mask, podržao je AFD. Ko će biti glavni saveznici „Mercove Njemačke“?
VEBER: Da, CDU pod Mercom je manje oprezna u podršci Ukrajini. Međutim, ta nova odlučnost pada u dramatičnom trenutku geopolitičkih promjena: raspad transatlantskog saveza sa SAD kao saveznikom broj jedan na kojem se najvećim dijelom bazirala evropska sigurnost. Izazov je taj što liberalna Evropa u rekordnom roku mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period, potrebna bezbjednosna podrška SAD-a. Tako da će novi-stari saveznici biti liberalne države unutar i van EU.
MONITOR: Vlada Olafa Šolca je podržavala Crnu Goru u ambiciji da bude sljedeća članica EU. Šolc se, krajem svog mandata, veoma „zbližio“ sa Aleksandrom Vučićem, obećavajući dolazak u Srbiju velikih njemačkih kompanija ukoliko se u Jadru otvori rudnik litijuma… Šta se u zemljama Zapadnog Balkana može očekivati sa povratkom sada Mercove CDU?
VEBER: Vlada Šolca nije imala jasno definisanu, stratešku politiku prema regiji. A politički preokret odnosno obnavljanje-već pod Merkelovom propale politike appeasementa prema Vučićevom režimu zarad geopolitčke trke za rijetkim kritičnim sirovinama, napravio je ogromnu štetu politici EU prema Zapadnom Balkanu. Otvoreno je pitanje koliko nova vlada ima snage za prijeko potreban strateški preokret – kako prema Srbiji tako i prema BiH u odnosu na propali politički dijalog – te da ponovo preuzme vođstvo u EU, da Uniju konačno gura ka strateškoj politici prema regiji. Ili će regija postati žrtva vječitih političkih prioriteta u nekom novom dramatičnom geopolitičkom trenutku.
MONITOR: Odnosi Njemačke sa BiH su postali komplikovani, posebno zbog Republike Srpske koja je već nekoliko godina pod nekim oblicima njemačkih sankcija. Sada je Miloradu Dodiku zabranjen ulazak u Njemačku. Da li će i novoj vladi biti toliko važan „slučaj Dodik“?
VEBER: To ćemo vidjeti. Odlazeća vlada na moje velko iznenađenje zauzela je odlučnu poziciju. Nova koalicija svakako je svjesna teške političke situacije u BiH. Treba vidjeti da li će se ta svijest prevesti u konkretnu, odlučnu politiku.
MONITOR: Sa krizom na Bliskom istoku, u Njemačkoj je porasla osjetljivost na antisemitizam, na podršku Palestincima država ne gleda sa potpunim odobravanjem. Koliko to ima veze sa istorijskim teretom nacizma i holokausta i da li bi Njemačka slijedila zemlje kao što su Francuska i Poljska, koje su najavile da će priznati palestinsku državu?
VEBER: Ima veze za našom njemačkom istorijom. U rascjepu njemačkog društva i države između odgovornosti za državu Izrael i Jevreje na jednoj strani, te suočavanju sa anti-liberalnom vladom Nentanjahua i u potpunosti neprihvaljitvom vojnom reakcijom na napad Hamasa u ratu u Gazi, Njemačka politika nije našla zdravu ravnotežu. Te je ostala nebitan politički faktor unutar EU, svojim direktnim pokušajem političkog uticanja na krizu na Bliskom istoku.
MONITOR: Nedavno je u Parizu predstavljen mirovni plan SAD za Ukrajinu koji-po onome što se zna, nije povoljan za tu zemlju. I sa primirjem teško ide…Da li Putinu uopšte odgovara „brzi mir“?
VEBER: Upravno objavljen „mirovni plan“ Trumpove administracije dakazuje da Trump i njegovi saradnici nijesu nikako na nekakoj mirovnoj misiji, nego Trumpova administracija-napuštajući osnovne liberalno-demokratske virjednosti i principe te odbranu liberalnog svjetskog poretka, hoće Ukrajini nametnuti deal koji je ravan kapitulaciji. To predstavlja ogoromnu sigurnosnu prijetnju Evropi, što bi svakako odgovaralo Putinu. Nezavisno od toga da li Putin zaista hoće taj dogovor ili ga želi iskoristiti za slabljenje Ukrajine, gubitak vojne pomoći od strane SAD-a te nastavak rata.
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice