Povežite se sa nama

INTERVJU

Sigurna kriminalna kuća

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakva je, po Vašoj ocjeni, trenutna situacija u Crnoj Gori?

MEDOJEVIĆ: Kriza u zemlji je duboka, strukturna i sistemska. Njeni korijeni su u temeljima vlasti i političkog sistema postavljenog da servisira privatne interese nove klase bogataša. Već dvadeset godina vlast je nepromijenjena. Grupa na vlasti posjeduje politički, finansijski i monopol sile. Država i njene institucije su privatizovane i zarobljene, a vladajuća partija srasla sa državom. Političari na vrhu režima javno se ponose prijateljstvom sa kriminalcima sa međunarodnih potjernica. Zemlja postaje sigurna kriminalna kuća, pa po obavljanju kriminalnih djela u zemljama EU, Hrvatskoj ili Srbiji, kriminalci bježe u Crnu Goru, uživajući punu zaštitu lokalnih službi. MONITOR: A šta se dešava u ekonomskoj sferi?
MEDOJEVIĆ: Ekonomski rast se zasnivao na rasprodaji i redistribuciji društvenog bogatstva i imovine. Došlo je do privremenog ekonomskog rasta, porasta potrošnje i životnog standarda , ali i do naknadnog suočavanja sa teškim i dugoročnim posljedicama pogrešne politike. Dugoročno održiv ekonomski rast mora biti zasnovan na efikasnosti i produktivnosti, a ne na redistribuciji resursa. Rast crnogorske privrede u posljednjih nekoliko godina nije generisan povećanjem efikasnosti privrede, proizvodnjom, izvozom i nije posljedica značajnih investicija u proširenje proizvodnih kapaciteta i povećanje njihove produktivnosti i konkurentnosti. Pogrešna alokacija sredstava od strane novih privatnih tajkunskih kompanija, uglavnom u sektore nekretnina, dovela je do naduvavanja balona cijena i zarobljavanja ogromnih sredstava u neprofitabilne i nerentabilne projekte. Kako je najveći dio investicija finansiran iz kredita poslovnih banaka, a tržište nekretnina mrtvo, bez šansi za ozbiljniji oporavak u naredne dvije, tri godine – nelikvidnost se iz realnog sektora vratila u banke i došlo je do zaustavljanja kreditnih aktivnosti.

MONITOR: Šta dalje možemo očekivati?
MEDOJEVIĆ: Hronična nelikvidnost, koja prerasta u finansijsku nedisciplinu i pravni haos, počinje da prerasta u neizlječivu nesolventnost i dovodi većinu preduzeća, ali i privredu u cjelini, u položaj da ne može da obnovi sljedeći reprodukcioni ciklus jer nema novca za nabavku sirovina, plaćanje radnika i otplatu kredita. Talas nelikvidnosti širi se na privredu, stanovništvo i na budžet, smanjuje se domaća tražnja i dolazi do pada ekonomskih aktivnosti. Zemlja ulazi u ekonomsku depresiju. Plate se smanjuju, naglo raste nezaposlenost, stanovništvo je prezaduženo, budžetski deficit raste, naglo se povećava javni dug. Siromaštvo kuca na vrata polovine populacije.

MONITOR: Mnogi kažu da Crna Gora postaje kolonija stranih kompanija.
MEDOJEVIĆ: Privatizovani monopoli u oblasti telekomunikacija i energetike doveli su do povećanja cijena i profit permanentno odlazi iz zemlje. Inostrani vlasnici na upravljačka mjesta dovode svoje kadrove koje astronomski plaćaju, domaću radnu snagu plaćaju neadekvatno i otpuštaju. Jeftina radna snaga, energija i sirovine, pretvaraju zemlju u koloniju sa stalnim umanjenjem nacionalnog dohotka i bogatstva.

MONITOR: Gdje vidite izlaz iz svega toga?
MEDOJEVIĆ: Izlazak iz krize nije moguć u okviru postojećeg sistema vlasti, jer je struktura i sistem nepromijenjene i apsolutne, personalizovane vlasti takav da onemogućava promjene, želeći i dalje da po svaku cijenu sačuva apsolutnu vlast, nelegalno stečeno bogatstvo i spriječi suočavanje sa odgovornošću za nedjela iz prošlosti. Zato je pad ove Vlade prethodno pitanje koje treba riješiti da bi otpočeo dijalog o postizanju najšireg nacionalnog konsenzusa o strategiji ekonomskog, društvenog i moralnog oporavka zemlje, te očuvanju ustavnog poretka, suverenosti, nezavisnosti, građanskog mira i stabilnosti.

MONITOR: U toku je nekoliko štrajkova, da li postoji opasnost od socijalnih nemira?
MEDOJEVIĆ: Ovakvi društveno ekonomski sistemu su, po prirodi stvari, nestabilni i ranjivi na sve vrste turbulencija. Hronični nedostatak novca, pad ekonomske aktivnosti sa sobom neminovno donose dodatni pritisak na budžet koji više nije u stanju da servisira sve potrebe, a poslodavci svoje finansijske probleme će rješavati otpuštanjem radnika, što već po prvim najavama iz KAP-a, Rudnika Boksita, Željezare, Luke Bar, EPCG može dovesti do naglog porasta nezaposlenih, a samim tim i do povećanja broja stanovnika koji su ispod linije apsolutnog siromaštva. Vlada je primorana da na brzinu sklapa aranžman sa MMF-om kako bi mogla da popuni rupe u budžetu i obezbijedi finansiranje plata i penzija. Aranžman sa MMF će sigurno biti jako bolan i Vlada će morati da smanjuje zarade u javnom sektoru, ali i da otpušta viškove u administraciji. Nije realno očekivati da će MMF dopustiti da Vlada odobrava garancije privatnim firmama bez adekvatnih obezbjeđenja, a i početak izgradnje auto-puta nije izvjestan. Ako na ovo dodamo i zamršene dužničko povjerilačke odnose između tajkuna, pritiske međunarodne zajednice u vezi borbe protiv organizovanog kriminala i sve izvjesniji odlazak Đukanovića, sasvim je realna zabrinutost oko raspleta političke situacije i mogućih negativnih posljedica po ekonomsku, političku i socijalnu stabilnost. Imajući u vidu spregu organizovanog kriminala i vrha režima i moguće sukobe između ovih struktura, nije isključeno ni nasilje kao dio čitavog tog procesa.

MONITOR: Šta Vi predlažete kao efikasan model organizovanja opozicije?
MEDOJEVIĆ: Iluzorno je očekivati da će opozicija, ma kako organizovana i ujedinjenja, moći da pobijedi na izborima koje organizuje sam režim po postojećim pravilima. Ujedinjavanje svih demokratskih struktura društva stoga mora imati za cilj pad Vlade i pokretanje dijaloga o uslovima za demokratizaciju i dekriminalizaciju zemlje i spašavanje ekonomske i socijalne supstance nacije. Formiranjem prelazne vlade, sastavljene od svih parlamentarnih stranaka, sindikalnih lidera i nekih vanstranačkih ličnosti, sa ograničenim mandatom od možda jedne godine, stvorili bi se politički uslovi da se konačno, poslije 20 godine, stvore elementarni uslovi za fer i demokratske izbore, ali i zaustave stranačka prepucavanja.

MONITOR: Nekoliko prosrpskih stranaka najavile su osnivanje nove Narodne sloge. Šta mislite o toj ideji?
MEDOJEVIĆ: Svaka aktivnost koja vodi ka smanjivanju tenzija i nesporazuma unutar opozicije je dobrodošla i PzP to pozdravlja. Nažalost, zbog nedefinsanog političkog pozicioniranja najjače opozicione partije – SNP-a, mi mjesecima ne možemo da se dogovorimo oko ciljeva i strategije političkog djelovanja opozicije. U PzP-u cijenimo da je stanje u ekonomiji, socijali, bezbjednosti u državi takvo da zahtijeva ozbiljan, demokratski i državnički odgovoran odgovor opozicije. Smatramo da naš cilj treba da bude delegitimizacija režima i stvaranje opštedruštvenog pritiska koji treba da dovede do pada Vlade, ostavke Đukanovića i formiranja prelazne vlade. To je državni prioritet broj jedan i to bi morao biti jedini politički projekat na kome će zajedno raditi i parlamentarne partije, ali i vanstranačke ličnosti, sindikati, intelektualci, studenti, preduzetnici. Ako prevlada ideja lidera SNP Srđana Milića da je Vlada legitimna i da ima mandata do 2013, te da opozicija treba da se bavi lokalnim izborima, onda imamo ozbiljan problem i teško da ćemo uspjeti da smijenimo ovu vlast.

MONITOR: Idete li u SAD, gdje treba da budete gost Spoljnopolitičkog odbora američkog kongresa ili ćete poslušati savjet direktora DPS-a da ne idete preko okeana i ,,da se ne brukate”?
MEDOJEVIĆ: Idemo u SAD da prezentiramo naše viđenje osnovnih problema i izazova koji opterećuju crnogorsko društvo, sa posebnim akcentom na sistemske, strukturne anomalije koje onemogućavaju demokratizaciju, ekonomski oporavak i uspostavljanje vladavine prava.

MONITOR: O čemu ćete tamo govoriti?
MEDOJEVIĆ: Naravno, da će poseban akcenat biti na prezentaciji funkcionisanja ove monopolske klijentelističke mreže, zasnovane na korupciji, redistribuciji nacionalnog bogatstva i organizovanom kriminalu. Osim toga, idemo da naše uvažene domaćine informišemo o sve snažnijem nezadovoljstvu građana, studenata, intelektualaca, medija, civilnog sektora, radnika sa stanjem demokratije i vladavine prava u Crnoj Gori, koje bi moglo dovesti do formiranja jednog širokog demokratskog antirežimskog fronta.

Marović je politički izolovan

MONITOR: Kako komentarišete najnovije ,,reformske” ideje Svetozara Marovića?
MEDOJEVIĆ: Nema sumnje u to da je Marović potpuno politički izolovan i da više nema nikakav realni uticaj na donošenje državnih odluka. Kao iskusan političar, on jako dobro zna da je politička izolacija prva faza ka političkom odstrelu, a u slučaju Marovića i ka mogućim ozbiljnim problemima u nekim aferama koje mogu okončati i krivičnim prijavama. Posebno mislim na pokretanje istrage o mogućoj krivičnoj odgovornosti u slučaju nelegalne gradnje i drugih malverzacija oko Zavale. Marović je svjestan da u ovakvim nedemokratskim sistemima i kontrolisanim institucijama jedinu zaštitu može naći u podizanju svog političkog kapitala grupisanjem svojih ,,kadrova” unutar DPS-a, ali i paralelnim povezivanjem sa nekim opozicionim strukturama. Podizanje cijene ne znači otvoreni sukob u DPS-u sa Đukanovićem, ali može da znači jačanje njegovog uticaja i pripremanje određene reakcije u slučaju da Đukanović nakon svog povlačenja iz politike ne vidi Marovića kao nekog ko bi ga naslijedio, ni u partiji ni u Vladi. Takođe, nema nikakve sumnje ni u to da su aktivnosti Marovića oko uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Kosovom, njegovi sve učestaliji tajni kontakti sa međunarodnim faktorima, nekim lokalnim tajkunima, medijima, opozicijom – samo uvertira u moguće ozbiljne turbulencije u DPS-u, a samim tim i u državi. Vidjećemo da li će se opet jedna korumpirana struktura DPS-a , ali koja nije okrvavila ruke ubistvima pokušati predstaviti kao ,,manje zlo” u odnosu na dio režima koji je u direktnoj sprezi sa mafijom. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da centri iz Brisela i Vašingtona u ovakvom raspletu vide mogući model tranzicije vlasti u Crnoj Gori.

Talibanska istina režima


MONITOR
: Režim je sve represivniji prema neistomišljenicima, posebno u medijima…
MEDOJEVIĆ: Režim je nespreman za unutrašnji dijalog, nastavlja samoobmanjivanje i obmanjivanje građana lažnim informacijama, malim, retoričkim i kozmetičkim promjenama. U cilju očuvanja apsolutne i nekontrolisane vlasti i države u službi tajkuna, promoviše se jedna jedina talibanska istina. Vrh vlasti u državi, javnim obilježavanjem, vrijeđanjem, satanizovanjem i permanentnim sistemskim progonom svih drugačije mislećih građana, njihovim otpuštanjem sa posla, onemogućavanjem dobijanja zaposlenja, pritiscima privatnika putem poreskih i drugih administrativnih instrumenata, javnim etiketiranjem – bolesni neprijetelji, plaćenici, zagovornici mržnje i slično, kao i sudskim progonima medija i neistomišljenika koji ne promovišu takvu ,,istinu”, već dvije decenije putem nedemokratskih i namještenih izbora po svaku cijenu čuva vlast.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo