Povežite se sa nama

INTERVJU

Vlast ponižava naš zdrav razum

Objavljeno prije

na

Grupa građana, predstavnika nevladinog sektora, ponovo je prije nekoliko dana podnijela tužbu protiv Regulatorne agencije za energetiku, jer tvrde da je Agencija oštetila potrošače u Crnoj Gori. Među podnosiocima tužbe je i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka NVO Centar za građansko obrazovanje. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa njom. – Građani Crne Gore su oštećeni za 39 miliona, a Stevo Muk, Goran Đurović i ja pokušavamo kroz sudsku proceduru da im vratimo te novce. Dobili smo već jedan spor u maju 2009. po kojem je Regulatorna agencija za energetiku (RAE) morala donijeti novu odluku kojom će omogućiti povraćaj tih sredstava, ali ona nije u cijelosti ispoštovala presudu Upravnog suda, tako da je, ako je vjerovati zvaničnicima Elektroprivrede, jer mi nemamo uvid u te podatke, do sada vraćeno oko tri miliona. Ipak, RAE je u decembru 2009. donijela odluku kojom priznaje i da je naplaćeno 39 miliona više od građana, pri čemu hoće da te pare vrati u 2010. i 2011. Mi nastavljamo spor protiv njih, jer cijenimo da novci moraju da se vrate 2010, odnosno odmah i to sa kamatom, kaže Uljarević.

MONITOR: Kakav ishod očekujete s obzirom na to da crnogorski sudovi presudama često dokazuju da su produžena ruka izvršne vlasti?
ULJAREVIĆ: Da je sudstvo u Crnoj Gori pod jakim političkim uticajima nije više samo utisak nas koji ovdje živimo, već i EU kojoj težimo a koja nas sve pažljivije analizira i bolje upoznaje. Lično vrlo uvažavam sudijsku funkciju. I u ovakvom, kompromitovanom sudskom sistemu ima sudija koji su profesionalni, pošteni i nezavisni i važno je takve primjere isticati isto koliko i kritikovati drugačije. Pošto je ovaj spor u toku, korektno bi bilo sačekati presudu prije konačne ocjene. Vjerujem da će se sudsko vijeće fokusirati na činjenice, dokaze i pravo i da će doprinijeti zaštiti javnog interesa.

MONITOR: Ipak, svjedoci smo da svi građani nisu pred zakonom jednaki I da se odluke sudova ignorišu?
ULJAREVIĆ: Naša realnost često ukazuje da ne živimo u državi u kojoj se zakon primjenjuje za sve jednako, kao i da su i sudovi, ali i brojne druge institucije poniženi od moćnih a nekontrolisanih pojedinaca. To je loše, na mnoge djeluje deprimirajuće i potiče ih da umjesto zaštite tih istih institucija traže prečice čime se vrtimo u začaranom krugu koji i dalje jača pojedince, a slabi institucije i vladavinu prava.

MONITOR: Često možemo čuti, a i uvjeriti se na konkretnim primjerima, da je Crna Gora privatna država. Vi često kontaktirate sa strancima, kakavi su njihovi komentari?
ULJAREVIĆ: Mi smo skloni da sjedimo i čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, umjesto da se sami uhvatimo u koštac sa njima. U tom kontekstu, postoje prevelika očekivanja od različitih predstavnika međunarodne zajednice. Treba da shvatimo, što je bolno za naš ego, da smo mi za politike koje oni predstavljaju nisko na listi prioriteta. Stoga je i njihova želja da se bave nama daleko od onog što bi bilo za nas najkorisnije. No, ne treba potcijeniti njihovu obaviještenost, razumijevanje prilika u kojima živimo i sposobnost da razvojem okolnosti i sami ne promijene strategiju i glavne sagovornike. Milošević je dugo bio smatran ,,faktorom stabilnosti”, a završio je kao ,,balkanski kasapin” u međunarodnom zatvoru. Komunikacija koju imam sa strancima, posebno u posljednje vrijeme, je ohrabrujuća sa stanovišta razumijevanja stanja i odnosa u društvu, radovalo bi me kad bi bila praćena sa više konkretnih akcija, javnih riječi i djela.

MONITOR: Kako Vam trenutno izgleda Crna Gora u poređenju sa modernim evropskim državama?
ULJAREVIĆ: Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Ako je to kroz prizmu RTCG-a onda je dobro da bolje ne može biti, jer i pored toga što je svakim danom sve više nezapošljenih, gladnih, očajnih ljudi, afera, kriminalaca i neznalica koji donose odluke, uvjeravaju nas da napredujemo, da smo lideri u svemu i svačemu, idila samo povremeno kvare neki ,,isfrustrirani” i ,,neostvareni” pojedinci. No, realnost izvan ovog “ružičastog servisa” je sasvim drugačija, a ovdje je još premalo hrabrosti da se brane ideje na kojima bi se razvijala moderna Crna Gora. I to je ona ključna razlika u odnosu na elitne klubove kojima stremimo, ostalo se lako može u hodu nadoknaditi, jer moderna evropska odijela se ovdje već nose, samo ona ne mogu kompenzirati ono čega nema u djelima.

MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su bezmalo karakterne crte države Crne Gore. Koliko aktuelna vlast, prema Vašim saznanjima, radi na njihovom suzbijanju?
ULJAREVIĆ: Očito nedovoljno ako to ostaju naše konstante koje nam spočitavaju sve relevantne međunarodne adrese već godinama i sve intenzivnije, a nedostatak djelotvorne političke volje da se sa njima izbore oni kojima je to posao ne može se potrijeti nekom prilično upitnom statistikom.

MONITOR: Na kakvom je nivou razvijenosti demokratska politička kultura u Crnoj Gori?
ULJAREVIĆ: Mi smo društvo autoritarne, podaničke političke kulture, mitske tradicije, urušenog sistema vrijednosti koji devijacije tretira kao društveno prihvatljivo ponašanje, kolektivističkog obrasca koji njeguje neodgovornost, strah i otpor prema novinama, suštinske nespremnosti elita na promjene, njihove nesposobnosti razvijanja kvalitetne vizije i pratećih strategija uz impotentno oslanjanje na kult vođe, što ozbiljno sužava prostor za cjelovite a toliko potrebne reforme. Moramo mnogo raditi kako bi uopšte došli u okvir demokratske političke kulture i kako bi stvorili klimu u kojoj jedan čovjek i njegovo pismo nije važnije od zakona i institucija.

MONITOR: Kada će doći vrijeme za promjene urušenog sistema vrijednosti u Crnoj Gori?
ULJAREVIĆ: To je dug proces, a mi teško pravimo i prve ozbiljne korake. Ralf Darendorf, koji se bavio društvenom promjenom kao sociološkim fenomenom, iznio je čuvenu formulu po kojoj je za promjenu vlasti potrebno šest mjeseci, za promjenu odnosno izgradnju novih institucija šest godina, a za promjenu sistema vrijednosti 60 godina. Možemo samo da radimo na tome da dinamika bude možda brža u našem slučaju, ali redoslijed ne možemo zanemariti.

MONITOR: Poznato je da se autokratska vlast najviše plaši aktivnih, samosvjesnih građana, koji su u manjini u Crnoj Gori. Kako građanima pomoći da shvate da vlast postoji zbog njih i da se bez straha bore za svoja prava?
ULJAREVIĆ: Naši građani potcijenjuju sebe i sopstvenu moć, i to od onog dana kad se glasa do mnogih drugih kad se ćuti na ono na što se ne smije ćutati. To nas je dovelo u jednu pervertiranu dimenziji u kojoj imamo transparentnu vlast koja vrlo transparentno zloupotrebljava institucije sistema i naše novce, krši zakone, promoviše diskriminaciju prema određenim grupama, laže, tuče neistomišljenike i time na najarogantniji način ponižava naš zdrav razum.
Iako se u ovdašnjim razmjerama neki ljudi mogu učiniti silnima, ne treba zaboraviti da njihova moć izvire upravo iz sredstava koja smo im pružili i da imamo puno pravo da ih pozovemo na odgovornost. Nema u blizini moćnika toliko mjesta za sve one koji se nadaju da će se ćutanjem i poslušnošću spasiti, vrijeme je da svako radi ono u što iskreno vjeruje da je ispravno ne samo zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva, već i egzistencije. Građani su za ovu vlast samo potrošna roba u procesu održanja monopola moći. Primjer su i svi oni radnici koji na ulicama danas traže svoje davno zarađene novce. Bilo bi loše da se svi u nekoj formi nađemo u njihovoj situaciji, a to nas neće zaobići ako budemo ćutali i poslušno čekali da se vrijeme i okolnosti same od sebe promijene u našu korist.

MONITOR: Kako Crna Gora da postane društvo u kojem će kultura protesta i otpora biti normalna pojava?
ULJAREVIĆ: Kultura protesta i otpora žive u razvijenim društvima i kulturama, a njihovo odsustvo je i mjera naše demokratske nezrelosti. Bilo bi dobro kad bismo manje mislili o poslušnosti, a više radili na sebi, svom samopouzdanju, dostojanstvu, ličnoj odgovornosti, svijesti o tome da imamo svoja prava. I možda možemo dati i originalan impuls time što ćemo građanskom neposlušnošću izraditi demokratsko društvo suprotno tvrdnji teoretičara da demokratsko društvo produkuje građansku neposlušnost. Uz uslov da ne zaboravimo da je građanska neposlušnost duboko individualna kategorija i da sve počinje od one odluke da kažete: dosta je, ne može više ovako, ja zaslužujem bolje i više!

MONITOR: Građansko društvo kod nas postoji samo u naznakama, a malograđanština u vidu primitivizma, neznanja, nevaspitanja pa sve do siledžijstva , čak i u vrhovima vlasti, prisutna je u ogromnim količinama. Kako ovo posljednje svesti na podnošljivu mjeru?
ULJAREVIĆ: Nesmjenjivost vlasti je nezdrava za svako društvo. I kad je najbolja vlast dođe u fazu dekadencije. Ova, koja nikad nije ni imala suštinsku vrijednosnu orijentaciju, uticala je na eroziju građanskog kao principa i na uspostavljanje okruženja u kojem nije pitanje kako živjeti kao čovjek već kako preživjeti ili kako lakše, brže i neobaveznije živjeti. Samo ozbiljno provjetravanje među donosiocima odluka može osvježiti i upristojiti ovo društvo.

MONITOR: O nevladinim organizacijama u Crnoj Gori izriču se kontroverzne ocjene. Da li NVO treba da se bave politikom?
ULJAREVIĆ: NVO su politički fenomen i samo oni koji nemaju ni elementarna znanja iz društvenih nauka mogu izuzimati NVO iz političkog života. Mi smo svi ,,političke životinje”, a politika nije rezervisana za one koji sjede u Skupštini, Vladi itd. Ona je naša potreba, napor i akcija da mijenjamo pravila igre koja su nam nametnuta i koja nam ne daju jednake šanse. Mobilizacijski i politički potencijal, autentični politički aktivizam je neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i, svima potrebnom, podizanju nivoa političke kulture.

MONITOR: Kao jedan od autora studije Vrijednosne orijentacije i nivoi aktivizma studenata Univerziteta Crne Gore kako objašnjavate muk na Univerzitetu, izuzimajući časne izuzetke, kad je riječ o problemima u Crnoj Gori na koje bi akademska zajednica neizostavno morala da reaguje?
ULJAREVIĆ: UCG je dio uloga u partijsko-koalicionim trgovinama što ugrožava njegovu autonomiju, limitira zapošljene, studente i razvoj države. Crnogorski studenti nikada nijesu organizovali istinski studentski protest bilo da se radi o ugrožavanju nekog studentskog prava ili kao izraz sopstvenog odgovora na društveno-politička pitanja, a nije da nije bilo povoda na obje ravni. Nepojmljivo je da se osim nekoliko profesora ostali ponašaju kao da ih se ne tiče realnost u kojoj žive, da o njoj ne treba da imaju stav a kamoli kritički, i da su im profesionalne ambicije više fokusirane na napredak na partijskoj ili rukovodećoj ljestvici nego na stručne radove, istraživanja, komunikaciju sa studentima, odgovoran odnos prema stvarnosti.

Mislim da je to i pitanje načina dolaska i ostanka na UCG, gdje se čini da su ključni kriterijumi partijske, rođačke i druge interesne veze. Takvi ne mogu biti samostalni, počevši od rektora koji bi trebalo da bude stručni i moralni autoritet a čije je imenovanje i sud osporio. Kakvu to poruku šalje studentima prava na kojima sjutra pravni sistem treba da počiva?
Studirala sam u Beogradu u vrijeme Miloševićevog režima, pa ni tada fakulteti nijesu bili ,,očišćeni” od svih onih koji su kritički mislili i u javnosti tako nastupali. To je bilo presudno i za održanje demokratskog potencijala u društvu i procese koje su uslijedili. Sadašnja vlast je tu lekciju naučila i radi sve da sruši jedan važan stub u društvu – akademsku, kritički orijentisanu javnost i po cijenu uništenja sopstvene najstarije visokoobrazovne institucije.
Ipak, izbor uvijek postoji. Samo je pitanje koliko ste spremni da platite i što ste spremni da podnesete. Tišina koja odjekuje na UCG je sramota onih koji nose akademske titule.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo