Grupa građana, predstavnika nevladinog sektora, ponovo je prije nekoliko dana podnijela tužbu protiv Regulatorne agencije za energetiku, jer tvrde da je Agencija oštetila potrošače u Crnoj Gori. Među podnosiocima tužbe je i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka NVO Centar za građansko obrazovanje. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa njom. – Građani Crne Gore su oštećeni za 39 miliona, a Stevo Muk, Goran Đurović i ja pokušavamo kroz sudsku proceduru da im vratimo te novce. Dobili smo već jedan spor u maju 2009. po kojem je Regulatorna agencija za energetiku (RAE) morala donijeti novu odluku kojom će omogućiti povraćaj tih sredstava, ali ona nije u cijelosti ispoštovala presudu Upravnog suda, tako da je, ako je vjerovati zvaničnicima Elektroprivrede, jer mi nemamo uvid u te podatke, do sada vraćeno oko tri miliona. Ipak, RAE je u decembru 2009. donijela odluku kojom priznaje i da je naplaćeno 39 miliona više od građana, pri čemu hoće da te pare vrati u 2010. i 2011. Mi nastavljamo spor protiv njih, jer cijenimo da novci moraju da se vrate 2010, odnosno odmah i to sa kamatom, kaže Uljarević.
MONITOR: Kakav ishod očekujete s obzirom na to da crnogorski sudovi presudama često dokazuju da su produžena ruka izvršne vlasti? ULJAREVIĆ: Da je sudstvo u Crnoj Gori pod jakim političkim uticajima nije više samo utisak nas koji ovdje živimo, već i EU kojoj težimo a koja nas sve pažljivije analizira i bolje upoznaje. Lično vrlo uvažavam sudijsku funkciju. I u ovakvom, kompromitovanom sudskom sistemu ima sudija koji su profesionalni, pošteni i nezavisni i važno je takve primjere isticati isto koliko i kritikovati drugačije. Pošto je ovaj spor u toku, korektno bi bilo sačekati presudu prije konačne ocjene. Vjerujem da će se sudsko vijeće fokusirati na činjenice, dokaze i pravo i da će doprinijeti zaštiti javnog interesa.
MONITOR: Ipak, svjedoci smo da svi građani nisu pred zakonom jednaki I da se odluke sudova ignorišu? ULJAREVIĆ: Naša realnost često ukazuje da ne živimo u državi u kojoj se zakon primjenjuje za sve jednako, kao i da su i sudovi, ali i brojne druge institucije poniženi od moćnih a nekontrolisanih pojedinaca. To je loše, na mnoge djeluje deprimirajuće i potiče ih da umjesto zaštite tih istih institucija traže prečice čime se vrtimo u začaranom krugu koji i dalje jača pojedince, a slabi institucije i vladavinu prava.
MONITOR: Često možemo čuti, a i uvjeriti se na konkretnim primjerima, da je Crna Gora privatna država. Vi često kontaktirate sa strancima, kakavi su njihovi komentari? ULJAREVIĆ: Mi smo skloni da sjedimo i čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, umjesto da se sami uhvatimo u koštac sa njima. U tom kontekstu, postoje prevelika očekivanja od različitih predstavnika međunarodne zajednice. Treba da shvatimo, što je bolno za naš ego, da smo mi za politike koje oni predstavljaju nisko na listi prioriteta. Stoga je i njihova želja da se bave nama daleko od onog što bi bilo za nas najkorisnije. No, ne treba potcijeniti njihovu obaviještenost, razumijevanje prilika u kojima živimo i sposobnost da razvojem okolnosti i sami ne promijene strategiju i glavne sagovornike. Milošević je dugo bio smatran ,,faktorom stabilnosti”, a završio je kao ,,balkanski kasapin” u međunarodnom zatvoru. Komunikacija koju imam sa strancima, posebno u posljednje vrijeme, je ohrabrujuća sa stanovišta razumijevanja stanja i odnosa u društvu, radovalo bi me kad bi bila praćena sa više konkretnih akcija, javnih riječi i djela.
MONITOR: Kako Vam trenutno izgleda Crna Gora u poređenju sa modernim evropskim državama? ULJAREVIĆ: Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Ako je to kroz prizmu RTCG-a onda je dobro da bolje ne može biti, jer i pored toga što je svakim danom sve više nezapošljenih, gladnih, očajnih ljudi, afera, kriminalaca i neznalica koji donose odluke, uvjeravaju nas da napredujemo, da smo lideri u svemu i svačemu, idila samo povremeno kvare neki ,,isfrustrirani” i ,,neostvareni” pojedinci. No, realnost izvan ovog “ružičastog servisa” je sasvim drugačija, a ovdje je još premalo hrabrosti da se brane ideje na kojima bi se razvijala moderna Crna Gora. I to je ona ključna razlika u odnosu na elitne klubove kojima stremimo, ostalo se lako može u hodu nadoknaditi, jer moderna evropska odijela se ovdje već nose, samo ona ne mogu kompenzirati ono čega nema u djelima.
MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su bezmalo karakterne crte države Crne Gore. Koliko aktuelna vlast, prema Vašim saznanjima, radi na njihovom suzbijanju? ULJAREVIĆ: Očito nedovoljno ako to ostaju naše konstante koje nam spočitavaju sve relevantne međunarodne adrese već godinama i sve intenzivnije, a nedostatak djelotvorne političke volje da se sa njima izbore oni kojima je to posao ne može se potrijeti nekom prilično upitnom statistikom.
MONITOR: Na kakvom je nivou razvijenosti demokratska politička kultura u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: Mi smo društvo autoritarne, podaničke političke kulture, mitske tradicije, urušenog sistema vrijednosti koji devijacije tretira kao društveno prihvatljivo ponašanje, kolektivističkog obrasca koji njeguje neodgovornost, strah i otpor prema novinama, suštinske nespremnosti elita na promjene, njihove nesposobnosti razvijanja kvalitetne vizije i pratećih strategija uz impotentno oslanjanje na kult vođe, što ozbiljno sužava prostor za cjelovite a toliko potrebne reforme. Moramo mnogo raditi kako bi uopšte došli u okvir demokratske političke kulture i kako bi stvorili klimu u kojoj jedan čovjek i njegovo pismo nije važnije od zakona i institucija.
MONITOR: Kada će doći vrijeme za promjene urušenog sistema vrijednosti u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: To je dug proces, a mi teško pravimo i prve ozbiljne korake. Ralf Darendorf, koji se bavio društvenom promjenom kao sociološkim fenomenom, iznio je čuvenu formulu po kojoj je za promjenu vlasti potrebno šest mjeseci, za promjenu odnosno izgradnju novih institucija šest godina, a za promjenu sistema vrijednosti 60 godina. Možemo samo da radimo na tome da dinamika bude možda brža u našem slučaju, ali redoslijed ne možemo zanemariti.
MONITOR: Poznato je da se autokratska vlast najviše plaši aktivnih, samosvjesnih građana, koji su u manjini u Crnoj Gori. Kako građanima pomoći da shvate da vlast postoji zbog njih i da se bez straha bore za svoja prava? ULJAREVIĆ: Naši građani potcijenjuju sebe i sopstvenu moć, i to od onog dana kad se glasa do mnogih drugih kad se ćuti na ono na što se ne smije ćutati. To nas je dovelo u jednu pervertiranu dimenziji u kojoj imamo transparentnu vlast koja vrlo transparentno zloupotrebljava institucije sistema i naše novce, krši zakone, promoviše diskriminaciju prema određenim grupama, laže, tuče neistomišljenike i time na najarogantniji način ponižava naš zdrav razum. Iako se u ovdašnjim razmjerama neki ljudi mogu učiniti silnima, ne treba zaboraviti da njihova moć izvire upravo iz sredstava koja smo im pružili i da imamo puno pravo da ih pozovemo na odgovornost. Nema u blizini moćnika toliko mjesta za sve one koji se nadaju da će se ćutanjem i poslušnošću spasiti, vrijeme je da svako radi ono u što iskreno vjeruje da je ispravno ne samo zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva, već i egzistencije. Građani su za ovu vlast samo potrošna roba u procesu održanja monopola moći. Primjer su i svi oni radnici koji na ulicama danas traže svoje davno zarađene novce. Bilo bi loše da se svi u nekoj formi nađemo u njihovoj situaciji, a to nas neće zaobići ako budemo ćutali i poslušno čekali da se vrijeme i okolnosti same od sebe promijene u našu korist.
MONITOR: Kako Crna Gora da postane društvo u kojem će kultura protesta i otpora biti normalna pojava? ULJAREVIĆ: Kultura protesta i otpora žive u razvijenim društvima i kulturama, a njihovo odsustvo je i mjera naše demokratske nezrelosti. Bilo bi dobro kad bismo manje mislili o poslušnosti, a više radili na sebi, svom samopouzdanju, dostojanstvu, ličnoj odgovornosti, svijesti o tome da imamo svoja prava. I možda možemo dati i originalan impuls time što ćemo građanskom neposlušnošću izraditi demokratsko društvo suprotno tvrdnji teoretičara da demokratsko društvo produkuje građansku neposlušnost. Uz uslov da ne zaboravimo da je građanska neposlušnost duboko individualna kategorija i da sve počinje od one odluke da kažete: dosta je, ne može više ovako, ja zaslužujem bolje i više!
MONITOR: Građansko društvo kod nas postoji samo u naznakama, a malograđanština u vidu primitivizma, neznanja, nevaspitanja pa sve do siledžijstva , čak i u vrhovima vlasti, prisutna je u ogromnim količinama. Kako ovo posljednje svesti na podnošljivu mjeru? ULJAREVIĆ: Nesmjenjivost vlasti je nezdrava za svako društvo. I kad je najbolja vlast dođe u fazu dekadencije. Ova, koja nikad nije ni imala suštinsku vrijednosnu orijentaciju, uticala je na eroziju građanskog kao principa i na uspostavljanje okruženja u kojem nije pitanje kako živjeti kao čovjek već kako preživjeti ili kako lakše, brže i neobaveznije živjeti. Samo ozbiljno provjetravanje među donosiocima odluka može osvježiti i upristojiti ovo društvo.
MONITOR: O nevladinim organizacijama u Crnoj Gori izriču se kontroverzne ocjene. Da li NVO treba da se bave politikom? ULJAREVIĆ: NVO su politički fenomen i samo oni koji nemaju ni elementarna znanja iz društvenih nauka mogu izuzimati NVO iz političkog života. Mi smo svi ,,političke životinje”, a politika nije rezervisana za one koji sjede u Skupštini, Vladi itd. Ona je naša potreba, napor i akcija da mijenjamo pravila igre koja su nam nametnuta i koja nam ne daju jednake šanse. Mobilizacijski i politički potencijal, autentični politički aktivizam je neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i, svima potrebnom, podizanju nivoa političke kulture.
MONITOR: Kao jedan od autora studije Vrijednosne orijentacije i nivoi aktivizma studenata Univerziteta Crne Gore kako objašnjavate muk na Univerzitetu, izuzimajući časne izuzetke, kad je riječ o problemima u Crnoj Gori na koje bi akademska zajednica neizostavno morala da reaguje? ULJAREVIĆ: UCG je dio uloga u partijsko-koalicionim trgovinama što ugrožava njegovu autonomiju, limitira zapošljene, studente i razvoj države. Crnogorski studenti nikada nijesu organizovali istinski studentski protest bilo da se radi o ugrožavanju nekog studentskog prava ili kao izraz sopstvenog odgovora na društveno-politička pitanja, a nije da nije bilo povoda na obje ravni. Nepojmljivo je da se osim nekoliko profesora ostali ponašaju kao da ih se ne tiče realnost u kojoj žive, da o njoj ne treba da imaju stav a kamoli kritički, i da su im profesionalne ambicije više fokusirane na napredak na partijskoj ili rukovodećoj ljestvici nego na stručne radove, istraživanja, komunikaciju sa studentima, odgovoran odnos prema stvarnosti.
Mislim da je to i pitanje načina dolaska i ostanka na UCG, gdje se čini da su ključni kriterijumi partijske, rođačke i druge interesne veze. Takvi ne mogu biti samostalni, počevši od rektora koji bi trebalo da bude stručni i moralni autoritet a čije je imenovanje i sud osporio. Kakvu to poruku šalje studentima prava na kojima sjutra pravni sistem treba da počiva? Studirala sam u Beogradu u vrijeme Miloševićevog režima, pa ni tada fakulteti nijesu bili ,,očišćeni” od svih onih koji su kritički mislili i u javnosti tako nastupali. To je bilo presudno i za održanje demokratskog potencijala u društvu i procese koje su uslijedili. Sadašnja vlast je tu lekciju naučila i radi sve da sruši jedan važan stub u društvu – akademsku, kritički orijentisanu javnost i po cijenu uništenja sopstvene najstarije visokoobrazovne institucije. Ipak, izbor uvijek postoji. Samo je pitanje koliko ste spremni da platite i što ste spremni da podnesete. Tišina koja odjekuje na UCG je sramota onih koji nose akademske titule.
Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno
MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?
VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.
Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.
Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.
Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!
MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?
VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.
Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.
Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.
MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?
VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.
MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?
VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.
MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?
VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.
Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.
MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?
VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.
Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.
MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?
Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.
Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.
MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?
VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.
Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.
MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?
VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.
Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje koji je jezik značajniji za obrazovnu ustanovu
MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?
PEPIĆ: Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .
No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad? Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.
Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK Dečić , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva, da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko. To i takvo ponašanje dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.
MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?
PEPIĆ: Sve u životu ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je, može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.
Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari pokušavaju da izaberu rukovodioce ovih ustanova i da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.
MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?
PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se i koriste za veličanje nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama ih slušaju. Tako smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.
Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje. Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo normalno građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.
MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?
PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se radilo na tome da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi? Prije i iznad svega da nastavnici budu ono što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova za nastavnike. Ima nagovještaja da je u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje. Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !
MONITOR: Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?
PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.
MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !
MONITOR: Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.
PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari! Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!
Kod nas su tužilaštva i sudovi toliko spori da smatram da eventualno kažnjavanje onih koji slave Ratka Mladića može se desiti tek za pet do šest godina. OHR je paralisan jer još nije izabran Visoki predstavnik. EU ima druge prioritete i ne pada im na pamet da se bave ovim stvarima. Amerikanci imaju novu politiku i ljubimca u BiH, a nisu ni simpatizeri presuda Suda u Hagu. U ovom trenutku imamo preko 60.000 prijava prema Tužilaštvu BiH prema osobama koje su glorifikovale Mladića i sve će to biti brzo zaboravljeno
MONITOR: Milorad Dodik je izjavio da je Ratko Mladić „ubijen u Hagu“. Da li je to novi oslonac predizborne kampanje?
PUHALO: Nije, ovakve argumente mogli smo čuti od trenutka kada je Ratko Mladić dospio u Hag, kada je već bio narušenog zdravlja i to nije samo izjava Dodika, to su stavovi srpskih „patriota“ s obje strane Drine. U proteklih nekoliko godina, iz Beograda i Banjaluke su išli ljekari u Hag da pregledaju Mladića i stalno su upućivani zahtjevi da se vrati u Srbiju ili Republiku Srpsku da bi mu se pružilo kvalitetno liječenje, jer smo mogli čuti tvrdnje da u Hagu nije adekvatno liječen. Što se tiče smrti Mladića i predizborne kampanje, tu nema razlike u stavovima opozicije i vlasti i teško je reći ko će je kapitalizovati.
MONITOR: EU i OHR su poslale jasna upozorenja u vezi sa slavljenjem osuđenih ratnih zločinaca. Sada, posebno poslije odlaska Kristijana Šmita – ali i Dodikovog novog pozicioniranja u SAD, pitanje je ko zaista moze kažnjavati, pogotovo prije izbornih rezultata u oktobru. Sta Vi mislite?
PUHALO: Kod nas su tužilaštva i sudovi toliko spori da smatram da eventualno kažnjavanje onih koji slave Ratka Mladića može se desiti tek za jedno pet do šest godina. Plašim se da od kažnjavanja nema ništa i to zbog nekoliko razloga. OHR je paralisan jer još uvijek nije izabran Visoki predstavnik. EU ima druge prioritete i ne pada im na pamet da se bave ovim stvarima. Amerikanci imaju novu politiku i ljubimca u BiH, a nisu ni simpatizeri presuda Suda u Hagu. U ovom trenutku imamo preko 60.000 prijava prema Tužilaštvu BiH prema osobama koje su glorifikovale Ratka Mladića i sve će to biti brzo zaboravljeno.
MONITOR: Kakvo je raspoloženje u opoziciji u Republici Srpskoj kada se radi o smrti Ratka Mladića?
PUHALO: Raspoloženje je takvo da kao i oni na vlasti glume da su tužni i uvrijeđeni, ali je problem što nemaju dovoljnu vidljivost u medijima, jer nemaju poluge vlasti i kontrole da to iskoriste. Ni po čemu se ne razlikuju od vlasti, niti žele da se razlikuju, jer ako očekuju glasove Srba na predstojećim izborima, moraju biti jednaki u srbovanju s Dodikom, ako ne i žešći.
MONITOR: U vrhu srpskog režima se, odjednom, sa mnogo manje patetike govori i o Mladiću i o mjestu i načinu njegove sahrane. Sve se sada prebacuje na odluku porodice, ali se najviše insinuira da bi to moglo biti selo kod Kalinovika, u kojem je rođen. Da li je to rješenje koje bi, bar privremeno, zadovoljilo više interesa – od EU do Banjaluke, Beograda i Podgorice?
PUHALO: Ne znam gdje će sahraniti Ratka Mladića, ali smatram da to treba da bude odluka njegove porodice, samo je pitanje koliko oni u ovom trenutku imaju uticaja na donošenje te odluke. Iskreno, ja mislim da bi Vučić i Dodik jedva dočekali da oni organizuju sahranu, ali treba voditi računa o političkim posledicama te sahrane. Ne bi me iznenadilo da na kraju čujemo da su oni silno željeli da ga sahrane po najvišim vojnim i državnim počastima, ali, eto, porodica to nije htjela. Na taj način oni bi opet bili žrtve međunarodnih pritisaka i nepravde.
MONITOR: Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor pozvala je Brisel da prekine EU integracije sa Srbijom i Crnom Gorom zbog glorifikovanja Mladića, od strane njihovih najviših državnih funkcionera (u Crnoj Gori se tu, prije svega misli na predsjednika Skupstine A. Mandića). Čini li Vam se to mogućim?
PUHALO: Naši političari, tu ubrajam i hrvatske, su veoma principijelni kada nisu na vlasti. Njihov moral bi zadivio i vjerkse poglavare. Ipak, u politici je moral najmanje važan. Rusija, Kina, pa i Turska bi bile najsretnije da EU digne ruke od Balkana. Zato od toga nema ništa. Na kraju krajeva, ovo i nije veliki problem za njih, više ih brine što se ne iskopava litijum ili što se ne završava Kosovo kako je planirano.
MONITOR: Vučić je odnos Mehanizma za krivične sudove prema bolesnom Mladiću, nazvao „necivilizacijskim“ – jer nije prihvaćen zahtjev Beograda da bude pušten na privremenu slobodu. Kata Hotić iz „Majki Srebrenice i Žepe“ kaže da su zrtve zadovoljne odlukom Haga. Može li smrt Mladića nešto promijeniti u odnosima etničkih zajednica u BiH, u kulturi sjećanja?
PUHALO: Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac i tu nema ali… Vučić i „civilizacijske vrijednosti“ ne mogu da budu u istoj rečenici, osim ako ih on i njegova ekipa „ne gaze“. Smatram da je u ovakvim situacijama riječ žrtve najvažnija i da se to mora uvažavati i poštivati. Mi imamo kulturu sjećanja, jer svaki narod se sjeća svojih žrtava i svojih heroja, suočavanje s onim što su uradili naši „heroji“ i tuđim žrtvama nama nedostaje. Zato se godinama niša ne mijenja u BiH i dalje postoje tri etničke istine, koje su nepomirljive.
MONITOR:Pojavio se i spin da je Vučić učestvovao u pomaganju hvatanja Mladića – što je tužilac Bruno Vekarić demantovao. Kome taj nedokazani navod Mladićevog advokata odgovara?
PUHALO: U Srbiji se trenutno spremaju za izbore i ovakve stvari služe da se protivnik diskredituje i to nije dobro, makar se radilo i o diskreditaciji Aleksandra Vučića.
MONITOR: Interesantno je „skretanje pažnje“ nekadašnje haške analitičarke Nevenke Tromp, u kojem kaže da je Mladić bio oficir Vojske Srbije i da je tu došlo do mogućeg dila srpske vlasti sa Sudom?
PUHALO: Trompova nije rekla ništa novo, ni spektakularno, da su oficiri Vojske Republike Srpske, bili na platnom spisku Vojske Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i na kraju Srbije. Odavno se to zna, a da li je bilo dila s vlastima Srbije, to ne znam.
MONITOR: Javno je objavljeno da se Mladić do 2002. godine krio po objektima VJ. S tim se povezivao i slučaj stradanja gardistra u Topčiderskoj kasarni. Do danas, nije bilo sudskog razrješenja?
PUHALO: Pošto nema presude, teško je bilo šta komentarisati o tom pitanju i ako neko treba da ga komentariše, to je Vojska Srbije i vlasti u Srbiji.
IN ENGLISH3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice