Grupa građana, predstavnika nevladinog sektora, ponovo je prije nekoliko dana podnijela tužbu protiv Regulatorne agencije za energetiku, jer tvrde da je Agencija oštetila potrošače u Crnoj Gori. Među podnosiocima tužbe je i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka NVO Centar za građansko obrazovanje. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa njom. – Građani Crne Gore su oštećeni za 39 miliona, a Stevo Muk, Goran Đurović i ja pokušavamo kroz sudsku proceduru da im vratimo te novce. Dobili smo već jedan spor u maju 2009. po kojem je Regulatorna agencija za energetiku (RAE) morala donijeti novu odluku kojom će omogućiti povraćaj tih sredstava, ali ona nije u cijelosti ispoštovala presudu Upravnog suda, tako da je, ako je vjerovati zvaničnicima Elektroprivrede, jer mi nemamo uvid u te podatke, do sada vraćeno oko tri miliona. Ipak, RAE je u decembru 2009. donijela odluku kojom priznaje i da je naplaćeno 39 miliona više od građana, pri čemu hoće da te pare vrati u 2010. i 2011. Mi nastavljamo spor protiv njih, jer cijenimo da novci moraju da se vrate 2010, odnosno odmah i to sa kamatom, kaže Uljarević.
MONITOR: Kakav ishod očekujete s obzirom na to da crnogorski sudovi presudama često dokazuju da su produžena ruka izvršne vlasti? ULJAREVIĆ: Da je sudstvo u Crnoj Gori pod jakim političkim uticajima nije više samo utisak nas koji ovdje živimo, već i EU kojoj težimo a koja nas sve pažljivije analizira i bolje upoznaje. Lično vrlo uvažavam sudijsku funkciju. I u ovakvom, kompromitovanom sudskom sistemu ima sudija koji su profesionalni, pošteni i nezavisni i važno je takve primjere isticati isto koliko i kritikovati drugačije. Pošto je ovaj spor u toku, korektno bi bilo sačekati presudu prije konačne ocjene. Vjerujem da će se sudsko vijeće fokusirati na činjenice, dokaze i pravo i da će doprinijeti zaštiti javnog interesa.
MONITOR: Ipak, svjedoci smo da svi građani nisu pred zakonom jednaki I da se odluke sudova ignorišu? ULJAREVIĆ: Naša realnost često ukazuje da ne živimo u državi u kojoj se zakon primjenjuje za sve jednako, kao i da su i sudovi, ali i brojne druge institucije poniženi od moćnih a nekontrolisanih pojedinaca. To je loše, na mnoge djeluje deprimirajuće i potiče ih da umjesto zaštite tih istih institucija traže prečice čime se vrtimo u začaranom krugu koji i dalje jača pojedince, a slabi institucije i vladavinu prava.
MONITOR: Često možemo čuti, a i uvjeriti se na konkretnim primjerima, da je Crna Gora privatna država. Vi često kontaktirate sa strancima, kakavi su njihovi komentari? ULJAREVIĆ: Mi smo skloni da sjedimo i čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, umjesto da se sami uhvatimo u koštac sa njima. U tom kontekstu, postoje prevelika očekivanja od različitih predstavnika međunarodne zajednice. Treba da shvatimo, što je bolno za naš ego, da smo mi za politike koje oni predstavljaju nisko na listi prioriteta. Stoga je i njihova želja da se bave nama daleko od onog što bi bilo za nas najkorisnije. No, ne treba potcijeniti njihovu obaviještenost, razumijevanje prilika u kojima živimo i sposobnost da razvojem okolnosti i sami ne promijene strategiju i glavne sagovornike. Milošević je dugo bio smatran ,,faktorom stabilnosti”, a završio je kao ,,balkanski kasapin” u međunarodnom zatvoru. Komunikacija koju imam sa strancima, posebno u posljednje vrijeme, je ohrabrujuća sa stanovišta razumijevanja stanja i odnosa u društvu, radovalo bi me kad bi bila praćena sa više konkretnih akcija, javnih riječi i djela.
MONITOR: Kako Vam trenutno izgleda Crna Gora u poređenju sa modernim evropskim državama? ULJAREVIĆ: Zavisi iz kojeg se ugla gleda. Ako je to kroz prizmu RTCG-a onda je dobro da bolje ne može biti, jer i pored toga što je svakim danom sve više nezapošljenih, gladnih, očajnih ljudi, afera, kriminalaca i neznalica koji donose odluke, uvjeravaju nas da napredujemo, da smo lideri u svemu i svačemu, idila samo povremeno kvare neki ,,isfrustrirani” i ,,neostvareni” pojedinci. No, realnost izvan ovog “ružičastog servisa” je sasvim drugačija, a ovdje je još premalo hrabrosti da se brane ideje na kojima bi se razvijala moderna Crna Gora. I to je ona ključna razlika u odnosu na elitne klubove kojima stremimo, ostalo se lako može u hodu nadoknaditi, jer moderna evropska odijela se ovdje već nose, samo ona ne mogu kompenzirati ono čega nema u djelima.
MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su bezmalo karakterne crte države Crne Gore. Koliko aktuelna vlast, prema Vašim saznanjima, radi na njihovom suzbijanju? ULJAREVIĆ: Očito nedovoljno ako to ostaju naše konstante koje nam spočitavaju sve relevantne međunarodne adrese već godinama i sve intenzivnije, a nedostatak djelotvorne političke volje da se sa njima izbore oni kojima je to posao ne može se potrijeti nekom prilično upitnom statistikom.
MONITOR: Na kakvom je nivou razvijenosti demokratska politička kultura u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: Mi smo društvo autoritarne, podaničke političke kulture, mitske tradicije, urušenog sistema vrijednosti koji devijacije tretira kao društveno prihvatljivo ponašanje, kolektivističkog obrasca koji njeguje neodgovornost, strah i otpor prema novinama, suštinske nespremnosti elita na promjene, njihove nesposobnosti razvijanja kvalitetne vizije i pratećih strategija uz impotentno oslanjanje na kult vođe, što ozbiljno sužava prostor za cjelovite a toliko potrebne reforme. Moramo mnogo raditi kako bi uopšte došli u okvir demokratske političke kulture i kako bi stvorili klimu u kojoj jedan čovjek i njegovo pismo nije važnije od zakona i institucija.
MONITOR: Kada će doći vrijeme za promjene urušenog sistema vrijednosti u Crnoj Gori? ULJAREVIĆ: To je dug proces, a mi teško pravimo i prve ozbiljne korake. Ralf Darendorf, koji se bavio društvenom promjenom kao sociološkim fenomenom, iznio je čuvenu formulu po kojoj je za promjenu vlasti potrebno šest mjeseci, za promjenu odnosno izgradnju novih institucija šest godina, a za promjenu sistema vrijednosti 60 godina. Možemo samo da radimo na tome da dinamika bude možda brža u našem slučaju, ali redoslijed ne možemo zanemariti.
MONITOR: Poznato je da se autokratska vlast najviše plaši aktivnih, samosvjesnih građana, koji su u manjini u Crnoj Gori. Kako građanima pomoći da shvate da vlast postoji zbog njih i da se bez straha bore za svoja prava? ULJAREVIĆ: Naši građani potcijenjuju sebe i sopstvenu moć, i to od onog dana kad se glasa do mnogih drugih kad se ćuti na ono na što se ne smije ćutati. To nas je dovelo u jednu pervertiranu dimenziji u kojoj imamo transparentnu vlast koja vrlo transparentno zloupotrebljava institucije sistema i naše novce, krši zakone, promoviše diskriminaciju prema određenim grupama, laže, tuče neistomišljenike i time na najarogantniji način ponižava naš zdrav razum. Iako se u ovdašnjim razmjerama neki ljudi mogu učiniti silnima, ne treba zaboraviti da njihova moć izvire upravo iz sredstava koja smo im pružili i da imamo puno pravo da ih pozovemo na odgovornost. Nema u blizini moćnika toliko mjesta za sve one koji se nadaju da će se ćutanjem i poslušnošću spasiti, vrijeme je da svako radi ono u što iskreno vjeruje da je ispravno ne samo zarad očuvanja sopstvenog dostojanstva, već i egzistencije. Građani su za ovu vlast samo potrošna roba u procesu održanja monopola moći. Primjer su i svi oni radnici koji na ulicama danas traže svoje davno zarađene novce. Bilo bi loše da se svi u nekoj formi nađemo u njihovoj situaciji, a to nas neće zaobići ako budemo ćutali i poslušno čekali da se vrijeme i okolnosti same od sebe promijene u našu korist.
MONITOR: Kako Crna Gora da postane društvo u kojem će kultura protesta i otpora biti normalna pojava? ULJAREVIĆ: Kultura protesta i otpora žive u razvijenim društvima i kulturama, a njihovo odsustvo je i mjera naše demokratske nezrelosti. Bilo bi dobro kad bismo manje mislili o poslušnosti, a više radili na sebi, svom samopouzdanju, dostojanstvu, ličnoj odgovornosti, svijesti o tome da imamo svoja prava. I možda možemo dati i originalan impuls time što ćemo građanskom neposlušnošću izraditi demokratsko društvo suprotno tvrdnji teoretičara da demokratsko društvo produkuje građansku neposlušnost. Uz uslov da ne zaboravimo da je građanska neposlušnost duboko individualna kategorija i da sve počinje od one odluke da kažete: dosta je, ne može više ovako, ja zaslužujem bolje i više!
MONITOR: Građansko društvo kod nas postoji samo u naznakama, a malograđanština u vidu primitivizma, neznanja, nevaspitanja pa sve do siledžijstva , čak i u vrhovima vlasti, prisutna je u ogromnim količinama. Kako ovo posljednje svesti na podnošljivu mjeru? ULJAREVIĆ: Nesmjenjivost vlasti je nezdrava za svako društvo. I kad je najbolja vlast dođe u fazu dekadencije. Ova, koja nikad nije ni imala suštinsku vrijednosnu orijentaciju, uticala je na eroziju građanskog kao principa i na uspostavljanje okruženja u kojem nije pitanje kako živjeti kao čovjek već kako preživjeti ili kako lakše, brže i neobaveznije živjeti. Samo ozbiljno provjetravanje među donosiocima odluka može osvježiti i upristojiti ovo društvo.
MONITOR: O nevladinim organizacijama u Crnoj Gori izriču se kontroverzne ocjene. Da li NVO treba da se bave politikom? ULJAREVIĆ: NVO su politički fenomen i samo oni koji nemaju ni elementarna znanja iz društvenih nauka mogu izuzimati NVO iz političkog života. Mi smo svi ,,političke životinje”, a politika nije rezervisana za one koji sjede u Skupštini, Vladi itd. Ona je naša potreba, napor i akcija da mijenjamo pravila igre koja su nam nametnuta i koja nam ne daju jednake šanse. Mobilizacijski i politički potencijal, autentični politički aktivizam je neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i, svima potrebnom, podizanju nivoa političke kulture.
MONITOR: Kao jedan od autora studije Vrijednosne orijentacije i nivoi aktivizma studenata Univerziteta Crne Gore kako objašnjavate muk na Univerzitetu, izuzimajući časne izuzetke, kad je riječ o problemima u Crnoj Gori na koje bi akademska zajednica neizostavno morala da reaguje? ULJAREVIĆ: UCG je dio uloga u partijsko-koalicionim trgovinama što ugrožava njegovu autonomiju, limitira zapošljene, studente i razvoj države. Crnogorski studenti nikada nijesu organizovali istinski studentski protest bilo da se radi o ugrožavanju nekog studentskog prava ili kao izraz sopstvenog odgovora na društveno-politička pitanja, a nije da nije bilo povoda na obje ravni. Nepojmljivo je da se osim nekoliko profesora ostali ponašaju kao da ih se ne tiče realnost u kojoj žive, da o njoj ne treba da imaju stav a kamoli kritički, i da su im profesionalne ambicije više fokusirane na napredak na partijskoj ili rukovodećoj ljestvici nego na stručne radove, istraživanja, komunikaciju sa studentima, odgovoran odnos prema stvarnosti.
Mislim da je to i pitanje načina dolaska i ostanka na UCG, gdje se čini da su ključni kriterijumi partijske, rođačke i druge interesne veze. Takvi ne mogu biti samostalni, počevši od rektora koji bi trebalo da bude stručni i moralni autoritet a čije je imenovanje i sud osporio. Kakvu to poruku šalje studentima prava na kojima sjutra pravni sistem treba da počiva? Studirala sam u Beogradu u vrijeme Miloševićevog režima, pa ni tada fakulteti nijesu bili ,,očišćeni” od svih onih koji su kritički mislili i u javnosti tako nastupali. To je bilo presudno i za održanje demokratskog potencijala u društvu i procese koje su uslijedili. Sadašnja vlast je tu lekciju naučila i radi sve da sruši jedan važan stub u društvu – akademsku, kritički orijentisanu javnost i po cijenu uništenja sopstvene najstarije visokoobrazovne institucije. Ipak, izbor uvijek postoji. Samo je pitanje koliko ste spremni da platite i što ste spremni da podnesete. Tišina koja odjekuje na UCG je sramota onih koji nose akademske titule.
Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti
MONITOR: Povodom 13. jula ponovo ste aktuelizovali inicijativu, upućenu Vladi u aprilu ove godine, da se adekvatnije odredi i posveti prema trajnijoj memorijalizaciji i institucionalnom sjećanju na Milovana Đilasa. Između ostalog inicirali ste i podizanje Đilasovog spomenika u Podgorici, kao i objavljivanje njegovih sabranih djela. Da li Vaša inicijativa ima odjeka u institucijama i javnosti?
ZEKOVIĆ: Demokratska javnost Crne Gore postaje svjesna nasljeđa koje je ostalo iza Milovana Đilasa. Njene reakcije su pozitivne i ohrabrujuće. Uz dalju političku i vrijednosnu tranziciju, suočavanje s njegovim stvarnim uticajem u svijetu može da otvori i novu perspektivu našeg nacionalnog prepoznavanja i legitimisanja. Djela Milovana Đilasa su udžbenici na vodećim svjetskim univerzitetima. Demokratizacija sjećanja pomaže da značajno popuste višedecenijska osporavanja. Đilas se sve intenzivnije proučava. Crnogorskom društvu postaje jasno koliko je otpor prema njemu bio neosnovan i lažno projektovan od nedemokratskog režima. Širi se i akademski, intelektualni, aktivistički, medijski pa i politički milje koji je svjestan povezanosti Đilasovog disidenstva sa današnjim slobodama i kvalitetom demokratije i civilnog društva u najširem smislu. Osim što se zahtijeva uspostavljanje sjećanja na Đilasa, aktivno se istražuje i preispituje prostor njegovog osporavanja i nametnute, definisane, nepopularnosti.
Predložio sam Vladi Crne Gore okvir sjećanja na Milovana Đilasa, smatrajući ga i nužnim korakom dalje demokratizacije. Dijalog je pokrenut. Potpredsjednik Momo Koprivica je podržavajući prema toj inicijativi. Prepoznao je značaj Istorijskog instituta Crne Gore kao jedinstvene i otvorene naučne ustanove istorijskog, društvenog i humanističkog karaktera koja gotovo osam decenija vjerodostojno služi nauci, crnogorskom društvu i kvalitetu javnog pamćenja i sjećanja. Sa direktorom Istorijskog instituta dr Radenkom Šćekićem je razgovarano o mogućnostima i oblicima trajnije memorijalizacije. Ocijenjeno je da jugoslovenska i savremena crnogorska demokratija imaju svoju prošlost a Đilas je njen važan dio. Osim organizacionih pitanja, štampanja sabranih djela, razgovarano je i o mogućnosti da se na Istorijskom institutu osnuje centar ili odjeljenje koje bi nosilo njegovo ime a koje bi se Đilasom bavilo bez trunke idolopoklonstva.
MONITOR: Đilasovi dnevnici, uspomene savremenika, brojne knjige o ovom revolucionaru, književniku i prvom disidentu izdate su posljednjih godina u Srbiji. Koliko je Đilas prisutan u društvenom i političkom pamćenju u Crnoj Gori?
ZEKOVIĆ: Uspostavljanje odgovarajuće politike sjećanja prema Đilasu decenijama je u Crnoj Gori uglavnom zanemareno pitanje. Posebno njegovo ljudskopravaško nasljeđe koje sam pokušao reafirmisati kroz trinaestojulsko oglašavanje. Simpatije koje je imao na Zapadu jesu važne ali ne i presudne kod oblikovanja domaćeg sjećanja na Đilasa. Treba imati u vidu da su svi socijalistički disidenti u liberalnim demokratijama nailazili i na nekritički publicitet. Za nas su ključne njegove dobro razrađene poruke o ljudskim pravima. Ne samo one koje je definisao kao otvoreni kritičar jugoslovenske komunističke birokratije, već i tokom narodnooslobodilačke borbe (NOB) i kao vodeći partijski i državni fukcioner. Đilas se odmah po ratu zalaže za „faktičko učešće” manjina u vlasti što u potpunosti odgovara onom što danas poznajemo kao efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u javnim poslovima i kulturnom, društvenom i ekonomskom životu – član 15 Okvirne konvencije Savjeta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, usvojena 1995. godine.
Pažljiva analiza toka Osnivačkog kongresa Komunističke partije Srbije, maja 1945. godine, vodi osnovanom zaključku da je suštinski usmjerio pa i preokrenuo njegov tok. Otvoreno je govorio o politici istrebljenja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini zbog njihove muslimanske vjeroispovijesti koju je uspješno zaustavila i spriječila NOB predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). Razotkrio je rasizam i namjere asimilacije u diskusijama brojnih članova KPJ. Nakon njegovog izlaganja dolazi do konstatovanja brojnih grešaka i priznanja najtežih kršenja ljudskih prava. To je i danas aktuelno i važno. Posebno ističem masovno pogubljenje regruta Albanaca i Bošnjaka sa Kosova u Baru, 1. aprila 1945. godine.
Institucionalno, u kulturološkom i političkom smislu, sjećanje na Đilasa naročito su „odmrznuli” pozorišna rediteljka Radmila Vojvodić i bivši gradonačelnik Podgorice prof. dr Ivan Vuković. Na tome im trebamo zahvaliti. Imenovanje ulice po Milovanu Đilasu u Podgorici predstavlja pozitivno nasljeđe Demokratske partije socijalista (DPS) Crne Gore i jedan od dobrih pravaca za definisanje njenog novog političkog identiteta i kapitala.
MONITOR: U decembru 2025. godine podnijeli ste Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Crne Gore dopunu krivične prijave zbog zločina nad Albancima i Bošnjacima s Kosova u Baru u aprilu 1945. godine. O ovom, kao ni o brojnim drugim zločinima nije se pričalo, izazvali ste brojne reakcije?
ZEKOVIĆ: Dio građanske i proevropske javnosti je podržavajući prema rasvjetljavanju svih zločina van Crne Gore ali, interesantno, ne i u samoj Crnoj Gori. U početku je nastala uzbuna i veliko ogorčenje tzv. suverenističke inteligencije i suverenističkih centara političke i šire moći. Masovno pogubljenje regruta u Baru je decenijama ignorisano ili marginalizovano. Sa aspekta ljudskih prava to znači da je postojala namjera i da je dopušteno uništavanje, „iskorijenjivanje” svih tragova i dokaza o mrtvima. Činjenično ukazivanje na poslijeratni zločin u Baru za koji su isključivo odgovorne partizanske jedinice, koje su ga pokušale prikriti spaljivanjem više stotina mrtvih tijela, nije bila poželjna aktivnost. Tvrdilo se da je odabran pogrešan trenutak, navodno pogibeljan po Crnu Goru kao i da su žrtve same izazvale svoju viktimizaciju. Etiketiranje, zbog drugačijeg mišljenja, išlo je i u pravcu da sam psihijatrijski slučaj a dovelo me je i u određenu vrstu izolacije. Uglavnom strah od istine i otpori se prevazilaze. Na snazi je zdrava i argumentovana rasprava. Bez politizacije, u okvirima nauke i ljudskih prava kako bi memorijalizacija bila inkluzivnija i uz što veće razumijevanje javnosti. Konsultativna tijela manjinskih naroda – Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Albanski nacionalni savjet daju stabilnost i ozbiljnost procesu suočavanja s prošlošću. Nažalost, reakcija i odnos lokalnih vlasti u Baru (DPS, SD, SDP, LP…) treba biti poboljšana i bojim se da je, trenutno, na nivou političke manipulacije. Rasvjetljavanje masovnog pogubljenja regruta u Baru i memorijalizacija tih žrtava na bilo koji način ne predstavlja umanjivanje nesporne i jedinstvene zasluge partizana u borbi protiv okupatora i izdajničkih pokreta. Specifičnosti vezano za masovno pogubljenje regruta u Baru postale su prilično jasnije nakon pisanja Monitora i odluke Željka Vujovića i novinara Jova Martinovića da autentičnu ljudsku priču, svjedočenje, Marka Vujovića učine javnim i na moj predlog ustupe nauci i politikama sjećanja na dalju obradu.
MONITOR: Ne samo pričom o zločinima u Baru, pokrenuli ste debatu o nevinim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Da li smo kao društvo spremni da se suočimo i sa tim zločinima, s obzirom na iskustvo suočavanja sa ’90-ima?
ZEKOVIĆ: Za suočavanje s prošlošću u cjelini, u crnogorskom kontekstu i iskustvu, nikada nije pogodan trenutak. Međutim proces ne možemo odložiti niti usporiti do navodno povoljnijih prilika. Relativizovanje stvarnog stanja i činjenica je svakodnevno. To uključuje i potrebu određenih struktura da uvećavaju ili u potpunosti ignorišu žrtve komunizma. Pojedinci i interesne grupe sa pozicija političke ljevice i desnice djeluju i trude se da održe krajnje ispolitizovanu i polarizovanu atmosferu u društvu. U našem se okruženju 1990-ih dogodio i genocid u Srebrenici, koji se i dalje na različite načine negira. Poricanje zločina se događa u kontinuitetu i prenosi se na nove generacije. Tako se stvara potencijal za nove zločine. Tome se svi skupa trebamo odlučno suprostaviti.
MONITOR: Kako gledate na političku i ideološku zloupotrebu zločina kako iz novije tako i starije prošlosti?
ZEKOVIĆ: Proces suočavanja s prošlošću i pozive na pravo na istinu o unutrašnjoj problematičnoj prošlosti i kršenjima ljudskih prava, aktuelna politička elita i stranačke strukture uglavnom doživljavaju kao svojevrsne „nagazne mine” koje se najčešće izbjegavaju zbog navodne bezrezervne posvećenosti evropskoj budućnosti ili se, vrlo rado, podmeću političkom protivniku kada je to god moguće, zgodno i korisno. Tako neozbiljan pristup pogoduje revizionizmu i nastavku sveukupne neracionalnosti i ne doprinosi društvenoj koheziji.
Na valu desnog populizma ustaški pozdrav sad često čujemo i u Hrvatskom saboru. Nažalost, EU teško može biti korektiv, kad slične probleme imaju mnoge druge članice
MONITOR: Ponovno uvođenje ili obnavljanje vojnog roka u zemljama Regiona i stvaranje novih savezništava, objašnjava se na različite načine. Pozadina objašnjenja je gotovo uvijek rat u Ukrajini i nova geopolitička raspodjela moći. Kako gledate na ovu regionalnu dinamiku?
TERŠELIČ: Sa žaljenjem pratim ponovo uvođenje vojnog roka i dramatični rast ulaganja u oružje. Za te odluke vladajućih nisu tražili mišljenje građana. U javnosti obrazlažu kako su vezane uz ratove. Mada o tome ne govore, posve su u duhu domaćih autoritarnih trendova jačanja kontrole svih nezavisnih i angažiranih glasova.
Zveckanje oružjem u gotovo svim postjugoslavenskim zemljama ide ruku pod ruku s povećanjem policijske strogoće. U Hrvatskoj je nakon jesenjih nenasilnih prosvjeda s zajedničkim nazivom „Ujedinjeni protiv fašizma“ u Zagrebu, Puli, Rijeci, Zadru i drugim mjestima, na kojima je sudjelovalo više od deset tisuća ljudi, policija podigla prekršajnu prijavu protiv organizatorice zbog četiri transparenta, dokazujući optužni prijedlog citatima s desničarskih portala. Srećom tu vrstu dokaza sutkinja Općinskog prekršajnog suda uopće nije željela razmatrati. No zabrinjava što u Hrvatskoj – članici EU, maltretiraju organizatoricu mirnog okupljanja. I u Sloveniji, drugoj članici EU iz regije, ne ohrabruju prvi potezi ponovo imenovanog premijera, čiji je prošli mandat obilježila policijska represija.
Na razini prioriteta međunarodne politike težište nije na primjeni humanitarnog prava i privođenju okrivljenih za zločine u Izraelu, Palestini i Rusiji. Genocid u Gazi, ratovi u Ukrajini, Iranu, Sudanu i desetinama drugih zemalja se nastavljaju dok se najbogatije zemlje sve brže naoružavaju. Izgleda kako je varljiva sigurnost koju bi nam trebali donijeti novi ratni avioni važnija od spašavanja života. Izgradnja europskih obrambenih kapaciteta osjetit će se kroz smanjenje raspoloživih sredstava za sva druga područja od poljoprivrede, razvoja gospodarstva, zdravstva… Što je manje sredstava za obrazovanje, znanost i kulturu to više naša društva tonu u samoskrivljenu nezrelost. A što ćemo manje znati to će lakše biti manipulirati našim bijesom zbog urušavanja kvalitete života.
MONITOR: Poslije nedavnog napada na Vladimira Arsenijevića, došlo mu je puno podrške iz „okoline“ – više nego iz Srbije. Navodni povod za njegovo prebijanje je odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici. Napadači su veoma mladi ljudi, terećeni su prekršajno – jer se zaključilo da u tom napadu nema krivičnog djela. Kako razumjeti postupak ovih mladića?
TERŠELIČ: Predsjednik Srbije i stranka na vlasti uspijevaju ljutnju mlade generacije nasilnika usmjeriti na one umjetnike, novinare, aktiviste i aktivistice kojima crtaju mete na čelo, optužujući ih za izdaju. Tako se s angažiranim ljudima obračunava i Putin i drugi autokrati. Kao društva smo omanuli u reformi obrazovanja, stvaranju boljih uvjeta za stvaralaštvo i suradnju, te promoviranju pozitivnih priča. Sve generacije razaraju frustracije. Posebno je bolno gledati kako politika mržnje utječe na mlade.
MONITOR: U Hrvatskoj već duže caruje „fenomen Tompson“. Kritikovali ste premijera Andreja Plenkovića što mu je išao na „poklonjenje“. Ni iz EU nije bilo ozbiljnijih primjedbi na tolerantnost – pa i podršku velikog dijela vlasti prema neoustaštvu koje promoviše ovaj pjevač. Da li je ovakav populizam opasan za budućnost društva u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Naravno da je opasan. Već imamo najdesniju vladu od osamostaljenja, u kojoj Domovinski pokret prednjači u isključivosti. Nastoje ugušiti ono malo želje za tolerancijom. Već se skoro zaboravilo kako smo prije petnaest godina imali društveni konsenzus o reformi obrazovanja. Kad je dovedena u pitanje, više od četrdeset tisuća građana 2016. izašlo je na ulice naših gradova s motom „Hrvatska može bolje“. Reforma nije provedena, što dio društva pozdravlja jer stavljaju tradiciju – a ne slobodu razmišljanja i stvaranja, u prvi plan. Mnogi su razočarani odselili u druge zemlje EU. Svi dnevno svjedočimo sve dubljoj društvenoj polarizaciji. Na valu desnog populizma ustaški pozdrav sad često čujemo i u Hrvatskom saboru. Nažalost, EU teško može biti korektiv kad slične probleme imaju mnoge druge članice.
MONITOR: U Srbiji nema inkriminišućeg djela za ratni zločin silovanja. Documenta je zajedno sa Centrom za žene žrtve rata „Rosa“, zatražila izmjenu Zakona za zaštitu žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata. Koliko je političko-nacionalni pogled na Domovinski rat i poziciju Hrvatske – kao napadnute od strane Srbije i SRJ, bio element koji je establišmente različito obavezivao na temu ratnog zločina silovanja?
TERŠELIČ: Vladajući nisu lako svladali prepreku u glavama i prihvatili pravo svih žrtava na reparacije. Baš zato je puno godina trebalo za usvajanje tog zakona. Otezali su s reguliranjem statusa i prava svih primarno, kako ne bi omogućili naknade preživjelima iz redova nacionalnih manjina, s druge strane rata. Tek su 2015. godine zakonski regulirana prava žrtava silovanja. Nakon višedesetljetnih zahtjeva stradalih, konačno je 2021. usvojen i zakon o pravima civilnih žrtava, kojim su definirana prava članova obitelji ubijenih i nestalih, kao i prava nekadašnjih logoraša. Nakon višegodišnje primjene tražimo procjenu učinaka i izmjene oba zakona, kako ne bi najranjivije dovodili u neravnopravan položaj.
MONITOR: Organizacija Documenta je ukazala na problem nekažnjivosti hrvatskih vojnih i policijskih snaga u vezi sa civilnim žrtvama VRA Bljesak. Tvrdili ste da u hrvatskim institucijama postoji „zavjera ćutanja“. Postoje li, i dalje, „nedodirljive“ teme, za hrvatsko pravosuđe?
TERŠELIČ: Zavjera šutnje među počiniteljima i svjedocima zločina se poput virusa širi i na policiju i državno odvjetništvo. Kako drugačije objasniti da za zločine nad civilnim žrtvama u VRA Bljesak do sada nije podignuta niti jedna optužnica? Što reći za odugovlačenje s podizanjem optužnice protiv odgovornih za mučenje i stradanje ratnih zarobljenika nikšičko-šavničke grupe u splitskoj Lori? Skupa s Akcijom za ljudska prava iz Podgorice već godinama tražimo od Županijskog državnog odvjetništva u Splitu podizanje optužnice. Ovdje spominjem samo dvije grupe zločina koji još nisu procesuirani u Republici Hrvatskoj. U situaciji u kojoj žrtve koje su preživjele i počinitelji ratnih zločina traže pravdu širom postjugoslavenskih zemalja i svijeta, bez dostatne političke potpore procesima istraživanja i optuživanja počinitelja ratnih zločina, uz učestalo javno negiranje ili umanjivanja počinjenih zločina od pripadnika „svojih“ postrojbi, iskrivljavanja povijesnih i sudski utvrđenih činjenica, trebamo učinkovitiji rad pravosuđa.
MONITOR: Na više ratišta u svijetu gomilaju se zločini i optužbe za genocid. Pokrenuti su postupci Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Borbi protiv ovog suda, posvetio se i državni sekretar SAD Mark Rubio. Ima li ICC pravosudnu i političku moć da se odupre ovom napadu?
TERŠELIČ: Institucije poput Međunarodnog kaznenog suda i Ujedinjenih naroda pod sve su većim pritiskom. Sud se mora i može oduprijeti uz podršku zemalja članica koje su potpisale i ratificirale Statut i svih koji vjeruju u pravdu. Kao što se opiru naši napadani kolege koji ustaju za obranu dostojanstva i prava svakoga. Nekad smo kratkovido vjerovali kako će svijet stalno napredovati prema humanizaciji. Sad znamo da se za očuvanje i širenje prostora slobode trebamo boriti riječima i djelima. Svaki je korak prema pravdi važan. Valja nam koračati.
Politike Srba u Hrvatskoj, koju personalizuje Milorad Pupovac, je uključivost i tolerancija
MONITOR: Kako ocjenjuete politiku Srba u Hrvatskoj – da li je ona slična, ili nije, politici manjinskih zajednica u drugim ex- yu državama?
TERŠELIČ: Možda su najvažnije karakteristike politike Srba u Hrvatskoj, koju personalizira Milorad Pupovac, uključivost i tolerancija. Komemorativne prakse polaganja cvijeta za sve žrtve rata i u mjestima najvećih stradanja Hrvata, u Vukovaru i Škabrnji, mogu biti primjer svima. Nažalost, u vrijeme ove vlade Srbi više nisu dobrodošli na tim mjestima stradanja. Željela BIH podcrtati, kako je tjednik „Novosti“, glasilo srpske nacionalne manjine, postao jedan on najznačajnijih časopisa u Hrvatskoj. Nacionalisti na vlasti mu zamjeraju što pokriva sve značajne teme, a ne samo kulturne manifestacije manjine, tražeći daljnje smanjivanje njihova proračuna. I televizija srpske nacionalne manjine VIDA TV pokriva teme relevantne za sve. Ne znam dovoljno o politikama u različitim zemljama. Smatram kako je put definiran usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i kasnijim razvojem operativnih programa nacionalnih manjina Vlade RH, putem kojih su osigurana miljunska sredstva, bio dobar. Time nije riješen problem isključivosti i govora mržnje, ali su stvorene bar neke pretpostavke za uvažavanje ljudi, bez obzira na njihovu pripadnost.
Najgore isključive poruke se šire preko govornica ključnih demokratskih institucija
MONITOR: Kako vidite sadašnji odnos političkih i ideoloških snaga u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Zeleno lijeva politička platforma Možemo! osnovana 2019. do sada je postigla značajne uspjehe. Vladaju u drugom mandatu u Zagrebu i Pazinu. Njihove zastupnice imaju zapažena obraćanja u Saboru i Europskom parlamentu. No, ako žele pobjedu na parlamentarnim izborima 2028, u već najavljenoj koaliciji sa SDP-om, trebat će puno više terenskog rada. Ohrabruje što posljednjih mjeseci više rade lokalno. Podrška u mjestima gdje je većina glasala za HDZ i njihove partnere – usprkos njihovim bezbrojnim koruptivnim aferama, mogla bi biti presudna. Na oporbene nastupe i rast glasova u anketama, dosta nervozno reagira i HDZ. Promjenu vlasti na parlamentarnim izborima otežava slaba izborna izlaznost, te polarizacija koju prati poluinformiranost, zavisnost javnih medija o vladajućoj stranci, te demonizacija političkih protivnika. Situaciju pogoršava što je odlukom HDZ-a o uključivanju Domovinskog pokreta u vladu uklonjen cordon sanitaire. Gotovo je onemogućen razvoj zdrave konzervativne desnice, čiji glavni program ne bi bio širenje mržnje. Najgore isključive poruke sada se skoro neometano šire preko govornica ključnih demokratskih institucija. Nadovezuju se na nove i stare teorije zavjere. Zapanjuje koliko političara iznova iz ormara izvlaći strepnju od komunizma, od migranata, od povratka Jugoslavije itd. i crta mete na prikladne neprijatelje. Taj pogubni koktel nagriza temelje demokracije u cijelom nizu zemalja širom svijeta. Zato trebamo povezivanje progresivnih snaga posvećenih tranziciji od manje prema više demokracije. Skupa možemo stvarati odgovore na poruke širitelja straha i razvijati strategije otpora.
U ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. A ja vas molim da obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma, odmah znam koji mu je miliji
MONITOR: Prošao je još jedan 13. jul. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju njeno antifašističko nasljeđe?
PETRIČEVIĆ: I dalje u delirijumu programski izazvanom i kontrolisanom putem njenih vrlo funkcionalnih i upotrebljivih podjela, održavanih u stanju minimalne pristojnosti. Tu i tamo – pretuče se po koji novinar ili novinarka, smakne se po koje bezbjednosno interesantno lice, časkom se u bescijenje rasproda sve što je ostalo od pomorstva, objavi se 50 m prepiske među kriminalcima, naspu se stotine hiljada kubika kao bi se nepovratno izmijenila fizionomija područja u bafer zoni UNESCO-a, prebije se poneko dijete na ivici školskog dvorišta i pijaćom se vodom navodnjavaju golf tereni dok hiljade primoraca plaćaju more na špinama.
Ali to se dešava kada nećete da učite – vuku vas kao marvu za afektirane rogove. Trinaesti jul u dvije istorijske iteracije predstavlja čvorne tačke artikulacije crnogorskog političkog subjektiviteta. Tu nema nikakve racionalne sumnje. Istorijske činjenice nisu ni nedostupne niti sporne, bez obzira na jeftine političke spinove koji nastoje da dominiraju medijskim prostorom. Odbijanje da se misli ide ruku pod ruku sa potrebom da se svrstava u neki identitetski obor. Nije kritičko mišljenje samo sebi cilj, ono je preduslov slobode. Ne možete kritički misliti donekle, pa tu stati, to činite neprestano, i onda kad boli, i onda kada su u pitanju „vaši“ – i posebno tada, jer vam je tu najveća odgovornost.
MONITOR: Kako vidite izjavu predsjednika parlamenta Andrije Mandića – „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više”?
PETRIČEVIĆ: Kao još jednu od dobro promišljenih logičkih grešaka koje u kontinuitetu štancuje u višegodišnjem projektu EU rebrendiranja imidža četničkog vojvode. U toj istoj ustajaloj revizionističkoj „poslanici“, Mandić, nakon što rehabilituje manje poznatog kolaboratora (na čemu (pro)srpski portali rade mnogo duže i otvorenije) koji se ipak pridružio okupatorima nakon gušenja opštenarodnog ustanka 1941. u kom je učestvovao, kaže: „Osudimo i ostavimo totalitarne ideologije u prošlosti“. Obratite pažnju na množinu koju koristi. Citiraću jednog dragog prijatelja koji kaže – kad god mi neko pomene dva totalitarizma – odmah znam koji mu je miliji.
Istorijski revizionizam čiji je Mandić jedan od glavnih protagonista u Crnoj Gori, notorno je nepošten i on ne može bez razilaženja između riječi i djela, očitih laži i svjesne upotrebe logičkih grešaka, a kao omiljene koristi zamjenu teza, tu quoque, crvenu haringu, argumentum ad hominem, itd. Zanimljivo bi bilo analizirati govore crnogorskih političara sa ovog aspekta. Mi na najvažnijim javnim funkcijama u zemlji –imamo u eristici izvježbane trolove. Profesionalne skretače pažnje. Neki od njih se povremeno presvuku, poput vuka u Crvenkapici, a neki dosljedno ostaju odani svojoj šifri. Ali ogromna većina tih ljudi ne radi u javnom interesu. U najboljem slučaju, dijelom i povremeno rade za pratikularne interese onih koji su ih doveli na vlast i na njoj održavaju, ali interesi samo njihovih – bilo finansijera bilo birača – nisu javni interes. Možda bi Aristotela valjalo početi izučavati u osnovnim školama. Glavno pitanje koje Aristotel u svojoj politici postavlja kako bi razlikovao dobre od loših političkih ustrojstava nije samo – ko vlada, već – u čijem interesu vlada?
MONITOR: Dok govore o antifašizmu, kadrovi vlasti promijenili su ime biblioteke Radosav Ljumović?
PETRIČEVIĆ: Jesu, promijenili su, ali je pitanje koliko je ta odluka održiva i pravno valjana. Nadam se da će dobiti po prstima i da će samovolji ostrašćenih nacionalista, neznalica i štetočina doći kraj. Imajući u vidu ko sjedi u Savjetu narodne biblioteke, skoro pa smiješnoj karikaturi sastava jedne od najznačajnijih institucija kulture glavnog grada, ova odluka ne iznenađuje, a opet sam bila u čudu kada sam čula za taj „podvig“ jurišnika na simboličko nasljeđe i identitet društva koje s predumišljajem razaraju.
Tačno se bojim momenta kada bih se mogla prestati čuditi – kada razlika imeđu umnog i stvarnog postane toliko nepovratno moćna da se mora prihvatiti „nova normalnost“ suludog. Zato, iako vidim kako i koliko institucije i procedure (ne) funkcionišu i dalje odlučujem da vjerujem u njih, jer je prihvatiti ili priznati da više ne vjerujemo u njih, priznanje da ne vjerujemo u vladavinu prava i demokratiju koje počivaju na racionalnim i pravičnim procedurama. Ali, kao što Jozef K. najbolje zna, ova vjera može biti fatalna. Namjerna naivnost i sama je dvosjekli mač – može pomoći da preživimo odsustvo pravednosti i racionalnosti koje tretiramo kao privremeno, istovremeno nas odvodeći na gubilište.
MONITOR: Prošao je i još jedan 11. jul. Iako je Crna Gora usvojila Rezoluciju UN o Srebrenici, vlast nije ustanovila redovno obilježavanje sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Zašto?
PETRIČEVIĆ: Uzmemo li Okamovu oštricu prihvatićemo najjednostavniji i vjerovatno najistinitiji odgovor – zato što u Skupštini ne sjedi dovoljan broj ljudi koji genocid u Srebrenici smatraju genocidom i istovremeno razumiju koju vrstu istorijske odgovornosti ta kvalifikacija stavlja pred njih.
MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?
PETRIČEVIĆ: Dragan Markovina je nakon prebijanja Vladimira Arsenijavića u Beogradu, uoči komemoracije žrtvama Srebrenice, rekao da je proces suočavanja sa prošlošću, posebno u Srbiji – naprosto propao – i da je to činjenica koju moramo prihvatiti. Nažalost, slažem se. Ali, istovremeno, to je ona ista Srbija u kojoj sam kao studentkinja, ili preciznije – kao aktiviskinja tokom studija – učila o tome što je suočavanje sa prošlošću i zašto je ono neophodno. Nisam to učila u državnim institucijama na kojima sam se školovala, učila sam od aktivistkinja Žena u crnom. To nije izolovan slučaj Srbije. Ovaj proces svuda vodi civilni sektor koji se ne plaši bavljenja temama sa kojima se sigurno gube izbori u postkonfliktnim društvima.
Kada sam se vratila u Crnu Goru, i dalje sam učila i radila sa organizacijama civilnog društva, sa Animom – Centrom za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, Bona Fide iz Pljevalja, Centrom za građansko obrazovanje, Akcijom za ljudska prava… To su organizacije koje nisu čekale ni državu ni EU da postave prioritete za društvo u kome djeluju, već su iz vlastite građanske odgovornosti tražile tranzicionu pravdu, pravdu za žrtve, odgovornost počinilaca i znanje zajednice – smatrajući da zajednica mora znati zašto su i koji zločini počinjeni u njeno ime i jasno se postaviti spram toga.
Voljela bih kada bih mogla da prestanem da dajem jedan te isti intervju godinama. Osjećam dužnost i čini se da vrijedi ponavljati isto kada se odgovara na iste napade, podmetačine i spinove, ali… Ko to više čita? Ko uopšte čita? Ili možda još interesantnije pitanje – u čemu se sastoji odgovornost onih koji čitaju u odnosu na zajednice kojima pripadaju?
Prošlost i Pjaca od filozofa
MONITOR: Prošlost je i tema ovogodišnje Pjace od filozofa u Kotoru.
PETRIČEVIĆ: Kada sam prošlog septembra učestvovala na panelu u organizaciji CGO-a pod nazivom Devedesete – od nepristajanja do otpora jedna od sagovornica, izvanredno važna istoričarka Dubravka Stojanović, kazala je da je na ovim prostorima prošlost neizvjesnija od budućnosti. Ta mi je misao odzvanjala u glavi dok nisam predložila direktoru KotorArta Ratimiru Martinoviću da tema ovogodišnje Pjace od filozofa bude „Što se dešava sa našom prošlošću?“, što je prihvatio. Razgovori ovogodišnjeg izdanja Pjace od filozofa biće centrirani oko vremenitosti – temeljne odrednice i strukture ljudskog postojanja i načinima na koje možemo koncipirati vlastitu i kolektivnu povijesnost.
U panel diskusiji: Vrijeme prošlosti – Sukobljene politike sjećanja učestvovaće Dragan Prole, filozof iz Novog Sada, kao i dva istoričara – Hrvoje Klasić iz Zagreba i Milivoj Bešlin iz Beograda. Prve večeri govorićemo o prošlosti kao dinamičnoj i nesigurnoj pretpostavci – kako sadašnjosti, tako i budućnosti – o „ekspanziji sjećanja“ i rizicima koje nabujale selektivne i nerefleksivnere-interpretacije prošlosti mogu imati za zajednice njima oblikovane. Ovo nameće pitanje o odnosu između istorije i sjećanja – jesu li to segmenti jedinstvenog procesa ili raznorodne, pa čak i suprotstavljene strukture? Bezmalo deceniju dugo divljačko ratovanje na prostorima koji su se nekada zvali jugoslovenskim bilo je nemoguće bez pretvaranja prošlosti u oružje i pretapanja njenih reinterpretacija u olovo. I danas, više od tri decenije kasnije, politička monetizacija prošlosti ne gubi na snazi, hipnotičkoj uvjerljivosti ili kapacitetu za mobilizaciju mržnje i nasilja.
U okviru drugog panela: Prostor prošlosti – Rizici muzealizacije nasljeđa razgovaraćemo sa Predragom Krstićem, filozofom iz Beograda, Tatjanom Koprivicom, istoričarkom umjetnosti iz Podgorice i Stevanom Kordićem, matematičarem i fotografom iz Kotora, o tome kako brinuti o vlastitoj povijesnosti, kako razumjeti nasljeđe i na koji se način starati o njemu? Može li se i kako sačuvati ne samo forma, već i život nasljeđa, posebno u eri notorne komodifikacije? Koliko su sadašnjici prisne i u njoj prisutne, smislene i važne tradirane forme i artefakti koje smo arhivirali po muzejima i postavili na razglednice? Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora je u tom smislu posebno instruktivno, jer njegova ugroženost na UNESCO-voj listi svjetske baštine čini posebno urgentnim pitanje – možemo li živjeti od nasljeđa, a da ga pritom ne uništimo? Možemo li očuvati tradiciju, a da je ne okamenimo? I konačno, ali možda prije svega ostalog – kakva je uloga i ulog znanja i obrazovanja u ovom kontekstu, ima li mu tu uopšte mjesta, i posjeduje li (više) moć da nam omogući ili makar pomogne da razumijemo vlastitu i kolektivnu vremensku strukturiranost.
Razgovori će se voditi u Perastu, praktično na ruševinama jedne od najimpozantnijih građevina ovoga grada – palate Mazarovića – i predstavljaće, u izvjesnom smislu, poetički i simbolički čin početka njenog novog života – života „otvorene palate“ – javnog prostora u službi nove umjetničke, kulturne i naučne scene Perasta i Boke, koji će biti realizovan kroz projekat REKUPERA(S)T – zajedničku inicijativu SHARE Fondacije i Fondacije Don Branko Sbutega, kao i Mjesne zajednice Perast, Društva prijatelja Perasta i organizacije Expeditio.
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice