Povežite se sa nama

INTERVJU

Pipanje u mraku

Objavljeno prije

na

Povod za razgovor sa Dušanom Veličkovićem, beogradskim novinarem i piscem je sve veća popularnost njegove najnovije knjige Srbija hardcore u izdanju Lagune. Za taj tekst je prije nekoliko mjeseci u Napulju dobio i nagradu Societa libera, za slobodu i žurnalizam. MONITOR: Ironisali ste sa ,,patriotizmom”. Ako to razumijemo kao posljedicu izvrnutog smisla u 90-tim, šta bi on danas trebalo da bude, kod nas i oko nas?
VELIČKOVIĆ: Patriotizam je dugo bio ružna reč, jer su je najviše koristili nasilnici, politički i drugi muljatori, od Slobodana Miloševića i Mire Marković do Šešelja, Arkana, a da o Karadžićevim i Mladićevim pristalicama ne govorim. Što je još gore, ta reč je uvek podrazumevala da postoje i izdajnici koji, naravno, gle slučaja, imaju nešto protiv ovih privilegovanih nosilaca patriotizma. A izdajnicima zna se šta sleduje. To što je patriotska Miloševićeva propaganda Đinđića ili Ćuruviju označila kao izdajnike i što je od tada trebalo napraviti samo mali korak do atentata, jedan je od drastičnih i karakterističnih primera. Dakle, „patriotizam” je postao toliko grozna i dvosmislena reč da je ja najradije ne bih koristio.
Ima, tako, u istoriji reči koje vremenom dobiju potpuno suprotno značenje, i tu nema leka, najbolje je sačekati neko drugo vreme u kojem se mogu prirodno rehabilitovati. Umesto o patriotizmu ja bih govorio o shvatanju opšteg interesa, o tome da li se taj interes prepoznaje i da li se na njemu insistira. To je ono što nedostaje i političkoj eliti i svima nama pojedinačno.

MONITOR: Zašto ste svom kratkom filmu i jednoj od priča u knjizi ,,Srbija hardcore”, dali naziv ,,Smrtni ljudi-besmrtni zločini”? Šta se pamti od dobra a šta od zla, šta ostaje?
VELIČKOVIĆ: Pa, hteo sam da se poigram s jednom ozbiljnom tezom savremene filozofije koja reinterpretira Aristotela i kaže da su ljudi jedine smrtne stvari na svetu zato što za razliku od životinja ne egzistiraju samo kao pripadnici vrste čiji je besmrtni život zagarantovan prokreacijom. Ljudi, za razliku od životinja, imaju individualni život, prepoznatljivu životnu priču od rođenja do smrti. E, sad, ako malo bolje pogledamo videćemo da su naše vođe, patriote, zločinci, ili kako god hoćete da ih nazovete bili pravi „aristotelovci”. Jedino su oni bili smrtni ljudi koji imaju svoju finu životnu priču, svoj novac i svoje zločine, a svi mi drugi trebalo je da budemo besmrtni i da egzistiramo samo kao pripadnici naroda.

MONITOR: Hoće li Srbija i njeni današnji susjedi sa kojima je živjela i ratovala, u skorije vrijeme postati one ,,dosadne” zemlje koje su nam nuđene kao dio reformskih obećanja?
VELIČKOVIĆ: Taj ideal dosadne zemlje zamišljen je u očajanju mračnih vremena kada je jedino ono što je užasno i smrtonosno imalo privid zanimljivosti. Situacija je, potpuno obrnuta. Srbija i njeni susedi su tada, dakle odavno, a i sada dosadne i sklerotične zemlje u kojima sve stoji, u kojima vlada provincijalni duh i u kojima je mediokritetstvo „pokretačka snaga”. Dilemu bih postavio drugačije – hoće li ove balkanske zemlje postati zanimljive, žive, hoće li svojim građanima omogućiti kreativnost, raznovrsnost, mobilnost… Ko to može da zna. Kako sada stvari stoje, provincijalizam i mediokritetstvo su uspešno zacementirani, jer se tako prividno najbolje čuva vlast, ili foteljica u firmi, ili dominantnost u porodici.

MONITOR: Upoznali ste, intervjuisali ili se družili sa nekim od najvećih umnih glava našega vremena, da pomenemo Habermasa, Kolakovskog, Brodskog, Milera, Konrada ali ste znali i naše ,,zvijezde”… Kao da je ono što vam je rekla Agneš Heler u vezi sa „provincijalizmom” i egzilom obilježilo ta različita iskustva?

VELIČKOVIĆ: Agneš Heler ima zanimljivu tezu o tegobnom životu u egzilu kao mogućnosti sticanja svetske tačke gledišta, novog intelektualnog horizonta, za razliku od ukorenjenosti u sopstvenoj sredini u kojoj ste uvek na rubu provincijskog blata i palanačkih intriga i podmetanja. To su poslednjih decenija dvadesetog veka iskusili i neki naši intelektualci i političari, od recimo Bore Ćosića do Zorana Đinđića čiji se boravak u Nemačkoj takođe može shvatiti kao neka vrsta egzila.

MONITOR: Nedavno ste naše skorašnje ,,istorijske” lidere nazvali ,,prevarantima”.U čemu su nas sve prevarili, kako su to uspjeli i zašto nekima od njih to i danas polazi za rukom?
VELIČKOVIĆ: Mislio sam prvenstveno na one izvikane vođe koje su od Balkana napravile ratnu klanicu, a usput se gotovo po pravilu i obogatile, a konkretno sam pomenuo Radovana Karadžića koji je zbog svoje šašave promene identiteta posebno zgodan primer. Danas mašeš mapama i gledaš kako ljudi zbog toga ginu, a sutra si maskirani nadrilekar, to je onako baš kao neki školski primer prevarantske veštine. Inače, da bi se u tome uspelo trebalo je imati malo prirodnog dara i malo više tvrdog obraza, i sve se to moglo demokratski realizovati. Uostalom, uvek je svuda u svetu bilo primera kako mi kao pojedinci umemo svoju narodnu volju da izražavamo na izborima na svoju štetu, da glasamo protiv sopstvenih interesa. Tako su i svi ti prevaranti dolazili na vlast.

MONITOR: Nekad ste, zajedno sa Zoranom Đinđićem, čitali i prevodili anarhističku literaturu. On se, bar deklarativno, u opštoj krizi globalizma ali i naših balkanskih lokalizama, pominje kao vid otpora još sveprisutnom neoliberalnom poretku. Zašto su njegove forme danas toliko neprilagođene promjenama?
VELIČKOVIĆ: Ajde da probam da kažem nešto učeno pa da parafraziram Sartra koji je za marksizam rekao da je to epohalna filozofija i da će ostati živa dok traje epoha. E, pa tako je i sa anarhizmom. Ono što je suština anarhizma nije nasilje, već ideja slobode i ona čeka nove interpretatore i nove metode. Za generaciju X 2.0, za generaciju društvenih sajtova i internet komunikacije, Bakunjin, Kropotkin ili Bunaventura Duruti, mogu da budu samo zanimljiva i možda inspirativna literatura. Kako će se oni boriti protiv države koja nije odumrla ali se i te kako transformisala u postkapitalističkom društvu, može da se nasluti, ali siguran sam da to ne mogu biti anarhističke metode iz 19. veka. A ono što se događa u Grčkoj, ili na skupovima najbogatijih zemalja, ili što se u benignom obliku dogodilo u Beogradu, samo nosi etiketu anarhizma, a u stvari je pipanje u mraku, neka vrsta krajnje simplifikovanog izražavanja verovatno opravdanog revolta.

MONITOR: Svijet je nedavno obilježavao niz datuma povezanih sa 9. novembrom 1989, danom kada je pao Berlinski zid. Jedna vaša priča ,,Glupi zid”, govori o padu Beogradskog zida, 5. oktobra 2000. Danas izgleda imamo razloga da mislimo da zidovi, vidljivi i nevidljivi padaju, padaju moderna carstva i lokalne diktature ali da se mora ostati u pripravnosti…
VELIČKOVIĆ
: Glupi zid, zid koji se sastoji od laži i populističkih manipulacija, učinio mi se kao najadekvatniji opis fenomena izolacije započet u trenutku kada je Berlinski zid od cigli i betona srušen. I sada shvatam da taj naš nevidljivi zid i dalje nije srušen do kraja, povremeno mi se čak čini kao da se obnavlja. U stvari, možda takav zid nikada ne može definitivno da nestane, možda ga neprestano treba rušiti.

MONITOR: Zapadni Balkan, Srbija, Crna Gora, ali još uvijek i Hrvatska, čekaju da postanu dio EU. Ispostavlja se da su dijelovi nekadašnje SFRJ već dugo tamo ,,organizovani”, kao organizovani kriminal koji se kao metastaza širi sa Balkana. Kao da bi građani htjeli tamo, ali ,,elite” imaju dvostruko knjigovodstvo.
VELIČKOVIĆ: Da, nekad mi se čini da nas te takozvane elite smišljeno drže na sporom putu ka Evropi. Stalno ima nešto što još treba privatizovati, iskoristiti, korumpirati, što bi sve nekako bilo komplikovanije i teško izvodljivo u toj malo ozbiljnije uređenoj Evropi. I uvek mi se čini kako se onaj mali deo prosvećene, evropske elite na Balkanu neprestano osipa jer se u tom testu kriminala i države ne opstaje lako. I uvek se nešto kao iznova iznenadimo kada se kao po pravilu u raznim oblicima organizovanog kriminala pojave i pipci države.

MONITOR: Političari,kao Boris Tadić, kažu – mi ćemo u EU ali sa našim identitetom i našom kulturom. ,,Sa zaostalošću”, odgovaraju njegovi kritičari. ,,Identitet” velikih kultura, međutim, stvarali su izuzetni pojedinci…
VELIČKOVIĆ: Mislim da se Tadić malo starinski izrazio, verovatno da bi bio siguran da će ga svi razumeli. Pretpostavljam da je mislio na to da ćemo u Evropu uneti našu kreativnost, naš talenat, naše slobodno razmišljanje i našu slobodnu volju, ili se bar nadam da je na to mislio. Lično se pribojavam insistiranja na kulturnom identitetu, to me asocira na neku kolektivističku, statičnu fikciju. Identitet može da bude samo individualan, a kultura nije nešto nepromenljivo što se negde donosi kao poklon ili miraz, ili što se čuva u vitrini. Ne postoji ni naš, ni francuski, ni evropski identitet, već ga činimo svi mi pojedinačno, a kultura je uvek u neprestanoj interakciji i promeni. Tako je bilo do sada, a tako će biti i kada uđemo u Evropu. Oni će i dalje uzimati nešto malo od nas, nešto više možda mi od njih, i ništa neće biti kao pre. I uvek je tako bilo. I ne treba da se bojimo da će nam neko oduzeti naše gusle i naše trube. Ipak, Tadićevu izjavu tumačim pre svega kao neku vrstu sedativa za vulgarne patriote i nacionaliste, kojih ima mnogo, što bi se reklo, i među „finim” svetom, ali posle toga bi trebalo da usledi malo odlučnija demistifikacija brojnih populističkih klišea i predrasuda koji nas kao teg vuku dalje od Evrope…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo