Povežite se sa nama

INTERVJU

Pipanje u mraku

Objavljeno prije

15 godina

na

dusan-velickovic-03

Povod za razgovor sa Dušanom Veličkovićem, beogradskim novinarem i piscem je sve veća popularnost njegove najnovije knjige Srbija hardcore u izdanju Lagune. Za taj tekst je prije nekoliko mjeseci u Napulju dobio i nagradu Societa libera, za slobodu i žurnalizam. MONITOR: Ironisali ste sa ,,patriotizmom”. Ako to razumijemo kao posljedicu izvrnutog smisla u 90-tim, šta bi on danas trebalo da bude, kod nas i oko nas?
VELIČKOVIĆ: Patriotizam je dugo bio ružna reč, jer su je najviše koristili nasilnici, politički i drugi muljatori, od Slobodana Miloševića i Mire Marković do Šešelja, Arkana, a da o Karadžićevim i Mladićevim pristalicama ne govorim. Što je još gore, ta reč je uvek podrazumevala da postoje i izdajnici koji, naravno, gle slučaja, imaju nešto protiv ovih privilegovanih nosilaca patriotizma. A izdajnicima zna se šta sleduje. To što je patriotska Miloševićeva propaganda Đinđića ili Ćuruviju označila kao izdajnike i što je od tada trebalo napraviti samo mali korak do atentata, jedan je od drastičnih i karakterističnih primera. Dakle, „patriotizam” je postao toliko grozna i dvosmislena reč da je ja najradije ne bih koristio.
Ima, tako, u istoriji reči koje vremenom dobiju potpuno suprotno značenje, i tu nema leka, najbolje je sačekati neko drugo vreme u kojem se mogu prirodno rehabilitovati. Umesto o patriotizmu ja bih govorio o shvatanju opšteg interesa, o tome da li se taj interes prepoznaje i da li se na njemu insistira. To je ono što nedostaje i političkoj eliti i svima nama pojedinačno.

MONITOR: Zašto ste svom kratkom filmu i jednoj od priča u knjizi ,,Srbija hardcore”, dali naziv ,,Smrtni ljudi-besmrtni zločini”? Šta se pamti od dobra a šta od zla, šta ostaje?
VELIČKOVIĆ: Pa, hteo sam da se poigram s jednom ozbiljnom tezom savremene filozofije koja reinterpretira Aristotela i kaže da su ljudi jedine smrtne stvari na svetu zato što za razliku od životinja ne egzistiraju samo kao pripadnici vrste čiji je besmrtni život zagarantovan prokreacijom. Ljudi, za razliku od životinja, imaju individualni život, prepoznatljivu životnu priču od rođenja do smrti. E, sad, ako malo bolje pogledamo videćemo da su naše vođe, patriote, zločinci, ili kako god hoćete da ih nazovete bili pravi „aristotelovci”. Jedino su oni bili smrtni ljudi koji imaju svoju finu životnu priču, svoj novac i svoje zločine, a svi mi drugi trebalo je da budemo besmrtni i da egzistiramo samo kao pripadnici naroda.

MONITOR: Hoće li Srbija i njeni današnji susjedi sa kojima je živjela i ratovala, u skorije vrijeme postati one ,,dosadne” zemlje koje su nam nuđene kao dio reformskih obećanja?
VELIČKOVIĆ: Taj ideal dosadne zemlje zamišljen je u očajanju mračnih vremena kada je jedino ono što je užasno i smrtonosno imalo privid zanimljivosti. Situacija je, potpuno obrnuta. Srbija i njeni susedi su tada, dakle odavno, a i sada dosadne i sklerotične zemlje u kojima sve stoji, u kojima vlada provincijalni duh i u kojima je mediokritetstvo „pokretačka snaga”. Dilemu bih postavio drugačije – hoće li ove balkanske zemlje postati zanimljive, žive, hoće li svojim građanima omogućiti kreativnost, raznovrsnost, mobilnost… Ko to može da zna. Kako sada stvari stoje, provincijalizam i mediokritetstvo su uspešno zacementirani, jer se tako prividno najbolje čuva vlast, ili foteljica u firmi, ili dominantnost u porodici.

MONITOR: Upoznali ste, intervjuisali ili se družili sa nekim od najvećih umnih glava našega vremena, da pomenemo Habermasa, Kolakovskog, Brodskog, Milera, Konrada ali ste znali i naše ,,zvijezde”… Kao da je ono što vam je rekla Agneš Heler u vezi sa „provincijalizmom” i egzilom obilježilo ta različita iskustva?

VELIČKOVIĆ: Agneš Heler ima zanimljivu tezu o tegobnom životu u egzilu kao mogućnosti sticanja svetske tačke gledišta, novog intelektualnog horizonta, za razliku od ukorenjenosti u sopstvenoj sredini u kojoj ste uvek na rubu provincijskog blata i palanačkih intriga i podmetanja. To su poslednjih decenija dvadesetog veka iskusili i neki naši intelektualci i političari, od recimo Bore Ćosića do Zorana Đinđića čiji se boravak u Nemačkoj takođe može shvatiti kao neka vrsta egzila.

MONITOR: Nedavno ste naše skorašnje ,,istorijske” lidere nazvali ,,prevarantima”.U čemu su nas sve prevarili, kako su to uspjeli i zašto nekima od njih to i danas polazi za rukom?
VELIČKOVIĆ: Mislio sam prvenstveno na one izvikane vođe koje su od Balkana napravile ratnu klanicu, a usput se gotovo po pravilu i obogatile, a konkretno sam pomenuo Radovana Karadžića koji je zbog svoje šašave promene identiteta posebno zgodan primer. Danas mašeš mapama i gledaš kako ljudi zbog toga ginu, a sutra si maskirani nadrilekar, to je onako baš kao neki školski primer prevarantske veštine. Inače, da bi se u tome uspelo trebalo je imati malo prirodnog dara i malo više tvrdog obraza, i sve se to moglo demokratski realizovati. Uostalom, uvek je svuda u svetu bilo primera kako mi kao pojedinci umemo svoju narodnu volju da izražavamo na izborima na svoju štetu, da glasamo protiv sopstvenih interesa. Tako su i svi ti prevaranti dolazili na vlast.

MONITOR: Nekad ste, zajedno sa Zoranom Đinđićem, čitali i prevodili anarhističku literaturu. On se, bar deklarativno, u opštoj krizi globalizma ali i naših balkanskih lokalizama, pominje kao vid otpora još sveprisutnom neoliberalnom poretku. Zašto su njegove forme danas toliko neprilagođene promjenama?
VELIČKOVIĆ: Ajde da probam da kažem nešto učeno pa da parafraziram Sartra koji je za marksizam rekao da je to epohalna filozofija i da će ostati živa dok traje epoha. E, pa tako je i sa anarhizmom. Ono što je suština anarhizma nije nasilje, već ideja slobode i ona čeka nove interpretatore i nove metode. Za generaciju X 2.0, za generaciju društvenih sajtova i internet komunikacije, Bakunjin, Kropotkin ili Bunaventura Duruti, mogu da budu samo zanimljiva i možda inspirativna literatura. Kako će se oni boriti protiv države koja nije odumrla ali se i te kako transformisala u postkapitalističkom društvu, može da se nasluti, ali siguran sam da to ne mogu biti anarhističke metode iz 19. veka. A ono što se događa u Grčkoj, ili na skupovima najbogatijih zemalja, ili što se u benignom obliku dogodilo u Beogradu, samo nosi etiketu anarhizma, a u stvari je pipanje u mraku, neka vrsta krajnje simplifikovanog izražavanja verovatno opravdanog revolta.

MONITOR: Svijet je nedavno obilježavao niz datuma povezanih sa 9. novembrom 1989, danom kada je pao Berlinski zid. Jedna vaša priča ,,Glupi zid”, govori o padu Beogradskog zida, 5. oktobra 2000. Danas izgleda imamo razloga da mislimo da zidovi, vidljivi i nevidljivi padaju, padaju moderna carstva i lokalne diktature ali da se mora ostati u pripravnosti…
VELIČKOVIĆ: Glupi zid, zid koji se sastoji od laži i populističkih manipulacija, učinio mi se kao najadekvatniji opis fenomena izolacije započet u trenutku kada je Berlinski zid od cigli i betona srušen. I sada shvatam da taj naš nevidljivi zid i dalje nije srušen do kraja, povremeno mi se čak čini kao da se obnavlja. U stvari, možda takav zid nikada ne može definitivno da nestane, možda ga neprestano treba rušiti.

MONITOR: Zapadni Balkan, Srbija, Crna Gora, ali još uvijek i Hrvatska, čekaju da postanu dio EU. Ispostavlja se da su dijelovi nekadašnje SFRJ već dugo tamo ,,organizovani”, kao organizovani kriminal koji se kao metastaza širi sa Balkana. Kao da bi građani htjeli tamo, ali ,,elite” imaju dvostruko knjigovodstvo.
VELIČKOVIĆ: Da, nekad mi se čini da nas te takozvane elite smišljeno drže na sporom putu ka Evropi. Stalno ima nešto što još treba privatizovati, iskoristiti, korumpirati, što bi sve nekako bilo komplikovanije i teško izvodljivo u toj malo ozbiljnije uređenoj Evropi. I uvek mi se čini kako se onaj mali deo prosvećene, evropske elite na Balkanu neprestano osipa jer se u tom testu kriminala i države ne opstaje lako. I uvek se nešto kao iznova iznenadimo kada se kao po pravilu u raznim oblicima organizovanog kriminala pojave i pipci države.

MONITOR: Političari,kao Boris Tadić, kažu – mi ćemo u EU ali sa našim identitetom i našom kulturom. ,,Sa zaostalošću”, odgovaraju njegovi kritičari. ,,Identitet” velikih kultura, međutim, stvarali su izuzetni pojedinci…
VELIČKOVIĆ: Mislim da se Tadić malo starinski izrazio, verovatno da bi bio siguran da će ga svi razumeli. Pretpostavljam da je mislio na to da ćemo u Evropu uneti našu kreativnost, naš talenat, naše slobodno razmišljanje i našu slobodnu volju, ili se bar nadam da je na to mislio. Lično se pribojavam insistiranja na kulturnom identitetu, to me asocira na neku kolektivističku, statičnu fikciju. Identitet može da bude samo individualan, a kultura nije nešto nepromenljivo što se negde donosi kao poklon ili miraz, ili što se čuva u vitrini. Ne postoji ni naš, ni francuski, ni evropski identitet, već ga činimo svi mi pojedinačno, a kultura je uvek u neprestanoj interakciji i promeni. Tako je bilo do sada, a tako će biti i kada uđemo u Evropu. Oni će i dalje uzimati nešto malo od nas, nešto više možda mi od njih, i ništa neće biti kao pre. I uvek je tako bilo. I ne treba da se bojimo da će nam neko oduzeti naše gusle i naše trube. Ipak, Tadićevu izjavu tumačim pre svega kao neku vrstu sedativa za vulgarne patriote i nacionaliste, kojih ima mnogo, što bi se reklo, i među „finim” svetom, ali posle toga bi trebalo da usledi malo odlučnija demistifikacija brojnih populističkih klišea i predrasuda koji nas kao teg vuku dalje od Evrope…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za „odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

3 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo