Povežite se sa nama

INTERVJU

Pipanje u mraku

Objavljeno prije

na

Povod za razgovor sa Dušanom Veličkovićem, beogradskim novinarem i piscem je sve veća popularnost njegove najnovije knjige Srbija hardcore u izdanju Lagune. Za taj tekst je prije nekoliko mjeseci u Napulju dobio i nagradu Societa libera, za slobodu i žurnalizam. MONITOR: Ironisali ste sa ,,patriotizmom”. Ako to razumijemo kao posljedicu izvrnutog smisla u 90-tim, šta bi on danas trebalo da bude, kod nas i oko nas?
VELIČKOVIĆ: Patriotizam je dugo bio ružna reč, jer su je najviše koristili nasilnici, politički i drugi muljatori, od Slobodana Miloševića i Mire Marković do Šešelja, Arkana, a da o Karadžićevim i Mladićevim pristalicama ne govorim. Što je još gore, ta reč je uvek podrazumevala da postoje i izdajnici koji, naravno, gle slučaja, imaju nešto protiv ovih privilegovanih nosilaca patriotizma. A izdajnicima zna se šta sleduje. To što je patriotska Miloševićeva propaganda Đinđića ili Ćuruviju označila kao izdajnike i što je od tada trebalo napraviti samo mali korak do atentata, jedan je od drastičnih i karakterističnih primera. Dakle, „patriotizam” je postao toliko grozna i dvosmislena reč da je ja najradije ne bih koristio.
Ima, tako, u istoriji reči koje vremenom dobiju potpuno suprotno značenje, i tu nema leka, najbolje je sačekati neko drugo vreme u kojem se mogu prirodno rehabilitovati. Umesto o patriotizmu ja bih govorio o shvatanju opšteg interesa, o tome da li se taj interes prepoznaje i da li se na njemu insistira. To je ono što nedostaje i političkoj eliti i svima nama pojedinačno.

MONITOR: Zašto ste svom kratkom filmu i jednoj od priča u knjizi ,,Srbija hardcore”, dali naziv ,,Smrtni ljudi-besmrtni zločini”? Šta se pamti od dobra a šta od zla, šta ostaje?
VELIČKOVIĆ: Pa, hteo sam da se poigram s jednom ozbiljnom tezom savremene filozofije koja reinterpretira Aristotela i kaže da su ljudi jedine smrtne stvari na svetu zato što za razliku od životinja ne egzistiraju samo kao pripadnici vrste čiji je besmrtni život zagarantovan prokreacijom. Ljudi, za razliku od životinja, imaju individualni život, prepoznatljivu životnu priču od rođenja do smrti. E, sad, ako malo bolje pogledamo videćemo da su naše vođe, patriote, zločinci, ili kako god hoćete da ih nazovete bili pravi „aristotelovci”. Jedino su oni bili smrtni ljudi koji imaju svoju finu životnu priču, svoj novac i svoje zločine, a svi mi drugi trebalo je da budemo besmrtni i da egzistiramo samo kao pripadnici naroda.

MONITOR: Hoće li Srbija i njeni današnji susjedi sa kojima je živjela i ratovala, u skorije vrijeme postati one ,,dosadne” zemlje koje su nam nuđene kao dio reformskih obećanja?
VELIČKOVIĆ: Taj ideal dosadne zemlje zamišljen je u očajanju mračnih vremena kada je jedino ono što je užasno i smrtonosno imalo privid zanimljivosti. Situacija je, potpuno obrnuta. Srbija i njeni susedi su tada, dakle odavno, a i sada dosadne i sklerotične zemlje u kojima sve stoji, u kojima vlada provincijalni duh i u kojima je mediokritetstvo „pokretačka snaga”. Dilemu bih postavio drugačije – hoće li ove balkanske zemlje postati zanimljive, žive, hoće li svojim građanima omogućiti kreativnost, raznovrsnost, mobilnost… Ko to može da zna. Kako sada stvari stoje, provincijalizam i mediokritetstvo su uspešno zacementirani, jer se tako prividno najbolje čuva vlast, ili foteljica u firmi, ili dominantnost u porodici.

MONITOR: Upoznali ste, intervjuisali ili se družili sa nekim od najvećih umnih glava našega vremena, da pomenemo Habermasa, Kolakovskog, Brodskog, Milera, Konrada ali ste znali i naše ,,zvijezde”… Kao da je ono što vam je rekla Agneš Heler u vezi sa „provincijalizmom” i egzilom obilježilo ta različita iskustva?

VELIČKOVIĆ: Agneš Heler ima zanimljivu tezu o tegobnom životu u egzilu kao mogućnosti sticanja svetske tačke gledišta, novog intelektualnog horizonta, za razliku od ukorenjenosti u sopstvenoj sredini u kojoj ste uvek na rubu provincijskog blata i palanačkih intriga i podmetanja. To su poslednjih decenija dvadesetog veka iskusili i neki naši intelektualci i političari, od recimo Bore Ćosića do Zorana Đinđića čiji se boravak u Nemačkoj takođe može shvatiti kao neka vrsta egzila.

MONITOR: Nedavno ste naše skorašnje ,,istorijske” lidere nazvali ,,prevarantima”.U čemu su nas sve prevarili, kako su to uspjeli i zašto nekima od njih to i danas polazi za rukom?
VELIČKOVIĆ: Mislio sam prvenstveno na one izvikane vođe koje su od Balkana napravile ratnu klanicu, a usput se gotovo po pravilu i obogatile, a konkretno sam pomenuo Radovana Karadžića koji je zbog svoje šašave promene identiteta posebno zgodan primer. Danas mašeš mapama i gledaš kako ljudi zbog toga ginu, a sutra si maskirani nadrilekar, to je onako baš kao neki školski primer prevarantske veštine. Inače, da bi se u tome uspelo trebalo je imati malo prirodnog dara i malo više tvrdog obraza, i sve se to moglo demokratski realizovati. Uostalom, uvek je svuda u svetu bilo primera kako mi kao pojedinci umemo svoju narodnu volju da izražavamo na izborima na svoju štetu, da glasamo protiv sopstvenih interesa. Tako su i svi ti prevaranti dolazili na vlast.

MONITOR: Nekad ste, zajedno sa Zoranom Đinđićem, čitali i prevodili anarhističku literaturu. On se, bar deklarativno, u opštoj krizi globalizma ali i naših balkanskih lokalizama, pominje kao vid otpora još sveprisutnom neoliberalnom poretku. Zašto su njegove forme danas toliko neprilagođene promjenama?
VELIČKOVIĆ: Ajde da probam da kažem nešto učeno pa da parafraziram Sartra koji je za marksizam rekao da je to epohalna filozofija i da će ostati živa dok traje epoha. E, pa tako je i sa anarhizmom. Ono što je suština anarhizma nije nasilje, već ideja slobode i ona čeka nove interpretatore i nove metode. Za generaciju X 2.0, za generaciju društvenih sajtova i internet komunikacije, Bakunjin, Kropotkin ili Bunaventura Duruti, mogu da budu samo zanimljiva i možda inspirativna literatura. Kako će se oni boriti protiv države koja nije odumrla ali se i te kako transformisala u postkapitalističkom društvu, može da se nasluti, ali siguran sam da to ne mogu biti anarhističke metode iz 19. veka. A ono što se događa u Grčkoj, ili na skupovima najbogatijih zemalja, ili što se u benignom obliku dogodilo u Beogradu, samo nosi etiketu anarhizma, a u stvari je pipanje u mraku, neka vrsta krajnje simplifikovanog izražavanja verovatno opravdanog revolta.

MONITOR: Svijet je nedavno obilježavao niz datuma povezanih sa 9. novembrom 1989, danom kada je pao Berlinski zid. Jedna vaša priča ,,Glupi zid”, govori o padu Beogradskog zida, 5. oktobra 2000. Danas izgleda imamo razloga da mislimo da zidovi, vidljivi i nevidljivi padaju, padaju moderna carstva i lokalne diktature ali da se mora ostati u pripravnosti…
VELIČKOVIĆ
: Glupi zid, zid koji se sastoji od laži i populističkih manipulacija, učinio mi se kao najadekvatniji opis fenomena izolacije započet u trenutku kada je Berlinski zid od cigli i betona srušen. I sada shvatam da taj naš nevidljivi zid i dalje nije srušen do kraja, povremeno mi se čak čini kao da se obnavlja. U stvari, možda takav zid nikada ne može definitivno da nestane, možda ga neprestano treba rušiti.

MONITOR: Zapadni Balkan, Srbija, Crna Gora, ali još uvijek i Hrvatska, čekaju da postanu dio EU. Ispostavlja se da su dijelovi nekadašnje SFRJ već dugo tamo ,,organizovani”, kao organizovani kriminal koji se kao metastaza širi sa Balkana. Kao da bi građani htjeli tamo, ali ,,elite” imaju dvostruko knjigovodstvo.
VELIČKOVIĆ: Da, nekad mi se čini da nas te takozvane elite smišljeno drže na sporom putu ka Evropi. Stalno ima nešto što još treba privatizovati, iskoristiti, korumpirati, što bi sve nekako bilo komplikovanije i teško izvodljivo u toj malo ozbiljnije uređenoj Evropi. I uvek mi se čini kako se onaj mali deo prosvećene, evropske elite na Balkanu neprestano osipa jer se u tom testu kriminala i države ne opstaje lako. I uvek se nešto kao iznova iznenadimo kada se kao po pravilu u raznim oblicima organizovanog kriminala pojave i pipci države.

MONITOR: Političari,kao Boris Tadić, kažu – mi ćemo u EU ali sa našim identitetom i našom kulturom. ,,Sa zaostalošću”, odgovaraju njegovi kritičari. ,,Identitet” velikih kultura, međutim, stvarali su izuzetni pojedinci…
VELIČKOVIĆ: Mislim da se Tadić malo starinski izrazio, verovatno da bi bio siguran da će ga svi razumeli. Pretpostavljam da je mislio na to da ćemo u Evropu uneti našu kreativnost, naš talenat, naše slobodno razmišljanje i našu slobodnu volju, ili se bar nadam da je na to mislio. Lično se pribojavam insistiranja na kulturnom identitetu, to me asocira na neku kolektivističku, statičnu fikciju. Identitet može da bude samo individualan, a kultura nije nešto nepromenljivo što se negde donosi kao poklon ili miraz, ili što se čuva u vitrini. Ne postoji ni naš, ni francuski, ni evropski identitet, već ga činimo svi mi pojedinačno, a kultura je uvek u neprestanoj interakciji i promeni. Tako je bilo do sada, a tako će biti i kada uđemo u Evropu. Oni će i dalje uzimati nešto malo od nas, nešto više možda mi od njih, i ništa neće biti kao pre. I uvek je tako bilo. I ne treba da se bojimo da će nam neko oduzeti naše gusle i naše trube. Ipak, Tadićevu izjavu tumačim pre svega kao neku vrstu sedativa za vulgarne patriote i nacionaliste, kojih ima mnogo, što bi se reklo, i među „finim” svetom, ali posle toga bi trebalo da usledi malo odlučnija demistifikacija brojnih populističkih klišea i predrasuda koji nas kao teg vuku dalje od Evrope…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo