Povežite se sa nama

INTERVJU

Dodir istočnjačkog duha

Objavljeno prije

na

zoran-skrobanovic1

Roman Živeti savremenog kineskog pisca Ju Hua, preveo je naš zemljak Novljanin Zoran Skrobanović. Po ocjenama stotine kineskih književnih kritičara, roman Živeti, zajedno s Hronikom trgovca krvlju istog autora, proglašen je jednim od deset najuticajnijih kineskih romana posljednje decenije 20. vijeka. Hongkonški Azijski nedjeljnik proglasio ga je jednim od sto najboljih kineskih romana 20. vijeka. Upravo je za roman Živeti Ju Hua 1998. godine dobio i prestižnu italijansku nagradu Grincane Kavur, a 2002. postaje prvi Kinez koji je dobio nagradu Fondacije Džejms Džojs. Po ovom romanu proslavljeni kineski filmski režiser Džang Jimou (Zhang Yimou) snimio je istoimeni film, koji je 1994. godine osvojio nagradu žirija Kanskog festivala. Roman se čita u jednom dahu. MONITOR: Povod za ovaj razgovor nedavno je objavljeno izdanje Geopoetike roman „Živeti” . Kako to da ste se odlučili za ovako hrabar projekat?
SKROBANOVIĆ: Ju Hua je jedan od mojih omiljenih pisaca takozvane postmaovske generacije književnika u Kini, a prevodom sam pokušao da domaćoj publici predstavim jedan autentično kineski pristup u savremenoj kineskoj literaturi. S retkim izuzecima, naši čitaoci se sa savremenom kineskom književnošću uglavnom susreću preko prevoda iz druge, ili čak treće ruke, dakle, najmanje čitajući prevode s izvornog kineskog jezika. Čitamo tako najčešće o kineskim carevima, caricama i raskošnim dvorovima, nastavljajući staru evropsku praksu, koja je u kineskom književnom stvaralaštvu videla isključivo izvor informacija o kineskoj kulturi, običajima i navikama, prenebregavajući njegovu estetsku vrednost.
U romanu Živeti, Ju Hua izuzetno idiosinkratičnim stilom pripoveda o najvažnijim momentima u kineskoj istoriji 20. veka, jezikom i filozofijom autentičnog Kineza. On se igra književnom formom, očekivanjima i pažnjom čitalaca. Prevodeći ga, nastojao sam da one momente koji plene kinesku čitalačku publiku, što vernije prenesem, igrajući se emocijama našeg čitaoca.

MONITOR: Magistrirali ste na Katedri za orijentalistiku Filološkog fakulteta u Beogradu odbranom teze pod naslovom „Klasična kineska poezija”. Koja je teza Vaše upravo najavljene doktorske disertacije?
SKROBANOVIĆ: Trenutno je u završnoj fazi izrada doktorske disertacije o ulozi kineske poezije i pisma u zapadnom modernizmu pod naslovom Percepcija kineskog pisma u evropskim modernističkim pokretima početkom 20. veka.
Područje obuhvaćeno ovim istraživanjem izuzetno je zanimljivo i podrazumeva kako književnost, tako i vizuelne umetnosti epohe modernizma. Ljubaznošću ljudi zaposlenih u univerzitetskim bibliotekama širom Evrope (posebno bih pomenuo Slobodni univerzitet u Berlinu i Nacionalnu biblioteku Francuske), uspeo sam da dođem do retkih materijala neophodnih za uspešno razumevanje kineskih uticaja u stvaranju revolucionarnih evropskih pokreta početkom prošlog veka.

MONITOR: Ima li danas jedno takvo naučno istraživanje praktičnu vrijednost?
SKROBANOVIĆ: Verujem da će zvučati praktičnije ako kažem da je Sergej Mihajlovič Ejzenštajn osmislio filmsku montažu kakvu danas poznajemo upravo razmišljajući o kineskom pismu. Uzgred budi rečeno, smatram sebe ljubiteljem kinematografije, a danas s ponosom mogu čak i laicima da skrenem pažnju na takve filmske veličine kakvi su kineski režiseri Džang Jimou ili Čen Kajge (Chen Kaige). Mislim da u današnjem dobu ispraznog senzacionalizma i elektronskih poluinformacija, proučavanje modernizma itekako dobija na značaju. Modernisti bi bolje od nas umeli da se koriste internetom.

MONITOR: Otkud u Vama takvo profesionalno-emotivno interesovanje za Kinu i njen jezik?
SKROBANOVIĆ: Pretpostavljam da je uticaj Kine na svakog onog ko joj se iskreno posveti srazmeran njenoj geografskoj veličini. Studije kineskog jezika i književnosti završio sam na Katedri za orijentalistiku Filološkog fakulteta u Beogradu, uz dvogodišnji stipendijski boravak u Pekingu na tamošnjem Univerzitetu za jezik i kulturu.
Kina, posebno Peking, zaista je postala moja druga domovina. Do kraja života biću Pekinžanin. Putovao sam po Kini, ali i danas mislim da je odlazak na Tibet ono što me je zauvek promenilo kao ličnost, što je na razne načine odredilo neke moje buduće životne izbore.

MONITOR: Kao neko ko je odrastao uz more, so i bokešku sintaksu, priča ekavski i prevodi s kineskog?
SKROBANOVIĆ: Beograđanin sam već dve decenije, ali rekao bih da je činjenica da sam rođen i odrastao u Herceg-Novom bila od presudnog značaja pre svega za sklonost stranim jezicima i „egzotičnim” kulturama, a potom i za prijemčivost za druge kulture i tradicije. Najpre sam odrastao na italijanskim sinhronizacijama crtanih filmova kao što je Madzinga Dzeta (Mazinga Zeta), a zatim, u jednoj istinski multikulturalnoj sredini, svakodnevno komunicirao na dijalektu bogatom neverovatno raznovrsnim jezičkim nasleđem. Definitivno ima nečeg u tom odrastanju s pogledom na otvoreno more! Još ako imate sreće da vas u srednjoj školi kroz engleski vodi Marta Kusturica Goldštajn, bavljenje jezikom sigurno postaje deo vašeg života.
U mom slučaju, izučavanje jezika vrlo brzo me odvelo u nastavu kineskog, najprije na tada eksperimentalnom srednjoškolskom nivou u Filološkoj gimnaziji u Beogradu, a naposletku i na Filološkom fakultetu gde i danas radim. Uz podršku sjajnog tima profesora, saradnika i gostujućih kineskih lektora iz NR Kine, u svojstvu prevodioca učestvovao sam u poduhvatima koji su pionirski za područje cele bivše Jugoslavije kakvi su udžbenici Filološkog fakulteta za savremeni i klasični kineski jezik.

MONITOR: Objasnite nam vaše osnovno zanimanje i profesiju?
SKROBANOVIĆ: Trenutno, u skladu sa zahtevima protivurečne bolonjske reforme, na našem fakultetu držim nekoliko, iskreno se nadam, zanimljivih kurseva. Osim savremenog kineskog jezika, tu su još i klasična kineska književnost, tradicionalna kineska drama, itd. Čak i u ovim zastrašujuće komercijalnim vremenima, entuzijazam studenata nema cenu…

MONITOR: Koji su Vam sljedeći poslovni koraci?
SKROBANOVIĆ: Nadam se što skorijoj uspešnoj odbrani doktorske disertacije. To je nešto što predstavlja lepu i zahtevnu stranu ove profesije, nešto kao doživotni domaći zadatak kojem se ne nazire kraj. Valjda se u ovom istrošenom postmodernizmu, konačno vratimo modernističkoj iskrenosti i simpatično prepotentnim manifestima iza kojih se kriju kvalitetni umetnički sadržaji.

MONITOR: O čemu ćaskate sa svojim studentima i na koji način im prenosite ljepote kineskoj jezika?
SKROBANOVIĆ: Kad sa svojim studentima razgovaram o modernizmu, obično započnem čas pričom o kineskom pesniku Čen Ziangu (Chen Zi'ang) koji je na prilično senzacionalistički način privlačio svoju publiku. Po predanju, on je kupio izuzetno skup muzički instrument, jednu vrstu gitare, koja je dugo vremena bila na prodaji u kineskoj prestonici. Onda je Čen objavio da će sledećeg dana svirati upravo na toj gitari na glavnom gradskom trgu. To je privuklo gomilu slušalaca, ali kad se pojavio, Čen je obavestio publiku da u džepu ima nešto mnogo vrednije od skupocene gitare. A onda je pred njima razbio basnoslovno vredan instrument u paramparčad i počeo da im deli kopije sopstvene poezije… Dakle, nisu prvi Seks pistols razbijali gitare na koncertu da bi naglasili odakle dolaze. Sve ovo se desilo u VII veku nove ere…

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo