Povežite se sa nama

INTERVJU

Grupe istomišljenika odlučuju o svemu

Objavljeno prije

na

Veselin Drašković, doktor ekonomskih nauka, redovni je profesor na Univerzitetu Crne Gore, viziting profesor Ekonomskog fakulteta MGU ,,Lomonosov”, Međunarodnog instituta finansija, menadžmenta i biznisa na Tjumenskom državnom univerzitetu i dugogodišnji šef katedre i rukovodilac postdiplomskih studija na Fakultetu za pomorstvo Kotor. Autor je osam naučnih monografija, trideset udžbenika, dvadeset dvije skripte, pet priručnika, preko 200 naučnih članaka, urednik međunarodnog časopisa Montenegrin Journal of Economics… MONITOR: Koji su osnovni problemi na Univerzitetu Crne Gore?
DRAŠKOVIĆ: Smanjivanje kriterijuma na svim nivoima, nedostatak kadrova u odnosu na veliki broj fakulteta, njihovih filijala i studijskih programa, njihova nepovezanost s potrebama zapošljavanja, demotivisanost za bavljenje naučno-istraživačkim radom, nedorečenost i raznovrsnost primjene bolonjskog procesa, fiktivnost diplome bečelor (za koju niko ne raspisuje konkurs), višestrukost funkcija, predugi mandati i rotacija rukovodilaca (posebno članova jedne partije), primjena partijskih principa (organizacije, lobiranja, glasanja), brisanje granica između državnih i privatnih interesa, socijalno raslojavanje profesora, nezakonita organizacija nastave, menadžerisanje, napredovanje nereferentnih kadrova… Naravno, ima više dobrih primjera i naučnih rezultata, ali probleme treba pravovremeno isticati i rješavati.

MONITOR: Koji su uzroci i posljedice nezakonite organizacije nastave?
DRAŠKOVIĆ: Uzroci su neopravdano ukidanje katedri, koje su svuda u svijetu glavna stručna tijela, samovolja nekih dekana da angažuju osoblje bez oglasa, odluke vijeća i referenci, kao i nečinjenje organa Univerziteta iako su usmeno i pismeno sa tim upoznati. Posljedice su opadanje kvaliteta nastave, porast troškova, narušavanje ugleda, nezadovoljstvo nastavnika, netrpeljivost između pojedinih nastavnika i dekana i ružne kuloarske priče.

MONITOR: Zašto pojedini nastavnici imaju veliki broj predmeta?
DRAŠKOVIĆ: Vrše se izbori u naučna zvanja na četiri, pet i više disciplina, često nekompatibilnih, za koje nastavnici nemaju odgovarajuće reference. Pogrešno shvatanje i primjena bolonjskog procesa su doveli do usitnjavanja predmeta, za normu je potreban veći broj predmeta, ili njihovo postojanje na više studijskih programa. Nastavne potrebe i deficit kadrova su dodatno uzrokovali ovu pojavu.

MONITOR: Postoji li nedorečenost propisa u visokom obrazovanju?
DRAŠKOVIĆ: Postoji, iako je dosta urađeno. Na primjer, ne zna se trajanje mandata studenata u vijeću, saradnici u nastavi obavljaju važnu funkciju šefa studijskih programa, veći je broj studenata u vijeću od dozvoljenog, upis se obavlja prekomjerno i poslije rokova, predaju i ispituju osobe koje nijesu za to ovlašćene itd.

MONITOR: Kako se može onemogućiti samovolja dekana?
DRAŠKOVIĆ: Vraćanjem katedri, skraćenjem mandata na godinu s mogućnošću reizbora, dopunama zakona, statuta i pravilnika i njihovim dosljednim sprovođenjem, jačanjem instituta interne (univerzitetske) i eksterne (državne) kontrole, pa i dovođenjem inspekcija.

MONITOR: Kakva je kadrovska situacija na Univerzitetu?
DRAŠKOVIĆ: Kvantitativno je različita na pojedinim fakultetima. Na nekim nije moguće formirati komisiju za odbranu diplomskog ili magistarskog rada, a na drugim ima nastavnika, ali nema dovoljno studenata. Podaci o broju nastavnika u odnosu na broj predmeta, studenata i studijskih programa su nepovoljni.

MONITOR: Kako tumačite kontinuirano smanjivanje budžetskih sredstava za visoko obrazovanje?
DRAŠKOVIĆ: Dugoročno je to negativan i opasan trend, pokazatelj nebrige Vlade, jer su nauka i obrazovanje prioritet propulzivnog i inovacijskog razvoja. Posljednje smanjivanje je dio Vladinog kriznog menadžmenta. UCG mora aktivirati mjere štednje, unutrašnje rezerve i timsku projektnu djelatnost. Vlada treba da kaže je li bilo neracionalnog trošenja i loših rezultata ili se smanjuje njen interes za UCG. Ako za neke studije nema uslova, bolje je dati stipendije za kvalitetno studiranje u inostranstvu.

MONITOR: Kako teče realizacija bolonjskog procesa?
DRAŠKOVIĆ: Diskutabilno i protivurječno, u nekim elementima pozitivno, u drugim negativno i haotično. Ima i rigidnosti: studenti nemaju dodatne ispitne rokove, pa moraju kroz godinu dana ponovo da slušaju nepoložene ispite, profesori se previše bave administriranjem, ocjene se prilagođavaju propisanom normalnom rasporedu i procentu prolaznosti, vijeće može mijenjati ocjene nastavnika, nastavnici različito i svojevoljno primjenjuju propise, studentske ankete su neproduktivne i fiktivne. Raste broj diploma, opada nivo znanja.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o privatnim fakultetima u Crnoj Gori?
DRAŠKOVIĆ: Njihovo osnivanje prati opšti trend privatizacije. Za nauku i obrazovanje kriterijum mora biti kvalitet, a ne oblik svojine. Razvoj preferira kvalitetne kadrove, a tu su standardi jasni: dovoljan broj referentnih profesora, savremeni nastavni i studijski programi, prostor, oprema. Teško je obezbijediti kvalitetan nastavni kadar za veliki broj postojećih fakulteta i studijskih programa. Zato se angažuju skupi profesori sa strane, penzioneri, magistri, studenti demonstratori. Nastava se redukuje, urušava se kvalitet. Djeluje i migracija kadrova. Državnom Univerzitetu prijeti opasnost od privatnih fakulteta.

MONITOR: Kako vidite sadašnje i buduće odnose državnog i privatnih fakulteta?

DRAŠKOVIĆ: Sadašnja situacija je loša i dugoročno neodrživa – nastavnici s privatnih fakulteta mogu predavati na UCG, a obratno ne važi. Razvojna, naučno-obrazovna i ekonomska logika upućuju na neophodnost kadrovske saradnje privatnih i državnih fakulteta, uz primjenu ujednačenih kriterijuma. To će povećati prohodnost studenata i motivaciju nastavnog kadra, kompletiraće i oplemeniće nastavni proces. Prirodno je što će u procesu usaglašavanja, homogenizacije i partnerstva privatnog i državnog visokog školstva na obje strane doći do eliminacije nepotrebnih studijskih programa, otvaranja nekih drugih (npr. nedostajućih studija za poslovne sekretarice) i pozitivne selekcije kadrova. Treba pregovarati i sarađivati.

MONITOR: Kako komentarišete diskriminaciju Filipa Kovačevića?
DRAŠKOVIĆ: Osuđujem svaku diskriminaciju, vidljivu i nevidljivu. To treba da rješava prosvjetna inspekcija. Ako je Kovačeviću vijeće ukinulo pet predmeta, sve je jasno, bez obzira na formalnu pokrivenost odluke. U tome je glavni problem: neke odluke se unaprijed izlobiraju.

MONITOR: Ima li sličnih slučajeva?
DRAŠKOVIĆ:
Ima. Oni ukazuju da se neki dekani pretvaraju od organizatora u subjekat samovolje i moći. Moji predmeti i predmeti drugih kolega su bez vijeća dodjeljivani drugima, pa nikom ništa. Neki su otjerani s fakulteta ukidanjem predmeta. Neki su birani u docenta više puta, a neki redovni profesori imaju lošije reference od njih. Prošle godine jedan dekan je umjesto mene angažovao profesora iz okruženja, koji nema ni približne reference za konkretnu disciplinu, iako imam iz te oblasti izbor, naučnu monografiju, udžbenik i dvadesetak naučnih radova u međunarodnim časopisima. To je drastičan i lako dokaziv slučaj samovolje i ekonomske neracionalnosti jednog dekana, čiji je potpis pokriven odlukom vijeća. Dalje, iz inostranstva se dovode nastavnici za predmet za koji je naš autor napisao knjigu, koju je kao projekt finansiralo naše ministarstvo. Zavrtanje finansijske slavine će riješiti ove probleme, kad već nema kontrole i odgovornosti.

MONITOR: Kako je moguće ozdraviti visoko školstvo?
DRAŠKOVIĆ: Treba vratiti katedre, ulagati u nauku, obrazovanje i usavršavanje kadrova, povezati upisnu politiku s realnom politikom zapošljavanja, utvrditi obrazovne prioritete, ukinuti virtualne i skupe studijske programe, onemogućiti improvizacije u nastavi, eliminisati partijsku dominaciju i kombinatoriku, dovođenje kadrova sa strane svesti na opravdane slučajeve, a opterećenje profesora na razumnu mjeru, smanjiti vremenski mandat rukovodećih kadrova i administriranje profesora, onemogućiti rotaciju rukovodilaca i višestruke funkcije, stimulisati osnovnu obrazovno-pedagošku i naučnu funkciju, organizaciono i kadrovski povezati srodne fakultete, strogo poštovati propisane uslove naučnog izbora, vratiti dostojanstvo naučne vertikale, eliminisati manipulacije sa multidisciplinarnošću, precizirati kriterijume za vrednovanje naučnih referenci, strogo selektovati i vrednovati nove doktorske disertacije, naučni autoritet staviti ispred glasačke mašinerije vijeća i političke podobnosti. Moramo se opredijeliti za rad, znanje, nauku i kreacije, koji vode razvoju, umjesto improvizacija, voluntarizma, imitacija i negativne selekcije kadrova, koji vode zaostajanju, reprodukovanju kriza, elitizmu povlašenih i opštem siromaštvu.

MONITOR: Šta država treba da uradi na tom planu?
DRAŠKOVIĆ: Da kontroliše namjensko korišćenje sredstava i insistira na kontinuiranom usavršavanju kadrova u inostranstvu. Da precizno definiše uslove, pravila, prioritete i zadatke u visokom školstvu. Da stalno kontroliše realizaciju odnosa između akademskih prava i obaveza, autonomije i odgovornosti i obezbijedi zakonitu realizaciju obrazovnog procesa. Ovako, pod parolom autonomije univerziteta, centralizaciju sprovode dobro organizovani pojedinci i uske grupe istomišljenika, koji odlučuju o svemu – propisima, otvaranju studijskih programa, angažovanju u nastavi, stanovima, projektima, nagradama i drugom, kao da je to njihova prćija. Nema demokratskog odlučivanja glasanjem, kad je sve unaprijed odlučeno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo