Povežite se sa nama

INTERVJU

Grupe istomišljenika odlučuju o svemu

Objavljeno prije

na

Veselin Drašković, doktor ekonomskih nauka, redovni je profesor na Univerzitetu Crne Gore, viziting profesor Ekonomskog fakulteta MGU ,,Lomonosov”, Međunarodnog instituta finansija, menadžmenta i biznisa na Tjumenskom državnom univerzitetu i dugogodišnji šef katedre i rukovodilac postdiplomskih studija na Fakultetu za pomorstvo Kotor. Autor je osam naučnih monografija, trideset udžbenika, dvadeset dvije skripte, pet priručnika, preko 200 naučnih članaka, urednik međunarodnog časopisa Montenegrin Journal of Economics… MONITOR: Koji su osnovni problemi na Univerzitetu Crne Gore?
DRAŠKOVIĆ: Smanjivanje kriterijuma na svim nivoima, nedostatak kadrova u odnosu na veliki broj fakulteta, njihovih filijala i studijskih programa, njihova nepovezanost s potrebama zapošljavanja, demotivisanost za bavljenje naučno-istraživačkim radom, nedorečenost i raznovrsnost primjene bolonjskog procesa, fiktivnost diplome bečelor (za koju niko ne raspisuje konkurs), višestrukost funkcija, predugi mandati i rotacija rukovodilaca (posebno članova jedne partije), primjena partijskih principa (organizacije, lobiranja, glasanja), brisanje granica između državnih i privatnih interesa, socijalno raslojavanje profesora, nezakonita organizacija nastave, menadžerisanje, napredovanje nereferentnih kadrova… Naravno, ima više dobrih primjera i naučnih rezultata, ali probleme treba pravovremeno isticati i rješavati.

MONITOR: Koji su uzroci i posljedice nezakonite organizacije nastave?
DRAŠKOVIĆ: Uzroci su neopravdano ukidanje katedri, koje su svuda u svijetu glavna stručna tijela, samovolja nekih dekana da angažuju osoblje bez oglasa, odluke vijeća i referenci, kao i nečinjenje organa Univerziteta iako su usmeno i pismeno sa tim upoznati. Posljedice su opadanje kvaliteta nastave, porast troškova, narušavanje ugleda, nezadovoljstvo nastavnika, netrpeljivost između pojedinih nastavnika i dekana i ružne kuloarske priče.

MONITOR: Zašto pojedini nastavnici imaju veliki broj predmeta?
DRAŠKOVIĆ: Vrše se izbori u naučna zvanja na četiri, pet i više disciplina, često nekompatibilnih, za koje nastavnici nemaju odgovarajuće reference. Pogrešno shvatanje i primjena bolonjskog procesa su doveli do usitnjavanja predmeta, za normu je potreban veći broj predmeta, ili njihovo postojanje na više studijskih programa. Nastavne potrebe i deficit kadrova su dodatno uzrokovali ovu pojavu.

MONITOR: Postoji li nedorečenost propisa u visokom obrazovanju?
DRAŠKOVIĆ: Postoji, iako je dosta urađeno. Na primjer, ne zna se trajanje mandata studenata u vijeću, saradnici u nastavi obavljaju važnu funkciju šefa studijskih programa, veći je broj studenata u vijeću od dozvoljenog, upis se obavlja prekomjerno i poslije rokova, predaju i ispituju osobe koje nijesu za to ovlašćene itd.

MONITOR: Kako se može onemogućiti samovolja dekana?
DRAŠKOVIĆ: Vraćanjem katedri, skraćenjem mandata na godinu s mogućnošću reizbora, dopunama zakona, statuta i pravilnika i njihovim dosljednim sprovođenjem, jačanjem instituta interne (univerzitetske) i eksterne (državne) kontrole, pa i dovođenjem inspekcija.

MONITOR: Kakva je kadrovska situacija na Univerzitetu?
DRAŠKOVIĆ: Kvantitativno je različita na pojedinim fakultetima. Na nekim nije moguće formirati komisiju za odbranu diplomskog ili magistarskog rada, a na drugim ima nastavnika, ali nema dovoljno studenata. Podaci o broju nastavnika u odnosu na broj predmeta, studenata i studijskih programa su nepovoljni.

MONITOR: Kako tumačite kontinuirano smanjivanje budžetskih sredstava za visoko obrazovanje?
DRAŠKOVIĆ: Dugoročno je to negativan i opasan trend, pokazatelj nebrige Vlade, jer su nauka i obrazovanje prioritet propulzivnog i inovacijskog razvoja. Posljednje smanjivanje je dio Vladinog kriznog menadžmenta. UCG mora aktivirati mjere štednje, unutrašnje rezerve i timsku projektnu djelatnost. Vlada treba da kaže je li bilo neracionalnog trošenja i loših rezultata ili se smanjuje njen interes za UCG. Ako za neke studije nema uslova, bolje je dati stipendije za kvalitetno studiranje u inostranstvu.

MONITOR: Kako teče realizacija bolonjskog procesa?
DRAŠKOVIĆ: Diskutabilno i protivurječno, u nekim elementima pozitivno, u drugim negativno i haotično. Ima i rigidnosti: studenti nemaju dodatne ispitne rokove, pa moraju kroz godinu dana ponovo da slušaju nepoložene ispite, profesori se previše bave administriranjem, ocjene se prilagođavaju propisanom normalnom rasporedu i procentu prolaznosti, vijeće može mijenjati ocjene nastavnika, nastavnici različito i svojevoljno primjenjuju propise, studentske ankete su neproduktivne i fiktivne. Raste broj diploma, opada nivo znanja.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o privatnim fakultetima u Crnoj Gori?
DRAŠKOVIĆ: Njihovo osnivanje prati opšti trend privatizacije. Za nauku i obrazovanje kriterijum mora biti kvalitet, a ne oblik svojine. Razvoj preferira kvalitetne kadrove, a tu su standardi jasni: dovoljan broj referentnih profesora, savremeni nastavni i studijski programi, prostor, oprema. Teško je obezbijediti kvalitetan nastavni kadar za veliki broj postojećih fakulteta i studijskih programa. Zato se angažuju skupi profesori sa strane, penzioneri, magistri, studenti demonstratori. Nastava se redukuje, urušava se kvalitet. Djeluje i migracija kadrova. Državnom Univerzitetu prijeti opasnost od privatnih fakulteta.

MONITOR: Kako vidite sadašnje i buduće odnose državnog i privatnih fakulteta?

DRAŠKOVIĆ: Sadašnja situacija je loša i dugoročno neodrživa – nastavnici s privatnih fakulteta mogu predavati na UCG, a obratno ne važi. Razvojna, naučno-obrazovna i ekonomska logika upućuju na neophodnost kadrovske saradnje privatnih i državnih fakulteta, uz primjenu ujednačenih kriterijuma. To će povećati prohodnost studenata i motivaciju nastavnog kadra, kompletiraće i oplemeniće nastavni proces. Prirodno je što će u procesu usaglašavanja, homogenizacije i partnerstva privatnog i državnog visokog školstva na obje strane doći do eliminacije nepotrebnih studijskih programa, otvaranja nekih drugih (npr. nedostajućih studija za poslovne sekretarice) i pozitivne selekcije kadrova. Treba pregovarati i sarađivati.

MONITOR: Kako komentarišete diskriminaciju Filipa Kovačevića?
DRAŠKOVIĆ: Osuđujem svaku diskriminaciju, vidljivu i nevidljivu. To treba da rješava prosvjetna inspekcija. Ako je Kovačeviću vijeće ukinulo pet predmeta, sve je jasno, bez obzira na formalnu pokrivenost odluke. U tome je glavni problem: neke odluke se unaprijed izlobiraju.

MONITOR: Ima li sličnih slučajeva?
DRAŠKOVIĆ:
Ima. Oni ukazuju da se neki dekani pretvaraju od organizatora u subjekat samovolje i moći. Moji predmeti i predmeti drugih kolega su bez vijeća dodjeljivani drugima, pa nikom ništa. Neki su otjerani s fakulteta ukidanjem predmeta. Neki su birani u docenta više puta, a neki redovni profesori imaju lošije reference od njih. Prošle godine jedan dekan je umjesto mene angažovao profesora iz okruženja, koji nema ni približne reference za konkretnu disciplinu, iako imam iz te oblasti izbor, naučnu monografiju, udžbenik i dvadesetak naučnih radova u međunarodnim časopisima. To je drastičan i lako dokaziv slučaj samovolje i ekonomske neracionalnosti jednog dekana, čiji je potpis pokriven odlukom vijeća. Dalje, iz inostranstva se dovode nastavnici za predmet za koji je naš autor napisao knjigu, koju je kao projekt finansiralo naše ministarstvo. Zavrtanje finansijske slavine će riješiti ove probleme, kad već nema kontrole i odgovornosti.

MONITOR: Kako je moguće ozdraviti visoko školstvo?
DRAŠKOVIĆ: Treba vratiti katedre, ulagati u nauku, obrazovanje i usavršavanje kadrova, povezati upisnu politiku s realnom politikom zapošljavanja, utvrditi obrazovne prioritete, ukinuti virtualne i skupe studijske programe, onemogućiti improvizacije u nastavi, eliminisati partijsku dominaciju i kombinatoriku, dovođenje kadrova sa strane svesti na opravdane slučajeve, a opterećenje profesora na razumnu mjeru, smanjiti vremenski mandat rukovodećih kadrova i administriranje profesora, onemogućiti rotaciju rukovodilaca i višestruke funkcije, stimulisati osnovnu obrazovno-pedagošku i naučnu funkciju, organizaciono i kadrovski povezati srodne fakultete, strogo poštovati propisane uslove naučnog izbora, vratiti dostojanstvo naučne vertikale, eliminisati manipulacije sa multidisciplinarnošću, precizirati kriterijume za vrednovanje naučnih referenci, strogo selektovati i vrednovati nove doktorske disertacije, naučni autoritet staviti ispred glasačke mašinerije vijeća i političke podobnosti. Moramo se opredijeliti za rad, znanje, nauku i kreacije, koji vode razvoju, umjesto improvizacija, voluntarizma, imitacija i negativne selekcije kadrova, koji vode zaostajanju, reprodukovanju kriza, elitizmu povlašenih i opštem siromaštvu.

MONITOR: Šta država treba da uradi na tom planu?
DRAŠKOVIĆ: Da kontroliše namjensko korišćenje sredstava i insistira na kontinuiranom usavršavanju kadrova u inostranstvu. Da precizno definiše uslove, pravila, prioritete i zadatke u visokom školstvu. Da stalno kontroliše realizaciju odnosa između akademskih prava i obaveza, autonomije i odgovornosti i obezbijedi zakonitu realizaciju obrazovnog procesa. Ovako, pod parolom autonomije univerziteta, centralizaciju sprovode dobro organizovani pojedinci i uske grupe istomišljenika, koji odlučuju o svemu – propisima, otvaranju studijskih programa, angažovanju u nastavi, stanovima, projektima, nagradama i drugom, kao da je to njihova prćija. Nema demokratskog odlučivanja glasanjem, kad je sve unaprijed odlučeno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo