Povežite se sa nama

INTERVJU

Umjetnost je “skup sport”

Objavljeno prije

na

NVO Argus, na čijem je čelu profesorica Bojana Brajović, i ove godine organizuje u Baru prestižnu crnogorsku manifestaciju gitarista-klasičara, osmi put zaredom. Ni važnije u svom domenu, ni manje tretirane u ovdašnjim medijima, reklo bi se. MONITOR: Kako je uopšte došlo do formiranja NVO „Argus” koja okuplja gitariste-klasičare?
BRAJOVIĆ: NVO Argus ili Artistic Guitar Society, prevashodno je oformljena s ciljem da organizuje Bar Guitar Fest koji se prvih par godina zvao Barska škola gitare. U našem statutu postoje i razne druge oblasti u okviru klasične muzike kojima bismo mogli da se bavimo, od organizovanja sličnih manifestacija, do izdavaštva nosača zvuka ili literature, ali smo još uvijek koncentrisani samo na festival klasične gitare, što nije malo, obzirom da se mahom svi iz organizacije bavimo i pedagoškim radom i koncertiranjem.
Sama manifestacija je pokrenuta na inicijativu tadašnjeg dekana Muzičke akademije na Cetinju, i donedavno direktora našeg festivala, profesora Senada Gačevića, te mojih bivših profesora Vere Ogrizović i Srđana Bulatovića, a kao plod sjajne radne atmosfere u klasi gitare na akademiji. Dakle, primarno kao jedna vrsta radnog odmora. Ideju su odmah podržali i pomogli profesori gitare iz barske muzičke škole, Ranko Opančina i Ranko Domazetović, i stvar se zahuktala.

MONITOR: U međuvremenu, festival je postao prestižna institucija na kojoj su gostovala mnoga poznata imena.
BRAJOVIĆ: Trebalo bi puno prostora da se nabroje svi naši gosti, poznata i priznata imena u svijetu klasične gitare. Od samog početka nam je u građenju imidža neopisivo pomogao Edin Karamazov, gitarista i lautista, koji je u međuvremenu snimio CD sa Stingom i tako postao poznat i široj publici. Bar Guitar Fest je postao mjesto u koje žele da se uvijek vraćaju i gitaristi kao što su Anatoly Izotov, Gerhard Reichenbach, Sante Tursi, Adriano Del Sal, Marko Feri, Aleksandar Hadžiđorđević, Ulrich Miller… a o značaju gostovanja vodećeg kompozitora za gitaru Nikite Koshkina prošle godine treba pitati svakog gitaristu. Najstariji smo festival klasične gitare u Crnoj Gori, i mislim da je vrijeme da i druge institucije, ne samo kulture, pored Opštine Bar, shvate na duže staze značaj i ljepotu ovakve manifestacije.

MONITOR: Koncept vaših guitar festivala je zasnovan na tri ključne tačke: koncerti, predavanja i zajednički koncert polaznika na kraju. Koliko, realno, mladi polaznici kursa, sa različitim predznanjem u sviranju gitare, mogu imati koristi od tih sedmodnevnih radionica?
BRAJOVIĆ: Ovakve radionice, tzv. master-klasovi, veliko su iskustvo za mlade muzičare, od početnika do postdiplomaca. Pričam iz ličnog iskustva, i znam da je svaki čas sa nekim novim pravo bogatstvo. Neki put se oduševe vama, nekad imaju zamjerke na sitnice koje se vama čine nebitnim, nekad vam se, opet, dotadašnje gledanje na stvari okrene za 360 stepeni. U svakom slučaju, otvaraju vam se novi vidici i stičete nova znanja.

MONITOR: Pretprošle godine, i Vi ste nastupili na Guitar Festu. Redovna je praksa da bar neko od crnogorskih gitarista učestvuje. Zašto?
BRAJOVIĆ: Kako je ovo prilika da domaćoj publici predstavimo inostrane goste, logično je da bude u jednom dijelu i obrnuto, da naši gosti napuste Crnu Goru sa novom slikom o ovdašnjoj gitarskoj sceni, ako već do tad nisu čuli nekog od nas. Ove godine crnogorsku scenu predstavljaju Jelica Mijanović i Goran Krivokapić.

MONITOR: O muzičkim akademijama vladaju dva polarizovana mišljenja. Jedan je da oni, kao i svi umjetnički fakulteti, prave uniformne stvaraoce, a drugi – da dodatno razvijaju onaj jedan odsto talenta, koji uz 99% rada čini muzičara. Kakav je Vaš stav glede ovih mišljenja, i gdje je otprilike mjesto naše Akademije u poređenja sa sličnim institucijama okruženja?
BRAJOVIĆ: Ima pomalo istine u oba shvatanja. Lično, imam samo pozitivna iskustva sa Akademije i imala sam nevjerovatnu sreću da imam profesore koji su kompleksne, sjajne ličnosti i veliki ljudi. Neko koga svrstavaju među uniformne stvaraoce, u velikoj mjeri i sam utiče na to. Ako ste jaka ličnost i znate kuda želite da idete ili kako treba da zvučite kada se konvertujete kroz muziku, nećete se lako ukalupiti. To je sve individualno. Dok sam ja bila student, Akademija je bila na uzlaznom, prosperitetnom putu, i vladala je pozitivna atmosfera na svim odsjecima. Cetinje takođe igra veliku ulogu, jer je zaista čarobno mjesto ove planete, uprkos svim nedostacima.

MONITOR: Skučenost tržišta neminovno pogađa i umjetnike. Koliko se, uopšte, sa ovim slabim tempom koncertiranja može govoriti o kontinuiranom radu naših muzičara-klasičara? Kako uopšte žive muzičari-klasičari u Crnoj Gori?
BRAJOVIĆ: Kontinuiranom radu upravo doprinose festivali kakav je ovaj naš. Kad već ne postoji utabana staza, niti veće tržište, sami sebi gradite put. Takođe, putujući i posjećujući ovakve manifestacije, muzičari sklapaju nova poznanstva i prave konekcije iz kojih se često rađaju mogućnosti da nastupite negdje, da neko gostuje kod vas, da dođe do razmjene studenata i slično, ali skoro nikad vas u tome neko materijalno ne podržava i često je sve stvar slučaja. Bavljenje umjetnošću je pogotovo kod nas „skup sport”, jer ste prinuđeni da sami stvarate mogućnost da bi stvarali i ostvarili se. Ako se bavite pedagogijom, imate stalnu platu, ali je tužno kad je uporedite sa onom koju primaju kolege iz evropskih zemalja. Mi moramo da radimo na nekoliko mjesta (a to je, pretpostavićete, fizički, a ništa manje mentalno – vrlo naporno) da bi došli do evropskog „normalnog”. A koncertiranje u Crnoj Gori nikako ne spada u domen zanimanja, plaćenog posla, i priča o tome negdje prelazi u apsurd, što se klasične muzike tiče.

MONITOR: U svijetu je uobičajeno publikovanje nosača zvuka sa muzikom klasičara, kod nas toga nema?
BRAJOVIĆ: Pomenuli smo nedovoljno često koncertiranje, (ne)finansiranje umjetničkih manifestacija – kako bismo onda mogli da imamo razvijenu produkciju nosača klasičnog zvuka!? Promjene će, vjerovatno, biti vidljive za 20-30 godina, ali ne može jedna osoba da utiče na promjenu tempa kad su u pitanju bilo kakvi pomaci uopšte, ne samo u muzici.

MONITOR: Na svjetskoj muzičkoj sceni klasična muzika doživljava novi procvat, što u prearanžiranoj, što u izvornoj formi, ali u novim situacijama, poput soundtrackova. Kod nas je i dalje getoizirana. Šta treba uraditi da i klasična muzika doživi ono što su nekad zvali „podruštvljavanje stvaralaštva”?
BRAJOVIĆ: Mislim da je termin „ozbiljna muzika” dosta učinio da otuđi umjetničku muziku od šire publike. Ne kažem da treba svi da slušamo Bahove svite u kolima, ali neophodno je da u sklopu opšteg obrazovanja djece klasična muzika zauzme drugačiju poziciju, da se muzička kultura kao predmet ne svede na puko gomilanje detalja iz biografija kompozitora bez prakse odlaženja na koncerte ili bar slušanja i upoznavanja određenih djela, da prosječni srednjoškolac ne složi odbojnu grimasu na pomen Mocarta… Jasno je da mora da protekne neko vrijeme poslije ogavnih devedesetih, koje su nas, najblaže rečeno, osakatile, pogotovo u kulturološkom smislu, ali ne bi smjeli da pustimo da se stvari sređuju same od sebe. Morali bi da budemo pozitivno agresivni i, u neku ruku, na silu iznosimo, širimo kvalitet. Jedino, moraće i kvantitet da ga podrži ako želimo pravu proporciju ne samo za „podruštvljavanje klasične muzike”, već i zasluženo mjesto za umjetnost uopšte.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO SAVELJIĆ, ORNITOLOG I FARMER: Priroda je najveći resurs Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na mnogo nepočinstava prema prirodi posljednjih godina, bez obzira na nedostatak vizije razvoja ove zemlje, i dalje imamo ogroman potencijal da od Crne Gore napravimo raj na zemlji, što u suštini i jeste

 

MONITOR: Požari su nas opet iznenadili, gledali smo kako gori Gorica. Šta to ne funkcioniše pa smo svakog ljeta nemoćni pred vatrenom stihijom koja guta hektare šume?

SAVELJIĆ: Nije samo Gorica problem. Ona nam je tu, ispod nosa, pa smo posebno na nju slabi. Svake godine u Crnoj Gori nestanu hektari šuma, daleko od očiju ljudi. Sa njima milioni životinja koje nijesu u stanju da bježe. Ptići iz gnijezda, kornjače, zmije, sisari koji budu zarobljeni u plamenu… Sve gori naživo i u najstrašnijim mukama. Posljedice požara, ako se sve stavi u kontekst klimatskih promjena, su nesagledive: stvaraju se trajne goleti, jer šuma, upravo zbog sve intenzivnijih suša, nije u stanju da se regeneriše. Onda imamo strašne erozije, klizišta, napuštanje teritorija od strane divljih životinja. Svaki požar za sobom povuče mnogo problema koje priroda, koja je u sve lošijoj kondiciji, nije u mogućnosti da sanira. Klimatske promjene nam stavljaju do znanja da se za ovakve pojave moramo ozbiljnije pripremiti, raditi na prevenciji, prije svega, a onda na jačanju organizacije zaštita od katastrofa. I, ono što treba da znamo: danas se požari ne gase iz kamiona: ja kao jedino rješenje vidim gašenje iz vazduha i to kanaderima. Mali avioni koje Crna Gora posjeduje nijesu dobro rješenje. Nedostatak vizije u borbi protiv požara datira od prije tridesetak godina kad je nekadašnja Vlada SRJ, kojoj je Crna Gora bila druga polovina i svesrdna podrška (zahvaljujući tada troprstom DPS-u), u krvavoj 1993. godini, prodala je četiri kanadera Grčkoj za 8,4 miliona dolara. Sa avionima je odletjelo i 13 rezervnih motora i više od 3.500 komada rezervnih djelova. Danas kanader košta 40 miliona i isporuka se čeka par godina. Ovo je jedino rješenje za Crnu Goru, prije svega zbog nepristupačnosti terena a i činjenice da ima velike, otvorene vodene površine za lak prihvat vode, samim tim i brže gašenje požara.

MONITOR: Nedavno je Solana vraćena u državno vlasništvo. Kako ocjenjujete taj potez, s obzirom na to da ste učestvovali u borbi za zaštitu tog prirodnog rezervata?

SAVELJIĆ: Kome nije jasno: 0.0533 EUR koštao je kvadrat solane 2004. godine (slovima: pet centi). Za jednu šećernu vunu kojoj se djeca raduju, mogli ste da kupite (da ste bili bliski tadašnjoj vlasti) 20 kvadrata solane. Za espresso, ako ga pijete u Budvi, i više. Računica je prosta. Tih pet centi toliko su jadni da ih mnogi ostavljaju na kasi ne uzimajući ih kao kusur. I upravo za tu mizeriju plaćan je kvadrat raja. I ja bih volio da sam te 2004. godine imao i mogao da za 800.000 eura kupim 15 miliona kvadrata zemljišta na pjeni od mora. I da sam uspio sebe da ubijedim da je to pravična kupovina. Da za milka čokoladu mogu da kupim dobar telefon…

Za 20 punih godina mog svjedočenja propasti solane, Agata Kristi ne bi mogla da napravi priču kriminala, opstrukcije, korupcije, obmana, bahatosti, bestiđa i sipanja magle u oči Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i ambasadorima kako je to radila nevješto i providno bivša vlast. Isti oni kojima su danas puna usta patriotizma i brige za državu koju su prodavali za šećernu vunu.

Bitka za Solanu će biti završena kad zaposli radnike, počne da proizvodi i prodaje građanima ove zemlje najkvalitetniju so na Mediteranu. I servisira milione ptica. Uslov imenovanja vlasnika, koji je bivša vlast izbjegavala, put je ka nalaženju partnera koji će u Solani vidjeti rudnik novca tako što će pokrenuti proizvodnju, zarađivati od soli i ekoturizma. Na sreću i Ulcinjana i prirode.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: U BIH se politika doživljava kao  pitanje života i smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama

 

MONITOR: U Bosni i Hercegovini je stupio na dužnost novi visoki predstavnik, Krisitijan Šmit. U Republici Srpskoj gdje Vi živite označen je kao nepoželjan, Milorad Dodik ga je nazvao „neizabranim“ jer njegov izbor nije potvrđen u SB UN. Šta bi, po Vama, Šmit mogao da uradi da BiH bude funkcionalnija država?

PUHALO: Niko ne zna tačno šta će biti potezi Šmita, ali je Šmit trenutno kao Roršahova mrlja, svi vide ono što žele i misle da je to istina. U stvari niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. BiH nikada i nije bila fukcionalna država u onoj mjeri u kojoj bi građani imali koristi od nje, ona je bila toliko funkcionalna koliko je odgovaralo domaćim političarima i nečemu što zovemo međunarodna zajednica. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli  bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama.

MONITOR: Njegov prethodnik, Valentin Incko, koji je na položaju visokog predstavnika bio od 2009. godine, nekoliko dana prije isteka mandata upotrebio je Bonska ovlašćenja i izmjenama i dopunama Krivičnog zakona zabranio i učinio kažnjivim negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Neki su njegov tajming za to ocijenili kao zakasnio ili pogrešan, a drugi ga pozdravljaju. Da li je tajming bio bitan?

PUHALO: Odmah da raščistimo, Inckovom zakonu se raduju Bošnjaci, Srbi se protive, a Hrvati mudro ćute. Bilo kakvo nametanje zakona ne priliči nijednoj pristojnoj zemlji, ali je isto tako važno napomenuti da se domaći političari oko donošenja tog zakona nikada nisu složili i pitanje je da li bi se ikada i složili, dok se istovremeno veličaju zločinci iz Drugog svejtskog rata, kao i poslednjeg rata. Kada se govori o negiranju presuda iz Haga – to je sveprisutno u BiH, mada se u tome najviše ističu vlasti iz Republike Srpske. Vjerujem da je tajming tako izabran da se sve u vezi tog zakona svali na Incka, koji je otišao,  i da novi visoki predstavnik nema to opterećenje na početku svog mandata.

MONITOR: Skupština RS je ubrzo donijela zakonske „protivmjere“. Ipak Milorad Dodik sad kaže da će učestvovati na nekim sjednicama Predsjedništva BiH. Peticiju koju je on inicirao potpisalo je mnogo manje građana RS-a nego što se moglo pretpostaviti. Da li je Dodikova politika postala „predinamična“ za građane RS-a?

PUHALO: Ima tu više faktora koji utiču na ovakvu situaciju. Mi u Republici Srpskoj, a nije mnogo drugačije ni kod Bošnaka i Hrvata u BiH, već dugo godina politiku doživljavamo kao pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka i to dovodi do „zamora materijala“. Jednostavno ne možete toliko dugo biti pod adrenalinom i to iscrpljuje običnog čovjeka. Kao u onoj priči Evo vuka umorisli smo se od lažnih uzbuna. S druge strane „mali“ čovjek sve manje vjeruje da njegov glas, potpis ili akcija može da utiče na bilo šta u društvu, a to vodi ka pasivnosti i sklanjanja od politike. Moramo imati na umu da je među političarima i partijama postignut konsenzus oko ovoga i da to svakako čini potpisvanje peticije manje atraktivnim. Na kraju krajeva, ova peticija se opaža kao akcija SNSD-a, što svakako odbija neke ljude da je potpišu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo