Povežite se sa nama

INTERVJU

Umjetnost je “skup sport”

Objavljeno prije

na

NVO Argus, na čijem je čelu profesorica Bojana Brajović, i ove godine organizuje u Baru prestižnu crnogorsku manifestaciju gitarista-klasičara, osmi put zaredom. Ni važnije u svom domenu, ni manje tretirane u ovdašnjim medijima, reklo bi se. MONITOR: Kako je uopšte došlo do formiranja NVO „Argus” koja okuplja gitariste-klasičare?
BRAJOVIĆ: NVO Argus ili Artistic Guitar Society, prevashodno je oformljena s ciljem da organizuje Bar Guitar Fest koji se prvih par godina zvao Barska škola gitare. U našem statutu postoje i razne druge oblasti u okviru klasične muzike kojima bismo mogli da se bavimo, od organizovanja sličnih manifestacija, do izdavaštva nosača zvuka ili literature, ali smo još uvijek koncentrisani samo na festival klasične gitare, što nije malo, obzirom da se mahom svi iz organizacije bavimo i pedagoškim radom i koncertiranjem.
Sama manifestacija je pokrenuta na inicijativu tadašnjeg dekana Muzičke akademije na Cetinju, i donedavno direktora našeg festivala, profesora Senada Gačevića, te mojih bivših profesora Vere Ogrizović i Srđana Bulatovića, a kao plod sjajne radne atmosfere u klasi gitare na akademiji. Dakle, primarno kao jedna vrsta radnog odmora. Ideju su odmah podržali i pomogli profesori gitare iz barske muzičke škole, Ranko Opančina i Ranko Domazetović, i stvar se zahuktala.

MONITOR: U međuvremenu, festival je postao prestižna institucija na kojoj su gostovala mnoga poznata imena.
BRAJOVIĆ: Trebalo bi puno prostora da se nabroje svi naši gosti, poznata i priznata imena u svijetu klasične gitare. Od samog početka nam je u građenju imidža neopisivo pomogao Edin Karamazov, gitarista i lautista, koji je u međuvremenu snimio CD sa Stingom i tako postao poznat i široj publici. Bar Guitar Fest je postao mjesto u koje žele da se uvijek vraćaju i gitaristi kao što su Anatoly Izotov, Gerhard Reichenbach, Sante Tursi, Adriano Del Sal, Marko Feri, Aleksandar Hadžiđorđević, Ulrich Miller… a o značaju gostovanja vodećeg kompozitora za gitaru Nikite Koshkina prošle godine treba pitati svakog gitaristu. Najstariji smo festival klasične gitare u Crnoj Gori, i mislim da je vrijeme da i druge institucije, ne samo kulture, pored Opštine Bar, shvate na duže staze značaj i ljepotu ovakve manifestacije.

MONITOR: Koncept vaših guitar festivala je zasnovan na tri ključne tačke: koncerti, predavanja i zajednički koncert polaznika na kraju. Koliko, realno, mladi polaznici kursa, sa različitim predznanjem u sviranju gitare, mogu imati koristi od tih sedmodnevnih radionica?
BRAJOVIĆ: Ovakve radionice, tzv. master-klasovi, veliko su iskustvo za mlade muzičare, od početnika do postdiplomaca. Pričam iz ličnog iskustva, i znam da je svaki čas sa nekim novim pravo bogatstvo. Neki put se oduševe vama, nekad imaju zamjerke na sitnice koje se vama čine nebitnim, nekad vam se, opet, dotadašnje gledanje na stvari okrene za 360 stepeni. U svakom slučaju, otvaraju vam se novi vidici i stičete nova znanja.

MONITOR: Pretprošle godine, i Vi ste nastupili na Guitar Festu. Redovna je praksa da bar neko od crnogorskih gitarista učestvuje. Zašto?
BRAJOVIĆ: Kako je ovo prilika da domaćoj publici predstavimo inostrane goste, logično je da bude u jednom dijelu i obrnuto, da naši gosti napuste Crnu Goru sa novom slikom o ovdašnjoj gitarskoj sceni, ako već do tad nisu čuli nekog od nas. Ove godine crnogorsku scenu predstavljaju Jelica Mijanović i Goran Krivokapić.

MONITOR: O muzičkim akademijama vladaju dva polarizovana mišljenja. Jedan je da oni, kao i svi umjetnički fakulteti, prave uniformne stvaraoce, a drugi – da dodatno razvijaju onaj jedan odsto talenta, koji uz 99% rada čini muzičara. Kakav je Vaš stav glede ovih mišljenja, i gdje je otprilike mjesto naše Akademije u poređenja sa sličnim institucijama okruženja?
BRAJOVIĆ: Ima pomalo istine u oba shvatanja. Lično, imam samo pozitivna iskustva sa Akademije i imala sam nevjerovatnu sreću da imam profesore koji su kompleksne, sjajne ličnosti i veliki ljudi. Neko koga svrstavaju među uniformne stvaraoce, u velikoj mjeri i sam utiče na to. Ako ste jaka ličnost i znate kuda želite da idete ili kako treba da zvučite kada se konvertujete kroz muziku, nećete se lako ukalupiti. To je sve individualno. Dok sam ja bila student, Akademija je bila na uzlaznom, prosperitetnom putu, i vladala je pozitivna atmosfera na svim odsjecima. Cetinje takođe igra veliku ulogu, jer je zaista čarobno mjesto ove planete, uprkos svim nedostacima.

MONITOR: Skučenost tržišta neminovno pogađa i umjetnike. Koliko se, uopšte, sa ovim slabim tempom koncertiranja može govoriti o kontinuiranom radu naših muzičara-klasičara? Kako uopšte žive muzičari-klasičari u Crnoj Gori?
BRAJOVIĆ: Kontinuiranom radu upravo doprinose festivali kakav je ovaj naš. Kad već ne postoji utabana staza, niti veće tržište, sami sebi gradite put. Takođe, putujući i posjećujući ovakve manifestacije, muzičari sklapaju nova poznanstva i prave konekcije iz kojih se često rađaju mogućnosti da nastupite negdje, da neko gostuje kod vas, da dođe do razmjene studenata i slično, ali skoro nikad vas u tome neko materijalno ne podržava i često je sve stvar slučaja. Bavljenje umjetnošću je pogotovo kod nas „skup sport”, jer ste prinuđeni da sami stvarate mogućnost da bi stvarali i ostvarili se. Ako se bavite pedagogijom, imate stalnu platu, ali je tužno kad je uporedite sa onom koju primaju kolege iz evropskih zemalja. Mi moramo da radimo na nekoliko mjesta (a to je, pretpostavićete, fizički, a ništa manje mentalno – vrlo naporno) da bi došli do evropskog „normalnog”. A koncertiranje u Crnoj Gori nikako ne spada u domen zanimanja, plaćenog posla, i priča o tome negdje prelazi u apsurd, što se klasične muzike tiče.

MONITOR: U svijetu je uobičajeno publikovanje nosača zvuka sa muzikom klasičara, kod nas toga nema?
BRAJOVIĆ: Pomenuli smo nedovoljno često koncertiranje, (ne)finansiranje umjetničkih manifestacija – kako bismo onda mogli da imamo razvijenu produkciju nosača klasičnog zvuka!? Promjene će, vjerovatno, biti vidljive za 20-30 godina, ali ne može jedna osoba da utiče na promjenu tempa kad su u pitanju bilo kakvi pomaci uopšte, ne samo u muzici.

MONITOR: Na svjetskoj muzičkoj sceni klasična muzika doživljava novi procvat, što u prearanžiranoj, što u izvornoj formi, ali u novim situacijama, poput soundtrackova. Kod nas je i dalje getoizirana. Šta treba uraditi da i klasična muzika doživi ono što su nekad zvali „podruštvljavanje stvaralaštva”?
BRAJOVIĆ: Mislim da je termin „ozbiljna muzika” dosta učinio da otuđi umjetničku muziku od šire publike. Ne kažem da treba svi da slušamo Bahove svite u kolima, ali neophodno je da u sklopu opšteg obrazovanja djece klasična muzika zauzme drugačiju poziciju, da se muzička kultura kao predmet ne svede na puko gomilanje detalja iz biografija kompozitora bez prakse odlaženja na koncerte ili bar slušanja i upoznavanja određenih djela, da prosječni srednjoškolac ne složi odbojnu grimasu na pomen Mocarta… Jasno je da mora da protekne neko vrijeme poslije ogavnih devedesetih, koje su nas, najblaže rečeno, osakatile, pogotovo u kulturološkom smislu, ali ne bi smjeli da pustimo da se stvari sređuju same od sebe. Morali bi da budemo pozitivno agresivni i, u neku ruku, na silu iznosimo, širimo kvalitet. Jedino, moraće i kvantitet da ga podrži ako želimo pravu proporciju ne samo za „podruštvljavanje klasične muzike”, već i zasluženo mjesto za umjetnost uopšte.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo