Povežite se sa nama

INTERVJU

Morao sam se dogoditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nikad prije na estradnom nebu Crne Gore nije bilo pojave poput Vas. Gdje ste se krili do sad, kako je tekao vaš životni put?

PURAŠEVIĆ: Pa, ni na estradnom, kao ni na bilo kojem drugom nebu, nije bilo nikog poput mene zato što nije bilo mene. Dok se ja nijesam rodio (a i još malo poslije toga), Crna Gora je lutala umjetničkim beznađem i tek kad smo se sreli (ne ja i Crna Gora, no ja i umjetnost) buknuo je plamen ljubavi koji me nije napuštio do dana današnjeg. Još u trećoj godini nacrtao sam slona sa ogromnim k…em na ogradu komšije Slipa Vitlara, Slovenca koji je bio vojno lice i koji je često boravio kod nas doma. Poslije toga više nije dolazio. U devetoj godini čujam prvu pjesmu na radiju, od sreće divljam po kući i čvrsto odlučujem da ću bit’ pjevač. Ostalo je istorija.

MONITOR: Život Vas nije mazio, imali ste trnovit put do ovoga što ste postigli, za razliku od većine kolega koji su bili uljuljkani slatkim životom?
PURAŠEVIĆ: Tačno, život me nije mazio, ma ni ja njemu nijesam ostajao dužan kad god bi se sreli. A nijesam čuo da neko može ,,izdrvit'” život, a da njemu ne pukne. To što sam boravio 16 godina bježeći od Njemaca po Sibiru samo me ojačalo i dalo mi novu snagu i pregnuće. Kasnije sam saznao da nijesu mene fatali, ali je bilo kasno.

MONITOR: Ostavili ste iza sebe sve dosadašnje poslove, i potpuno se okrenuli estradi. Vaše kolege bave se dopunskim poslovima, neki su profesori, neki rade na medijima, kako tumačite tu činjenicu? Kako uopšte vidite crnogorsku i balkansku estradu?
PURAŠEVIĆ: Nijesam ja nikad radio ništa bez ovo! Posvećen sam mojoj karijeri, koju sa mojim saradnicima iz čitavog svijeta osmišljavam. Ja kolega, moj dobri prijatelju, nemam, a crnogorska i balkanska scena za mene ne postoji! Postoji samo jedna osoba kojoj se divim, koju cijenim i volim, a to sam ja.

MONITOR: Vi ste jedini sa ovih prostora koji je kao umjetničko ime izabrao isključivo prezime. Ljudi iz TV Nova su vas nazivali Edijem, a na Foxu su Booksovci rekli da Vam je ime Ljuborad. Čemu ta tajanstvenost oko imena, zašto koristite samo prezime, i možete li otkriti kako se uopšte zovete?
PURAŠEVIĆ: Dobro ste i prezime dobili! Što trabunjaju ljudi iz TV Nova i ovi D buksovci mene ne interesuje. Samo ljubomorni ljudi, a to su izgleda oni, bave se tuđim imenima. Bolje da se malo primire i pripaze svoj posa’.

MONITOR: Zašto ste za prvi singl izabrali čistu ljubavnu pjesmu „Beli golube”? Da li to znači da se iza oklopa samoživog i robusnog čovjeka krije romantik?
PURAŠEVIĆ: I Purašević, onako snažan, ima srce. Istina, meni je dva put veće nego u vola. Svaka moja pjesma je moja lična ispovijest! Sreo sam stotine žena u životu i svaku sam volio do neba (po neku sam na tom putu i obalio, hahaha). Inače, imam napisanih 245 pjesama, ali idem polako, snimam jednu po jednu. Iza svih pjesama i spotova stoji samo moja muzika, moja kreacija i moja umjetnost!

MONITOR: Drugi singl je vesela pjesma „Da poigramo”. Ljudi nisu od Vas očekivali takav zaokret ka plesnoj formi?
PURAŠEVIĆ: A tako je izašlo to iz mene. Prvo sam je ćera da bude sentiš, a onda sam je ubrza’ da bi se moglo malo i poigrat’, jer i sama pjesma veli da se poigra, pa reko’ – ajde de.

MONITOR: Deklarišete se kao Crnogorac, ali u isto vrijeme u pjesmama koristite druga balkanska narječja, od štokavskog do dalmatinskog. Da li je u pitanju samo podilaženje tržištu u drugim zemljama, ili je nešto drugo razlog?
PURAŠEVIĆ: Mislim da ovaj intervju polako treba privodit’ kraju, jer vidim da počinju provokacije koje ja volim u korijenu da posječem. Bolje provokacije, no provokatora! No, ajd’ dako izdržim.

MONITOR: Novine i internet puni su priča o vašim skandalima, odnosno o burnim reakcijama koje izaziva vaša pojava. Da li je tako i u privatnom životu ili je to dio šou-biznisa?
PURAŠEVIĆ:Ne gledam kompjuter i ne čitam novine, jer me to nervira. Ovakav sam od kad znam za sebe, a ako me ko dira, dirnem i ja njega (naročito ako je žensko).

MONITOR: Svakako najpoznatiji Vaš „ispad” je onaj u studiju TV Pink kad ste revoltirani slomili vazu i napustili prostoriju. Kako sada gledate na taj događaj? Da li se kajete zbog takve reakcije i šta je bilo u suštini problema?
PURAŠEVIĆ: Ja sam taj događaj isti dan zaboravio. Da nijesam, no da se još nerviram oko toga, više bih poludio. Nemam se što kajat’. Sve je dobro prošlo kako je moglo. Ne trpim provokacije i spreman sam da stanem na mom braniku kad god sam ugrožen. Tako je bilo, tako će i biti!

MONITOR: Da li ste svjesni da ste upravo ovakvim beskompromisnim, ili reklo bi se, prirodnim ponašanjem, stekli ogromnu armiju fanova. Samo taj gaf u studiju, na youtubu je pogledalo skoro 200.000 ljudi. To je nevjerovatna cifra.
PURAŠEVIĆ:Ma, da sam im tražio da mi uplate po euro, dobio bih ono što ljudi ne iju.

MONITOR: Ozbiljni kritičari savremenih javnih zbivanja vašu pojavu vide upravo kao negaciju estrade, citiram Vi ste „upravo ono najgore u ljudima što je estrada izbacila”, šta odgovarate na takve optužbe?
PURAŠEVIĆ: Neka se ozbiljni kritičari pozabave mojom muzikom, mojom kreacijom, mojom umjetnošću, a ne nekakvim glupostima. Imam armiju obožavalaca, meni svaki dan dođe po stotinu pisama, imam preko četrdeset ponuda za brak, imam preko 10.000 pločica za kupatilo (to volim da skupljam) i kritičari me ne interesuju.

MONITOR: Nedavno ste ušli i u ekonomsko-propagandne vode. Jedan dio slušateljstva je to protumačio kao izdaju ideja, a drugi su s oduševljenjem prihvatili taj korak? Šta vas je ponukalo na to?
PURAŠEVIĆ: Pare. Puno volim pare, a imam ih manje od količine ljubavi prema njima. To mi je veliki problem.

MONITOR: I posljednje pitanje, kažu da ste se u mladosti često povodili maksimom: „Egzistencijalno načelo se ponekad izražava tvrdnjom da je egzistencija prije esencije”. Da li i danas stojite kod te konstatacije?
PURAŠEVIĆ: „Ako ufatiš krušku koja pada sa drveta prije međeda, ne znači da si u plus”, kaže jedan moj veliki prijatelj i filosof. A čini mi se da bi i ti moga’ bit jedan od onih ozbiljnih kritičara što me nerviraju. Da si mi bliže, odgovorio bih ti! Ti ne bi stoja, no leža!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo