Povežite se sa nama

INTERVJU

Morao sam se dogoditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nikad prije na estradnom nebu Crne Gore nije bilo pojave poput Vas. Gdje ste se krili do sad, kako je tekao vaš životni put?

PURAŠEVIĆ: Pa, ni na estradnom, kao ni na bilo kojem drugom nebu, nije bilo nikog poput mene zato što nije bilo mene. Dok se ja nijesam rodio (a i još malo poslije toga), Crna Gora je lutala umjetničkim beznađem i tek kad smo se sreli (ne ja i Crna Gora, no ja i umjetnost) buknuo je plamen ljubavi koji me nije napuštio do dana današnjeg. Još u trećoj godini nacrtao sam slona sa ogromnim k…em na ogradu komšije Slipa Vitlara, Slovenca koji je bio vojno lice i koji je često boravio kod nas doma. Poslije toga više nije dolazio. U devetoj godini čujam prvu pjesmu na radiju, od sreće divljam po kući i čvrsto odlučujem da ću bit’ pjevač. Ostalo je istorija.

MONITOR: Život Vas nije mazio, imali ste trnovit put do ovoga što ste postigli, za razliku od većine kolega koji su bili uljuljkani slatkim životom?
PURAŠEVIĆ: Tačno, život me nije mazio, ma ni ja njemu nijesam ostajao dužan kad god bi se sreli. A nijesam čuo da neko može ,,izdrvit'” život, a da njemu ne pukne. To što sam boravio 16 godina bježeći od Njemaca po Sibiru samo me ojačalo i dalo mi novu snagu i pregnuće. Kasnije sam saznao da nijesu mene fatali, ali je bilo kasno.

MONITOR: Ostavili ste iza sebe sve dosadašnje poslove, i potpuno se okrenuli estradi. Vaše kolege bave se dopunskim poslovima, neki su profesori, neki rade na medijima, kako tumačite tu činjenicu? Kako uopšte vidite crnogorsku i balkansku estradu?
PURAŠEVIĆ: Nijesam ja nikad radio ništa bez ovo! Posvećen sam mojoj karijeri, koju sa mojim saradnicima iz čitavog svijeta osmišljavam. Ja kolega, moj dobri prijatelju, nemam, a crnogorska i balkanska scena za mene ne postoji! Postoji samo jedna osoba kojoj se divim, koju cijenim i volim, a to sam ja.

MONITOR: Vi ste jedini sa ovih prostora koji je kao umjetničko ime izabrao isključivo prezime. Ljudi iz TV Nova su vas nazivali Edijem, a na Foxu su Booksovci rekli da Vam je ime Ljuborad. Čemu ta tajanstvenost oko imena, zašto koristite samo prezime, i možete li otkriti kako se uopšte zovete?
PURAŠEVIĆ: Dobro ste i prezime dobili! Što trabunjaju ljudi iz TV Nova i ovi D buksovci mene ne interesuje. Samo ljubomorni ljudi, a to su izgleda oni, bave se tuđim imenima. Bolje da se malo primire i pripaze svoj posa’.

MONITOR: Zašto ste za prvi singl izabrali čistu ljubavnu pjesmu „Beli golube”? Da li to znači da se iza oklopa samoživog i robusnog čovjeka krije romantik?
PURAŠEVIĆ: I Purašević, onako snažan, ima srce. Istina, meni je dva put veće nego u vola. Svaka moja pjesma je moja lična ispovijest! Sreo sam stotine žena u životu i svaku sam volio do neba (po neku sam na tom putu i obalio, hahaha). Inače, imam napisanih 245 pjesama, ali idem polako, snimam jednu po jednu. Iza svih pjesama i spotova stoji samo moja muzika, moja kreacija i moja umjetnost!

MONITOR: Drugi singl je vesela pjesma „Da poigramo”. Ljudi nisu od Vas očekivali takav zaokret ka plesnoj formi?
PURAŠEVIĆ: A tako je izašlo to iz mene. Prvo sam je ćera da bude sentiš, a onda sam je ubrza’ da bi se moglo malo i poigrat’, jer i sama pjesma veli da se poigra, pa reko’ – ajde de.

MONITOR: Deklarišete se kao Crnogorac, ali u isto vrijeme u pjesmama koristite druga balkanska narječja, od štokavskog do dalmatinskog. Da li je u pitanju samo podilaženje tržištu u drugim zemljama, ili je nešto drugo razlog?
PURAŠEVIĆ: Mislim da ovaj intervju polako treba privodit’ kraju, jer vidim da počinju provokacije koje ja volim u korijenu da posječem. Bolje provokacije, no provokatora! No, ajd’ dako izdržim.

MONITOR: Novine i internet puni su priča o vašim skandalima, odnosno o burnim reakcijama koje izaziva vaša pojava. Da li je tako i u privatnom životu ili je to dio šou-biznisa?
PURAŠEVIĆ:Ne gledam kompjuter i ne čitam novine, jer me to nervira. Ovakav sam od kad znam za sebe, a ako me ko dira, dirnem i ja njega (naročito ako je žensko).

MONITOR: Svakako najpoznatiji Vaš „ispad” je onaj u studiju TV Pink kad ste revoltirani slomili vazu i napustili prostoriju. Kako sada gledate na taj događaj? Da li se kajete zbog takve reakcije i šta je bilo u suštini problema?
PURAŠEVIĆ: Ja sam taj događaj isti dan zaboravio. Da nijesam, no da se još nerviram oko toga, više bih poludio. Nemam se što kajat’. Sve je dobro prošlo kako je moglo. Ne trpim provokacije i spreman sam da stanem na mom braniku kad god sam ugrožen. Tako je bilo, tako će i biti!

MONITOR: Da li ste svjesni da ste upravo ovakvim beskompromisnim, ili reklo bi se, prirodnim ponašanjem, stekli ogromnu armiju fanova. Samo taj gaf u studiju, na youtubu je pogledalo skoro 200.000 ljudi. To je nevjerovatna cifra.
PURAŠEVIĆ:Ma, da sam im tražio da mi uplate po euro, dobio bih ono što ljudi ne iju.

MONITOR: Ozbiljni kritičari savremenih javnih zbivanja vašu pojavu vide upravo kao negaciju estrade, citiram Vi ste „upravo ono najgore u ljudima što je estrada izbacila”, šta odgovarate na takve optužbe?
PURAŠEVIĆ: Neka se ozbiljni kritičari pozabave mojom muzikom, mojom kreacijom, mojom umjetnošću, a ne nekakvim glupostima. Imam armiju obožavalaca, meni svaki dan dođe po stotinu pisama, imam preko četrdeset ponuda za brak, imam preko 10.000 pločica za kupatilo (to volim da skupljam) i kritičari me ne interesuju.

MONITOR: Nedavno ste ušli i u ekonomsko-propagandne vode. Jedan dio slušateljstva je to protumačio kao izdaju ideja, a drugi su s oduševljenjem prihvatili taj korak? Šta vas je ponukalo na to?
PURAŠEVIĆ: Pare. Puno volim pare, a imam ih manje od količine ljubavi prema njima. To mi je veliki problem.

MONITOR: I posljednje pitanje, kažu da ste se u mladosti često povodili maksimom: „Egzistencijalno načelo se ponekad izražava tvrdnjom da je egzistencija prije esencije”. Da li i danas stojite kod te konstatacije?
PURAŠEVIĆ: „Ako ufatiš krušku koja pada sa drveta prije međeda, ne znači da si u plus”, kaže jedan moj veliki prijatelj i filosof. A čini mi se da bi i ti moga’ bit jedan od onih ozbiljnih kritičara što me nerviraju. Da si mi bliže, odgovorio bih ti! Ti ne bi stoja, no leža!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo