Povežite se sa nama

INTERVJU

Morao sam se dogoditi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nikad prije na estradnom nebu Crne Gore nije bilo pojave poput Vas. Gdje ste se krili do sad, kako je tekao vaš životni put?

PURAŠEVIĆ: Pa, ni na estradnom, kao ni na bilo kojem drugom nebu, nije bilo nikog poput mene zato što nije bilo mene. Dok se ja nijesam rodio (a i još malo poslije toga), Crna Gora je lutala umjetničkim beznađem i tek kad smo se sreli (ne ja i Crna Gora, no ja i umjetnost) buknuo je plamen ljubavi koji me nije napuštio do dana današnjeg. Još u trećoj godini nacrtao sam slona sa ogromnim k…em na ogradu komšije Slipa Vitlara, Slovenca koji je bio vojno lice i koji je često boravio kod nas doma. Poslije toga više nije dolazio. U devetoj godini čujam prvu pjesmu na radiju, od sreće divljam po kući i čvrsto odlučujem da ću bit’ pjevač. Ostalo je istorija.

MONITOR: Život Vas nije mazio, imali ste trnovit put do ovoga što ste postigli, za razliku od većine kolega koji su bili uljuljkani slatkim životom?
PURAŠEVIĆ: Tačno, život me nije mazio, ma ni ja njemu nijesam ostajao dužan kad god bi se sreli. A nijesam čuo da neko može ,,izdrvit'” život, a da njemu ne pukne. To što sam boravio 16 godina bježeći od Njemaca po Sibiru samo me ojačalo i dalo mi novu snagu i pregnuće. Kasnije sam saznao da nijesu mene fatali, ali je bilo kasno.

MONITOR: Ostavili ste iza sebe sve dosadašnje poslove, i potpuno se okrenuli estradi. Vaše kolege bave se dopunskim poslovima, neki su profesori, neki rade na medijima, kako tumačite tu činjenicu? Kako uopšte vidite crnogorsku i balkansku estradu?
PURAŠEVIĆ: Nijesam ja nikad radio ništa bez ovo! Posvećen sam mojoj karijeri, koju sa mojim saradnicima iz čitavog svijeta osmišljavam. Ja kolega, moj dobri prijatelju, nemam, a crnogorska i balkanska scena za mene ne postoji! Postoji samo jedna osoba kojoj se divim, koju cijenim i volim, a to sam ja.

MONITOR: Vi ste jedini sa ovih prostora koji je kao umjetničko ime izabrao isključivo prezime. Ljudi iz TV Nova su vas nazivali Edijem, a na Foxu su Booksovci rekli da Vam je ime Ljuborad. Čemu ta tajanstvenost oko imena, zašto koristite samo prezime, i možete li otkriti kako se uopšte zovete?
PURAŠEVIĆ: Dobro ste i prezime dobili! Što trabunjaju ljudi iz TV Nova i ovi D buksovci mene ne interesuje. Samo ljubomorni ljudi, a to su izgleda oni, bave se tuđim imenima. Bolje da se malo primire i pripaze svoj posa’.

MONITOR: Zašto ste za prvi singl izabrali čistu ljubavnu pjesmu „Beli golube”? Da li to znači da se iza oklopa samoživog i robusnog čovjeka krije romantik?
PURAŠEVIĆ: I Purašević, onako snažan, ima srce. Istina, meni je dva put veće nego u vola. Svaka moja pjesma je moja lična ispovijest! Sreo sam stotine žena u životu i svaku sam volio do neba (po neku sam na tom putu i obalio, hahaha). Inače, imam napisanih 245 pjesama, ali idem polako, snimam jednu po jednu. Iza svih pjesama i spotova stoji samo moja muzika, moja kreacija i moja umjetnost!

MONITOR: Drugi singl je vesela pjesma „Da poigramo”. Ljudi nisu od Vas očekivali takav zaokret ka plesnoj formi?
PURAŠEVIĆ: A tako je izašlo to iz mene. Prvo sam je ćera da bude sentiš, a onda sam je ubrza’ da bi se moglo malo i poigrat’, jer i sama pjesma veli da se poigra, pa reko’ – ajde de.

MONITOR: Deklarišete se kao Crnogorac, ali u isto vrijeme u pjesmama koristite druga balkanska narječja, od štokavskog do dalmatinskog. Da li je u pitanju samo podilaženje tržištu u drugim zemljama, ili je nešto drugo razlog?
PURAŠEVIĆ: Mislim da ovaj intervju polako treba privodit’ kraju, jer vidim da počinju provokacije koje ja volim u korijenu da posječem. Bolje provokacije, no provokatora! No, ajd’ dako izdržim.

MONITOR: Novine i internet puni su priča o vašim skandalima, odnosno o burnim reakcijama koje izaziva vaša pojava. Da li je tako i u privatnom životu ili je to dio šou-biznisa?
PURAŠEVIĆ:Ne gledam kompjuter i ne čitam novine, jer me to nervira. Ovakav sam od kad znam za sebe, a ako me ko dira, dirnem i ja njega (naročito ako je žensko).

MONITOR: Svakako najpoznatiji Vaš „ispad” je onaj u studiju TV Pink kad ste revoltirani slomili vazu i napustili prostoriju. Kako sada gledate na taj događaj? Da li se kajete zbog takve reakcije i šta je bilo u suštini problema?
PURAŠEVIĆ: Ja sam taj događaj isti dan zaboravio. Da nijesam, no da se još nerviram oko toga, više bih poludio. Nemam se što kajat’. Sve je dobro prošlo kako je moglo. Ne trpim provokacije i spreman sam da stanem na mom braniku kad god sam ugrožen. Tako je bilo, tako će i biti!

MONITOR: Da li ste svjesni da ste upravo ovakvim beskompromisnim, ili reklo bi se, prirodnim ponašanjem, stekli ogromnu armiju fanova. Samo taj gaf u studiju, na youtubu je pogledalo skoro 200.000 ljudi. To je nevjerovatna cifra.
PURAŠEVIĆ:Ma, da sam im tražio da mi uplate po euro, dobio bih ono što ljudi ne iju.

MONITOR: Ozbiljni kritičari savremenih javnih zbivanja vašu pojavu vide upravo kao negaciju estrade, citiram Vi ste „upravo ono najgore u ljudima što je estrada izbacila”, šta odgovarate na takve optužbe?
PURAŠEVIĆ: Neka se ozbiljni kritičari pozabave mojom muzikom, mojom kreacijom, mojom umjetnošću, a ne nekakvim glupostima. Imam armiju obožavalaca, meni svaki dan dođe po stotinu pisama, imam preko četrdeset ponuda za brak, imam preko 10.000 pločica za kupatilo (to volim da skupljam) i kritičari me ne interesuju.

MONITOR: Nedavno ste ušli i u ekonomsko-propagandne vode. Jedan dio slušateljstva je to protumačio kao izdaju ideja, a drugi su s oduševljenjem prihvatili taj korak? Šta vas je ponukalo na to?
PURAŠEVIĆ: Pare. Puno volim pare, a imam ih manje od količine ljubavi prema njima. To mi je veliki problem.

MONITOR: I posljednje pitanje, kažu da ste se u mladosti često povodili maksimom: „Egzistencijalno načelo se ponekad izražava tvrdnjom da je egzistencija prije esencije”. Da li i danas stojite kod te konstatacije?
PURAŠEVIĆ: „Ako ufatiš krušku koja pada sa drveta prije međeda, ne znači da si u plus”, kaže jedan moj veliki prijatelj i filosof. A čini mi se da bi i ti moga’ bit jedan od onih ozbiljnih kritičara što me nerviraju. Da si mi bliže, odgovorio bih ti! Ti ne bi stoja, no leža!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo