Povežite se sa nama

INTERVJU

Pohlepa ugrožava planetu

Objavljeno prije

na

Kako se izboriti s prošlošću i na kojim temeljima graditi budućnost, sociolog i glavni urednik Republike Nebojša Popov smatra najvažnijom temom u razumijevanju ali i osmišljavanju ,,identiteta Srbije”. Time bi trebalo da se bavi i peta edicija Republike koju planira za godinu dana. Kao ,,sociolog od akcije”, pokušava i uspijeva da mijenja inercijom zahvaćene tokove. Zašto, ipak, kaže ,,doživeli smo poraz”, možda ćemo razumjeti iz širine i istrajnosti njegovog intelektualnog i društvenog angažmana. MONITOR: Recite nam nešto o lošim aspektima globalizacije, krahu neoliberalizma, a s tim u vezi objasnite kako to da je Obama za mnoge u SAD viđen kao neko ko se ponaša kao „evropski socijalista”, što oni ne vole. To je prilična konfuzija?
POPOV: Ne bih nagađao da li je Obama levičar u evropskom ili u nekom drugom smislu, ali znam da tamo gde postoji već stotinama godina razvijeno građansko društvo, a Amerika tu svakako spada, tu se problem krize jednostavnije rešava. Gde nema razvijenog društva, tu su militantne ideologije i militantne grupacije najaktivnije. Pomenuli ste neoliberalizam, koji je lansirao neograničenu moć tržišta u regulaciji privrede a samim tim i društva i države, što je dovelo do velike krize u svetskim razmerama. Ta vrsta ideologije ekstremnog tržišnog mehanizma i neograničene pohlepe oduvek su privlačile pažnju umnih ljudi, koji su u poremećaju ravnoteže u društvu u korist bilo koje ideologije i prakse koja hoće da dominira, videli velike rizike. Kada se to nema u vidu, onda imamo konfuzan pojam globalizma koji sa jedne strane skriva rastuću nekontrolisanu moć najmoćnijih i rastuću nemoć najnemoćnijih i najsiromašnijih, kao što mistifikuje i različita stanovišta kritike globalizma jer globalizam osporavaju i pristalice neograničene nacionalne suverenosti a osporavaju i oni koji smatraju da je poželjno svetsko povezivanje kultura, privreda, nacija i država, a da se ipak neka načela pravde, jednakosti i slobode uvažavaju. To je ono što se naziva alterglobalizam.

Tu se javlja novi, ali sličan način kritičkog mišljenja i ljudske osećajnosti kakav je postojao i u planetarnom pokretu 68. To se u slučaju Kopenhagena pojavilo u drastičnom obliku jer nije samo rat opasnost već drastična bezobzirnost i neodgovornost koja dovodi u pitanje opstanak planete. Oni duhovitiji kažu da je to možda neminovno i vide u propagandi letova u kosmos civilnih a bogatih osoba, njihovu nameru da napuste ovu planetu, a ona neka se raspadne dovraga. Obama je ipak odigrao važnu ulogu, došao je posledneg dana da spase samit od debakla, ali naravno nije uspeo više od toga. I tu se vidi neophodnost ispitivanja vrednosnih pretpostavki različitih društvenih, političkih i kulturnih aktera.

MONITOR: Zalažete se za to da Srbija u godinama koje prethode ulasku u EU, napravi „inventar vrijednosti”, koje su je politički i kulturno oblikovale, u potrazi za vrijednosnim temeljem na kojem bi se gradila ta zajednička evropska budućnost?
POPOV: Mi razgovaramo u trenutku kada se završavaju svečana putovanja mladih ljudi predvođenih Đelićem i nekim drugim vodičima šumadijskih seljaka po Evropi. Ta putovanja liče na Diznilened, idu da vide svet o kojem su maštali. To nije ništa čudno, kao što nije čudno ni to što u određenim krugovima EU postoje i oni faktori, nisu svi, koji su naklonjeni traženju rešenja naših problema, koji se ogledaju u nesposobnosti da formiramo građansko društvo i da se oslobodimo hipoteke zločina i pljačke. Tu postoji vrsta, rekao bih, pedagoškog inženjeringa, treniranja da se prepisuju norme EU. Za razliku od vizije Diznilenda, neki imaju viziju Armagedona – smaka sveta, konačnog raščišćavanja i sređivanja večnih istorijskih računa i stalno govore o promeni odnosa snaga na svetu i traže na koju će se silu osloniti…

Republika nije prihvatila paušalne ocene kako su sve vrednosti propale ili kako su najzad neke tradicionalne vrednosti pobedile. Ispitujemo, evo već ulazimo u treću godinu, kako se menjaju glavne vrednosti pa čak i čitavi sistemi vrednosti, koji su vodili u ratove i razaranja a koje vrednosti imaju u sebi potencijal preoblikovanja društva i države bez totalnog razaranja. Sada kada Jugoslavije nema, javlja se kao novi okvir EU i ulazak u EU znači na vlastitom tlu praktikovati one ideje, vrednosti i institucije koje tamo postoje i videti da li za to ima nekog empirijskog utemeljenja i u novijoj i u starijoj istoriji. I zbog toga smo odlučili da od 2011, a to će biti važne, dinamične pa i dramatične godine kada se ispituje identitet, čak i nacionalni identitet naše zemlje i u tom ispitivanju identiteta i stvaranju možda novog identiteta gde bi se neke stvari stavile na svoje mesto. Oni koji nas posmatraju često nas vide kao narod sklon nasilju, zločinima i pljački, nesposoban za demokratiju i normalan život, što ne mora biti tačno i ja sam uveren da nije tačno. To je vrsta istraživanja koje se u sociologiji zove akciono istraživanje – pratiti tokove, sudelovati u njima da bi se i iznutra a ne samo spolja videlo šta se zaista zbiva i kuda vode.

MONITOR: Tranzicija je radnicima donijela akcije u preduzećima, ali je pokazala da ono što je na papiru, u ovakvoj privatizaciji, najčešće tamo i ostaje. Štaviše, i Srbiji je zaprijetila neka vrsta deindustrijalizacije?
POPOV: Reč tranzicija je u velikom opticaju, o tome postoje različita gledišta. Neki smatraju da je to opasna, propala stvar, a drugi smatraju da su tu već postignuti trijumfalni rezultati. Neka istraživanja su pokazala da je otprilike oko četvrtine sklopljenih ugovora o privatizaciji preduzeća raskinuto. Problem je ozbiljan već samim tim što nije kroz izbore za ustavotvornu skupštinu napravljen široki društveni konsenzus i kasnije bio formulisan i pravno kroz načela novog ustava. Kada nema toga, onda nema onog okvira i osnove da spreči da nastane sistem korupcije odnosno kvarenje javne vlasti, što je izvorno značenje, a ne samo davanje mita.

Umesto da se bavimo uopštavanjima, da li je Diznilend ili Armagedon, mi smo istraživali ponašanje konkretnih aktera kao što je farmaceutska firma Jugoremedija iz Zrenjanina, koju smo pratili nekoliko godina. Oni su ustanovili da je ugovor skopljen s kupcem na 42 odsto akcija bio vrlo problematičan, da je to lice s međunarodne policijske poternice, koji je nastojao da preuzme čitavu firmu, otpuštao radnike uz policiju i svojom se privatnom vojskom obračunavao s njima. Ali su ovi ljudi uspeli, preko suda, da ugovor bude raskinut. Vratili su se u firmu i oni koji su izbačeni vraćeni su na radna mesta, dobili su obeštećenje za ono što su izgubili i što je posebno važno uložili su preko 10 miliona eura u rekonstrukciju fabrike.

MONITOR: Svog novca?
POPOV: Deo svog, a deo kroz kredite. Ali oni su to sve obezbedili. Pokazalo se da ima radnika koji sebe ne doživljavaju kao socijalne krpe, nešto što je za bacanje. Ti ljudi nisu neki novi vernici koji očekuju spasioca u liku moćnog političkog vođe ili novog gazde nego veruju da su i sami sposobni da nešto urade. Ti ljudi traže ostvarenje smisla svog profesionalnog i ukupnog života. I oni su uspeli za sada u toj borbi ali i dalje ostaju uglavnom usamljeni, pre svega zbog toga što država koja i dalje ima 42 odsto ne pokazuje gotovo nikakav interes da učestvuje u upravljanju tom firmom, da i ona brine o ulaganjima i njenom razvoju. Ona se ne ponaša kao odgovoran vlasnik. Tip vlasti, koji nema jasne ustavne okvire i osnove, što je čista voluntaristička vlast, nesposoban je da bilo koga van svog kruga tretira kao partnera.

MONITOR: Dugo se govori kako je savremena ljevica u krizi. Vi ste se u jednom autobiografskom tekstu, objavljenom u vrijeme bombardovanja, izjasnili kao socijalistički personalist. Šta se događa s partijskom ljevicom i postoje li danas autentičnije pojave, pokreti za kojima mnogi ljudi na svijetu imaju potrebu?
POPOV: Da, ja sam sebe identifikovao kao socijalistički personalista u trenutku bombardovanja 99. To je bilo vreme ne samo opšte opasnosti već ubistava. Ćuruvija je ubijen dan nakon našeg susreta u kafani. Zatim je nestao saradnik Republike Miroslav Hadžić. Njegova supruga mi je javila i ja sam po ljudskoj i profesionalnoj dužnosti morao da pitam gde je, šta je sa njim. Preplašio sam se kada sam saznao da je uhapšen pod sumnjom da je špijun. Pazite, rat – „špijun”, a mi nastavljamo da izdajemo Republiku iako je zavedena vojna cenzura. To je jedini list koji nije prihvatio cenzuru, izlazio je i dalje. Nije mi bila daleko pomisao „poslednjeg časa u životu”, da kažem patetično. Onda sam bar hteo da kažem – ja sam taj i taj, koji veruje u to i to što se zove socijalistički personalizam. Kao i u nekim drugim stvarima imamo neke ironične preokrete. Da se levicom predstavljaju grobari levice, kao što je Miloševićev SPS.

Nešto što bi se nazvalo levicom ja sada ne vidim u nekom primetnijem obliku. Šta sam ja intimno, to nije relevantno, jer ja se bavim poslom u kojem su merodavne činjenice i argumenti. Izvan činjenica i argumenata ili normalnog dijaloga, ja bih se ponašao kao nekakav samozvani arbitar. Ima arbitara koji smatraju da znaju šta su najveća dostignuća Zapada i onda dele lekcije i kažu da je Obama budala jer ne zna šta je liberalna ekonomija, jer interveniše preko države. Ja ne želim da budem poput arbitara i kolumnista koji preziru „primitivan srpski narod”, tamo neke varvare. Mene zanimaju realna zbivanja, realni akteri i moguće vizije promene. Time sam se bavio evo, već 50 godina. Uvek sam se ustručavao od pozicije arbitra, proroka, da ne govorimo o nekom ideološkom militantnom borcu i osvetniku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO SAVELJIĆ, ORNITOLOG I FARMER: Priroda je najveći resurs Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na mnogo nepočinstava prema prirodi posljednjih godina, bez obzira na nedostatak vizije razvoja ove zemlje, i dalje imamo ogroman potencijal da od Crne Gore napravimo raj na zemlji, što u suštini i jeste

 

MONITOR: Požari su nas opet iznenadili, gledali smo kako gori Gorica. Šta to ne funkcioniše pa smo svakog ljeta nemoćni pred vatrenom stihijom koja guta hektare šume?

SAVELJIĆ: Nije samo Gorica problem. Ona nam je tu, ispod nosa, pa smo posebno na nju slabi. Svake godine u Crnoj Gori nestanu hektari šuma, daleko od očiju ljudi. Sa njima milioni životinja koje nijesu u stanju da bježe. Ptići iz gnijezda, kornjače, zmije, sisari koji budu zarobljeni u plamenu… Sve gori naživo i u najstrašnijim mukama. Posljedice požara, ako se sve stavi u kontekst klimatskih promjena, su nesagledive: stvaraju se trajne goleti, jer šuma, upravo zbog sve intenzivnijih suša, nije u stanju da se regeneriše. Onda imamo strašne erozije, klizišta, napuštanje teritorija od strane divljih životinja. Svaki požar za sobom povuče mnogo problema koje priroda, koja je u sve lošijoj kondiciji, nije u mogućnosti da sanira. Klimatske promjene nam stavljaju do znanja da se za ovakve pojave moramo ozbiljnije pripremiti, raditi na prevenciji, prije svega, a onda na jačanju organizacije zaštita od katastrofa. I, ono što treba da znamo: danas se požari ne gase iz kamiona: ja kao jedino rješenje vidim gašenje iz vazduha i to kanaderima. Mali avioni koje Crna Gora posjeduje nijesu dobro rješenje. Nedostatak vizije u borbi protiv požara datira od prije tridesetak godina kad je nekadašnja Vlada SRJ, kojoj je Crna Gora bila druga polovina i svesrdna podrška (zahvaljujući tada troprstom DPS-u), u krvavoj 1993. godini, prodala je četiri kanadera Grčkoj za 8,4 miliona dolara. Sa avionima je odletjelo i 13 rezervnih motora i više od 3.500 komada rezervnih djelova. Danas kanader košta 40 miliona i isporuka se čeka par godina. Ovo je jedino rješenje za Crnu Goru, prije svega zbog nepristupačnosti terena a i činjenice da ima velike, otvorene vodene površine za lak prihvat vode, samim tim i brže gašenje požara.

MONITOR: Nedavno je Solana vraćena u državno vlasništvo. Kako ocjenjujete taj potez, s obzirom na to da ste učestvovali u borbi za zaštitu tog prirodnog rezervata?

SAVELJIĆ: Kome nije jasno: 0.0533 EUR koštao je kvadrat solane 2004. godine (slovima: pet centi). Za jednu šećernu vunu kojoj se djeca raduju, mogli ste da kupite (da ste bili bliski tadašnjoj vlasti) 20 kvadrata solane. Za espresso, ako ga pijete u Budvi, i više. Računica je prosta. Tih pet centi toliko su jadni da ih mnogi ostavljaju na kasi ne uzimajući ih kao kusur. I upravo za tu mizeriju plaćan je kvadrat raja. I ja bih volio da sam te 2004. godine imao i mogao da za 800.000 eura kupim 15 miliona kvadrata zemljišta na pjeni od mora. I da sam uspio sebe da ubijedim da je to pravična kupovina. Da za milka čokoladu mogu da kupim dobar telefon…

Za 20 punih godina mog svjedočenja propasti solane, Agata Kristi ne bi mogla da napravi priču kriminala, opstrukcije, korupcije, obmana, bahatosti, bestiđa i sipanja magle u oči Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i ambasadorima kako je to radila nevješto i providno bivša vlast. Isti oni kojima su danas puna usta patriotizma i brige za državu koju su prodavali za šećernu vunu.

Bitka za Solanu će biti završena kad zaposli radnike, počne da proizvodi i prodaje građanima ove zemlje najkvalitetniju so na Mediteranu. I servisira milione ptica. Uslov imenovanja vlasnika, koji je bivša vlast izbjegavala, put je ka nalaženju partnera koji će u Solani vidjeti rudnik novca tako što će pokrenuti proizvodnju, zarađivati od soli i ekoturizma. Na sreću i Ulcinjana i prirode.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: U BIH se politika doživljava kao  pitanje života i smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama

 

MONITOR: U Bosni i Hercegovini je stupio na dužnost novi visoki predstavnik, Krisitijan Šmit. U Republici Srpskoj gdje Vi živite označen je kao nepoželjan, Milorad Dodik ga je nazvao „neizabranim“ jer njegov izbor nije potvrđen u SB UN. Šta bi, po Vama, Šmit mogao da uradi da BiH bude funkcionalnija država?

PUHALO: Niko ne zna tačno šta će biti potezi Šmita, ali je Šmit trenutno kao Roršahova mrlja, svi vide ono što žele i misle da je to istina. U stvari niko ne zna koliku podršku ima Šmit od strane pojedinih zemalja (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija), ali i Rusije, Kine i Turske. Od toga će u velikoj mjeri zavistiti moć Kristijana  Šmita. BiH nikada i nije bila fukcionalna država u onoj mjeri u kojoj bi građani imali koristi od nje, ona je bila toliko funkcionalna koliko je odgovaralo domaćim političarima i nečemu što zovemo međunarodna zajednica. Ipak stiče se utisak da je Šmit došao da sredi neke stvari u BiH, ali nisam siguran da će Dodik biti jedina stvar kojom će se baviti. I neki drugi političari mogli  bi snositi posljedice za svoje (ne)djelovanje u proteklim godinama.

MONITOR: Njegov prethodnik, Valentin Incko, koji je na položaju visokog predstavnika bio od 2009. godine, nekoliko dana prije isteka mandata upotrebio je Bonska ovlašćenja i izmjenama i dopunama Krivičnog zakona zabranio i učinio kažnjivim negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Neki su njegov tajming za to ocijenili kao zakasnio ili pogrešan, a drugi ga pozdravljaju. Da li je tajming bio bitan?

PUHALO: Odmah da raščistimo, Inckovom zakonu se raduju Bošnjaci, Srbi se protive, a Hrvati mudro ćute. Bilo kakvo nametanje zakona ne priliči nijednoj pristojnoj zemlji, ali je isto tako važno napomenuti da se domaći političari oko donošenja tog zakona nikada nisu složili i pitanje je da li bi se ikada i složili, dok se istovremeno veličaju zločinci iz Drugog svejtskog rata, kao i poslednjeg rata. Kada se govori o negiranju presuda iz Haga – to je sveprisutno u BiH, mada se u tome najviše ističu vlasti iz Republike Srpske. Vjerujem da je tajming tako izabran da se sve u vezi tog zakona svali na Incka, koji je otišao,  i da novi visoki predstavnik nema to opterećenje na početku svog mandata.

MONITOR: Skupština RS je ubrzo donijela zakonske „protivmjere“. Ipak Milorad Dodik sad kaže da će učestvovati na nekim sjednicama Predsjedništva BiH. Peticiju koju je on inicirao potpisalo je mnogo manje građana RS-a nego što se moglo pretpostaviti. Da li je Dodikova politika postala „predinamična“ za građane RS-a?

PUHALO: Ima tu više faktora koji utiču na ovakvu situaciju. Mi u Republici Srpskoj, a nije mnogo drugačije ni kod Bošnaka i Hrvata u BiH, već dugo godina politiku doživljavamo kao pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka i to dovodi do „zamora materijala“. Jednostavno ne možete toliko dugo biti pod adrenalinom i to iscrpljuje običnog čovjeka. Kao u onoj priči Evo vuka umorisli smo se od lažnih uzbuna. S druge strane „mali“ čovjek sve manje vjeruje da njegov glas, potpis ili akcija može da utiče na bilo šta u društvu, a to vodi ka pasivnosti i sklanjanja od politike. Moramo imati na umu da je među političarima i partijama postignut konsenzus oko ovoga i da to svakako čini potpisvanje peticije manje atraktivnim. Na kraju krajeva, ova peticija se opaža kao akcija SNSD-a, što svakako odbija neke ljude da je potpišu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo