Povežite se sa nama

INTERVJU

Pohlepa ugrožava planetu

Objavljeno prije

na

Kako se izboriti s prošlošću i na kojim temeljima graditi budućnost, sociolog i glavni urednik Republike Nebojša Popov smatra najvažnijom temom u razumijevanju ali i osmišljavanju ,,identiteta Srbije”. Time bi trebalo da se bavi i peta edicija Republike koju planira za godinu dana. Kao ,,sociolog od akcije”, pokušava i uspijeva da mijenja inercijom zahvaćene tokove. Zašto, ipak, kaže ,,doživeli smo poraz”, možda ćemo razumjeti iz širine i istrajnosti njegovog intelektualnog i društvenog angažmana. MONITOR: Recite nam nešto o lošim aspektima globalizacije, krahu neoliberalizma, a s tim u vezi objasnite kako to da je Obama za mnoge u SAD viđen kao neko ko se ponaša kao „evropski socijalista”, što oni ne vole. To je prilična konfuzija?
POPOV: Ne bih nagađao da li je Obama levičar u evropskom ili u nekom drugom smislu, ali znam da tamo gde postoji već stotinama godina razvijeno građansko društvo, a Amerika tu svakako spada, tu se problem krize jednostavnije rešava. Gde nema razvijenog društva, tu su militantne ideologije i militantne grupacije najaktivnije. Pomenuli ste neoliberalizam, koji je lansirao neograničenu moć tržišta u regulaciji privrede a samim tim i društva i države, što je dovelo do velike krize u svetskim razmerama. Ta vrsta ideologije ekstremnog tržišnog mehanizma i neograničene pohlepe oduvek su privlačile pažnju umnih ljudi, koji su u poremećaju ravnoteže u društvu u korist bilo koje ideologije i prakse koja hoće da dominira, videli velike rizike. Kada se to nema u vidu, onda imamo konfuzan pojam globalizma koji sa jedne strane skriva rastuću nekontrolisanu moć najmoćnijih i rastuću nemoć najnemoćnijih i najsiromašnijih, kao što mistifikuje i različita stanovišta kritike globalizma jer globalizam osporavaju i pristalice neograničene nacionalne suverenosti a osporavaju i oni koji smatraju da je poželjno svetsko povezivanje kultura, privreda, nacija i država, a da se ipak neka načela pravde, jednakosti i slobode uvažavaju. To je ono što se naziva alterglobalizam.

Tu se javlja novi, ali sličan način kritičkog mišljenja i ljudske osećajnosti kakav je postojao i u planetarnom pokretu 68. To se u slučaju Kopenhagena pojavilo u drastičnom obliku jer nije samo rat opasnost već drastična bezobzirnost i neodgovornost koja dovodi u pitanje opstanak planete. Oni duhovitiji kažu da je to možda neminovno i vide u propagandi letova u kosmos civilnih a bogatih osoba, njihovu nameru da napuste ovu planetu, a ona neka se raspadne dovraga. Obama je ipak odigrao važnu ulogu, došao je posledneg dana da spase samit od debakla, ali naravno nije uspeo više od toga. I tu se vidi neophodnost ispitivanja vrednosnih pretpostavki različitih društvenih, političkih i kulturnih aktera.

MONITOR: Zalažete se za to da Srbija u godinama koje prethode ulasku u EU, napravi „inventar vrijednosti”, koje su je politički i kulturno oblikovale, u potrazi za vrijednosnim temeljem na kojem bi se gradila ta zajednička evropska budućnost?
POPOV: Mi razgovaramo u trenutku kada se završavaju svečana putovanja mladih ljudi predvođenih Đelićem i nekim drugim vodičima šumadijskih seljaka po Evropi. Ta putovanja liče na Diznilened, idu da vide svet o kojem su maštali. To nije ništa čudno, kao što nije čudno ni to što u određenim krugovima EU postoje i oni faktori, nisu svi, koji su naklonjeni traženju rešenja naših problema, koji se ogledaju u nesposobnosti da formiramo građansko društvo i da se oslobodimo hipoteke zločina i pljačke. Tu postoji vrsta, rekao bih, pedagoškog inženjeringa, treniranja da se prepisuju norme EU. Za razliku od vizije Diznilenda, neki imaju viziju Armagedona – smaka sveta, konačnog raščišćavanja i sređivanja večnih istorijskih računa i stalno govore o promeni odnosa snaga na svetu i traže na koju će se silu osloniti…

Republika nije prihvatila paušalne ocene kako su sve vrednosti propale ili kako su najzad neke tradicionalne vrednosti pobedile. Ispitujemo, evo već ulazimo u treću godinu, kako se menjaju glavne vrednosti pa čak i čitavi sistemi vrednosti, koji su vodili u ratove i razaranja a koje vrednosti imaju u sebi potencijal preoblikovanja društva i države bez totalnog razaranja. Sada kada Jugoslavije nema, javlja se kao novi okvir EU i ulazak u EU znači na vlastitom tlu praktikovati one ideje, vrednosti i institucije koje tamo postoje i videti da li za to ima nekog empirijskog utemeljenja i u novijoj i u starijoj istoriji. I zbog toga smo odlučili da od 2011, a to će biti važne, dinamične pa i dramatične godine kada se ispituje identitet, čak i nacionalni identitet naše zemlje i u tom ispitivanju identiteta i stvaranju možda novog identiteta gde bi se neke stvari stavile na svoje mesto. Oni koji nas posmatraju često nas vide kao narod sklon nasilju, zločinima i pljački, nesposoban za demokratiju i normalan život, što ne mora biti tačno i ja sam uveren da nije tačno. To je vrsta istraživanja koje se u sociologiji zove akciono istraživanje – pratiti tokove, sudelovati u njima da bi se i iznutra a ne samo spolja videlo šta se zaista zbiva i kuda vode.

MONITOR: Tranzicija je radnicima donijela akcije u preduzećima, ali je pokazala da ono što je na papiru, u ovakvoj privatizaciji, najčešće tamo i ostaje. Štaviše, i Srbiji je zaprijetila neka vrsta deindustrijalizacije?
POPOV: Reč tranzicija je u velikom opticaju, o tome postoje različita gledišta. Neki smatraju da je to opasna, propala stvar, a drugi smatraju da su tu već postignuti trijumfalni rezultati. Neka istraživanja su pokazala da je otprilike oko četvrtine sklopljenih ugovora o privatizaciji preduzeća raskinuto. Problem je ozbiljan već samim tim što nije kroz izbore za ustavotvornu skupštinu napravljen široki društveni konsenzus i kasnije bio formulisan i pravno kroz načela novog ustava. Kada nema toga, onda nema onog okvira i osnove da spreči da nastane sistem korupcije odnosno kvarenje javne vlasti, što je izvorno značenje, a ne samo davanje mita.

Umesto da se bavimo uopštavanjima, da li je Diznilend ili Armagedon, mi smo istraživali ponašanje konkretnih aktera kao što je farmaceutska firma Jugoremedija iz Zrenjanina, koju smo pratili nekoliko godina. Oni su ustanovili da je ugovor skopljen s kupcem na 42 odsto akcija bio vrlo problematičan, da je to lice s međunarodne policijske poternice, koji je nastojao da preuzme čitavu firmu, otpuštao radnike uz policiju i svojom se privatnom vojskom obračunavao s njima. Ali su ovi ljudi uspeli, preko suda, da ugovor bude raskinut. Vratili su se u firmu i oni koji su izbačeni vraćeni su na radna mesta, dobili su obeštećenje za ono što su izgubili i što je posebno važno uložili su preko 10 miliona eura u rekonstrukciju fabrike.

MONITOR: Svog novca?
POPOV: Deo svog, a deo kroz kredite. Ali oni su to sve obezbedili. Pokazalo se da ima radnika koji sebe ne doživljavaju kao socijalne krpe, nešto što je za bacanje. Ti ljudi nisu neki novi vernici koji očekuju spasioca u liku moćnog političkog vođe ili novog gazde nego veruju da su i sami sposobni da nešto urade. Ti ljudi traže ostvarenje smisla svog profesionalnog i ukupnog života. I oni su uspeli za sada u toj borbi ali i dalje ostaju uglavnom usamljeni, pre svega zbog toga što država koja i dalje ima 42 odsto ne pokazuje gotovo nikakav interes da učestvuje u upravljanju tom firmom, da i ona brine o ulaganjima i njenom razvoju. Ona se ne ponaša kao odgovoran vlasnik. Tip vlasti, koji nema jasne ustavne okvire i osnove, što je čista voluntaristička vlast, nesposoban je da bilo koga van svog kruga tretira kao partnera.

MONITOR: Dugo se govori kako je savremena ljevica u krizi. Vi ste se u jednom autobiografskom tekstu, objavljenom u vrijeme bombardovanja, izjasnili kao socijalistički personalist. Šta se događa s partijskom ljevicom i postoje li danas autentičnije pojave, pokreti za kojima mnogi ljudi na svijetu imaju potrebu?
POPOV: Da, ja sam sebe identifikovao kao socijalistički personalista u trenutku bombardovanja 99. To je bilo vreme ne samo opšte opasnosti već ubistava. Ćuruvija je ubijen dan nakon našeg susreta u kafani. Zatim je nestao saradnik Republike Miroslav Hadžić. Njegova supruga mi je javila i ja sam po ljudskoj i profesionalnoj dužnosti morao da pitam gde je, šta je sa njim. Preplašio sam se kada sam saznao da je uhapšen pod sumnjom da je špijun. Pazite, rat – „špijun”, a mi nastavljamo da izdajemo Republiku iako je zavedena vojna cenzura. To je jedini list koji nije prihvatio cenzuru, izlazio je i dalje. Nije mi bila daleko pomisao „poslednjeg časa u životu”, da kažem patetično. Onda sam bar hteo da kažem – ja sam taj i taj, koji veruje u to i to što se zove socijalistički personalizam. Kao i u nekim drugim stvarima imamo neke ironične preokrete. Da se levicom predstavljaju grobari levice, kao što je Miloševićev SPS.

Nešto što bi se nazvalo levicom ja sada ne vidim u nekom primetnijem obliku. Šta sam ja intimno, to nije relevantno, jer ja se bavim poslom u kojem su merodavne činjenice i argumenti. Izvan činjenica i argumenata ili normalnog dijaloga, ja bih se ponašao kao nekakav samozvani arbitar. Ima arbitara koji smatraju da znaju šta su najveća dostignuća Zapada i onda dele lekcije i kažu da je Obama budala jer ne zna šta je liberalna ekonomija, jer interveniše preko države. Ja ne želim da budem poput arbitara i kolumnista koji preziru „primitivan srpski narod”, tamo neke varvare. Mene zanimaju realna zbivanja, realni akteri i moguće vizije promene. Time sam se bavio evo, već 50 godina. Uvek sam se ustručavao od pozicije arbitra, proroka, da ne govorimo o nekom ideološkom militantnom borcu i osvetniku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo