Povežite se sa nama

INTERVJU

Pohlepa ugrožava planetu

Objavljeno prije

na

Kako se izboriti s prošlošću i na kojim temeljima graditi budućnost, sociolog i glavni urednik Republike Nebojša Popov smatra najvažnijom temom u razumijevanju ali i osmišljavanju ,,identiteta Srbije”. Time bi trebalo da se bavi i peta edicija Republike koju planira za godinu dana. Kao ,,sociolog od akcije”, pokušava i uspijeva da mijenja inercijom zahvaćene tokove. Zašto, ipak, kaže ,,doživeli smo poraz”, možda ćemo razumjeti iz širine i istrajnosti njegovog intelektualnog i društvenog angažmana. MONITOR: Recite nam nešto o lošim aspektima globalizacije, krahu neoliberalizma, a s tim u vezi objasnite kako to da je Obama za mnoge u SAD viđen kao neko ko se ponaša kao „evropski socijalista”, što oni ne vole. To je prilična konfuzija?
POPOV: Ne bih nagađao da li je Obama levičar u evropskom ili u nekom drugom smislu, ali znam da tamo gde postoji već stotinama godina razvijeno građansko društvo, a Amerika tu svakako spada, tu se problem krize jednostavnije rešava. Gde nema razvijenog društva, tu su militantne ideologije i militantne grupacije najaktivnije. Pomenuli ste neoliberalizam, koji je lansirao neograničenu moć tržišta u regulaciji privrede a samim tim i društva i države, što je dovelo do velike krize u svetskim razmerama. Ta vrsta ideologije ekstremnog tržišnog mehanizma i neograničene pohlepe oduvek su privlačile pažnju umnih ljudi, koji su u poremećaju ravnoteže u društvu u korist bilo koje ideologije i prakse koja hoće da dominira, videli velike rizike. Kada se to nema u vidu, onda imamo konfuzan pojam globalizma koji sa jedne strane skriva rastuću nekontrolisanu moć najmoćnijih i rastuću nemoć najnemoćnijih i najsiromašnijih, kao što mistifikuje i različita stanovišta kritike globalizma jer globalizam osporavaju i pristalice neograničene nacionalne suverenosti a osporavaju i oni koji smatraju da je poželjno svetsko povezivanje kultura, privreda, nacija i država, a da se ipak neka načela pravde, jednakosti i slobode uvažavaju. To je ono što se naziva alterglobalizam.

Tu se javlja novi, ali sličan način kritičkog mišljenja i ljudske osećajnosti kakav je postojao i u planetarnom pokretu 68. To se u slučaju Kopenhagena pojavilo u drastičnom obliku jer nije samo rat opasnost već drastična bezobzirnost i neodgovornost koja dovodi u pitanje opstanak planete. Oni duhovitiji kažu da je to možda neminovno i vide u propagandi letova u kosmos civilnih a bogatih osoba, njihovu nameru da napuste ovu planetu, a ona neka se raspadne dovraga. Obama je ipak odigrao važnu ulogu, došao je posledneg dana da spase samit od debakla, ali naravno nije uspeo više od toga. I tu se vidi neophodnost ispitivanja vrednosnih pretpostavki različitih društvenih, političkih i kulturnih aktera.

MONITOR: Zalažete se za to da Srbija u godinama koje prethode ulasku u EU, napravi „inventar vrijednosti”, koje su je politički i kulturno oblikovale, u potrazi za vrijednosnim temeljem na kojem bi se gradila ta zajednička evropska budućnost?
POPOV: Mi razgovaramo u trenutku kada se završavaju svečana putovanja mladih ljudi predvođenih Đelićem i nekim drugim vodičima šumadijskih seljaka po Evropi. Ta putovanja liče na Diznilened, idu da vide svet o kojem su maštali. To nije ništa čudno, kao što nije čudno ni to što u određenim krugovima EU postoje i oni faktori, nisu svi, koji su naklonjeni traženju rešenja naših problema, koji se ogledaju u nesposobnosti da formiramo građansko društvo i da se oslobodimo hipoteke zločina i pljačke. Tu postoji vrsta, rekao bih, pedagoškog inženjeringa, treniranja da se prepisuju norme EU. Za razliku od vizije Diznilenda, neki imaju viziju Armagedona – smaka sveta, konačnog raščišćavanja i sređivanja večnih istorijskih računa i stalno govore o promeni odnosa snaga na svetu i traže na koju će se silu osloniti…

Republika nije prihvatila paušalne ocene kako su sve vrednosti propale ili kako su najzad neke tradicionalne vrednosti pobedile. Ispitujemo, evo već ulazimo u treću godinu, kako se menjaju glavne vrednosti pa čak i čitavi sistemi vrednosti, koji su vodili u ratove i razaranja a koje vrednosti imaju u sebi potencijal preoblikovanja društva i države bez totalnog razaranja. Sada kada Jugoslavije nema, javlja se kao novi okvir EU i ulazak u EU znači na vlastitom tlu praktikovati one ideje, vrednosti i institucije koje tamo postoje i videti da li za to ima nekog empirijskog utemeljenja i u novijoj i u starijoj istoriji. I zbog toga smo odlučili da od 2011, a to će biti važne, dinamične pa i dramatične godine kada se ispituje identitet, čak i nacionalni identitet naše zemlje i u tom ispitivanju identiteta i stvaranju možda novog identiteta gde bi se neke stvari stavile na svoje mesto. Oni koji nas posmatraju često nas vide kao narod sklon nasilju, zločinima i pljački, nesposoban za demokratiju i normalan život, što ne mora biti tačno i ja sam uveren da nije tačno. To je vrsta istraživanja koje se u sociologiji zove akciono istraživanje – pratiti tokove, sudelovati u njima da bi se i iznutra a ne samo spolja videlo šta se zaista zbiva i kuda vode.

MONITOR: Tranzicija je radnicima donijela akcije u preduzećima, ali je pokazala da ono što je na papiru, u ovakvoj privatizaciji, najčešće tamo i ostaje. Štaviše, i Srbiji je zaprijetila neka vrsta deindustrijalizacije?
POPOV: Reč tranzicija je u velikom opticaju, o tome postoje različita gledišta. Neki smatraju da je to opasna, propala stvar, a drugi smatraju da su tu već postignuti trijumfalni rezultati. Neka istraživanja su pokazala da je otprilike oko četvrtine sklopljenih ugovora o privatizaciji preduzeća raskinuto. Problem je ozbiljan već samim tim što nije kroz izbore za ustavotvornu skupštinu napravljen široki društveni konsenzus i kasnije bio formulisan i pravno kroz načela novog ustava. Kada nema toga, onda nema onog okvira i osnove da spreči da nastane sistem korupcije odnosno kvarenje javne vlasti, što je izvorno značenje, a ne samo davanje mita.

Umesto da se bavimo uopštavanjima, da li je Diznilend ili Armagedon, mi smo istraživali ponašanje konkretnih aktera kao što je farmaceutska firma Jugoremedija iz Zrenjanina, koju smo pratili nekoliko godina. Oni su ustanovili da je ugovor skopljen s kupcem na 42 odsto akcija bio vrlo problematičan, da je to lice s međunarodne policijske poternice, koji je nastojao da preuzme čitavu firmu, otpuštao radnike uz policiju i svojom se privatnom vojskom obračunavao s njima. Ali su ovi ljudi uspeli, preko suda, da ugovor bude raskinut. Vratili su se u firmu i oni koji su izbačeni vraćeni su na radna mesta, dobili su obeštećenje za ono što su izgubili i što je posebno važno uložili su preko 10 miliona eura u rekonstrukciju fabrike.

MONITOR: Svog novca?
POPOV: Deo svog, a deo kroz kredite. Ali oni su to sve obezbedili. Pokazalo se da ima radnika koji sebe ne doživljavaju kao socijalne krpe, nešto što je za bacanje. Ti ljudi nisu neki novi vernici koji očekuju spasioca u liku moćnog političkog vođe ili novog gazde nego veruju da su i sami sposobni da nešto urade. Ti ljudi traže ostvarenje smisla svog profesionalnog i ukupnog života. I oni su uspeli za sada u toj borbi ali i dalje ostaju uglavnom usamljeni, pre svega zbog toga što država koja i dalje ima 42 odsto ne pokazuje gotovo nikakav interes da učestvuje u upravljanju tom firmom, da i ona brine o ulaganjima i njenom razvoju. Ona se ne ponaša kao odgovoran vlasnik. Tip vlasti, koji nema jasne ustavne okvire i osnove, što je čista voluntaristička vlast, nesposoban je da bilo koga van svog kruga tretira kao partnera.

MONITOR: Dugo se govori kako je savremena ljevica u krizi. Vi ste se u jednom autobiografskom tekstu, objavljenom u vrijeme bombardovanja, izjasnili kao socijalistički personalist. Šta se događa s partijskom ljevicom i postoje li danas autentičnije pojave, pokreti za kojima mnogi ljudi na svijetu imaju potrebu?
POPOV: Da, ja sam sebe identifikovao kao socijalistički personalista u trenutku bombardovanja 99. To je bilo vreme ne samo opšte opasnosti već ubistava. Ćuruvija je ubijen dan nakon našeg susreta u kafani. Zatim je nestao saradnik Republike Miroslav Hadžić. Njegova supruga mi je javila i ja sam po ljudskoj i profesionalnoj dužnosti morao da pitam gde je, šta je sa njim. Preplašio sam se kada sam saznao da je uhapšen pod sumnjom da je špijun. Pazite, rat – „špijun”, a mi nastavljamo da izdajemo Republiku iako je zavedena vojna cenzura. To je jedini list koji nije prihvatio cenzuru, izlazio je i dalje. Nije mi bila daleko pomisao „poslednjeg časa u životu”, da kažem patetično. Onda sam bar hteo da kažem – ja sam taj i taj, koji veruje u to i to što se zove socijalistički personalizam. Kao i u nekim drugim stvarima imamo neke ironične preokrete. Da se levicom predstavljaju grobari levice, kao što je Miloševićev SPS.

Nešto što bi se nazvalo levicom ja sada ne vidim u nekom primetnijem obliku. Šta sam ja intimno, to nije relevantno, jer ja se bavim poslom u kojem su merodavne činjenice i argumenti. Izvan činjenica i argumenata ili normalnog dijaloga, ja bih se ponašao kao nekakav samozvani arbitar. Ima arbitara koji smatraju da znaju šta su najveća dostignuća Zapada i onda dele lekcije i kažu da je Obama budala jer ne zna šta je liberalna ekonomija, jer interveniše preko države. Ja ne želim da budem poput arbitara i kolumnista koji preziru „primitivan srpski narod”, tamo neke varvare. Mene zanimaju realna zbivanja, realni akteri i moguće vizije promene. Time sam se bavio evo, već 50 godina. Uvek sam se ustručavao od pozicije arbitra, proroka, da ne govorimo o nekom ideološkom militantnom borcu i osvetniku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo