Povežite se sa nama

INTERVJU

Pohlepa ugrožava planetu

Objavljeno prije

na

Kako se izboriti s prošlošću i na kojim temeljima graditi budućnost, sociolog i glavni urednik Republike Nebojša Popov smatra najvažnijom temom u razumijevanju ali i osmišljavanju ,,identiteta Srbije”. Time bi trebalo da se bavi i peta edicija Republike koju planira za godinu dana. Kao ,,sociolog od akcije”, pokušava i uspijeva da mijenja inercijom zahvaćene tokove. Zašto, ipak, kaže ,,doživeli smo poraz”, možda ćemo razumjeti iz širine i istrajnosti njegovog intelektualnog i društvenog angažmana. MONITOR: Recite nam nešto o lošim aspektima globalizacije, krahu neoliberalizma, a s tim u vezi objasnite kako to da je Obama za mnoge u SAD viđen kao neko ko se ponaša kao „evropski socijalista”, što oni ne vole. To je prilična konfuzija?
POPOV: Ne bih nagađao da li je Obama levičar u evropskom ili u nekom drugom smislu, ali znam da tamo gde postoji već stotinama godina razvijeno građansko društvo, a Amerika tu svakako spada, tu se problem krize jednostavnije rešava. Gde nema razvijenog društva, tu su militantne ideologije i militantne grupacije najaktivnije. Pomenuli ste neoliberalizam, koji je lansirao neograničenu moć tržišta u regulaciji privrede a samim tim i društva i države, što je dovelo do velike krize u svetskim razmerama. Ta vrsta ideologije ekstremnog tržišnog mehanizma i neograničene pohlepe oduvek su privlačile pažnju umnih ljudi, koji su u poremećaju ravnoteže u društvu u korist bilo koje ideologije i prakse koja hoće da dominira, videli velike rizike. Kada se to nema u vidu, onda imamo konfuzan pojam globalizma koji sa jedne strane skriva rastuću nekontrolisanu moć najmoćnijih i rastuću nemoć najnemoćnijih i najsiromašnijih, kao što mistifikuje i različita stanovišta kritike globalizma jer globalizam osporavaju i pristalice neograničene nacionalne suverenosti a osporavaju i oni koji smatraju da je poželjno svetsko povezivanje kultura, privreda, nacija i država, a da se ipak neka načela pravde, jednakosti i slobode uvažavaju. To je ono što se naziva alterglobalizam.

Tu se javlja novi, ali sličan način kritičkog mišljenja i ljudske osećajnosti kakav je postojao i u planetarnom pokretu 68. To se u slučaju Kopenhagena pojavilo u drastičnom obliku jer nije samo rat opasnost već drastična bezobzirnost i neodgovornost koja dovodi u pitanje opstanak planete. Oni duhovitiji kažu da je to možda neminovno i vide u propagandi letova u kosmos civilnih a bogatih osoba, njihovu nameru da napuste ovu planetu, a ona neka se raspadne dovraga. Obama je ipak odigrao važnu ulogu, došao je posledneg dana da spase samit od debakla, ali naravno nije uspeo više od toga. I tu se vidi neophodnost ispitivanja vrednosnih pretpostavki različitih društvenih, političkih i kulturnih aktera.

MONITOR: Zalažete se za to da Srbija u godinama koje prethode ulasku u EU, napravi „inventar vrijednosti”, koje su je politički i kulturno oblikovale, u potrazi za vrijednosnim temeljem na kojem bi se gradila ta zajednička evropska budućnost?
POPOV: Mi razgovaramo u trenutku kada se završavaju svečana putovanja mladih ljudi predvođenih Đelićem i nekim drugim vodičima šumadijskih seljaka po Evropi. Ta putovanja liče na Diznilened, idu da vide svet o kojem su maštali. To nije ništa čudno, kao što nije čudno ni to što u određenim krugovima EU postoje i oni faktori, nisu svi, koji su naklonjeni traženju rešenja naših problema, koji se ogledaju u nesposobnosti da formiramo građansko društvo i da se oslobodimo hipoteke zločina i pljačke. Tu postoji vrsta, rekao bih, pedagoškog inženjeringa, treniranja da se prepisuju norme EU. Za razliku od vizije Diznilenda, neki imaju viziju Armagedona – smaka sveta, konačnog raščišćavanja i sređivanja večnih istorijskih računa i stalno govore o promeni odnosa snaga na svetu i traže na koju će se silu osloniti…

Republika nije prihvatila paušalne ocene kako su sve vrednosti propale ili kako su najzad neke tradicionalne vrednosti pobedile. Ispitujemo, evo već ulazimo u treću godinu, kako se menjaju glavne vrednosti pa čak i čitavi sistemi vrednosti, koji su vodili u ratove i razaranja a koje vrednosti imaju u sebi potencijal preoblikovanja društva i države bez totalnog razaranja. Sada kada Jugoslavije nema, javlja se kao novi okvir EU i ulazak u EU znači na vlastitom tlu praktikovati one ideje, vrednosti i institucije koje tamo postoje i videti da li za to ima nekog empirijskog utemeljenja i u novijoj i u starijoj istoriji. I zbog toga smo odlučili da od 2011, a to će biti važne, dinamične pa i dramatične godine kada se ispituje identitet, čak i nacionalni identitet naše zemlje i u tom ispitivanju identiteta i stvaranju možda novog identiteta gde bi se neke stvari stavile na svoje mesto. Oni koji nas posmatraju često nas vide kao narod sklon nasilju, zločinima i pljački, nesposoban za demokratiju i normalan život, što ne mora biti tačno i ja sam uveren da nije tačno. To je vrsta istraživanja koje se u sociologiji zove akciono istraživanje – pratiti tokove, sudelovati u njima da bi se i iznutra a ne samo spolja videlo šta se zaista zbiva i kuda vode.

MONITOR: Tranzicija je radnicima donijela akcije u preduzećima, ali je pokazala da ono što je na papiru, u ovakvoj privatizaciji, najčešće tamo i ostaje. Štaviše, i Srbiji je zaprijetila neka vrsta deindustrijalizacije?
POPOV: Reč tranzicija je u velikom opticaju, o tome postoje različita gledišta. Neki smatraju da je to opasna, propala stvar, a drugi smatraju da su tu već postignuti trijumfalni rezultati. Neka istraživanja su pokazala da je otprilike oko četvrtine sklopljenih ugovora o privatizaciji preduzeća raskinuto. Problem je ozbiljan već samim tim što nije kroz izbore za ustavotvornu skupštinu napravljen široki društveni konsenzus i kasnije bio formulisan i pravno kroz načela novog ustava. Kada nema toga, onda nema onog okvira i osnove da spreči da nastane sistem korupcije odnosno kvarenje javne vlasti, što je izvorno značenje, a ne samo davanje mita.

Umesto da se bavimo uopštavanjima, da li je Diznilend ili Armagedon, mi smo istraživali ponašanje konkretnih aktera kao što je farmaceutska firma Jugoremedija iz Zrenjanina, koju smo pratili nekoliko godina. Oni su ustanovili da je ugovor skopljen s kupcem na 42 odsto akcija bio vrlo problematičan, da je to lice s međunarodne policijske poternice, koji je nastojao da preuzme čitavu firmu, otpuštao radnike uz policiju i svojom se privatnom vojskom obračunavao s njima. Ali su ovi ljudi uspeli, preko suda, da ugovor bude raskinut. Vratili su se u firmu i oni koji su izbačeni vraćeni su na radna mesta, dobili su obeštećenje za ono što su izgubili i što je posebno važno uložili su preko 10 miliona eura u rekonstrukciju fabrike.

MONITOR: Svog novca?
POPOV: Deo svog, a deo kroz kredite. Ali oni su to sve obezbedili. Pokazalo se da ima radnika koji sebe ne doživljavaju kao socijalne krpe, nešto što je za bacanje. Ti ljudi nisu neki novi vernici koji očekuju spasioca u liku moćnog političkog vođe ili novog gazde nego veruju da su i sami sposobni da nešto urade. Ti ljudi traže ostvarenje smisla svog profesionalnog i ukupnog života. I oni su uspeli za sada u toj borbi ali i dalje ostaju uglavnom usamljeni, pre svega zbog toga što država koja i dalje ima 42 odsto ne pokazuje gotovo nikakav interes da učestvuje u upravljanju tom firmom, da i ona brine o ulaganjima i njenom razvoju. Ona se ne ponaša kao odgovoran vlasnik. Tip vlasti, koji nema jasne ustavne okvire i osnove, što je čista voluntaristička vlast, nesposoban je da bilo koga van svog kruga tretira kao partnera.

MONITOR: Dugo se govori kako je savremena ljevica u krizi. Vi ste se u jednom autobiografskom tekstu, objavljenom u vrijeme bombardovanja, izjasnili kao socijalistički personalist. Šta se događa s partijskom ljevicom i postoje li danas autentičnije pojave, pokreti za kojima mnogi ljudi na svijetu imaju potrebu?
POPOV: Da, ja sam sebe identifikovao kao socijalistički personalista u trenutku bombardovanja 99. To je bilo vreme ne samo opšte opasnosti već ubistava. Ćuruvija je ubijen dan nakon našeg susreta u kafani. Zatim je nestao saradnik Republike Miroslav Hadžić. Njegova supruga mi je javila i ja sam po ljudskoj i profesionalnoj dužnosti morao da pitam gde je, šta je sa njim. Preplašio sam se kada sam saznao da je uhapšen pod sumnjom da je špijun. Pazite, rat – „špijun”, a mi nastavljamo da izdajemo Republiku iako je zavedena vojna cenzura. To je jedini list koji nije prihvatio cenzuru, izlazio je i dalje. Nije mi bila daleko pomisao „poslednjeg časa u životu”, da kažem patetično. Onda sam bar hteo da kažem – ja sam taj i taj, koji veruje u to i to što se zove socijalistički personalizam. Kao i u nekim drugim stvarima imamo neke ironične preokrete. Da se levicom predstavljaju grobari levice, kao što je Miloševićev SPS.

Nešto što bi se nazvalo levicom ja sada ne vidim u nekom primetnijem obliku. Šta sam ja intimno, to nije relevantno, jer ja se bavim poslom u kojem su merodavne činjenice i argumenti. Izvan činjenica i argumenata ili normalnog dijaloga, ja bih se ponašao kao nekakav samozvani arbitar. Ima arbitara koji smatraju da znaju šta su najveća dostignuća Zapada i onda dele lekcije i kažu da je Obama budala jer ne zna šta je liberalna ekonomija, jer interveniše preko države. Ja ne želim da budem poput arbitara i kolumnista koji preziru „primitivan srpski narod”, tamo neke varvare. Mene zanimaju realna zbivanja, realni akteri i moguće vizije promene. Time sam se bavio evo, već 50 godina. Uvek sam se ustručavao od pozicije arbitra, proroka, da ne govorimo o nekom ideološkom militantnom borcu i osvetniku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo