Povežite se sa nama

INTERVJU

Pohlepa ugrožava planetu

Objavljeno prije

na

Kako se izboriti s prošlošću i na kojim temeljima graditi budućnost, sociolog i glavni urednik Republike Nebojša Popov smatra najvažnijom temom u razumijevanju ali i osmišljavanju ,,identiteta Srbije”. Time bi trebalo da se bavi i peta edicija Republike koju planira za godinu dana. Kao ,,sociolog od akcije”, pokušava i uspijeva da mijenja inercijom zahvaćene tokove. Zašto, ipak, kaže ,,doživeli smo poraz”, možda ćemo razumjeti iz širine i istrajnosti njegovog intelektualnog i društvenog angažmana. MONITOR: Recite nam nešto o lošim aspektima globalizacije, krahu neoliberalizma, a s tim u vezi objasnite kako to da je Obama za mnoge u SAD viđen kao neko ko se ponaša kao „evropski socijalista”, što oni ne vole. To je prilična konfuzija?
POPOV: Ne bih nagađao da li je Obama levičar u evropskom ili u nekom drugom smislu, ali znam da tamo gde postoji već stotinama godina razvijeno građansko društvo, a Amerika tu svakako spada, tu se problem krize jednostavnije rešava. Gde nema razvijenog društva, tu su militantne ideologije i militantne grupacije najaktivnije. Pomenuli ste neoliberalizam, koji je lansirao neograničenu moć tržišta u regulaciji privrede a samim tim i društva i države, što je dovelo do velike krize u svetskim razmerama. Ta vrsta ideologije ekstremnog tržišnog mehanizma i neograničene pohlepe oduvek su privlačile pažnju umnih ljudi, koji su u poremećaju ravnoteže u društvu u korist bilo koje ideologije i prakse koja hoće da dominira, videli velike rizike. Kada se to nema u vidu, onda imamo konfuzan pojam globalizma koji sa jedne strane skriva rastuću nekontrolisanu moć najmoćnijih i rastuću nemoć najnemoćnijih i najsiromašnijih, kao što mistifikuje i različita stanovišta kritike globalizma jer globalizam osporavaju i pristalice neograničene nacionalne suverenosti a osporavaju i oni koji smatraju da je poželjno svetsko povezivanje kultura, privreda, nacija i država, a da se ipak neka načela pravde, jednakosti i slobode uvažavaju. To je ono što se naziva alterglobalizam.

Tu se javlja novi, ali sličan način kritičkog mišljenja i ljudske osećajnosti kakav je postojao i u planetarnom pokretu 68. To se u slučaju Kopenhagena pojavilo u drastičnom obliku jer nije samo rat opasnost već drastična bezobzirnost i neodgovornost koja dovodi u pitanje opstanak planete. Oni duhovitiji kažu da je to možda neminovno i vide u propagandi letova u kosmos civilnih a bogatih osoba, njihovu nameru da napuste ovu planetu, a ona neka se raspadne dovraga. Obama je ipak odigrao važnu ulogu, došao je posledneg dana da spase samit od debakla, ali naravno nije uspeo više od toga. I tu se vidi neophodnost ispitivanja vrednosnih pretpostavki različitih društvenih, političkih i kulturnih aktera.

MONITOR: Zalažete se za to da Srbija u godinama koje prethode ulasku u EU, napravi „inventar vrijednosti”, koje su je politički i kulturno oblikovale, u potrazi za vrijednosnim temeljem na kojem bi se gradila ta zajednička evropska budućnost?
POPOV: Mi razgovaramo u trenutku kada se završavaju svečana putovanja mladih ljudi predvođenih Đelićem i nekim drugim vodičima šumadijskih seljaka po Evropi. Ta putovanja liče na Diznilened, idu da vide svet o kojem su maštali. To nije ništa čudno, kao što nije čudno ni to što u određenim krugovima EU postoje i oni faktori, nisu svi, koji su naklonjeni traženju rešenja naših problema, koji se ogledaju u nesposobnosti da formiramo građansko društvo i da se oslobodimo hipoteke zločina i pljačke. Tu postoji vrsta, rekao bih, pedagoškog inženjeringa, treniranja da se prepisuju norme EU. Za razliku od vizije Diznilenda, neki imaju viziju Armagedona – smaka sveta, konačnog raščišćavanja i sređivanja večnih istorijskih računa i stalno govore o promeni odnosa snaga na svetu i traže na koju će se silu osloniti…

Republika nije prihvatila paušalne ocene kako su sve vrednosti propale ili kako su najzad neke tradicionalne vrednosti pobedile. Ispitujemo, evo već ulazimo u treću godinu, kako se menjaju glavne vrednosti pa čak i čitavi sistemi vrednosti, koji su vodili u ratove i razaranja a koje vrednosti imaju u sebi potencijal preoblikovanja društva i države bez totalnog razaranja. Sada kada Jugoslavije nema, javlja se kao novi okvir EU i ulazak u EU znači na vlastitom tlu praktikovati one ideje, vrednosti i institucije koje tamo postoje i videti da li za to ima nekog empirijskog utemeljenja i u novijoj i u starijoj istoriji. I zbog toga smo odlučili da od 2011, a to će biti važne, dinamične pa i dramatične godine kada se ispituje identitet, čak i nacionalni identitet naše zemlje i u tom ispitivanju identiteta i stvaranju možda novog identiteta gde bi se neke stvari stavile na svoje mesto. Oni koji nas posmatraju često nas vide kao narod sklon nasilju, zločinima i pljački, nesposoban za demokratiju i normalan život, što ne mora biti tačno i ja sam uveren da nije tačno. To je vrsta istraživanja koje se u sociologiji zove akciono istraživanje – pratiti tokove, sudelovati u njima da bi se i iznutra a ne samo spolja videlo šta se zaista zbiva i kuda vode.

MONITOR: Tranzicija je radnicima donijela akcije u preduzećima, ali je pokazala da ono što je na papiru, u ovakvoj privatizaciji, najčešće tamo i ostaje. Štaviše, i Srbiji je zaprijetila neka vrsta deindustrijalizacije?
POPOV: Reč tranzicija je u velikom opticaju, o tome postoje različita gledišta. Neki smatraju da je to opasna, propala stvar, a drugi smatraju da su tu već postignuti trijumfalni rezultati. Neka istraživanja su pokazala da je otprilike oko četvrtine sklopljenih ugovora o privatizaciji preduzeća raskinuto. Problem je ozbiljan već samim tim što nije kroz izbore za ustavotvornu skupštinu napravljen široki društveni konsenzus i kasnije bio formulisan i pravno kroz načela novog ustava. Kada nema toga, onda nema onog okvira i osnove da spreči da nastane sistem korupcije odnosno kvarenje javne vlasti, što je izvorno značenje, a ne samo davanje mita.

Umesto da se bavimo uopštavanjima, da li je Diznilend ili Armagedon, mi smo istraživali ponašanje konkretnih aktera kao što je farmaceutska firma Jugoremedija iz Zrenjanina, koju smo pratili nekoliko godina. Oni su ustanovili da je ugovor skopljen s kupcem na 42 odsto akcija bio vrlo problematičan, da je to lice s međunarodne policijske poternice, koji je nastojao da preuzme čitavu firmu, otpuštao radnike uz policiju i svojom se privatnom vojskom obračunavao s njima. Ali su ovi ljudi uspeli, preko suda, da ugovor bude raskinut. Vratili su se u firmu i oni koji su izbačeni vraćeni su na radna mesta, dobili su obeštećenje za ono što su izgubili i što je posebno važno uložili su preko 10 miliona eura u rekonstrukciju fabrike.

MONITOR: Svog novca?
POPOV: Deo svog, a deo kroz kredite. Ali oni su to sve obezbedili. Pokazalo se da ima radnika koji sebe ne doživljavaju kao socijalne krpe, nešto što je za bacanje. Ti ljudi nisu neki novi vernici koji očekuju spasioca u liku moćnog političkog vođe ili novog gazde nego veruju da su i sami sposobni da nešto urade. Ti ljudi traže ostvarenje smisla svog profesionalnog i ukupnog života. I oni su uspeli za sada u toj borbi ali i dalje ostaju uglavnom usamljeni, pre svega zbog toga što država koja i dalje ima 42 odsto ne pokazuje gotovo nikakav interes da učestvuje u upravljanju tom firmom, da i ona brine o ulaganjima i njenom razvoju. Ona se ne ponaša kao odgovoran vlasnik. Tip vlasti, koji nema jasne ustavne okvire i osnove, što je čista voluntaristička vlast, nesposoban je da bilo koga van svog kruga tretira kao partnera.

MONITOR: Dugo se govori kako je savremena ljevica u krizi. Vi ste se u jednom autobiografskom tekstu, objavljenom u vrijeme bombardovanja, izjasnili kao socijalistički personalist. Šta se događa s partijskom ljevicom i postoje li danas autentičnije pojave, pokreti za kojima mnogi ljudi na svijetu imaju potrebu?
POPOV: Da, ja sam sebe identifikovao kao socijalistički personalista u trenutku bombardovanja 99. To je bilo vreme ne samo opšte opasnosti već ubistava. Ćuruvija je ubijen dan nakon našeg susreta u kafani. Zatim je nestao saradnik Republike Miroslav Hadžić. Njegova supruga mi je javila i ja sam po ljudskoj i profesionalnoj dužnosti morao da pitam gde je, šta je sa njim. Preplašio sam se kada sam saznao da je uhapšen pod sumnjom da je špijun. Pazite, rat – „špijun”, a mi nastavljamo da izdajemo Republiku iako je zavedena vojna cenzura. To je jedini list koji nije prihvatio cenzuru, izlazio je i dalje. Nije mi bila daleko pomisao „poslednjeg časa u životu”, da kažem patetično. Onda sam bar hteo da kažem – ja sam taj i taj, koji veruje u to i to što se zove socijalistički personalizam. Kao i u nekim drugim stvarima imamo neke ironične preokrete. Da se levicom predstavljaju grobari levice, kao što je Miloševićev SPS.

Nešto što bi se nazvalo levicom ja sada ne vidim u nekom primetnijem obliku. Šta sam ja intimno, to nije relevantno, jer ja se bavim poslom u kojem su merodavne činjenice i argumenti. Izvan činjenica i argumenata ili normalnog dijaloga, ja bih se ponašao kao nekakav samozvani arbitar. Ima arbitara koji smatraju da znaju šta su najveća dostignuća Zapada i onda dele lekcije i kažu da je Obama budala jer ne zna šta je liberalna ekonomija, jer interveniše preko države. Ja ne želim da budem poput arbitara i kolumnista koji preziru „primitivan srpski narod”, tamo neke varvare. Mene zanimaju realna zbivanja, realni akteri i moguće vizije promene. Time sam se bavio evo, već 50 godina. Uvek sam se ustručavao od pozicije arbitra, proroka, da ne govorimo o nekom ideološkom militantnom borcu i osvetniku.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo