Povežite se sa nama

INTERVJU

Vrijeme hladnog varvarstva

Objavljeno prije

na

Jedan od najpoznatijih srpskih advokata Srđa Popović nije prestajao da se, ne samo kao advokat već i kao javna ličnost, bavi odbranom ,,poniženih i uvrijeđenih”. Danas njegova veoma kreativna ali i provokativna razmišljanja, koja najčešće izlaže u Peščaniku RTV B92, pokazuju da to što su se mnoga njegova upozorenja obistinila, nije od njega napravilo samozadovoljnog pesimistu. MONITOR: Obilježava se godišnjica pada Berlinskog zida. Da li je SFRJ imala šansu da se, na neki način, priključi zemljama koje su krenule u reforme 1989. i izbjegne užase svog vlastitog pada?
POPOVIĆ: Ozbiljni istoričari bi rekli da na ovakvo pitanje nema dobrog odgovora. Naknadni misaoni eksperiment u kojem menjate bilo koju odlučnu okolnost, recimo: šta bi bilo da je na Osmoj sednici prevladao Stambolić, uvodi vas u drugi, paralelni univerzum, sa sopstvenom drugačijom prošlošću. Tako, pobeda Stambolića bila je „moguća”, samo da je čitava prošlost koja je prethodila Osmoj sednici bila drugačija. A to bi bio neki sasvim drugi svet. Dakle, bilo je nekih objektivnih šansi, nije bilo ljudi koji bi je iskoristili.

MONITOR: Slobodan Milošević je simbol tog raspada. Kako to da su svi htjeli promjene – nezadovoljstvo je bilo opšte, a izabrali su Miloševića u Srbiji, Tuđmana u Hrvatskoj, a Bošnjaci u BIH Izetbegovića (da ne pominjemo Karadžića i Plavšićevu), lidere antimoderniste?
POPOVIĆ: Želju za promenama Milošević je prvi, a za njim i ostali, iskoristio da jednu kolektivističku ideologiju, komunističku, zameni drugom, nacionalističkom, da klasnu mržnju zameni nacionalnom… hteli ste promene, evo vam promena! Hoćete kapitalizam, može i to, evo, mi ćemo biti kapitalisti, a vi ćete biti proleteri. Energija antikomunista skrenuta je u korito nacionalizma, a mi, komunisti/socijalisti opet ćemo biti na čelu, avangarda radničke klase pretvoriće se u avangardu militantnog nacionalizma. Postkomunističke politički naivne ,,mase”, kako su ih ti lideri zvali, tu podvalu nisu mogle prozreti.

MONITOR: U jednom razgovoru za Peščanik rekli ste da se srpska politika danas vratila svojim starim ciljevima i da samo verbalno prihvata ono što je pored Jugoslavije i Velike Srbije, ,,treći koncept”, koncept evropske Srbije. Zašto je ovdje toliko teško prihvatiti univerzalne vrijednosti?
POPOVIĆ: Ratni zločini, pre svega genocid u Bosni, velika su prepreka promeni svesti u srpskom društvu. Radi se o jednom potisnutom osećanju moralne krivice za sve ono što je u njihovo ime i uz njihovu političku podršku činio Milošević i njegov režim tokom ratova. Radi se, dakle, o jednoj istorijskoj i moralnoj odgovornosti koja se pokušava izbeći. U Srbiji 64 odsto ljudi smatra da Mladića ne treba izručiti, po meni, baš zato što se zna kakva je bila njegova uloga u Srebrenici. Nećemo o tome! Ne odustajemo ni od svojih ,,pravednih ciljeva”, ali pošto smo vojno poraženi, služićemo se samo ,,pravnim, političkim i diplomatskim sredstvima” (Jeremić).

MONITOR: Pominjete i ,,tanku” liberalnu tradiciju, gdje smještate i pokojnog premijera Zorana Đinđića, ali čini se da danas ne vidite politički uticajne nastavljače. Da li je ,,civilno društvo” zaista jedina nada?
POPOVIĆ: Đinđić je pokušao da menja tu svest, zato je i ubijen. Posle atentata, prilično očekivano i prirodno, niko se ne žuri da postane njegov ,,nastavljač”. Promene u Srbiji morale bi i mogle doći, ako dođu ,,odozdo”, postupnim promenama u samom društvu. Politika ne vodi nikud, jer samo prati ispitivanja javnog mnenja. Naravno, da bi bilo sve mnogo lakše i brže, da promene dolaze odozgo, iz vlasti.

MONITOR: Nezadovoljni građani protiv partitokratske države i moćne političke klase. Koja su uporišta za takav otpor?
POPOVIĆ: Vrlo malobrojna i slaba. Srpska intelektualna elita odigrala je u našoj katastrofi važnu ulogu. Jedan njen deo i sada pokušava kroz pojedine medije i nevladine organizacije da se samoorganizuje u otporu, ali okolnosti su se promenile. Sva ideološka, a u ta računam i moralna i intelektualna, pa čak i estetska pitanja – postala su manje-više irelevantna. Na dnevnom redu su pitanja preživljavanja, pljačke, otimanja za simbole društvenog statusa, ,,pitanja tela”. Samim tim promenjena je uloga tzv. inteligencije kao generatora promena. Nove potrebe može vam zadovoljiti samo partija!

MONITOR: Tranziciju ka kapitalizmu svuda je manje ili više obilježila ,,prvobitna akumulacija” ili ,,velika pljačka naroda”, a na Balkanu su šefovi država i vodećih partija i članovi njihovih najužih porodica, među najvećim tajkunima. Novac su evidentno stekli paralelno s visokom političkom karijerom. Da li je i to ono što i vi podrazumijevate pod našim ,,hladnim varvarstvom”?
POPOVIĆ: Naravno, samo što je uz sve to i samo društvo brutalizovano, uzima se za normalno, nakon svih ratnih užasa, pljačke i sveopšte korupcije, da je čovek čoveku vuk. I shodno tome se živi, sve ostalo je ,,moralisanje” i ,,filozofiranje”, koje se ne maže na hleb. Dakle, vrlo duboki cinizam i jedan podsvesni antropološki pesimizam, ,,ljudi su kvarna roba”, ,,i ti bi da možeš”, ,,sposoban čovek”, ,,bogaćenje na tuđ račun je u ljudskoj prirodi”, ,,svako gleda sebe”. Sve ostalo je prenemaganje. To bi bilo to ,,hladno varvarstvo”.

MONITOR: U SAD je izgledalo da se desila ,,sreća u nesreći”. Krah neoliberalnog koncepta tržišta poklopio se s probijanjem u vrh predsjedničke kampanje Baraka Obame koji je, kako kažete, donio ,,drugačiji ton i ljudskije ophođenje”.Obami kao da je sve teže da se nosi sa svojom ,,nadom”?
POPOVIĆ: Spadam u one koji nisu verovali u izbor Obame. Po mom mišljenju, Amerika nije bila spremna za Obamu. Za trenutak su mu se obradovali, izbori su bili vrlo emotivni, ali sada se vraćamo u svakodnevnu stvarnost, obećanja se teško ispunjavaju, uzbuđenje je splasnulo i njemu neće biti lako. Možda Amerika ipak nije bila spremna za Obamu. Sada se on suočava s rasizmom i borbom s moćnim partikularnim interesima, naročito u reformi zdravstvenog sistema, jednim od najvećih problema američkog društva.

MONITOR: Vaš stav da ,,nije bogaćenje već kulturni razvitak” cilj zdravog društva, daje jednostavan odgovor ne samo na domaću krizu vrijednosti već i na ono što je samo kao eho došlo do nas kao dilema – kako upravljati svijetom?
POPOVIĆ: U svakom političkom sistemu postoji jedna, tom sistemu inherentna hijerarhija vrednosti, koja odlučuje o tome koje vrednosti će biti žrtvovane ako dođu u sukob sa drugim vrednostima. Još ni u jednom istorijski poznatom političkom sistemu nije kao vrhunska vrednost postavljena kultura, što će reći vrednosti dobrote, istine i lepote, iako je to vrednosni sistem humanizma za koji se čovečanstvo deklarativno opredeljuje. U međuvremenu, kao vrhunska vrednost pojavljuje se Moć, politička, vojna, ekonomska, diplomatska, tehnološka, koja bi imala biti samo sredstvo za ljudskiji život. Moć je, u krajnjoj liniji, biološka kategorija. Ona, samo za sebe, ne može zadovoljiti osnovne, imanentno ljudske, potrebe.

MONITOR: Interesantna je vaša teza o ,,traumi” koja ne dozvoljava ljudima da shvate da neki događaji, a i ljudi, ne fizički već ,,konceptualno” pripadaju prošlosti. Ne vjerujete u jednostavno ,,suočavanje s prošlošću”?
POPOVIĆ: To nije moja teza. To je elementarna činjenica fiziologije centralnog nervnog sistema. Traumatski događaji deponuju se u deo ljudskog mozga koji sadrži pamćenje na neposredno prošle događaje, kao nešto što moramo držati stalno na umu jer se svakog trenutka može ponoviti, a vrlo je opasno. Tako se trauma doživljava kao nešto što još uvek traje. Za porodice ljudi stradalih u Srebrenici, Srebrenica je sadašnjost ona se neprekidno događa. Ali ona je to i za zločince, jer i zločinac ima svoju traumu, bez obzira na to što ju je sam prouzrokovao i što ona ne izaziva nikakvo saosećanje. Zločinac oseća da je narušio veliki, ne samo moralni i pravni, već i religijski, pa i biološki tabu. Genocid je zločin protiv svakog čoveka na kugli zemaljskoj. Osnovna terapija za posttraumatski stres je neprestana priča o traumi, ta priča pomaže da se događaj pomeri u onaj deo mozga koji čuva stare uspomene.

MONITOR:Vidite li da danas ljudi u Srbiji počinju da se preispituju, samoorganizuju oko osnovnih vrijednosti humanosti, što, čini mi se, predlažete kao otpor cinizmu političke scene? Ili ćemo na to još dugo čekati?
POPOVIĆ: Vidim, ali je to sve u naznakama. Oprostite ako suviše filozofiram, ali čovek je samo projekt očovečavanja, on nije nikada gotov i traje celog života. Verujem da ćemo jednom biti ljudi. A možda ćemo na to dugo čekati.

MONITOR: Kao advokat porodice Đinđić tražili ste da se istraži politička pozadina atentata na premijera. Hoće li sprječavanje ove istrage ostati izvor još jedne stabilne društvene traume i izvor stalnih politikantskih rasprava kao dio ,,političkog folklora”?
POPOVIĆ: Mislim da neće. Stvar je u tome što su činjenice, ponavljam činjenice, te tzv. političke pozadine velikim delom poznate i utvrđene, mnoge čak i dokazima izvedenim na sudu. Njih samo treba povezati i protumačiti ih na razuman način. Nemoguće je da se jednog dana, u povoljnijim političkim okolnostima, to i ne učini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo