Povežite se sa nama

INTERVJU

Vrijeme hladnog varvarstva

Objavljeno prije

na

Jedan od najpoznatijih srpskih advokata Srđa Popović nije prestajao da se, ne samo kao advokat već i kao javna ličnost, bavi odbranom ,,poniženih i uvrijeđenih”. Danas njegova veoma kreativna ali i provokativna razmišljanja, koja najčešće izlaže u Peščaniku RTV B92, pokazuju da to što su se mnoga njegova upozorenja obistinila, nije od njega napravilo samozadovoljnog pesimistu. MONITOR: Obilježava se godišnjica pada Berlinskog zida. Da li je SFRJ imala šansu da se, na neki način, priključi zemljama koje su krenule u reforme 1989. i izbjegne užase svog vlastitog pada?
POPOVIĆ: Ozbiljni istoričari bi rekli da na ovakvo pitanje nema dobrog odgovora. Naknadni misaoni eksperiment u kojem menjate bilo koju odlučnu okolnost, recimo: šta bi bilo da je na Osmoj sednici prevladao Stambolić, uvodi vas u drugi, paralelni univerzum, sa sopstvenom drugačijom prošlošću. Tako, pobeda Stambolića bila je „moguća”, samo da je čitava prošlost koja je prethodila Osmoj sednici bila drugačija. A to bi bio neki sasvim drugi svet. Dakle, bilo je nekih objektivnih šansi, nije bilo ljudi koji bi je iskoristili.

MONITOR: Slobodan Milošević je simbol tog raspada. Kako to da su svi htjeli promjene – nezadovoljstvo je bilo opšte, a izabrali su Miloševića u Srbiji, Tuđmana u Hrvatskoj, a Bošnjaci u BIH Izetbegovića (da ne pominjemo Karadžića i Plavšićevu), lidere antimoderniste?
POPOVIĆ: Želju za promenama Milošević je prvi, a za njim i ostali, iskoristio da jednu kolektivističku ideologiju, komunističku, zameni drugom, nacionalističkom, da klasnu mržnju zameni nacionalnom… hteli ste promene, evo vam promena! Hoćete kapitalizam, može i to, evo, mi ćemo biti kapitalisti, a vi ćete biti proleteri. Energija antikomunista skrenuta je u korito nacionalizma, a mi, komunisti/socijalisti opet ćemo biti na čelu, avangarda radničke klase pretvoriće se u avangardu militantnog nacionalizma. Postkomunističke politički naivne ,,mase”, kako su ih ti lideri zvali, tu podvalu nisu mogle prozreti.

MONITOR: U jednom razgovoru za Peščanik rekli ste da se srpska politika danas vratila svojim starim ciljevima i da samo verbalno prihvata ono što je pored Jugoslavije i Velike Srbije, ,,treći koncept”, koncept evropske Srbije. Zašto je ovdje toliko teško prihvatiti univerzalne vrijednosti?
POPOVIĆ: Ratni zločini, pre svega genocid u Bosni, velika su prepreka promeni svesti u srpskom društvu. Radi se o jednom potisnutom osećanju moralne krivice za sve ono što je u njihovo ime i uz njihovu političku podršku činio Milošević i njegov režim tokom ratova. Radi se, dakle, o jednoj istorijskoj i moralnoj odgovornosti koja se pokušava izbeći. U Srbiji 64 odsto ljudi smatra da Mladića ne treba izručiti, po meni, baš zato što se zna kakva je bila njegova uloga u Srebrenici. Nećemo o tome! Ne odustajemo ni od svojih ,,pravednih ciljeva”, ali pošto smo vojno poraženi, služićemo se samo ,,pravnim, političkim i diplomatskim sredstvima” (Jeremić).

MONITOR: Pominjete i ,,tanku” liberalnu tradiciju, gdje smještate i pokojnog premijera Zorana Đinđića, ali čini se da danas ne vidite politički uticajne nastavljače. Da li je ,,civilno društvo” zaista jedina nada?
POPOVIĆ: Đinđić je pokušao da menja tu svest, zato je i ubijen. Posle atentata, prilično očekivano i prirodno, niko se ne žuri da postane njegov ,,nastavljač”. Promene u Srbiji morale bi i mogle doći, ako dođu ,,odozdo”, postupnim promenama u samom društvu. Politika ne vodi nikud, jer samo prati ispitivanja javnog mnenja. Naravno, da bi bilo sve mnogo lakše i brže, da promene dolaze odozgo, iz vlasti.

MONITOR: Nezadovoljni građani protiv partitokratske države i moćne političke klase. Koja su uporišta za takav otpor?
POPOVIĆ: Vrlo malobrojna i slaba. Srpska intelektualna elita odigrala je u našoj katastrofi važnu ulogu. Jedan njen deo i sada pokušava kroz pojedine medije i nevladine organizacije da se samoorganizuje u otporu, ali okolnosti su se promenile. Sva ideološka, a u ta računam i moralna i intelektualna, pa čak i estetska pitanja – postala su manje-više irelevantna. Na dnevnom redu su pitanja preživljavanja, pljačke, otimanja za simbole društvenog statusa, ,,pitanja tela”. Samim tim promenjena je uloga tzv. inteligencije kao generatora promena. Nove potrebe može vam zadovoljiti samo partija!

MONITOR: Tranziciju ka kapitalizmu svuda je manje ili više obilježila ,,prvobitna akumulacija” ili ,,velika pljačka naroda”, a na Balkanu su šefovi država i vodećih partija i članovi njihovih najužih porodica, među najvećim tajkunima. Novac su evidentno stekli paralelno s visokom političkom karijerom. Da li je i to ono što i vi podrazumijevate pod našim ,,hladnim varvarstvom”?
POPOVIĆ: Naravno, samo što je uz sve to i samo društvo brutalizovano, uzima se za normalno, nakon svih ratnih užasa, pljačke i sveopšte korupcije, da je čovek čoveku vuk. I shodno tome se živi, sve ostalo je ,,moralisanje” i ,,filozofiranje”, koje se ne maže na hleb. Dakle, vrlo duboki cinizam i jedan podsvesni antropološki pesimizam, ,,ljudi su kvarna roba”, ,,i ti bi da možeš”, ,,sposoban čovek”, ,,bogaćenje na tuđ račun je u ljudskoj prirodi”, ,,svako gleda sebe”. Sve ostalo je prenemaganje. To bi bilo to ,,hladno varvarstvo”.

MONITOR: U SAD je izgledalo da se desila ,,sreća u nesreći”. Krah neoliberalnog koncepta tržišta poklopio se s probijanjem u vrh predsjedničke kampanje Baraka Obame koji je, kako kažete, donio ,,drugačiji ton i ljudskije ophođenje”.Obami kao da je sve teže da se nosi sa svojom ,,nadom”?
POPOVIĆ: Spadam u one koji nisu verovali u izbor Obame. Po mom mišljenju, Amerika nije bila spremna za Obamu. Za trenutak su mu se obradovali, izbori su bili vrlo emotivni, ali sada se vraćamo u svakodnevnu stvarnost, obećanja se teško ispunjavaju, uzbuđenje je splasnulo i njemu neće biti lako. Možda Amerika ipak nije bila spremna za Obamu. Sada se on suočava s rasizmom i borbom s moćnim partikularnim interesima, naročito u reformi zdravstvenog sistema, jednim od najvećih problema američkog društva.

MONITOR: Vaš stav da ,,nije bogaćenje već kulturni razvitak” cilj zdravog društva, daje jednostavan odgovor ne samo na domaću krizu vrijednosti već i na ono što je samo kao eho došlo do nas kao dilema – kako upravljati svijetom?
POPOVIĆ: U svakom političkom sistemu postoji jedna, tom sistemu inherentna hijerarhija vrednosti, koja odlučuje o tome koje vrednosti će biti žrtvovane ako dođu u sukob sa drugim vrednostima. Još ni u jednom istorijski poznatom političkom sistemu nije kao vrhunska vrednost postavljena kultura, što će reći vrednosti dobrote, istine i lepote, iako je to vrednosni sistem humanizma za koji se čovečanstvo deklarativno opredeljuje. U međuvremenu, kao vrhunska vrednost pojavljuje se Moć, politička, vojna, ekonomska, diplomatska, tehnološka, koja bi imala biti samo sredstvo za ljudskiji život. Moć je, u krajnjoj liniji, biološka kategorija. Ona, samo za sebe, ne može zadovoljiti osnovne, imanentno ljudske, potrebe.

MONITOR: Interesantna je vaša teza o ,,traumi” koja ne dozvoljava ljudima da shvate da neki događaji, a i ljudi, ne fizički već ,,konceptualno” pripadaju prošlosti. Ne vjerujete u jednostavno ,,suočavanje s prošlošću”?
POPOVIĆ: To nije moja teza. To je elementarna činjenica fiziologije centralnog nervnog sistema. Traumatski događaji deponuju se u deo ljudskog mozga koji sadrži pamćenje na neposredno prošle događaje, kao nešto što moramo držati stalno na umu jer se svakog trenutka može ponoviti, a vrlo je opasno. Tako se trauma doživljava kao nešto što još uvek traje. Za porodice ljudi stradalih u Srebrenici, Srebrenica je sadašnjost ona se neprekidno događa. Ali ona je to i za zločince, jer i zločinac ima svoju traumu, bez obzira na to što ju je sam prouzrokovao i što ona ne izaziva nikakvo saosećanje. Zločinac oseća da je narušio veliki, ne samo moralni i pravni, već i religijski, pa i biološki tabu. Genocid je zločin protiv svakog čoveka na kugli zemaljskoj. Osnovna terapija za posttraumatski stres je neprestana priča o traumi, ta priča pomaže da se događaj pomeri u onaj deo mozga koji čuva stare uspomene.

MONITOR:Vidite li da danas ljudi u Srbiji počinju da se preispituju, samoorganizuju oko osnovnih vrijednosti humanosti, što, čini mi se, predlažete kao otpor cinizmu političke scene? Ili ćemo na to još dugo čekati?
POPOVIĆ: Vidim, ali je to sve u naznakama. Oprostite ako suviše filozofiram, ali čovek je samo projekt očovečavanja, on nije nikada gotov i traje celog života. Verujem da ćemo jednom biti ljudi. A možda ćemo na to dugo čekati.

MONITOR: Kao advokat porodice Đinđić tražili ste da se istraži politička pozadina atentata na premijera. Hoće li sprječavanje ove istrage ostati izvor još jedne stabilne društvene traume i izvor stalnih politikantskih rasprava kao dio ,,političkog folklora”?
POPOVIĆ: Mislim da neće. Stvar je u tome što su činjenice, ponavljam činjenice, te tzv. političke pozadine velikim delom poznate i utvrđene, mnoge čak i dokazima izvedenim na sudu. Njih samo treba povezati i protumačiti ih na razuman način. Nemoguće je da se jednog dana, u povoljnijim političkim okolnostima, to i ne učini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo