Povežite se sa nama

INTERVJU

Vrijeme hladnog varvarstva

Objavljeno prije

na

Jedan od najpoznatijih srpskih advokata Srđa Popović nije prestajao da se, ne samo kao advokat već i kao javna ličnost, bavi odbranom ,,poniženih i uvrijeđenih”. Danas njegova veoma kreativna ali i provokativna razmišljanja, koja najčešće izlaže u Peščaniku RTV B92, pokazuju da to što su se mnoga njegova upozorenja obistinila, nije od njega napravilo samozadovoljnog pesimistu. MONITOR: Obilježava se godišnjica pada Berlinskog zida. Da li je SFRJ imala šansu da se, na neki način, priključi zemljama koje su krenule u reforme 1989. i izbjegne užase svog vlastitog pada?
POPOVIĆ: Ozbiljni istoričari bi rekli da na ovakvo pitanje nema dobrog odgovora. Naknadni misaoni eksperiment u kojem menjate bilo koju odlučnu okolnost, recimo: šta bi bilo da je na Osmoj sednici prevladao Stambolić, uvodi vas u drugi, paralelni univerzum, sa sopstvenom drugačijom prošlošću. Tako, pobeda Stambolića bila je „moguća”, samo da je čitava prošlost koja je prethodila Osmoj sednici bila drugačija. A to bi bio neki sasvim drugi svet. Dakle, bilo je nekih objektivnih šansi, nije bilo ljudi koji bi je iskoristili.

MONITOR: Slobodan Milošević je simbol tog raspada. Kako to da su svi htjeli promjene – nezadovoljstvo je bilo opšte, a izabrali su Miloševića u Srbiji, Tuđmana u Hrvatskoj, a Bošnjaci u BIH Izetbegovića (da ne pominjemo Karadžića i Plavšićevu), lidere antimoderniste?
POPOVIĆ: Želju za promenama Milošević je prvi, a za njim i ostali, iskoristio da jednu kolektivističku ideologiju, komunističku, zameni drugom, nacionalističkom, da klasnu mržnju zameni nacionalnom… hteli ste promene, evo vam promena! Hoćete kapitalizam, može i to, evo, mi ćemo biti kapitalisti, a vi ćete biti proleteri. Energija antikomunista skrenuta je u korito nacionalizma, a mi, komunisti/socijalisti opet ćemo biti na čelu, avangarda radničke klase pretvoriće se u avangardu militantnog nacionalizma. Postkomunističke politički naivne ,,mase”, kako su ih ti lideri zvali, tu podvalu nisu mogle prozreti.

MONITOR: U jednom razgovoru za Peščanik rekli ste da se srpska politika danas vratila svojim starim ciljevima i da samo verbalno prihvata ono što je pored Jugoslavije i Velike Srbije, ,,treći koncept”, koncept evropske Srbije. Zašto je ovdje toliko teško prihvatiti univerzalne vrijednosti?
POPOVIĆ: Ratni zločini, pre svega genocid u Bosni, velika su prepreka promeni svesti u srpskom društvu. Radi se o jednom potisnutom osećanju moralne krivice za sve ono što je u njihovo ime i uz njihovu političku podršku činio Milošević i njegov režim tokom ratova. Radi se, dakle, o jednoj istorijskoj i moralnoj odgovornosti koja se pokušava izbeći. U Srbiji 64 odsto ljudi smatra da Mladića ne treba izručiti, po meni, baš zato što se zna kakva je bila njegova uloga u Srebrenici. Nećemo o tome! Ne odustajemo ni od svojih ,,pravednih ciljeva”, ali pošto smo vojno poraženi, služićemo se samo ,,pravnim, političkim i diplomatskim sredstvima” (Jeremić).

MONITOR: Pominjete i ,,tanku” liberalnu tradiciju, gdje smještate i pokojnog premijera Zorana Đinđića, ali čini se da danas ne vidite politički uticajne nastavljače. Da li je ,,civilno društvo” zaista jedina nada?
POPOVIĆ: Đinđić je pokušao da menja tu svest, zato je i ubijen. Posle atentata, prilično očekivano i prirodno, niko se ne žuri da postane njegov ,,nastavljač”. Promene u Srbiji morale bi i mogle doći, ako dođu ,,odozdo”, postupnim promenama u samom društvu. Politika ne vodi nikud, jer samo prati ispitivanja javnog mnenja. Naravno, da bi bilo sve mnogo lakše i brže, da promene dolaze odozgo, iz vlasti.

MONITOR: Nezadovoljni građani protiv partitokratske države i moćne političke klase. Koja su uporišta za takav otpor?
POPOVIĆ: Vrlo malobrojna i slaba. Srpska intelektualna elita odigrala je u našoj katastrofi važnu ulogu. Jedan njen deo i sada pokušava kroz pojedine medije i nevladine organizacije da se samoorganizuje u otporu, ali okolnosti su se promenile. Sva ideološka, a u ta računam i moralna i intelektualna, pa čak i estetska pitanja – postala su manje-više irelevantna. Na dnevnom redu su pitanja preživljavanja, pljačke, otimanja za simbole društvenog statusa, ,,pitanja tela”. Samim tim promenjena je uloga tzv. inteligencije kao generatora promena. Nove potrebe može vam zadovoljiti samo partija!

MONITOR: Tranziciju ka kapitalizmu svuda je manje ili više obilježila ,,prvobitna akumulacija” ili ,,velika pljačka naroda”, a na Balkanu su šefovi država i vodećih partija i članovi njihovih najužih porodica, među najvećim tajkunima. Novac su evidentno stekli paralelno s visokom političkom karijerom. Da li je i to ono što i vi podrazumijevate pod našim ,,hladnim varvarstvom”?
POPOVIĆ: Naravno, samo što je uz sve to i samo društvo brutalizovano, uzima se za normalno, nakon svih ratnih užasa, pljačke i sveopšte korupcije, da je čovek čoveku vuk. I shodno tome se živi, sve ostalo je ,,moralisanje” i ,,filozofiranje”, koje se ne maže na hleb. Dakle, vrlo duboki cinizam i jedan podsvesni antropološki pesimizam, ,,ljudi su kvarna roba”, ,,i ti bi da možeš”, ,,sposoban čovek”, ,,bogaćenje na tuđ račun je u ljudskoj prirodi”, ,,svako gleda sebe”. Sve ostalo je prenemaganje. To bi bilo to ,,hladno varvarstvo”.

MONITOR: U SAD je izgledalo da se desila ,,sreća u nesreći”. Krah neoliberalnog koncepta tržišta poklopio se s probijanjem u vrh predsjedničke kampanje Baraka Obame koji je, kako kažete, donio ,,drugačiji ton i ljudskije ophođenje”.Obami kao da je sve teže da se nosi sa svojom ,,nadom”?
POPOVIĆ: Spadam u one koji nisu verovali u izbor Obame. Po mom mišljenju, Amerika nije bila spremna za Obamu. Za trenutak su mu se obradovali, izbori su bili vrlo emotivni, ali sada se vraćamo u svakodnevnu stvarnost, obećanja se teško ispunjavaju, uzbuđenje je splasnulo i njemu neće biti lako. Možda Amerika ipak nije bila spremna za Obamu. Sada se on suočava s rasizmom i borbom s moćnim partikularnim interesima, naročito u reformi zdravstvenog sistema, jednim od najvećih problema američkog društva.

MONITOR: Vaš stav da ,,nije bogaćenje već kulturni razvitak” cilj zdravog društva, daje jednostavan odgovor ne samo na domaću krizu vrijednosti već i na ono što je samo kao eho došlo do nas kao dilema – kako upravljati svijetom?
POPOVIĆ: U svakom političkom sistemu postoji jedna, tom sistemu inherentna hijerarhija vrednosti, koja odlučuje o tome koje vrednosti će biti žrtvovane ako dođu u sukob sa drugim vrednostima. Još ni u jednom istorijski poznatom političkom sistemu nije kao vrhunska vrednost postavljena kultura, što će reći vrednosti dobrote, istine i lepote, iako je to vrednosni sistem humanizma za koji se čovečanstvo deklarativno opredeljuje. U međuvremenu, kao vrhunska vrednost pojavljuje se Moć, politička, vojna, ekonomska, diplomatska, tehnološka, koja bi imala biti samo sredstvo za ljudskiji život. Moć je, u krajnjoj liniji, biološka kategorija. Ona, samo za sebe, ne može zadovoljiti osnovne, imanentno ljudske, potrebe.

MONITOR: Interesantna je vaša teza o ,,traumi” koja ne dozvoljava ljudima da shvate da neki događaji, a i ljudi, ne fizički već ,,konceptualno” pripadaju prošlosti. Ne vjerujete u jednostavno ,,suočavanje s prošlošću”?
POPOVIĆ: To nije moja teza. To je elementarna činjenica fiziologije centralnog nervnog sistema. Traumatski događaji deponuju se u deo ljudskog mozga koji sadrži pamćenje na neposredno prošle događaje, kao nešto što moramo držati stalno na umu jer se svakog trenutka može ponoviti, a vrlo je opasno. Tako se trauma doživljava kao nešto što još uvek traje. Za porodice ljudi stradalih u Srebrenici, Srebrenica je sadašnjost ona se neprekidno događa. Ali ona je to i za zločince, jer i zločinac ima svoju traumu, bez obzira na to što ju je sam prouzrokovao i što ona ne izaziva nikakvo saosećanje. Zločinac oseća da je narušio veliki, ne samo moralni i pravni, već i religijski, pa i biološki tabu. Genocid je zločin protiv svakog čoveka na kugli zemaljskoj. Osnovna terapija za posttraumatski stres je neprestana priča o traumi, ta priča pomaže da se događaj pomeri u onaj deo mozga koji čuva stare uspomene.

MONITOR:Vidite li da danas ljudi u Srbiji počinju da se preispituju, samoorganizuju oko osnovnih vrijednosti humanosti, što, čini mi se, predlažete kao otpor cinizmu političke scene? Ili ćemo na to još dugo čekati?
POPOVIĆ: Vidim, ali je to sve u naznakama. Oprostite ako suviše filozofiram, ali čovek je samo projekt očovečavanja, on nije nikada gotov i traje celog života. Verujem da ćemo jednom biti ljudi. A možda ćemo na to dugo čekati.

MONITOR: Kao advokat porodice Đinđić tražili ste da se istraži politička pozadina atentata na premijera. Hoće li sprječavanje ove istrage ostati izvor još jedne stabilne društvene traume i izvor stalnih politikantskih rasprava kao dio ,,političkog folklora”?
POPOVIĆ: Mislim da neće. Stvar je u tome što su činjenice, ponavljam činjenice, te tzv. političke pozadine velikim delom poznate i utvrđene, mnoge čak i dokazima izvedenim na sudu. Njih samo treba povezati i protumačiti ih na razuman način. Nemoguće je da se jednog dana, u povoljnijim političkim okolnostima, to i ne učini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo