Povežite se sa nama

INTERVJU

Aristokratski vokal

Objavljeno prije

na

Suptilni, prefinjeni vokal i aristokratsko držanje činili su Ismetu Dervoz sasvim posebnom pojavom jugo-muzike. Zvjezdane trenutke doživjela je sa Ambasadorima, a nakon završetka karijere dala je nemjerljiv doprinos razvoju muzike u BiH. MONITOR: Uglavnom se ljudi slažu: vi ste vlasnik jednog od najnježnijih, ali i najupečatljivijih vokala na sceni stare Jugoslavije. Da li Vam je takav specifičan način pjevanja pomogao ili odmogao u karijeri?
DERVOZ: Kolege muzičari znali su govoriti da bi i u snu i preko telefona, s tamponima u ušima prepoznali Gabi, Radojku, Olivera i mene! Uvijek sam to smatrala komplimentom. Boja glasa nam je data rođenjem, mi je malo doradimo i upakujemo s godinama i interpretacijama. Ali, to je jedino što ne možete naučiti, navježbati, promijeniti. Nešto poput otiska prsta, samo vaše. Po tome se prepoznajemo i razlikujemo od drugih. Zato smatram da je to uvijek kvalitet i sigurno pomaže da budete lakše upamćeni i da vas se prepozna.

MONITOR: Malo ljudi zna da ste na muzičku sceni kročili kao dio opere, odnosno kao djevojčica u horu u operi „Karmen”?
DERVOZ: Imala sam 13 godina i bila u osnovnoj školi, tada još sopranistica. Naš profesor muzike i rukovodilac hora bio je i član hora Opere u Sarajevu. Kad su postavljali na repertoar Karmen, on je predložio nas petnaestak za dječiji hor u prvom činu. Kakvo iskustvo! Velika scena, orkestar, kostimi, a naši glasovi, naravno nedovoljno jaki, pojačani glasovima sopranistica hora Opere! Znam da sam jako uživala i mislila kako je to najvažnija stvar na svijetu, tih par minuta u prvom činu Bizeove Karmen. Najbolje od svega je što smo svi, djeca iz hora, znali operu napamet, od početka do kraja!

MONITOR: Rano ste ušli i u pop vode. Sa 14 godina ste postali vokalni solista grupe „Kodeksi”, koja je malo poznata u Jugoslaviji, ali je u lokalnim okvirima bila ime.
DERVOZ: Kao učenica muzičke škole, odsjek klavira, prijavila sam se na audiciju za omladinski festival Mladi pjevaju proljeću 1968. Opklada, nećete vjerovati, među učenicima i profesorima solfeđa! Bilo nas je desetak, ja sam prošla, zatim na Festivalu osvojila nagradu i s ostalim finalistima otišla na turneju u Austriju i Mađarsku. Prateći orkestar bili su Kodeksi. Tako je počela naša suradnja i druženje. Nakon opere moj omiljeni žanr postao je rock and roll ! Bila sam prva rock pjevačica u bendu na tlu tadašnje zemlje.

MONITOR: U kraj priče s „Kodeksima”, umiješali su se roditelji, koji vas nijesu htjeli pustiti na angažman u Italiju?
DERVOZ: Italijanski menadžer čuo nas je u Dubrovniku i ponudio višemjesečne nastupe u klubovima u Italiji. To, naravno, nije bilo odobreno, meni je bilo nepunih 16. Ali i Kodeksi nisu ostali baš dugo. U tom periodu meni su suradnju ponudili Ambasadori, kojima je Zdravko Čolić odlazio u solističke vode. Proveli smo ljeto zajedno u Vrsaru, Zdravko i ja smo svake večeri pjevali, ja savladavala repertoar i nove pjesme, i tako je počelo lijepo razdoblje u mom pjevačkom životu.

MONITOR: Zlatno razdoblje Vaše karijere ipak je period od 1972. do 1976. kada ste bili vokalni solista grupe „Ambasadori”. Prvi ogromni uspjeh bila je Montenova patriotska kompozicija „Zemljo moja”, koja se pjeva više od 30 godina.
DERVOZ: Sve zasluge za uspjeh pjesme ja uvijek pripisujem autoru, Kemi. Ambasadori su jednostavno imali sreću da je pjesma ponuđena baš nama. Istina je da to nije zamišljeno, niti izvedeno kao patriotska pjesma! Bila je to ljubavna pjesma, pjesma rastanka, čežnje za onima koji su daleko od nas. Na žalost, svoje pravo značenje potvrdila je u vremenu bliske prošlosti. Izbjeglice su oni što se u potpunosti mogu prepoznati u ovim stihovima.

MONITOR: Centralni dio priče o „Ambasadorima” je nastup na Evroviziji u Hagu 1976. godine, s jednom od najljepših pjesama kojim se predstavljala Jugoslavija „Ne mogu skriti svoju bol” („Voljela tebe samo sam ja”). Ali, vratimo se prvo u Opatiju, na preliminarno takmičenje. Apsolutni pobjednik publike bila je Bisera Veletanlić i pjesma „Baj, baj, baj”, međutim, žiri je izabrao „Ambasadore” kao reprezente.
DERVOZ: Te je godine u Opatiji odlučivao samo žiri sastavljen od predstavnika svih RTV centara, članica JRT. Svaki je centar poslao po tri člana žirija koji su za svaku pjesmu glasali dajući ocjene od jedan do 12. Bilo je to jedno od onih glasanja kakva nisu bila rijetka u nas! Svako za svoga i protiv (prema procjeni) najjačeg konkurenta! U takvim situacijama uvijek pobijedi treći! Očito nas nisu smatrali „opasnima”, pa su nam svi dali najveću ocjenu! Kriva procjena kalkulanata, ali blistava pobjeda Ambasadora!

MONITOR: U samom Hagu na Evroviziji, nijeste bili adekvatno propraćeni. Nije vam zakazana čak ni konferencija za štampu. I pored dobrog i lepršavog nastupa, djevojka u narandžastoj haljini, praćena sa par „čupavaca”, na kraju je bila posljednja. Kako ste to doživjeli?
DERVOZ: Nisu to bila ova vremena kad se za Pjesmu Evrovizije izdvajaju stotine hiljada eura! Mi smo bili prva ekipa ex-Yu koja je otputovala sa pres materijalom (dizajnirao ga je sada svjetski poznat Dragan Stefanović), Turistička zajednica Sarajeva nam je organizirala parti sa šljivovicom, suhim mesom iz Visokog i kajmakom! Ambasada u Hagu je pozvala zvaničnike Evrovizije i ugledne goste. Mi smo lično finansirali našu garderobu koju je dizajnirala Mirjana Marić i svi su o nama govorili kao o bogatim Jugoslovenima odjevenim u skupu kožu! I bili smo predstavnici jedine socijalističke zemlje u takmičenju. A kao što znate, greška u zbrajanju glasova ispravljena je i bili smo pretposljednji! Ono što je bio divan rezultat tog nastupa je snimanje singla na engleskom jeziku u studiju Apple u Londonu.

MONITOR: Nakon Evrovizije počeli ste solo karijeru, ali ste se na ovu manifestaciju vratili kao dio najjačeg trija back vokala koji je SFRJ imala – pratili ste Vajtu, skupa s Nedom Ukraden i Jadrankom Stojaković?
DERVOZ: To je bila jedna od akcija muzičke produkcije RTV Sarajevo. Često je cijela naša generacija (Jadranka, Neda, Kemo, Mahir, Čola, Davor, Indexi) nastupala zajedno. Uz Vajtu su na sceni u Dablinu bili i Ranko Boban – autor pjesme i Slobodan Bodo Kovačević iz Indexa kao gitarista. Znam da nisam baš bila oduševljena našom ulogom i učinkom, ali smo se odlično zabavile!

MONITOR: Vaša solo karijera nije puno poznata širokom auditorijumu. Snimili ste album „Ismeta” 1981. i niz singlica, među kojima i izvanrednu „Kasno je”. Međutim, sve je to bilo bez većeg komercijalnog uspjeha?
DERVOZ: Ambasadori i ja smo se razišli iz jednostavnog razloga: oni nisu mogli putovati na sva ponuđena gostovanja radi stalnih zaposlenja, a ja sam jako uživala u susretima s publikom. Nakon razlaza, ja sam pjevala više od 300 dana u godini. Bila sam na jednogodišnjim turnejama sa Oliverom, Mišom, pjevala našim građanima u svijetu i s vremena na vrijeme snimala ponešto što mi se posebno dopalo ili za potrebe festivalskih nastupa. Pobijedila sam na Šlageru sezone 1980. i tako ispravila nepravdu nanesenu Ambasadorima koji to nisu uspjeli 1975. sa Zemljo moja! Tad sam ja dobila nagradu za interpretaciju, a pjesma je bila tek četvrta.

MONITOR: Od sredine osamdesetih postajete muzički urednik RTS-a i radite na afirmaciji BiH scene. Na šta se svodila Vaša uloga?
DERVOZ: Prestala sam se aktivno baviti pjevanjem 1988. Razlog: play back! To jednostavno nije bilo za mene, ja sam 25 godina pjevala uvijek uživo, uz pratnju sjajnih muzičara i u tome jako uživala, pa su mi matrice i full play back zvučali kao prevara slušalaca. Organizatorima je to bilo jednostavnije, jeftinije, a ja nisam htjela pokvariti svoje zadovoljstvo i povukla se, tad sam vjerovala privremeno. Kako sam već od sedamdesetih imala dodir s radijom i TV iz drugog ugla (bila sam voditeljica, scenaristica, producentica programa…) bilo mi je prirodno da to odaberem kao svoj nastavak i daljnji kontakt s muzikom. Najprije sam radila na radiju kao muzička urednica, zatim na TV kao urednica/producentica. Podučena načinom na koji je moja generacija odgojena, pažena i mažena, u našoj muzičkoj produkciji uvijek sam bila na usluzi i od pomoći svim talentiranim mladim izvođačima i autorima.

MONITOR: Tokom rata u Bosni borili ste se onim što najbolje znate – pjesmom. Pored ostalog, Vi ste bili vođa tima koji je poslao Fazlu kao prvog predstavnika BiH na „Eurosong”. Čega se prisjećate iz tog perioda odlaska na manifestaciju lakih nota bježanjem preko aerodromske piste?
DERVOZ: Jedna od referenci kojima se ponosim je da sam ja 1992. inicirala priključenje tadašnje RTV BiH takmičenju za pjesmu Evrovizije. U nemogućim uvjetima, bez struje, telefona, grijanja, hrane, organizirali smo naše BiH takmičenje, odabrali predstavnika i uspjeli stići u Ljubljanu na predtakmičenje. Nismo mi nigdje bježali! Mi smo, radeći svoj posao, nastojali izboriti svoje pravo na život i sačuvati ljudsko dostojanstvo. Iz Ljubljane smo se nakon plasmana jednako teško, trčeći preko piste aerodroma u Sarajevu, izloženi svim opasnostima vratili kući, pripremili koliko je bilo moguće i opet sretno stigli u Irsku. Možete li zamisliti kako je bilo obezbijediti sredstva, odobrenja za putovanja, vize, pripremiti ekipu koju je u Millstreetu na aerodromu čekalo 80 novinarskih ekipa!!? Bio je to naš način da skrenemo pažnju svijeta na užase koji su se događali u našoj zemlji.

MONITOR: Nakon rata, postali ste ključna osoba u izboru BiH predstavnika za „Eurosong”.
DERVOZ: Ja sam bila vezana za ovo takmičenje do 2002. godine. Predstavnike smo birali uglavnom odlukama žirija, a posljednjih godina i glasanjem publike. Naročito se ponosim festivalom Vaš šlager sezone 1999, kad smo u Skenderiji okupili najbolje i najjače autore i izvođače: Hari, Dino, Jabuka, Orkestar, svi su pjevali. U Izrael je putovao Dino Merlin i izborio sjajno sedmo mjesto za nas. Također uspjehom smatram i to da smo kroz ovo takmičenje ostvarili prvu suradnju među entitetskim televizijama u BiH.

MONITOR: Posljednje iz čega Vas gledaoci pamte je učešće u žiriju za OT. Šta Vas je ponukalo da se prihvatite tog posla, i s kojim ste se problemima suočavali prilikom žiriranja kandidata?
DERVOZ: Gledala sam Operaciju Trijumf na nekim TV u Evropi ranije, i koncept mi se jako dopao. Emotion me pozvao kao urednicu/producenticu specijalnih projekata FTV (koja je emitirala šou u BiH) da se priključim žiriju. Najprije sam odbila jer je projekat trajao dugo, moj posao u Sarajevu nije mogao ostati nedovršen, ali sam nakon spoznaje da su druga dva člana meni dragi Marina i Tonči, pristala. Ja sam se fokusirala na programe i nastupe ponedjeljkom i nisam željela da me dnevni događaji na bilo koji način odvedu od esencije projekta – talentirani mladi ljudi i njihova šansa. Jedanput sam izjavila da neću da znam kakvi su izvan scene – možda su mnoge velike zvijezde namćori, nevaspitani i neuljudni, ali publika to ne zna i uživa u njihovoj umjetnosti.

MONITOR: Da li pratite dešavanja na ex-YU prostorima, i jeste li upoznati s radom nekog od mlađih naraštaja CG pop-rock scene?
DERVOZ: U brojnim emisijama koje ja radim kao urednica i producentica na FTV BIH, gostuju izvođači iz cijelog regiona, pa tako i iz Crne Gore. Redovito pratim festivale u Budvi i Herceg Novom. Ove ste godine imali odličnu predstavnicu na takmičenju za pjesmu Evrovizije. Ali, moram priznati da je među mojim omiljenim pločama svih vremena i dalje ona kantautora Miladina Šobića!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo