Povežite se sa nama

INTERVJU

Aristokratski vokal

Objavljeno prije

na

Suptilni, prefinjeni vokal i aristokratsko držanje činili su Ismetu Dervoz sasvim posebnom pojavom jugo-muzike. Zvjezdane trenutke doživjela je sa Ambasadorima, a nakon završetka karijere dala je nemjerljiv doprinos razvoju muzike u BiH. MONITOR: Uglavnom se ljudi slažu: vi ste vlasnik jednog od najnježnijih, ali i najupečatljivijih vokala na sceni stare Jugoslavije. Da li Vam je takav specifičan način pjevanja pomogao ili odmogao u karijeri?
DERVOZ: Kolege muzičari znali su govoriti da bi i u snu i preko telefona, s tamponima u ušima prepoznali Gabi, Radojku, Olivera i mene! Uvijek sam to smatrala komplimentom. Boja glasa nam je data rođenjem, mi je malo doradimo i upakujemo s godinama i interpretacijama. Ali, to je jedino što ne možete naučiti, navježbati, promijeniti. Nešto poput otiska prsta, samo vaše. Po tome se prepoznajemo i razlikujemo od drugih. Zato smatram da je to uvijek kvalitet i sigurno pomaže da budete lakše upamćeni i da vas se prepozna.

MONITOR: Malo ljudi zna da ste na muzičku sceni kročili kao dio opere, odnosno kao djevojčica u horu u operi „Karmen”?
DERVOZ: Imala sam 13 godina i bila u osnovnoj školi, tada još sopranistica. Naš profesor muzike i rukovodilac hora bio je i član hora Opere u Sarajevu. Kad su postavljali na repertoar Karmen, on je predložio nas petnaestak za dječiji hor u prvom činu. Kakvo iskustvo! Velika scena, orkestar, kostimi, a naši glasovi, naravno nedovoljno jaki, pojačani glasovima sopranistica hora Opere! Znam da sam jako uživala i mislila kako je to najvažnija stvar na svijetu, tih par minuta u prvom činu Bizeove Karmen. Najbolje od svega je što smo svi, djeca iz hora, znali operu napamet, od početka do kraja!

MONITOR: Rano ste ušli i u pop vode. Sa 14 godina ste postali vokalni solista grupe „Kodeksi”, koja je malo poznata u Jugoslaviji, ali je u lokalnim okvirima bila ime.
DERVOZ: Kao učenica muzičke škole, odsjek klavira, prijavila sam se na audiciju za omladinski festival Mladi pjevaju proljeću 1968. Opklada, nećete vjerovati, među učenicima i profesorima solfeđa! Bilo nas je desetak, ja sam prošla, zatim na Festivalu osvojila nagradu i s ostalim finalistima otišla na turneju u Austriju i Mađarsku. Prateći orkestar bili su Kodeksi. Tako je počela naša suradnja i druženje. Nakon opere moj omiljeni žanr postao je rock and roll ! Bila sam prva rock pjevačica u bendu na tlu tadašnje zemlje.

MONITOR: U kraj priče s „Kodeksima”, umiješali su se roditelji, koji vas nijesu htjeli pustiti na angažman u Italiju?
DERVOZ: Italijanski menadžer čuo nas je u Dubrovniku i ponudio višemjesečne nastupe u klubovima u Italiji. To, naravno, nije bilo odobreno, meni je bilo nepunih 16. Ali i Kodeksi nisu ostali baš dugo. U tom periodu meni su suradnju ponudili Ambasadori, kojima je Zdravko Čolić odlazio u solističke vode. Proveli smo ljeto zajedno u Vrsaru, Zdravko i ja smo svake večeri pjevali, ja savladavala repertoar i nove pjesme, i tako je počelo lijepo razdoblje u mom pjevačkom životu.

MONITOR: Zlatno razdoblje Vaše karijere ipak je period od 1972. do 1976. kada ste bili vokalni solista grupe „Ambasadori”. Prvi ogromni uspjeh bila je Montenova patriotska kompozicija „Zemljo moja”, koja se pjeva više od 30 godina.
DERVOZ: Sve zasluge za uspjeh pjesme ja uvijek pripisujem autoru, Kemi. Ambasadori su jednostavno imali sreću da je pjesma ponuđena baš nama. Istina je da to nije zamišljeno, niti izvedeno kao patriotska pjesma! Bila je to ljubavna pjesma, pjesma rastanka, čežnje za onima koji su daleko od nas. Na žalost, svoje pravo značenje potvrdila je u vremenu bliske prošlosti. Izbjeglice su oni što se u potpunosti mogu prepoznati u ovim stihovima.

MONITOR: Centralni dio priče o „Ambasadorima” je nastup na Evroviziji u Hagu 1976. godine, s jednom od najljepših pjesama kojim se predstavljala Jugoslavija „Ne mogu skriti svoju bol” („Voljela tebe samo sam ja”). Ali, vratimo se prvo u Opatiju, na preliminarno takmičenje. Apsolutni pobjednik publike bila je Bisera Veletanlić i pjesma „Baj, baj, baj”, međutim, žiri je izabrao „Ambasadore” kao reprezente.
DERVOZ: Te je godine u Opatiji odlučivao samo žiri sastavljen od predstavnika svih RTV centara, članica JRT. Svaki je centar poslao po tri člana žirija koji su za svaku pjesmu glasali dajući ocjene od jedan do 12. Bilo je to jedno od onih glasanja kakva nisu bila rijetka u nas! Svako za svoga i protiv (prema procjeni) najjačeg konkurenta! U takvim situacijama uvijek pobijedi treći! Očito nas nisu smatrali „opasnima”, pa su nam svi dali najveću ocjenu! Kriva procjena kalkulanata, ali blistava pobjeda Ambasadora!

MONITOR: U samom Hagu na Evroviziji, nijeste bili adekvatno propraćeni. Nije vam zakazana čak ni konferencija za štampu. I pored dobrog i lepršavog nastupa, djevojka u narandžastoj haljini, praćena sa par „čupavaca”, na kraju je bila posljednja. Kako ste to doživjeli?
DERVOZ: Nisu to bila ova vremena kad se za Pjesmu Evrovizije izdvajaju stotine hiljada eura! Mi smo bili prva ekipa ex-Yu koja je otputovala sa pres materijalom (dizajnirao ga je sada svjetski poznat Dragan Stefanović), Turistička zajednica Sarajeva nam je organizirala parti sa šljivovicom, suhim mesom iz Visokog i kajmakom! Ambasada u Hagu je pozvala zvaničnike Evrovizije i ugledne goste. Mi smo lično finansirali našu garderobu koju je dizajnirala Mirjana Marić i svi su o nama govorili kao o bogatim Jugoslovenima odjevenim u skupu kožu! I bili smo predstavnici jedine socijalističke zemlje u takmičenju. A kao što znate, greška u zbrajanju glasova ispravljena je i bili smo pretposljednji! Ono što je bio divan rezultat tog nastupa je snimanje singla na engleskom jeziku u studiju Apple u Londonu.

MONITOR: Nakon Evrovizije počeli ste solo karijeru, ali ste se na ovu manifestaciju vratili kao dio najjačeg trija back vokala koji je SFRJ imala – pratili ste Vajtu, skupa s Nedom Ukraden i Jadrankom Stojaković?
DERVOZ: To je bila jedna od akcija muzičke produkcije RTV Sarajevo. Često je cijela naša generacija (Jadranka, Neda, Kemo, Mahir, Čola, Davor, Indexi) nastupala zajedno. Uz Vajtu su na sceni u Dablinu bili i Ranko Boban – autor pjesme i Slobodan Bodo Kovačević iz Indexa kao gitarista. Znam da nisam baš bila oduševljena našom ulogom i učinkom, ali smo se odlično zabavile!

MONITOR: Vaša solo karijera nije puno poznata širokom auditorijumu. Snimili ste album „Ismeta” 1981. i niz singlica, među kojima i izvanrednu „Kasno je”. Međutim, sve je to bilo bez većeg komercijalnog uspjeha?
DERVOZ: Ambasadori i ja smo se razišli iz jednostavnog razloga: oni nisu mogli putovati na sva ponuđena gostovanja radi stalnih zaposlenja, a ja sam jako uživala u susretima s publikom. Nakon razlaza, ja sam pjevala više od 300 dana u godini. Bila sam na jednogodišnjim turnejama sa Oliverom, Mišom, pjevala našim građanima u svijetu i s vremena na vrijeme snimala ponešto što mi se posebno dopalo ili za potrebe festivalskih nastupa. Pobijedila sam na Šlageru sezone 1980. i tako ispravila nepravdu nanesenu Ambasadorima koji to nisu uspjeli 1975. sa Zemljo moja! Tad sam ja dobila nagradu za interpretaciju, a pjesma je bila tek četvrta.

MONITOR: Od sredine osamdesetih postajete muzički urednik RTS-a i radite na afirmaciji BiH scene. Na šta se svodila Vaša uloga?
DERVOZ: Prestala sam se aktivno baviti pjevanjem 1988. Razlog: play back! To jednostavno nije bilo za mene, ja sam 25 godina pjevala uvijek uživo, uz pratnju sjajnih muzičara i u tome jako uživala, pa su mi matrice i full play back zvučali kao prevara slušalaca. Organizatorima je to bilo jednostavnije, jeftinije, a ja nisam htjela pokvariti svoje zadovoljstvo i povukla se, tad sam vjerovala privremeno. Kako sam već od sedamdesetih imala dodir s radijom i TV iz drugog ugla (bila sam voditeljica, scenaristica, producentica programa…) bilo mi je prirodno da to odaberem kao svoj nastavak i daljnji kontakt s muzikom. Najprije sam radila na radiju kao muzička urednica, zatim na TV kao urednica/producentica. Podučena načinom na koji je moja generacija odgojena, pažena i mažena, u našoj muzičkoj produkciji uvijek sam bila na usluzi i od pomoći svim talentiranim mladim izvođačima i autorima.

MONITOR: Tokom rata u Bosni borili ste se onim što najbolje znate – pjesmom. Pored ostalog, Vi ste bili vođa tima koji je poslao Fazlu kao prvog predstavnika BiH na „Eurosong”. Čega se prisjećate iz tog perioda odlaska na manifestaciju lakih nota bježanjem preko aerodromske piste?
DERVOZ: Jedna od referenci kojima se ponosim je da sam ja 1992. inicirala priključenje tadašnje RTV BiH takmičenju za pjesmu Evrovizije. U nemogućim uvjetima, bez struje, telefona, grijanja, hrane, organizirali smo naše BiH takmičenje, odabrali predstavnika i uspjeli stići u Ljubljanu na predtakmičenje. Nismo mi nigdje bježali! Mi smo, radeći svoj posao, nastojali izboriti svoje pravo na život i sačuvati ljudsko dostojanstvo. Iz Ljubljane smo se nakon plasmana jednako teško, trčeći preko piste aerodroma u Sarajevu, izloženi svim opasnostima vratili kući, pripremili koliko je bilo moguće i opet sretno stigli u Irsku. Možete li zamisliti kako je bilo obezbijediti sredstva, odobrenja za putovanja, vize, pripremiti ekipu koju je u Millstreetu na aerodromu čekalo 80 novinarskih ekipa!!? Bio je to naš način da skrenemo pažnju svijeta na užase koji su se događali u našoj zemlji.

MONITOR: Nakon rata, postali ste ključna osoba u izboru BiH predstavnika za „Eurosong”.
DERVOZ: Ja sam bila vezana za ovo takmičenje do 2002. godine. Predstavnike smo birali uglavnom odlukama žirija, a posljednjih godina i glasanjem publike. Naročito se ponosim festivalom Vaš šlager sezone 1999, kad smo u Skenderiji okupili najbolje i najjače autore i izvođače: Hari, Dino, Jabuka, Orkestar, svi su pjevali. U Izrael je putovao Dino Merlin i izborio sjajno sedmo mjesto za nas. Također uspjehom smatram i to da smo kroz ovo takmičenje ostvarili prvu suradnju među entitetskim televizijama u BiH.

MONITOR: Posljednje iz čega Vas gledaoci pamte je učešće u žiriju za OT. Šta Vas je ponukalo da se prihvatite tog posla, i s kojim ste se problemima suočavali prilikom žiriranja kandidata?
DERVOZ: Gledala sam Operaciju Trijumf na nekim TV u Evropi ranije, i koncept mi se jako dopao. Emotion me pozvao kao urednicu/producenticu specijalnih projekata FTV (koja je emitirala šou u BiH) da se priključim žiriju. Najprije sam odbila jer je projekat trajao dugo, moj posao u Sarajevu nije mogao ostati nedovršen, ali sam nakon spoznaje da su druga dva člana meni dragi Marina i Tonči, pristala. Ja sam se fokusirala na programe i nastupe ponedjeljkom i nisam željela da me dnevni događaji na bilo koji način odvedu od esencije projekta – talentirani mladi ljudi i njihova šansa. Jedanput sam izjavila da neću da znam kakvi su izvan scene – možda su mnoge velike zvijezde namćori, nevaspitani i neuljudni, ali publika to ne zna i uživa u njihovoj umjetnosti.

MONITOR: Da li pratite dešavanja na ex-YU prostorima, i jeste li upoznati s radom nekog od mlađih naraštaja CG pop-rock scene?
DERVOZ: U brojnim emisijama koje ja radim kao urednica i producentica na FTV BIH, gostuju izvođači iz cijelog regiona, pa tako i iz Crne Gore. Redovito pratim festivale u Budvi i Herceg Novom. Ove ste godine imali odličnu predstavnicu na takmičenju za pjesmu Evrovizije. Ali, moram priznati da je među mojim omiljenim pločama svih vremena i dalje ona kantautora Miladina Šobića!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo