Povežite se sa nama

INTERVJU

Aristokratski vokal

Objavljeno prije

na

Suptilni, prefinjeni vokal i aristokratsko držanje činili su Ismetu Dervoz sasvim posebnom pojavom jugo-muzike. Zvjezdane trenutke doživjela je sa Ambasadorima, a nakon završetka karijere dala je nemjerljiv doprinos razvoju muzike u BiH. MONITOR: Uglavnom se ljudi slažu: vi ste vlasnik jednog od najnježnijih, ali i najupečatljivijih vokala na sceni stare Jugoslavije. Da li Vam je takav specifičan način pjevanja pomogao ili odmogao u karijeri?
DERVOZ: Kolege muzičari znali su govoriti da bi i u snu i preko telefona, s tamponima u ušima prepoznali Gabi, Radojku, Olivera i mene! Uvijek sam to smatrala komplimentom. Boja glasa nam je data rođenjem, mi je malo doradimo i upakujemo s godinama i interpretacijama. Ali, to je jedino što ne možete naučiti, navježbati, promijeniti. Nešto poput otiska prsta, samo vaše. Po tome se prepoznajemo i razlikujemo od drugih. Zato smatram da je to uvijek kvalitet i sigurno pomaže da budete lakše upamćeni i da vas se prepozna.

MONITOR: Malo ljudi zna da ste na muzičku sceni kročili kao dio opere, odnosno kao djevojčica u horu u operi „Karmen”?
DERVOZ: Imala sam 13 godina i bila u osnovnoj školi, tada još sopranistica. Naš profesor muzike i rukovodilac hora bio je i član hora Opere u Sarajevu. Kad su postavljali na repertoar Karmen, on je predložio nas petnaestak za dječiji hor u prvom činu. Kakvo iskustvo! Velika scena, orkestar, kostimi, a naši glasovi, naravno nedovoljno jaki, pojačani glasovima sopranistica hora Opere! Znam da sam jako uživala i mislila kako je to najvažnija stvar na svijetu, tih par minuta u prvom činu Bizeove Karmen. Najbolje od svega je što smo svi, djeca iz hora, znali operu napamet, od početka do kraja!

MONITOR: Rano ste ušli i u pop vode. Sa 14 godina ste postali vokalni solista grupe „Kodeksi”, koja je malo poznata u Jugoslaviji, ali je u lokalnim okvirima bila ime.
DERVOZ: Kao učenica muzičke škole, odsjek klavira, prijavila sam se na audiciju za omladinski festival Mladi pjevaju proljeću 1968. Opklada, nećete vjerovati, među učenicima i profesorima solfeđa! Bilo nas je desetak, ja sam prošla, zatim na Festivalu osvojila nagradu i s ostalim finalistima otišla na turneju u Austriju i Mađarsku. Prateći orkestar bili su Kodeksi. Tako je počela naša suradnja i druženje. Nakon opere moj omiljeni žanr postao je rock and roll ! Bila sam prva rock pjevačica u bendu na tlu tadašnje zemlje.

MONITOR: U kraj priče s „Kodeksima”, umiješali su se roditelji, koji vas nijesu htjeli pustiti na angažman u Italiju?
DERVOZ: Italijanski menadžer čuo nas je u Dubrovniku i ponudio višemjesečne nastupe u klubovima u Italiji. To, naravno, nije bilo odobreno, meni je bilo nepunih 16. Ali i Kodeksi nisu ostali baš dugo. U tom periodu meni su suradnju ponudili Ambasadori, kojima je Zdravko Čolić odlazio u solističke vode. Proveli smo ljeto zajedno u Vrsaru, Zdravko i ja smo svake večeri pjevali, ja savladavala repertoar i nove pjesme, i tako je počelo lijepo razdoblje u mom pjevačkom životu.

MONITOR: Zlatno razdoblje Vaše karijere ipak je period od 1972. do 1976. kada ste bili vokalni solista grupe „Ambasadori”. Prvi ogromni uspjeh bila je Montenova patriotska kompozicija „Zemljo moja”, koja se pjeva više od 30 godina.
DERVOZ: Sve zasluge za uspjeh pjesme ja uvijek pripisujem autoru, Kemi. Ambasadori su jednostavno imali sreću da je pjesma ponuđena baš nama. Istina je da to nije zamišljeno, niti izvedeno kao patriotska pjesma! Bila je to ljubavna pjesma, pjesma rastanka, čežnje za onima koji su daleko od nas. Na žalost, svoje pravo značenje potvrdila je u vremenu bliske prošlosti. Izbjeglice su oni što se u potpunosti mogu prepoznati u ovim stihovima.

MONITOR: Centralni dio priče o „Ambasadorima” je nastup na Evroviziji u Hagu 1976. godine, s jednom od najljepših pjesama kojim se predstavljala Jugoslavija „Ne mogu skriti svoju bol” („Voljela tebe samo sam ja”). Ali, vratimo se prvo u Opatiju, na preliminarno takmičenje. Apsolutni pobjednik publike bila je Bisera Veletanlić i pjesma „Baj, baj, baj”, međutim, žiri je izabrao „Ambasadore” kao reprezente.
DERVOZ: Te je godine u Opatiji odlučivao samo žiri sastavljen od predstavnika svih RTV centara, članica JRT. Svaki je centar poslao po tri člana žirija koji su za svaku pjesmu glasali dajući ocjene od jedan do 12. Bilo je to jedno od onih glasanja kakva nisu bila rijetka u nas! Svako za svoga i protiv (prema procjeni) najjačeg konkurenta! U takvim situacijama uvijek pobijedi treći! Očito nas nisu smatrali „opasnima”, pa su nam svi dali najveću ocjenu! Kriva procjena kalkulanata, ali blistava pobjeda Ambasadora!

MONITOR: U samom Hagu na Evroviziji, nijeste bili adekvatno propraćeni. Nije vam zakazana čak ni konferencija za štampu. I pored dobrog i lepršavog nastupa, djevojka u narandžastoj haljini, praćena sa par „čupavaca”, na kraju je bila posljednja. Kako ste to doživjeli?
DERVOZ: Nisu to bila ova vremena kad se za Pjesmu Evrovizije izdvajaju stotine hiljada eura! Mi smo bili prva ekipa ex-Yu koja je otputovala sa pres materijalom (dizajnirao ga je sada svjetski poznat Dragan Stefanović), Turistička zajednica Sarajeva nam je organizirala parti sa šljivovicom, suhim mesom iz Visokog i kajmakom! Ambasada u Hagu je pozvala zvaničnike Evrovizije i ugledne goste. Mi smo lično finansirali našu garderobu koju je dizajnirala Mirjana Marić i svi su o nama govorili kao o bogatim Jugoslovenima odjevenim u skupu kožu! I bili smo predstavnici jedine socijalističke zemlje u takmičenju. A kao što znate, greška u zbrajanju glasova ispravljena je i bili smo pretposljednji! Ono što je bio divan rezultat tog nastupa je snimanje singla na engleskom jeziku u studiju Apple u Londonu.

MONITOR: Nakon Evrovizije počeli ste solo karijeru, ali ste se na ovu manifestaciju vratili kao dio najjačeg trija back vokala koji je SFRJ imala – pratili ste Vajtu, skupa s Nedom Ukraden i Jadrankom Stojaković?
DERVOZ: To je bila jedna od akcija muzičke produkcije RTV Sarajevo. Često je cijela naša generacija (Jadranka, Neda, Kemo, Mahir, Čola, Davor, Indexi) nastupala zajedno. Uz Vajtu su na sceni u Dablinu bili i Ranko Boban – autor pjesme i Slobodan Bodo Kovačević iz Indexa kao gitarista. Znam da nisam baš bila oduševljena našom ulogom i učinkom, ali smo se odlično zabavile!

MONITOR: Vaša solo karijera nije puno poznata širokom auditorijumu. Snimili ste album „Ismeta” 1981. i niz singlica, među kojima i izvanrednu „Kasno je”. Međutim, sve je to bilo bez većeg komercijalnog uspjeha?
DERVOZ: Ambasadori i ja smo se razišli iz jednostavnog razloga: oni nisu mogli putovati na sva ponuđena gostovanja radi stalnih zaposlenja, a ja sam jako uživala u susretima s publikom. Nakon razlaza, ja sam pjevala više od 300 dana u godini. Bila sam na jednogodišnjim turnejama sa Oliverom, Mišom, pjevala našim građanima u svijetu i s vremena na vrijeme snimala ponešto što mi se posebno dopalo ili za potrebe festivalskih nastupa. Pobijedila sam na Šlageru sezone 1980. i tako ispravila nepravdu nanesenu Ambasadorima koji to nisu uspjeli 1975. sa Zemljo moja! Tad sam ja dobila nagradu za interpretaciju, a pjesma je bila tek četvrta.

MONITOR: Od sredine osamdesetih postajete muzički urednik RTS-a i radite na afirmaciji BiH scene. Na šta se svodila Vaša uloga?
DERVOZ: Prestala sam se aktivno baviti pjevanjem 1988. Razlog: play back! To jednostavno nije bilo za mene, ja sam 25 godina pjevala uvijek uživo, uz pratnju sjajnih muzičara i u tome jako uživala, pa su mi matrice i full play back zvučali kao prevara slušalaca. Organizatorima je to bilo jednostavnije, jeftinije, a ja nisam htjela pokvariti svoje zadovoljstvo i povukla se, tad sam vjerovala privremeno. Kako sam već od sedamdesetih imala dodir s radijom i TV iz drugog ugla (bila sam voditeljica, scenaristica, producentica programa…) bilo mi je prirodno da to odaberem kao svoj nastavak i daljnji kontakt s muzikom. Najprije sam radila na radiju kao muzička urednica, zatim na TV kao urednica/producentica. Podučena načinom na koji je moja generacija odgojena, pažena i mažena, u našoj muzičkoj produkciji uvijek sam bila na usluzi i od pomoći svim talentiranim mladim izvođačima i autorima.

MONITOR: Tokom rata u Bosni borili ste se onim što najbolje znate – pjesmom. Pored ostalog, Vi ste bili vođa tima koji je poslao Fazlu kao prvog predstavnika BiH na „Eurosong”. Čega se prisjećate iz tog perioda odlaska na manifestaciju lakih nota bježanjem preko aerodromske piste?
DERVOZ: Jedna od referenci kojima se ponosim je da sam ja 1992. inicirala priključenje tadašnje RTV BiH takmičenju za pjesmu Evrovizije. U nemogućim uvjetima, bez struje, telefona, grijanja, hrane, organizirali smo naše BiH takmičenje, odabrali predstavnika i uspjeli stići u Ljubljanu na predtakmičenje. Nismo mi nigdje bježali! Mi smo, radeći svoj posao, nastojali izboriti svoje pravo na život i sačuvati ljudsko dostojanstvo. Iz Ljubljane smo se nakon plasmana jednako teško, trčeći preko piste aerodroma u Sarajevu, izloženi svim opasnostima vratili kući, pripremili koliko je bilo moguće i opet sretno stigli u Irsku. Možete li zamisliti kako je bilo obezbijediti sredstva, odobrenja za putovanja, vize, pripremiti ekipu koju je u Millstreetu na aerodromu čekalo 80 novinarskih ekipa!!? Bio je to naš način da skrenemo pažnju svijeta na užase koji su se događali u našoj zemlji.

MONITOR: Nakon rata, postali ste ključna osoba u izboru BiH predstavnika za „Eurosong”.
DERVOZ: Ja sam bila vezana za ovo takmičenje do 2002. godine. Predstavnike smo birali uglavnom odlukama žirija, a posljednjih godina i glasanjem publike. Naročito se ponosim festivalom Vaš šlager sezone 1999, kad smo u Skenderiji okupili najbolje i najjače autore i izvođače: Hari, Dino, Jabuka, Orkestar, svi su pjevali. U Izrael je putovao Dino Merlin i izborio sjajno sedmo mjesto za nas. Također uspjehom smatram i to da smo kroz ovo takmičenje ostvarili prvu suradnju među entitetskim televizijama u BiH.

MONITOR: Posljednje iz čega Vas gledaoci pamte je učešće u žiriju za OT. Šta Vas je ponukalo da se prihvatite tog posla, i s kojim ste se problemima suočavali prilikom žiriranja kandidata?
DERVOZ: Gledala sam Operaciju Trijumf na nekim TV u Evropi ranije, i koncept mi se jako dopao. Emotion me pozvao kao urednicu/producenticu specijalnih projekata FTV (koja je emitirala šou u BiH) da se priključim žiriju. Najprije sam odbila jer je projekat trajao dugo, moj posao u Sarajevu nije mogao ostati nedovršen, ali sam nakon spoznaje da su druga dva člana meni dragi Marina i Tonči, pristala. Ja sam se fokusirala na programe i nastupe ponedjeljkom i nisam željela da me dnevni događaji na bilo koji način odvedu od esencije projekta – talentirani mladi ljudi i njihova šansa. Jedanput sam izjavila da neću da znam kakvi su izvan scene – možda su mnoge velike zvijezde namćori, nevaspitani i neuljudni, ali publika to ne zna i uživa u njihovoj umjetnosti.

MONITOR: Da li pratite dešavanja na ex-YU prostorima, i jeste li upoznati s radom nekog od mlađih naraštaja CG pop-rock scene?
DERVOZ: U brojnim emisijama koje ja radim kao urednica i producentica na FTV BIH, gostuju izvođači iz cijelog regiona, pa tako i iz Crne Gore. Redovito pratim festivale u Budvi i Herceg Novom. Ove ste godine imali odličnu predstavnicu na takmičenju za pjesmu Evrovizije. Ali, moram priznati da je među mojim omiljenim pločama svih vremena i dalje ona kantautora Miladina Šobića!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo