Povežite se sa nama

INTERVJU

Aristokratski vokal

Objavljeno prije

na

Suptilni, prefinjeni vokal i aristokratsko držanje činili su Ismetu Dervoz sasvim posebnom pojavom jugo-muzike. Zvjezdane trenutke doživjela je sa Ambasadorima, a nakon završetka karijere dala je nemjerljiv doprinos razvoju muzike u BiH. MONITOR: Uglavnom se ljudi slažu: vi ste vlasnik jednog od najnježnijih, ali i najupečatljivijih vokala na sceni stare Jugoslavije. Da li Vam je takav specifičan način pjevanja pomogao ili odmogao u karijeri?
DERVOZ: Kolege muzičari znali su govoriti da bi i u snu i preko telefona, s tamponima u ušima prepoznali Gabi, Radojku, Olivera i mene! Uvijek sam to smatrala komplimentom. Boja glasa nam je data rođenjem, mi je malo doradimo i upakujemo s godinama i interpretacijama. Ali, to je jedino što ne možete naučiti, navježbati, promijeniti. Nešto poput otiska prsta, samo vaše. Po tome se prepoznajemo i razlikujemo od drugih. Zato smatram da je to uvijek kvalitet i sigurno pomaže da budete lakše upamćeni i da vas se prepozna.

MONITOR: Malo ljudi zna da ste na muzičku sceni kročili kao dio opere, odnosno kao djevojčica u horu u operi „Karmen”?
DERVOZ: Imala sam 13 godina i bila u osnovnoj školi, tada još sopranistica. Naš profesor muzike i rukovodilac hora bio je i član hora Opere u Sarajevu. Kad su postavljali na repertoar Karmen, on je predložio nas petnaestak za dječiji hor u prvom činu. Kakvo iskustvo! Velika scena, orkestar, kostimi, a naši glasovi, naravno nedovoljno jaki, pojačani glasovima sopranistica hora Opere! Znam da sam jako uživala i mislila kako je to najvažnija stvar na svijetu, tih par minuta u prvom činu Bizeove Karmen. Najbolje od svega je što smo svi, djeca iz hora, znali operu napamet, od početka do kraja!

MONITOR: Rano ste ušli i u pop vode. Sa 14 godina ste postali vokalni solista grupe „Kodeksi”, koja je malo poznata u Jugoslaviji, ali je u lokalnim okvirima bila ime.
DERVOZ: Kao učenica muzičke škole, odsjek klavira, prijavila sam se na audiciju za omladinski festival Mladi pjevaju proljeću 1968. Opklada, nećete vjerovati, među učenicima i profesorima solfeđa! Bilo nas je desetak, ja sam prošla, zatim na Festivalu osvojila nagradu i s ostalim finalistima otišla na turneju u Austriju i Mađarsku. Prateći orkestar bili su Kodeksi. Tako je počela naša suradnja i druženje. Nakon opere moj omiljeni žanr postao je rock and roll ! Bila sam prva rock pjevačica u bendu na tlu tadašnje zemlje.

MONITOR: U kraj priče s „Kodeksima”, umiješali su se roditelji, koji vas nijesu htjeli pustiti na angažman u Italiju?
DERVOZ: Italijanski menadžer čuo nas je u Dubrovniku i ponudio višemjesečne nastupe u klubovima u Italiji. To, naravno, nije bilo odobreno, meni je bilo nepunih 16. Ali i Kodeksi nisu ostali baš dugo. U tom periodu meni su suradnju ponudili Ambasadori, kojima je Zdravko Čolić odlazio u solističke vode. Proveli smo ljeto zajedno u Vrsaru, Zdravko i ja smo svake večeri pjevali, ja savladavala repertoar i nove pjesme, i tako je počelo lijepo razdoblje u mom pjevačkom životu.

MONITOR: Zlatno razdoblje Vaše karijere ipak je period od 1972. do 1976. kada ste bili vokalni solista grupe „Ambasadori”. Prvi ogromni uspjeh bila je Montenova patriotska kompozicija „Zemljo moja”, koja se pjeva više od 30 godina.
DERVOZ: Sve zasluge za uspjeh pjesme ja uvijek pripisujem autoru, Kemi. Ambasadori su jednostavno imali sreću da je pjesma ponuđena baš nama. Istina je da to nije zamišljeno, niti izvedeno kao patriotska pjesma! Bila je to ljubavna pjesma, pjesma rastanka, čežnje za onima koji su daleko od nas. Na žalost, svoje pravo značenje potvrdila je u vremenu bliske prošlosti. Izbjeglice su oni što se u potpunosti mogu prepoznati u ovim stihovima.

MONITOR: Centralni dio priče o „Ambasadorima” je nastup na Evroviziji u Hagu 1976. godine, s jednom od najljepših pjesama kojim se predstavljala Jugoslavija „Ne mogu skriti svoju bol” („Voljela tebe samo sam ja”). Ali, vratimo se prvo u Opatiju, na preliminarno takmičenje. Apsolutni pobjednik publike bila je Bisera Veletanlić i pjesma „Baj, baj, baj”, međutim, žiri je izabrao „Ambasadore” kao reprezente.
DERVOZ: Te je godine u Opatiji odlučivao samo žiri sastavljen od predstavnika svih RTV centara, članica JRT. Svaki je centar poslao po tri člana žirija koji su za svaku pjesmu glasali dajući ocjene od jedan do 12. Bilo je to jedno od onih glasanja kakva nisu bila rijetka u nas! Svako za svoga i protiv (prema procjeni) najjačeg konkurenta! U takvim situacijama uvijek pobijedi treći! Očito nas nisu smatrali „opasnima”, pa su nam svi dali najveću ocjenu! Kriva procjena kalkulanata, ali blistava pobjeda Ambasadora!

MONITOR: U samom Hagu na Evroviziji, nijeste bili adekvatno propraćeni. Nije vam zakazana čak ni konferencija za štampu. I pored dobrog i lepršavog nastupa, djevojka u narandžastoj haljini, praćena sa par „čupavaca”, na kraju je bila posljednja. Kako ste to doživjeli?
DERVOZ: Nisu to bila ova vremena kad se za Pjesmu Evrovizije izdvajaju stotine hiljada eura! Mi smo bili prva ekipa ex-Yu koja je otputovala sa pres materijalom (dizajnirao ga je sada svjetski poznat Dragan Stefanović), Turistička zajednica Sarajeva nam je organizirala parti sa šljivovicom, suhim mesom iz Visokog i kajmakom! Ambasada u Hagu je pozvala zvaničnike Evrovizije i ugledne goste. Mi smo lično finansirali našu garderobu koju je dizajnirala Mirjana Marić i svi su o nama govorili kao o bogatim Jugoslovenima odjevenim u skupu kožu! I bili smo predstavnici jedine socijalističke zemlje u takmičenju. A kao što znate, greška u zbrajanju glasova ispravljena je i bili smo pretposljednji! Ono što je bio divan rezultat tog nastupa je snimanje singla na engleskom jeziku u studiju Apple u Londonu.

MONITOR: Nakon Evrovizije počeli ste solo karijeru, ali ste se na ovu manifestaciju vratili kao dio najjačeg trija back vokala koji je SFRJ imala – pratili ste Vajtu, skupa s Nedom Ukraden i Jadrankom Stojaković?
DERVOZ: To je bila jedna od akcija muzičke produkcije RTV Sarajevo. Često je cijela naša generacija (Jadranka, Neda, Kemo, Mahir, Čola, Davor, Indexi) nastupala zajedno. Uz Vajtu su na sceni u Dablinu bili i Ranko Boban – autor pjesme i Slobodan Bodo Kovačević iz Indexa kao gitarista. Znam da nisam baš bila oduševljena našom ulogom i učinkom, ali smo se odlično zabavile!

MONITOR: Vaša solo karijera nije puno poznata širokom auditorijumu. Snimili ste album „Ismeta” 1981. i niz singlica, među kojima i izvanrednu „Kasno je”. Međutim, sve je to bilo bez većeg komercijalnog uspjeha?
DERVOZ: Ambasadori i ja smo se razišli iz jednostavnog razloga: oni nisu mogli putovati na sva ponuđena gostovanja radi stalnih zaposlenja, a ja sam jako uživala u susretima s publikom. Nakon razlaza, ja sam pjevala više od 300 dana u godini. Bila sam na jednogodišnjim turnejama sa Oliverom, Mišom, pjevala našim građanima u svijetu i s vremena na vrijeme snimala ponešto što mi se posebno dopalo ili za potrebe festivalskih nastupa. Pobijedila sam na Šlageru sezone 1980. i tako ispravila nepravdu nanesenu Ambasadorima koji to nisu uspjeli 1975. sa Zemljo moja! Tad sam ja dobila nagradu za interpretaciju, a pjesma je bila tek četvrta.

MONITOR: Od sredine osamdesetih postajete muzički urednik RTS-a i radite na afirmaciji BiH scene. Na šta se svodila Vaša uloga?
DERVOZ: Prestala sam se aktivno baviti pjevanjem 1988. Razlog: play back! To jednostavno nije bilo za mene, ja sam 25 godina pjevala uvijek uživo, uz pratnju sjajnih muzičara i u tome jako uživala, pa su mi matrice i full play back zvučali kao prevara slušalaca. Organizatorima je to bilo jednostavnije, jeftinije, a ja nisam htjela pokvariti svoje zadovoljstvo i povukla se, tad sam vjerovala privremeno. Kako sam već od sedamdesetih imala dodir s radijom i TV iz drugog ugla (bila sam voditeljica, scenaristica, producentica programa…) bilo mi je prirodno da to odaberem kao svoj nastavak i daljnji kontakt s muzikom. Najprije sam radila na radiju kao muzička urednica, zatim na TV kao urednica/producentica. Podučena načinom na koji je moja generacija odgojena, pažena i mažena, u našoj muzičkoj produkciji uvijek sam bila na usluzi i od pomoći svim talentiranim mladim izvođačima i autorima.

MONITOR: Tokom rata u Bosni borili ste se onim što najbolje znate – pjesmom. Pored ostalog, Vi ste bili vođa tima koji je poslao Fazlu kao prvog predstavnika BiH na „Eurosong”. Čega se prisjećate iz tog perioda odlaska na manifestaciju lakih nota bježanjem preko aerodromske piste?
DERVOZ: Jedna od referenci kojima se ponosim je da sam ja 1992. inicirala priključenje tadašnje RTV BiH takmičenju za pjesmu Evrovizije. U nemogućim uvjetima, bez struje, telefona, grijanja, hrane, organizirali smo naše BiH takmičenje, odabrali predstavnika i uspjeli stići u Ljubljanu na predtakmičenje. Nismo mi nigdje bježali! Mi smo, radeći svoj posao, nastojali izboriti svoje pravo na život i sačuvati ljudsko dostojanstvo. Iz Ljubljane smo se nakon plasmana jednako teško, trčeći preko piste aerodroma u Sarajevu, izloženi svim opasnostima vratili kući, pripremili koliko je bilo moguće i opet sretno stigli u Irsku. Možete li zamisliti kako je bilo obezbijediti sredstva, odobrenja za putovanja, vize, pripremiti ekipu koju je u Millstreetu na aerodromu čekalo 80 novinarskih ekipa!!? Bio je to naš način da skrenemo pažnju svijeta na užase koji su se događali u našoj zemlji.

MONITOR: Nakon rata, postali ste ključna osoba u izboru BiH predstavnika za „Eurosong”.
DERVOZ: Ja sam bila vezana za ovo takmičenje do 2002. godine. Predstavnike smo birali uglavnom odlukama žirija, a posljednjih godina i glasanjem publike. Naročito se ponosim festivalom Vaš šlager sezone 1999, kad smo u Skenderiji okupili najbolje i najjače autore i izvođače: Hari, Dino, Jabuka, Orkestar, svi su pjevali. U Izrael je putovao Dino Merlin i izborio sjajno sedmo mjesto za nas. Također uspjehom smatram i to da smo kroz ovo takmičenje ostvarili prvu suradnju među entitetskim televizijama u BiH.

MONITOR: Posljednje iz čega Vas gledaoci pamte je učešće u žiriju za OT. Šta Vas je ponukalo da se prihvatite tog posla, i s kojim ste se problemima suočavali prilikom žiriranja kandidata?
DERVOZ: Gledala sam Operaciju Trijumf na nekim TV u Evropi ranije, i koncept mi se jako dopao. Emotion me pozvao kao urednicu/producenticu specijalnih projekata FTV (koja je emitirala šou u BiH) da se priključim žiriju. Najprije sam odbila jer je projekat trajao dugo, moj posao u Sarajevu nije mogao ostati nedovršen, ali sam nakon spoznaje da su druga dva člana meni dragi Marina i Tonči, pristala. Ja sam se fokusirala na programe i nastupe ponedjeljkom i nisam željela da me dnevni događaji na bilo koji način odvedu od esencije projekta – talentirani mladi ljudi i njihova šansa. Jedanput sam izjavila da neću da znam kakvi su izvan scene – možda su mnoge velike zvijezde namćori, nevaspitani i neuljudni, ali publika to ne zna i uživa u njihovoj umjetnosti.

MONITOR: Da li pratite dešavanja na ex-YU prostorima, i jeste li upoznati s radom nekog od mlađih naraštaja CG pop-rock scene?
DERVOZ: U brojnim emisijama koje ja radim kao urednica i producentica na FTV BIH, gostuju izvođači iz cijelog regiona, pa tako i iz Crne Gore. Redovito pratim festivale u Budvi i Herceg Novom. Ove ste godine imali odličnu predstavnicu na takmičenju za pjesmu Evrovizije. Ali, moram priznati da je među mojim omiljenim pločama svih vremena i dalje ona kantautora Miladina Šobića!

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo