Povežite se sa nama

INTERVJU

Svijet kao glumište

Objavljeno prije

na

„Danas u sveopštoj teatralizaciji, ekranizaciji, digitalizaciji – gluma, hipokrizija, kameleonstvo, transformacija, metamorfoza, preobražavanje, podrugojačenje – postali su principi svetskog maskenbala u svakidašnjem životu, modus vivendi, način ostvarivanja interesnih grupa, u kojima se briše svaka individualnost, a uloge ostvarivanja ličnih funkcija prizivaju Makijavelija, koji u Vladaocu tvrdi da cilj opravdava sredstvo i da su sva sredstva dozvoljena u ostvarivanju ličnih, grupnih i kolektivnih ciljeva. Teatar je sa scene prešao u svakidašnji društveni život, a na sceni je tako malo života. Svi smo mi glumci u savremenom svetskom glumištu. Glumionica je svuda oko nas. Ovo je zaista doba kameleona svih boja”, misli prof. dr Radoslav Lazić, reditelj, dramski pedagog i estetičar. MONITOR: Povod za ovaj razgovora Vaš je nedavni boravak u Herceg Novom i predavanje o japanskom klasičnom teatru: No – Kabuki – Bunraku. Objasnite našim čitaocima estetiku i dramaturgiju ovog teatra.
LAZIĆ: Nedavno sam objavio Antologiju Japanski klasični teatar, 12 NO drama i Zeamijev traktat o glumi Fušikaden, o prenošenju cveta glume. Zeami je otac japanskog klasičnog No-teatra/drame. Ove drevne forme jedinstvene su istoriji svetske drame i pozorišta. Pojam No označava umetnost. To je ritualni aristokratski teatar, čije se predstave održavaju više od pet stotina godina.
Kabuki teatar je nabliži evropskoj operi. Ka – znači pevati, bu – glumiti , ki – igrati. To je populistička forma, koja se održala kroz više vekova sve do danas.

MONITOR: Kako tumačite teatarsku misao, delanje i njegov razvoj na ex-yu prostorima? Da li mislite da ga je rasparčavanje zemlje pogodilo ili oslobodilo za dio umjetničkog izraza kojem stremi i zbog kojeg postoji kao takav?
LAZIĆ: Već dve decenije ex-yu teatarski prostor podeljen je, zatvoren u sebe, pregrađen balkanskim zidovima. Jezik kojim govori većina Južnih Slavena, s dijalekatskim osobenostima i različitim narečjima, razume više od 15 miliona ljudi. Taj jezik jedni zovu ovako, drugi onako, pa ipak ako žele mogu se sporazumevati bez prevodioca. Još je življa mentalna i karakterološka bliskost, naročito dinarskog tipa ovdašnjih populacija. Bliskost religija i kultura, umetnosti, nauke, naročito narodne tradicije, folklora, običaja, imena i prezimena, fizionomija i napokon, antropologija dinarskog tipa – sve to svedoči – o srodnosti Južnih Slovena, bliskih balkanskih naroda i njihovih kultura. Ne treba zaboraviti da su Južni Sloveni živeli u zajedničkoj državi od 1918. do 1991. Skoro čitavo jedno stoleće! Tada je teatar doživljavao izvanredne uspehe u zemlji i svetu.
Teatar i teatarska kultura u novonastalim zemljama zatvoren je u sebe i samodovoljan. Danas ne znamo šta se događa i da li se uopšte nešto događa iza balkanskih zidova na dvesta-trista kilometara. Knjige koje se štampaju u Zagrebu ili Sarajevu ne mogu se čitati u Beogradu i obrnuto. Takva je najčešće sudbina i pozorišnih predstava. Pa ipak, zahvaljujući kulturi pozorišnih festivala ili bolje reći „mišjim kanalima”, neka vredna pozorišna ostvarenja iz drugih teatarskih centara mogućno je videti, vrednovati i upoređivati sa sopstvenim stvaralaštvom.

MONITOR: Koliko je politika ta koja svojim direktnim uplitanjem diktira trendove, autore i repertoar ove umjetnosti?
LAZIĆ: Danas u našim kvazidemokratskim društvima strankadžije i stranački centri moći uspostavljaju novu manipulaciju i čine sve da politika postane sudbina. A politika postaje kuga našeg vremena! Šefovi stranaka i njihovi komiteti kao lutkarski manipulatori postavljaju svoje poslušnike na važne funkcije društvenih i kulturnih, naučnih i umetničkih ustanova. Mnoge vrednosti propadaju jer ne pripadaju partijama. Nema konkursa, nema izbora. Postoji dekret o postavljenju i „odluka odbora i saveta”, koji su najčešće sastavljeni od postavljenih i tako vrzino kolo u nedogled. U siromašnim i nerazvijenim društvima teatar je apsurd. Bez slobodnog izbora, bez konkurencije nema napretka. Kako stvarati pozorišnu umetnost u zemljama „narodnih kuhinja”? Danas svi „glumimo” kako bismo društveno i egzistencijalno opstali na sceni kameleonskog pozorišta.

MONITOR: Koja je Vaša preporuka današnjim, ali i budućim generacijama teatarske publike? Kako da prevaziđu život kroz teatar ili da ipak učine ovu suprotnost?
LAZIĆ: Današnja publika već se navikla da je društvena stvarnost okrutni teatar. Pozorište je sve više stvar elite i novokomponovanih konzumenata. U beogradskom Narodnom pozorištu dodeljuju se nagrade tajkunske korporacije Braća Karić za doprinos nacionalnoj kulturi i umetnosti. Zar je to moguće u tzv. demokratskom društvu? Nosioci takvih nagrada ugledni su pozorišnici među kojima je selektor BITEF-a, koji igra prilagodljive uloge doživotnog direktora u svim proteklim režimima. Naše savremeno društveno pozorište lišeno je svake etike, a o estetici da i ne govorimo, stvarni je teatar surovosti. Mi živimo u kovačnici lažnog novca. Ko ne ceni falsifikatore razbiće mu glavu.

MONITOR: Na crnogorskom kulturnom nebu otvaraju se mnogi festivali, kako teatra tako i drugih multimedijalnih komponenti za koje ste vrstan stručnjak. Kakav je Vaš stav o konglomeratu koji nema jasnu definiciju, već postoji radi trenda, radi postojanja?
LAZIĆ: Kao član stručnog žirija sudelovao sam u Kotoru na Međunarodnom festivalu pozorišta za decu. Smatram da je Kotor bogomdani theatar urbis – grad pozorište za takav festival. Danas čujem da se ovaj ugledni Međunarodni festival transformisao u nešto drugo. Sudelovao sam na nikšićkom Festivalu glumca, gde su promovisane moje knjige o glumi. Mislim da ovaj univerzitetski grad zaslužuje izgradnju novog pozorišta. Na budvanskom pozorišnom festivalu, na žalost, nikad nisam bio, kao ni na Barskom ljetopisu. Slušao sam o ambijentalnim predstavama koje ugrožava kafanska muzika u Budvi. Čuo sam dobre glasove o Dodest -alternativnom festivalu. Mislim da najveću pažnju zaslužuje novopokrenuti podgorički pozorišni festival. Dragocenost kulture Crne Gore je hercegnovski Festival režije, jedinstven u svetu.
Kao gostujući profesor predajem na Fakultetu dramskih umetnosti na Cetinju istoriju i teoriju svetskog lutkarstva. Radujem se obnovi lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori. Sada se školuje prva generacija glumaca-lutkara, koji će, nadam se, ostvariti renesansu lutkarske umetnosti na ovim prostorima. Iz Hercegnovskog amaterskog pozorišta dobio sam poziv da na proleće režiram jednu dramsku predstavu. Uverio sam se da imaju darovite glumce-amatere i uveren sam da ću s njima ostvariti dobru saradnju. Ipak, se kreće.

MONITOR: Naslov jedne Vaše knjige je ,,Teatar/cirkus klovnova”. Naš svakidašnji cirkus igrokazom poznatih klovnova podsjeća na teatar. Kako Vi na sve to gledate? Slažete li se?
LAZIĆ: Savremeni teatar mnoštvo je žanrova. I cirkus je umetnost. Ivo Andrić je smatrao da je „cirkus najprostija forma pozorišta. On je najmanje beda u toj velikoj bedi… Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva”. Zar ne? Svi smo “glumci” na životnoj i društvenoj sceni. Stvarno tako mislim… Svi smo glumci u teatru kameleona… Treba se sećati Šekspirovih reči na zastavi Glob-teatra: Totus mundus agit histrioniam – Celi svet je glumište.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo