Povežite se sa nama

INTERVJU

Svijet kao glumište

Objavljeno prije

na

„Danas u sveopštoj teatralizaciji, ekranizaciji, digitalizaciji – gluma, hipokrizija, kameleonstvo, transformacija, metamorfoza, preobražavanje, podrugojačenje – postali su principi svetskog maskenbala u svakidašnjem životu, modus vivendi, način ostvarivanja interesnih grupa, u kojima se briše svaka individualnost, a uloge ostvarivanja ličnih funkcija prizivaju Makijavelija, koji u Vladaocu tvrdi da cilj opravdava sredstvo i da su sva sredstva dozvoljena u ostvarivanju ličnih, grupnih i kolektivnih ciljeva. Teatar je sa scene prešao u svakidašnji društveni život, a na sceni je tako malo života. Svi smo mi glumci u savremenom svetskom glumištu. Glumionica je svuda oko nas. Ovo je zaista doba kameleona svih boja”, misli prof. dr Radoslav Lazić, reditelj, dramski pedagog i estetičar. MONITOR: Povod za ovaj razgovora Vaš je nedavni boravak u Herceg Novom i predavanje o japanskom klasičnom teatru: No – Kabuki – Bunraku. Objasnite našim čitaocima estetiku i dramaturgiju ovog teatra.
LAZIĆ: Nedavno sam objavio Antologiju Japanski klasični teatar, 12 NO drama i Zeamijev traktat o glumi Fušikaden, o prenošenju cveta glume. Zeami je otac japanskog klasičnog No-teatra/drame. Ove drevne forme jedinstvene su istoriji svetske drame i pozorišta. Pojam No označava umetnost. To je ritualni aristokratski teatar, čije se predstave održavaju više od pet stotina godina.
Kabuki teatar je nabliži evropskoj operi. Ka – znači pevati, bu – glumiti , ki – igrati. To je populistička forma, koja se održala kroz više vekova sve do danas.

MONITOR: Kako tumačite teatarsku misao, delanje i njegov razvoj na ex-yu prostorima? Da li mislite da ga je rasparčavanje zemlje pogodilo ili oslobodilo za dio umjetničkog izraza kojem stremi i zbog kojeg postoji kao takav?
LAZIĆ: Već dve decenije ex-yu teatarski prostor podeljen je, zatvoren u sebe, pregrađen balkanskim zidovima. Jezik kojim govori većina Južnih Slavena, s dijalekatskim osobenostima i različitim narečjima, razume više od 15 miliona ljudi. Taj jezik jedni zovu ovako, drugi onako, pa ipak ako žele mogu se sporazumevati bez prevodioca. Još je življa mentalna i karakterološka bliskost, naročito dinarskog tipa ovdašnjih populacija. Bliskost religija i kultura, umetnosti, nauke, naročito narodne tradicije, folklora, običaja, imena i prezimena, fizionomija i napokon, antropologija dinarskog tipa – sve to svedoči – o srodnosti Južnih Slovena, bliskih balkanskih naroda i njihovih kultura. Ne treba zaboraviti da su Južni Sloveni živeli u zajedničkoj državi od 1918. do 1991. Skoro čitavo jedno stoleće! Tada je teatar doživljavao izvanredne uspehe u zemlji i svetu.
Teatar i teatarska kultura u novonastalim zemljama zatvoren je u sebe i samodovoljan. Danas ne znamo šta se događa i da li se uopšte nešto događa iza balkanskih zidova na dvesta-trista kilometara. Knjige koje se štampaju u Zagrebu ili Sarajevu ne mogu se čitati u Beogradu i obrnuto. Takva je najčešće sudbina i pozorišnih predstava. Pa ipak, zahvaljujući kulturi pozorišnih festivala ili bolje reći „mišjim kanalima”, neka vredna pozorišna ostvarenja iz drugih teatarskih centara mogućno je videti, vrednovati i upoređivati sa sopstvenim stvaralaštvom.

MONITOR: Koliko je politika ta koja svojim direktnim uplitanjem diktira trendove, autore i repertoar ove umjetnosti?
LAZIĆ: Danas u našim kvazidemokratskim društvima strankadžije i stranački centri moći uspostavljaju novu manipulaciju i čine sve da politika postane sudbina. A politika postaje kuga našeg vremena! Šefovi stranaka i njihovi komiteti kao lutkarski manipulatori postavljaju svoje poslušnike na važne funkcije društvenih i kulturnih, naučnih i umetničkih ustanova. Mnoge vrednosti propadaju jer ne pripadaju partijama. Nema konkursa, nema izbora. Postoji dekret o postavljenju i „odluka odbora i saveta”, koji su najčešće sastavljeni od postavljenih i tako vrzino kolo u nedogled. U siromašnim i nerazvijenim društvima teatar je apsurd. Bez slobodnog izbora, bez konkurencije nema napretka. Kako stvarati pozorišnu umetnost u zemljama „narodnih kuhinja”? Danas svi „glumimo” kako bismo društveno i egzistencijalno opstali na sceni kameleonskog pozorišta.

MONITOR: Koja je Vaša preporuka današnjim, ali i budućim generacijama teatarske publike? Kako da prevaziđu život kroz teatar ili da ipak učine ovu suprotnost?
LAZIĆ: Današnja publika već se navikla da je društvena stvarnost okrutni teatar. Pozorište je sve više stvar elite i novokomponovanih konzumenata. U beogradskom Narodnom pozorištu dodeljuju se nagrade tajkunske korporacije Braća Karić za doprinos nacionalnoj kulturi i umetnosti. Zar je to moguće u tzv. demokratskom društvu? Nosioci takvih nagrada ugledni su pozorišnici među kojima je selektor BITEF-a, koji igra prilagodljive uloge doživotnog direktora u svim proteklim režimima. Naše savremeno društveno pozorište lišeno je svake etike, a o estetici da i ne govorimo, stvarni je teatar surovosti. Mi živimo u kovačnici lažnog novca. Ko ne ceni falsifikatore razbiće mu glavu.

MONITOR: Na crnogorskom kulturnom nebu otvaraju se mnogi festivali, kako teatra tako i drugih multimedijalnih komponenti za koje ste vrstan stručnjak. Kakav je Vaš stav o konglomeratu koji nema jasnu definiciju, već postoji radi trenda, radi postojanja?
LAZIĆ: Kao član stručnog žirija sudelovao sam u Kotoru na Međunarodnom festivalu pozorišta za decu. Smatram da je Kotor bogomdani theatar urbis – grad pozorište za takav festival. Danas čujem da se ovaj ugledni Međunarodni festival transformisao u nešto drugo. Sudelovao sam na nikšićkom Festivalu glumca, gde su promovisane moje knjige o glumi. Mislim da ovaj univerzitetski grad zaslužuje izgradnju novog pozorišta. Na budvanskom pozorišnom festivalu, na žalost, nikad nisam bio, kao ni na Barskom ljetopisu. Slušao sam o ambijentalnim predstavama koje ugrožava kafanska muzika u Budvi. Čuo sam dobre glasove o Dodest -alternativnom festivalu. Mislim da najveću pažnju zaslužuje novopokrenuti podgorički pozorišni festival. Dragocenost kulture Crne Gore je hercegnovski Festival režije, jedinstven u svetu.
Kao gostujući profesor predajem na Fakultetu dramskih umetnosti na Cetinju istoriju i teoriju svetskog lutkarstva. Radujem se obnovi lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori. Sada se školuje prva generacija glumaca-lutkara, koji će, nadam se, ostvariti renesansu lutkarske umetnosti na ovim prostorima. Iz Hercegnovskog amaterskog pozorišta dobio sam poziv da na proleće režiram jednu dramsku predstavu. Uverio sam se da imaju darovite glumce-amatere i uveren sam da ću s njima ostvariti dobru saradnju. Ipak, se kreće.

MONITOR: Naslov jedne Vaše knjige je ,,Teatar/cirkus klovnova”. Naš svakidašnji cirkus igrokazom poznatih klovnova podsjeća na teatar. Kako Vi na sve to gledate? Slažete li se?
LAZIĆ: Savremeni teatar mnoštvo je žanrova. I cirkus je umetnost. Ivo Andrić je smatrao da je „cirkus najprostija forma pozorišta. On je najmanje beda u toj velikoj bedi… Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva”. Zar ne? Svi smo “glumci” na životnoj i društvenoj sceni. Stvarno tako mislim… Svi smo glumci u teatru kameleona… Treba se sećati Šekspirovih reči na zastavi Glob-teatra: Totus mundus agit histrioniam – Celi svet je glumište.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo