MONITOR: Kroz nekoliko dana građani Crne Gore opet će moći da putuju u Evropu bez viza. Vlast, koja je i jedini krivac što smo godinama živjeli pod viznim sankcijama, i to pokušava da predstavi kao sopstveni politički uspjeh. Vaš komentar? RAKČEVIĆ: Dobro je što nećemo biti toliko maltretirani i ponižavani, što će putovanjima doći do laganog provjetravanja ove ape, ali ne vidim razloga za euforiju vlasti. Dobro je što izlazimo iz dvodecenijskog zatvora, ali nije dobro što osuđenik – crnogorsko društvo, posebno veći dio vladajuće elite, ni poslije izdržavanja kazne, nije prepoznao svoju odgovornost za sankcije i za zločine.
MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu vlast? RAKČEVIĆ: Kao izuzetno vješte balkanske političke surfere koji se održavaju na dasci i surfuju i na cunamiju. Ipak, tu postoje makar dva problema. Prvi što su ti surferi značajno doprinijeli posljednjem aktiviranju balkanskog rascjepa i formiranju cunamija, i drugi – što su oni isti krizni menadžment za pomoć žrtvama cunamija i za otklanjanje užasnih posljedica pustošenja. Zbog uzroka i posljedica cunamija postoji potreba za ovolikom količinom falsifikata i prošlosti i sadašnjosti. Dominantan je talas evroatlantskih vrijednosti i htjeli ili ne htjeli moraju surfovati na tom talasu. Neko van Crne Gore crta mapu našeg puta i traži odgovore. „Nevoljni saučesnici” iz 90-ih nevoljno organizuju sučeljavanja sa dubrovačkim zločinima, logorom Morinj, sa etničkim čišćenjem u Bukovici, deportacijom izbjeglica, Štrpcima, sa Kaluđerskim lazom… U farsičnim procesima dominantno treba zaštiti vrh vlast, falsifikovati činjenice i istovremeno priprijetiti, zastrašiti i satanizovati neprilagođene očevice i rijetke slobodnomisleće ljude. Zato prijetnje Slobodanu Pejoviću zbog svjedočenja o deportaciji izbjeglica, pritisci na Vijesti i Monitor, na „sramotne intelektualce”, na autore rijetkih udžbenika istorije koji pišu o Bukovici, ulozi DPS-a do 1997. godine, o ulozi SPC tokom devedesetih i tome slično. Ista je priča i o ovovremenim falsifikatima. O procesima oko ubistva Duška Jovanovića, inspektora Šćekića, prebijanjima Željka Ivanovića, Jevrema Brkovića, novinara Vijesti Jovovića i Pejovića. Isti je odnos iskrivljene realnosti i u ekonomskoj sferi oko KAP-a, Željezare, oko kupovine „strateških investitora”. Jasno, ne dijelim oduševljenje analitičara koji ovakav odnos prema prošlosti i aktuelnim procesima vide kao uspješnu real politiku DPS-ove mašinerije.
MONITOR: Ima li išta u ovoj državi što ova vlast nije uspjela da obesmisli i razori? RAKČEVIĆ: Ne bih volio da ova vlast obesmisli ideju demokratske nezavisne Crne Gore. Istorijske zasluge za obnovu crnogorske države 2006. pripadaju dominantno ovoj vlasti i to po meni nije sporno. Krajnje ozbiljan problem su višegodišnji procesi čak i poslije referenduma i ono u što se ova država pretvara. Nije samo problem Crne Gore svakovrsna podijeljenost, već i rastuća podvojenost. Podvojenost društva u janusovskom smislu, u smislu dva lica. Dobrog i uzornog, gotovo savršenog doktora Džekila čije se lice prikazuje Briselu i domaćoj javnosti preko javnog servisa. Drugo, čudovišno lice mistera Hajda, većina građana Crne Gore posebno oni neprilagođeni, gledaju svakodnevno. Ta rastuća podvojenost je vrlo opasna za crnogorsko društvo i to već mnogi u Crnoj Gori i van nje jasno vide. No, u državnoj ili lokalnoj vlasti ima ljudi koji naporno rade, trude se, pokušavaju da izgrade Crnu Goru kao demokratsko društvo. Oni imaju volju, ali nemaju snage da preusmjere procese.
MONITOR: Mnogi tvrde da je ovo privatna država u kojoj sve kontroliše nekoliko nedodirljivih moćnika. RAKČEVIĆ: Slažem se da je na djelu vladavina ljudi, a ne vladavina zakona i institucija. Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Što znači papirnata harmonizacija sa pravilima i zakonima Evropske unije kad u životu marširaju despoti? Ti ljudi su na isti način funkcionisali i kad su sa slikom Slobodana Miloševića na Ušću gradili veliku Srbiju i kad su proganjali refomiste i suvereniste početkom 90-ih i danas kad su žeženi Crnogorci i kad proganjaju neprilagođene.
MONITOR: Na koga konkretno mislite? RAKČEVIĆ: To je čitavo pleme. Ali izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak. Gradite na svojoj zemlji sa građevinskom dozvolom i izmirite ogroman iznos za komunalno opremanje, ali zbog nepristajanja na despotiju osuđuje vas da 140 porodica čeka mjesecima da dobije priključak vode i kanalizacije, a godinama da dobiju put, trotoare, parkinge, javnu rasvjetu. Trpite ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu sa jasnom namjerom Miomira Mugoše da uguši i uništi neposlušne podanike. Sud na osnovu nedvosmislenih normi presuđuje da Mugoša plati odštetu i komunalno opremi stambeno poslovni objekat nesposlušnog podanika. Kako podanik u kontinuitetu ometa Mugošu u njegovim nezakonitim činjenjima i još javno osuđuje prebijanje novinara i šikaniranje slijepe gospođe Marijane Mugoše, pritisak raste. Mugoša, sve držeći ruku na srcu crnogorskom i briselskom, nepokolebljiv kao i na Ušću devedesetih, nastavlja sa zaklinjanjem u pravnu državu, zakone, svetost privatne svojine, jednakost pred zakonom i institucijama… Ovih dana razgoropađeni Miomir nastavlja i širi nasilje i na moju širu familiju i daje nalog – projektni zadatak obrađivaču plana da se na imovini mojih stričeva i tetaka u Bloku V, gdje moja porodica živi 130 godina, da se umjesto postojećih objekata površine nekoliko hiljada metara kvadratnih ucrta zelena površina. U okviru istog detaljnog urbanističkog plana istovremeno se siječe dio tološke borove šume koja je nekada dijelom pripadala i mojoj porodici i ucrtavaju soliteri pored Osnovne škole Štampar Makarije. Taj marš predugo traje i sve se glasnije čuje strojevi korak.
MONITOR: Pominjala se i izgradnja zgrade za drugu gimnaziju u Podgorici… RAKČEVIĆ: Šajo grupa bila je spremna da na dijelu zemljišta u vlasništvu Ministarstva prosvjete i dijelu nekadašnjeg zemljišta moje porodice, gdje su sad predviđeni soliteri, u partnerstvu sa Ministarstvom izgradi zgradu gimnazije kao zadužbinu porodice Rakčević – poklon našem gradu i državi. Ministar Slobodan Backović i stručne službe su sa zadovoljstvom podržale projekat i obratile se lokalnoj upravi Podgorice. Epilog znate.
MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju Vladina ekonomska politika doživjela krah? RAKČEVIĆ: Ekonomija Crne Gore je u vrlo ozbiljnoj, kritičnoj situaciji. Posebno je ugrožen inače slabašni realni sektor, a istovremeno su kreatori i promoteri kvaziliberalne ekonomije i dalje u punoj snazi, jačajući svoje monopolske pozicije. Ponoviću još jednom – naši problemi su strukturne prirode i neodrživ je sistem koji favorizuje laku zaradu, monopole, berzanske špekulacije i insajderske zloupotrebe, a ignoriše i maltretira realnu ekonomiju – stvaranje novih vrijednosti. Nikad više državnog intervencionizma. Našim budžetskim parama interventno spašavamo nezdrave programe, već propale projekte i prevare domaćih i ino tajkuna.
MONITOR: Je li Kombinat aluminijuma ilustrativan primjer? RAKČEVIĆ: KAP je dobar primjer. Poslije ,,epohalnog ugovora” o menadžmentu sa Glenkorom, iza koga su ostali još veći dugovi i problemi, zatim nelegalno potpisanog ugovora o reprogramu dugova KAP-a došao je i spasilac Deripaska. Poslije tri godine kolonijalne eksploatacije i izvlačenja profita uz nisku subvencioniranu cijenu struje, uz potpuno gašenje Prerade i uz prosječnu rekordnu cijenu od skoro tri hiljade dolara po toni aluminijuma, nastupila je kriza. Ruski oligarh je, potpuno suprotno kupoprodajnim ugovornim obavezama, a i socijalnom programu, izdiktirao koliko radnika treba otpustiti u KAP-u, koliko u Boksitima i drugim zavisnim društvima. Koliko će Vlada, odnosno građani, da subvencioniraju cijenu električne energije preko traženih 22 eura/MW/h, koliko će oprostiti ili reprogramirati dugova za mazut i struju, koliko poreza i doprinosa? Umjesto za razvojne projekte, Vlada je dala 135 miliona eura garancije i poslije intenzivne muže po višestruko skupljoj cijeni dobili smo nazad u državno vlasništvo dio KAP-a. Možda to neko smatra uspješnom liberalnom ekonomijom i politikom. Ja svih ovih godina ,,uspješnih privatizacija” KAP-a vidim samo ogromnu štetu i za Crnu Goru i za radnike KAP-a. Slično je sa privatizacijom Željezare, Zavalom…
MONITOR: Da li su danas mogući protesti poput onih iz takozvane antibirokratske revolucije? RAKČEVIĆ: Nezadovoljstvo jeste i veliko i uglavnom opravdano. Mnogo je dobrih prilika propušteno za oporavak i dinamiziranje privrede. Neophodne su strukturne promjene i sistema i ponašanja. Protesti su naša stvarnost, ali nadam se da se neće na ulici demontirati jedan sistem i jedan model ponašanja. Ulični inženjering AB-revolucije je pokazao da promjene mogu biti i na znatno gore.
MONITOR: Da li Crna Gora treba da sklopi aranžman sa MMF-om? RAKČEVIĆ: Mislim da je Crna Gora na to prinuđena. Problem je što ni očekivana tranša od 150 do 300 miliona eura, izolovano i vatrogasno primijenjena i utrošena, neće riješiti naše probleme.
MONITOR: Da li se SDP, kojem ste jedno vrijeme bili lider, osim po imenu još po nečemu razlikuje od starijeg koalicionog partnera na vlasti? RAKČEVIĆ: U SDP-u je bilo, pa i sad ima, mnogo ljudi koji su iskreni privrženici ideje o demokratskoj Crnoj Gori. Zbog svega onog što smo radili punih dvanaest godina žao mi je što sada, posebno poslije referenduma, prepoznatljiv dio rukovodstva u jednom broju opština i na državnom nivou čvrsto drži strojev korak ,,Kad despoti marširaju”. To što se u pozadini čuje ono ,,Lijeva, lijeva, lijeva” Majakovskog možda i nije samo scenski dekor. Na kraju ovog razgovora, kao prijatelj i iskreni podržavalac „Monitora” upućujem vam čestitke za 1000. broj i nastavak uspješne misije.
Šverc kao „državni projekat”
MONITOR: Prije osam godina govorili ste o ,,dobro organizovanim i uhodanim kanalima moćnih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Kako danas gledate na reaktiviranje te priče? RAKČEVIĆ: Skoro deceniju posao sa cigaretama i u tranzitu i na domaćem tržištu je mistifikovan i predstavljan kao državni projekat preživljavanja. Danas je možda mnogima još više jasno nego tada zašto sam u periodu procvata kao opozicionar tražio javnost i formiranje parlamentarne komisije za kontrolu tranzita i šverca ne samo cigareta.
MONITOR: Tada Vam je Milo Đukanović u parlamentu odgovorio da nikada nećete znati koliki su prihodi i devizne rezerve Crne Gore… RAKČEVIĆ: Nažalost, to je tačno. Zato je jasno zašto sam, boreći se protiv sive ekonomije, kao potpredsjednik vlade kasnije imao toliko problema sa uvođenjem akciznih markica i zašto je do tada Crna Gora samo na domaćem tržištu zbog ,,državnog projekta” godišnje gubila 40-50 miliona maraka. Čak i dio dostupnih brojki o zvaničnim budžetskim prihodima (sve ukupno 11 godina 271 milion dolara) jasno govori o tome koliko je to bio državni, a koliko lični projekat pojedinaca. O poslu sa cigaretama, dakle, mislim isto što i tada devedesetih i 2001. godine.
Osam neuspjelih pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje
MONITOR: Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što je Sudski savjet raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?
VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost je ozbiljna prijetnja pravdi.
MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?
VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku, sigurno nije dio rješenja problema. U nove procese izbora sudija ne smijemo ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike, koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.
MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze. Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?
VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima, što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u postupanju i eliminisati brojne zloupotrebe koje su značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak, i u postojećim uslovima organizaciju rada ovog odjeljenja moguće je unaprijediti brižljivim planiranjem svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.
Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net
Držim da za razliku od prije pet i deset godina, u Evropskoj komisiji i ključnim zemljama članicama, postoji značajan broj donosioca odluka koji vjeruju kako je za budućnost EU politika proširenja izuzetno važna. Vjerujem i da će se veliki broj njih iskreno boriti da to svoje viđenje nametnu svima koji odlučuju. Zemlje mogu biti dio EU ili dio problema koji slabi EU
MONITOR: Na lokalnim izborima u BiH pobijedile su nacionalne stranke, ali su građanske dobile važne gradove. Koliko su ovi izbori „uvertira“ za opšte izbore u 2026. i koliki je danas pomak u odnosu na uticaj nacionalnih stranaka na izbore u davnoj 1990.?
ĆERIMAGIĆ: BiH se često opisuje kao zemlja permanentne neizvjesnosti. Ukoliko prihvatimo da je to tačno onda je jedna iznimka kalendar održavanja izbora. BiH ne poznaje institut prijevremenih izbora, pa se svake dvije godine u oktobru održavaju lokalni ili opći (parlamentarni i predsjednički) izbori. U prošlosti, lokalni izbori su često bili dobar pokazatelj trendova, ali su rijetko bili preslika općih izbora. Zbog fiksnog kalendara, za političare i stranke vrijeme nakon lokalnih, predstavlja drugo poluvrijeme za opće izbore.
Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović su pobjednici ovih izbora. Dodik i Čović su time zauzeli dobre pozicije za drugo poluvrijeme, a Izetbegović je učvrstio svoju poziciju unutar SDA. Prije dvije godine on je izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, a SDA je ostvarila najbolji rezultat među strankama. Poruka glasača bila je da žele SDA ali ne nužno i Izetbegovića. Neki su smatrali da će to dovesti do promjena u stranci. Međutim, do toga nije došlo i zbog nepromišljenog miješanja visokog predstavnika Christiana Schmidta. On je-koristeći tzv. bonske ovlasti, omogućio opoziciji da u vladi na entitetskom nivou zaobiđu SDA. Time je Izetbegović od individualnog gubitnika preko noći postao žrtva.
Današnja politička scena u BiH je neuporediva s onom iz 1990. Tada su tri najjače stranke, SDA, SDS, i HDZ BiH, osvojile utrke za svih sedam članova Predsjedništva BiH, i 85 posto mjesta u oba doma parlamenta. Danas, tri najjače stranke, SDA, SNSD, i HDZ BiH, imaju tek jednog od tri člana Predsjedništva, a u oba doma parlamenta imaju manje od pola poslanika. Od 14 vlada, u samo dva mala kantona, HDZ BiH može vladati samostalno. U svim drugim vladama sjedi po četiri-pet i nerijetko više stranaka. Međutim, nacionalne agende i uz to povezana ustavna pitanja, još uvijek dominiraju političkim narativima u BiH. Zbog toga se čini kako je sve isto, bez obzira što glasači često i rado glasaju i za nedominantne nacionalne stranke.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net
Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu, ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup
Crnogorska hip-hop scena je izuzetno aktivna poslednjih godina. To samo po sebi ne znači puno, ali kreativnost koja izbija iz nje i pjesme i materijali koji se nižu su ono što se računa. U tom talasu kvaliteta stigao nam je i prvi materijal jedna domaće hip-hoperke. Nije ona prva koja se uhvatila u koštac sa bitovima i rimama, ali je prva koja je uspjela doći do objavljenog materijala, u ovom slučaju EP-a. Sara Kurgaš, poznatija pod umjetničkim imenom Kurgashian najavila je svoj dolazak pjesmom „Sara Tonin”, nastavila singlovima “Halal” i “Lukavo”, da bi se uz pomoć DJ Mona udružila sa koleginicama – crnogorskim reperkama Jutro, Apro, Labia i Marijom B u numeri Anemoi. Valjda je normalan nastavak takve muzičke trajektorije bio i taj pomenuti prvi EP jednostavnog, a intrigantnog naziva Mudra. O svemu ovome i još nekim temama smo popričali sa Sarom Kurgaš.
MONITOR: Tvoja priča je počela nedavno. Prije dvije godine objavila si singl Sarah Tonin i sve je krenulo. Pošto prvi put predstavljamo tvoj rad našim čitaocima, možeš li nam reći više o tom singlu i onome što je nakon njega došlo.
KURGAŠ: Sarah Tonin je moj prvi umjetnički pokušaj i čini mi se da je bio prilično uspješan. Nisam uopšte razmišljala o nekom kontinuitetu kada sam objavila ovu pjesmu, jednostavno se od mene očekivao neki nastavak. Sada nema nazad. Nakon tog singla, za koji sam entuzijastično pisala tekst, morala sam da otkrijem i neki drugi dio mog identiteta kroz pjesmu Halal. Tako se nastavlja priča i kroz Lastiš gdje govorim o tome kako se od malena osjećam u društvu. Jednostavno, kroz ovaj vid izražavanja pronalazim sebe i odgovaram na sopstvena pitanja.
MONITOR: Učestvovala si i na dva važna projekta. Domaća rabota i Anemoi su pokazali svu jačinu i autentičnost domaće hip hop scene. Kako sa distance vidiš ova dva muzička projekta?
KURGAŠ:Domaća rabota je definitivno bio jedan vrlo važan projekat za crnogorsku rep scenu. Kroz ovu kompilaciju mogu se čuti razni dijalekti, što uljepšava cijelu priču. Čuju se i razlike u flowu koje nas čine posebnima, izbor instrumentala koji takođe ukazuje na dodatne subkategorije koje se nalaze unutar hip hopa.
Anemoi je sam početak projekta Vibin wit DJ Mono i izuzetno mi je drago što sam dio trake koja je oslikala ženski rep u Crnoj Gori, gdje se takođe može čuti posebnost u versovima svake od nas.
MONITOR: Rijetko se autori odluče da singlove ne uvrste u debi materijal, ipak tvoj korak je bio djelimično takav. Sve što je objavljeno nije ušlo na EP Mudra. Reci nam nešto više o izdanju i odluci da ne uvrstiš sve singlove u njega.
KURGAŠ: Kao što sam negdje to već izjavila, neke uspjehe moramo ostaviti iza sebe. Mislim da je uspjeh numere Sarah Tonin bio samo puka sreća i vjerujem da mogu da iznesem nešto mnogo bolje i ozbiljnije od toga. Što se tiče EP-a, on kao proizvod prema mom mišljenju mora da ima neki konkretan redosljed i smisao. Potrudila sam se da uvrstim sve ono što ide jedno sa drugim i, primjera radi, da prva pjesma na albumu bude pjesma bez hooka jer to mora da bude neki intro. Generalno, kad želim da upoznam izvođača kroz muziku, odslušam cijeli album od početka do kraja i shvatam da uglavnom druga pjesma bude ona na kojoj se album zasniva tj oslikava cijelu ideju, a treća negdje najslušanija. Onda plejlista polako pada u smislu tempa, i feat često bude na kraju. Ovakav koncept je imao najviše smisla za mene. Naravno, to je samo početak, pa će EP prerasti u nešto više od malog formata.
MONITOR: Zanimljiv mi je bio i dio najave “Ono što na rep sceni izdvaja Kurgashian jeste lirika bez prostih riječi i vulgarnosti, koja zadržava domaći sleng i izgovor”. I bez vulgarnosti se može biti oštar i kritičan. Koliko je ovakav pristup važan onima koji slušaju hip hop?
KURGAŠ: Mislim da je važno da uživamo u muzici koju možemo da slušamo pred bilo kim. Sjećam se da sam pri porodičnim putovanjima često imala slušalice i roditelji nisu mogli da dopru do mene. Onda sam počela da puštam muziku naglas i pred njima, ali je to uglavnom bila strana muzika, pa nisu mogli sve baš da razumiju, pogotovo sleng. Vjerujem da je bolje da snimam nešto što mogu da pustim bilo kome i bilo gdje.
MONITOR: Posljednjih godina ovaj žanr ne samo da dominira u muzici Crne Gore već možemo reći i da konačno ima veliki broj kreativnih i autentičnih reprezenata. Čini se da po prvi put umjetnici traže svoj izraz u svojoj okolini i iskustvima, a ne po značajnim regionalnim centrima te scene. Kako vidiš stanje u hip hopu, pa i muzici kod nas?
KURGAŠ: Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Za mene, ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup. Ovo što ja radim zaista radim iz ljubavi, bez ikakvog materijalnog i socijalnog interesa.
MONITOR: Možeš li zbog onih koji bi se tek okušali u ovim vodama, bilo kao slušaoci ili stvaraoci, otkriti koje su to autorke ili autori najviše uticali na tebe. Naravno, ne moraju biti muzički.
KURGAŠ: Na mene su najviše uticale ličnosti koje su se usudile da se bave onim što ih najviše ispunjava. Važno mi je bilo da shvatim kako je najbolje ostati na pravom putu. Sazrijevajući, moje ambicije su se mijenjale ali i očekivanja su svedena na minimum, i to ne samo po pitanju muzike. Čitajući dosta knjiga, analizirajući tekstove pjesama, a upijala sam i mnogo filmova, dokumentaraca – bilo mi je jasno da život koji sanjam moram odnekud započeti sama. Odavno sam shvatila da mogu mnogo da izgubim ukoliko nezrela i premlada uđem u svijet muzičke industrije. Zato sada mogu da priuštim sve svoje greške i uglavnom svoje odluke donosim tako što prije toga dobro izračunam moguće gubitke. Vjerujem da je ovo recept za uspjeh, kada saberem sve legende, odnosno svoje uzore i njihova iskustva, pogotovo njihove greške jer su brojni i oni koji su me razočarali.
MONITOR: Šta misliš kakva je budućnost žanra?
KURGAŠ: Ne vjerujem da možemo da izmislimo “toplu vodu”. Prema mojoj skromnoj procjeni, vjerujem da će u budućnosti samo izranjati novi hibridi. Nevjerovatno je kakvi se sve žanrovi danas preklapaju i uklapaju. To jeste novi zvuk, ali često bude miks osnovnih taktova različitih žanrova.
MONITOR: Za kraj reci nam nešto o muzičkoj budućnosti Sare Kurgaš.
KURGAŠ: To uglavnom zavisi od publike. Dokle god mogu da računam na barem jednu osobu koja će sa zadovoljstvom da sluša moju muziku, ja ću nastavljati da je stvaram.
Stav2 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice