INTERVJU
Kad despoti marširaju

MONITOR: Kroz nekoliko dana građani Crne Gore opet će moći da putuju u Evropu bez viza. Vlast, koja je i jedini krivac što smo godinama živjeli pod viznim sankcijama, i to pokušava da predstavi kao sopstveni politički uspjeh. Vaš komentar? RAKČEVIĆ: Dobro je što nećemo biti toliko maltretirani i ponižavani, što će putovanjima doći do laganog provjetravanja ove ape, ali ne vidim razloga za euforiju vlasti. Dobro je što izlazimo iz dvodecenijskog zatvora, ali nije dobro što osuđenik – crnogorsko društvo, posebno veći dio vladajuće elite, ni poslije izdržavanja kazne, nije prepoznao svoju odgovornost za sankcije i za zločine.
MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu vlast?
RAKČEVIĆ: Kao izuzetno vješte balkanske političke surfere koji se održavaju na dasci i surfuju i na cunamiju. Ipak, tu postoje makar dva problema. Prvi što su ti surferi značajno doprinijeli posljednjem aktiviranju balkanskog rascjepa i formiranju cunamija, i drugi – što su oni isti krizni menadžment za pomoć žrtvama cunamija i za otklanjanje užasnih posljedica pustošenja. Zbog uzroka i posljedica cunamija postoji potreba za ovolikom količinom falsifikata i prošlosti i sadašnjosti. Dominantan je talas evroatlantskih vrijednosti i htjeli ili ne htjeli moraju surfovati na tom talasu. Neko van Crne Gore crta mapu našeg puta i traži odgovore. „Nevoljni saučesnici” iz 90-ih nevoljno organizuju sučeljavanja sa dubrovačkim zločinima, logorom Morinj, sa etničkim čišćenjem u Bukovici, deportacijom izbjeglica, Štrpcima, sa Kaluđerskim lazom… U farsičnim procesima dominantno treba zaštiti vrh vlast, falsifikovati činjenice i istovremeno priprijetiti, zastrašiti i satanizovati neprilagođene očevice i rijetke slobodnomisleće ljude. Zato prijetnje Slobodanu Pejoviću zbog svjedočenja o deportaciji izbjeglica, pritisci na Vijesti i Monitor, na „sramotne intelektualce”, na autore rijetkih udžbenika istorije koji pišu o Bukovici, ulozi DPS-a do 1997. godine, o ulozi SPC tokom devedesetih i tome slično.
Ista je priča i o ovovremenim falsifikatima. O procesima oko ubistva Duška Jovanovića, inspektora Šćekića, prebijanjima Željka Ivanovića, Jevrema Brkovića, novinara Vijesti Jovovića i Pejovića. Isti je odnos iskrivljene realnosti i u ekonomskoj sferi oko KAP-a, Željezare, oko kupovine „strateških investitora”. Jasno, ne dijelim oduševljenje analitičara koji ovakav odnos prema prošlosti i aktuelnim procesima vide kao uspješnu real politiku DPS-ove mašinerije.
MONITOR: Ima li išta u ovoj državi što ova vlast nije uspjela da obesmisli i razori?
RAKČEVIĆ: Ne bih volio da ova vlast obesmisli ideju demokratske nezavisne Crne Gore. Istorijske zasluge za obnovu crnogorske države 2006. pripadaju dominantno ovoj vlasti i to po meni nije sporno. Krajnje ozbiljan problem su višegodišnji procesi čak i poslije referenduma i ono u što se ova država pretvara. Nije samo problem Crne Gore svakovrsna podijeljenost, već i rastuća podvojenost. Podvojenost društva u janusovskom smislu, u smislu dva lica. Dobrog i uzornog, gotovo savršenog doktora Džekila čije se lice prikazuje Briselu i domaćoj javnosti preko javnog servisa. Drugo, čudovišno lice mistera Hajda, većina građana Crne Gore posebno oni neprilagođeni, gledaju svakodnevno. Ta rastuća podvojenost je vrlo opasna za crnogorsko društvo i to već mnogi u Crnoj Gori i van nje jasno vide. No, u državnoj ili lokalnoj vlasti ima ljudi koji naporno rade, trude se, pokušavaju da izgrade Crnu Goru kao demokratsko društvo. Oni imaju volju, ali nemaju snage da preusmjere procese.
MONITOR: Mnogi tvrde da je ovo privatna država u kojoj sve kontroliše nekoliko nedodirljivih moćnika.
RAKČEVIĆ: Slažem se da je na djelu vladavina ljudi, a ne vladavina zakona i institucija. Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Što znači papirnata harmonizacija sa pravilima i zakonima Evropske unije kad u životu marširaju despoti? Ti ljudi su na isti način funkcionisali i kad su sa slikom Slobodana Miloševića na Ušću gradili veliku Srbiju i kad su proganjali refomiste i suvereniste početkom 90-ih i danas kad su žeženi Crnogorci i kad proganjaju neprilagođene.
MONITOR: Na koga konkretno mislite?
RAKČEVIĆ: To je čitavo pleme. Ali izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak. Gradite na svojoj zemlji sa građevinskom dozvolom i izmirite ogroman iznos za komunalno opremanje, ali zbog nepristajanja na despotiju osuđuje vas da 140 porodica čeka mjesecima da dobije priključak vode i kanalizacije, a godinama da dobiju put, trotoare, parkinge, javnu rasvjetu. Trpite ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu sa jasnom namjerom Miomira Mugoše da uguši i uništi neposlušne podanike. Sud na osnovu nedvosmislenih normi presuđuje da Mugoša plati odštetu i komunalno opremi stambeno poslovni objekat nesposlušnog podanika. Kako podanik u kontinuitetu ometa Mugošu u njegovim nezakonitim činjenjima i još javno osuđuje prebijanje novinara i šikaniranje slijepe gospođe Marijane Mugoše, pritisak raste. Mugoša, sve držeći ruku na srcu crnogorskom i briselskom, nepokolebljiv kao i na Ušću devedesetih, nastavlja sa zaklinjanjem u pravnu državu, zakone, svetost privatne svojine, jednakost pred zakonom i institucijama…
Ovih dana razgoropađeni Miomir nastavlja i širi nasilje i na moju širu familiju i daje nalog – projektni zadatak obrađivaču plana da se na imovini mojih stričeva i tetaka u Bloku V, gdje moja porodica živi 130 godina, da se umjesto postojećih objekata površine nekoliko hiljada metara kvadratnih ucrta zelena površina. U okviru istog detaljnog urbanističkog plana istovremeno se siječe dio tološke borove šume koja je nekada dijelom pripadala i mojoj porodici i ucrtavaju soliteri pored Osnovne škole Štampar Makarije. Taj marš predugo traje i sve se glasnije čuje strojevi korak.
MONITOR: Pominjala se i izgradnja zgrade za drugu gimnaziju u Podgorici…
RAKČEVIĆ: Šajo grupa bila je spremna da na dijelu zemljišta u vlasništvu Ministarstva prosvjete i dijelu nekadašnjeg zemljišta moje porodice, gdje su sad predviđeni soliteri, u partnerstvu sa Ministarstvom izgradi zgradu gimnazije kao zadužbinu porodice Rakčević – poklon našem gradu i državi. Ministar Slobodan Backović i stručne službe su sa zadovoljstvom podržale projekat i obratile se lokalnoj upravi Podgorice. Epilog znate.
MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju Vladina ekonomska politika doživjela krah?
RAKČEVIĆ: Ekonomija Crne Gore je u vrlo ozbiljnoj, kritičnoj situaciji. Posebno je ugrožen inače slabašni realni sektor, a istovremeno su kreatori i promoteri kvaziliberalne ekonomije i dalje u punoj snazi, jačajući svoje monopolske pozicije. Ponoviću još jednom – naši problemi su strukturne prirode i neodrživ je sistem koji favorizuje laku zaradu, monopole, berzanske špekulacije i insajderske zloupotrebe, a ignoriše i maltretira realnu ekonomiju – stvaranje novih vrijednosti. Nikad više državnog intervencionizma. Našim budžetskim parama interventno spašavamo nezdrave programe, već propale projekte i prevare domaćih i ino tajkuna.
MONITOR: Je li Kombinat aluminijuma ilustrativan primjer?
RAKČEVIĆ: KAP je dobar primjer. Poslije ,,epohalnog ugovora” o menadžmentu sa Glenkorom, iza koga su ostali još veći dugovi i problemi, zatim nelegalno potpisanog ugovora o reprogramu dugova KAP-a došao je i spasilac Deripaska. Poslije tri godine kolonijalne eksploatacije i izvlačenja profita uz nisku subvencioniranu cijenu struje, uz potpuno gašenje Prerade i uz prosječnu rekordnu cijenu od skoro tri hiljade dolara po toni aluminijuma, nastupila je kriza. Ruski oligarh je, potpuno suprotno kupoprodajnim ugovornim obavezama, a i socijalnom programu, izdiktirao koliko radnika treba otpustiti u KAP-u, koliko u Boksitima i drugim zavisnim društvima. Koliko će Vlada, odnosno građani, da subvencioniraju cijenu električne energije preko traženih 22 eura/MW/h, koliko će oprostiti ili reprogramirati dugova za mazut i struju, koliko poreza i doprinosa? Umjesto za razvojne projekte, Vlada je dala 135 miliona eura garancije i poslije intenzivne muže po višestruko skupljoj cijeni dobili smo nazad u državno vlasništvo dio KAP-a. Možda to neko smatra uspješnom liberalnom ekonomijom i politikom. Ja svih ovih godina ,,uspješnih privatizacija” KAP-a vidim samo ogromnu štetu i za Crnu Goru i za radnike KAP-a. Slično je sa privatizacijom Željezare, Zavalom…
MONITOR: Da li su danas mogući protesti poput onih iz takozvane antibirokratske revolucije?
RAKČEVIĆ: Nezadovoljstvo jeste i veliko i uglavnom opravdano. Mnogo je dobrih prilika propušteno za oporavak i dinamiziranje privrede. Neophodne su strukturne promjene i sistema i ponašanja. Protesti su naša stvarnost, ali nadam se da se neće na ulici demontirati jedan sistem i jedan model ponašanja. Ulični inženjering AB-revolucije je pokazao da promjene mogu biti i na znatno gore.
MONITOR: Da li Crna Gora treba da sklopi aranžman sa MMF-om?
RAKČEVIĆ: Mislim da je Crna Gora na to prinuđena. Problem je što ni očekivana tranša od 150 do 300 miliona eura, izolovano i vatrogasno primijenjena i utrošena, neće riješiti naše probleme.
MONITOR: Da li se SDP, kojem ste jedno vrijeme bili lider, osim po imenu još po nečemu razlikuje od starijeg koalicionog partnera na vlasti?
RAKČEVIĆ: U SDP-u je bilo, pa i sad ima, mnogo ljudi koji su iskreni privrženici ideje o demokratskoj Crnoj Gori. Zbog svega onog što smo radili punih dvanaest godina žao mi je što sada, posebno poslije referenduma, prepoznatljiv dio rukovodstva u jednom broju opština i na državnom nivou čvrsto drži strojev korak ,,Kad despoti marširaju”. To što se u pozadini čuje ono ,,Lijeva, lijeva, lijeva” Majakovskog možda i nije samo scenski dekor.
Na kraju ovog razgovora, kao prijatelj i iskreni podržavalac „Monitora” upućujem vam čestitke za 1000. broj i nastavak uspješne misije.
Šverc kao „državni projekat”
MONITOR: Prije osam godina govorili ste o ,,dobro organizovanim i uhodanim kanalima moćnih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Kako danas gledate na reaktiviranje te priče?
RAKČEVIĆ: Skoro deceniju posao sa cigaretama i u tranzitu i na domaćem tržištu je mistifikovan i predstavljan kao državni projekat preživljavanja. Danas je možda mnogima još više jasno nego tada zašto sam u periodu procvata kao opozicionar tražio javnost i formiranje parlamentarne komisije za kontrolu tranzita i šverca ne samo cigareta.
MONITOR: Tada Vam je Milo Đukanović u parlamentu odgovorio da nikada nećete znati koliki su prihodi i devizne rezerve Crne Gore…
RAKČEVIĆ: Nažalost, to je tačno. Zato je jasno zašto sam, boreći se protiv sive ekonomije, kao potpredsjednik vlade kasnije imao toliko problema sa uvođenjem akciznih markica i zašto je do tada Crna Gora samo na domaćem tržištu zbog ,,državnog projekta” godišnje gubila 40-50 miliona maraka. Čak i dio dostupnih brojki o zvaničnim budžetskim prihodima (sve ukupno 11 godina 271 milion dolara) jasno govori o tome koliko je to bio državni, a koliko lični projekat pojedinaca. O poslu sa cigaretama, dakle, mislim isto što i tada devedesetih i 2001. godine.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom