Povežite se sa nama

INTERVJU

Kad despoti marširaju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kroz nekoliko dana građani Crne Gore opet će moći da putuju u Evropu bez viza. Vlast, koja je i jedini krivac što smo godinama živjeli pod viznim sankcijama, i to pokušava da predstavi kao sopstveni politički uspjeh. Vaš komentar? RAKČEVIĆ: Dobro je što nećemo biti toliko maltretirani i ponižavani, što će putovanjima doći do laganog provjetravanja ove ape, ali ne vidim razloga za euforiju vlasti. Dobro je što izlazimo iz dvodecenijskog zatvora, ali nije dobro što osuđenik – crnogorsko društvo, posebno veći dio vladajuće elite, ni poslije izdržavanja kazne, nije prepoznao svoju odgovornost za sankcije i za zločine.

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu vlast?
RAKČEVIĆ: Kao izuzetno vješte balkanske političke surfere koji se održavaju na dasci i surfuju i na cunamiju. Ipak, tu postoje makar dva problema. Prvi što su ti surferi značajno doprinijeli posljednjem aktiviranju balkanskog rascjepa i formiranju cunamija, i drugi – što su oni isti krizni menadžment za pomoć žrtvama cunamija i za otklanjanje užasnih posljedica pustošenja. Zbog uzroka i posljedica cunamija postoji potreba za ovolikom količinom falsifikata i prošlosti i sadašnjosti. Dominantan je talas evroatlantskih vrijednosti i htjeli ili ne htjeli moraju surfovati na tom talasu. Neko van Crne Gore crta mapu našeg puta i traži odgovore. „Nevoljni saučesnici” iz 90-ih nevoljno organizuju sučeljavanja sa dubrovačkim zločinima, logorom Morinj, sa etničkim čišćenjem u Bukovici, deportacijom izbjeglica, Štrpcima, sa Kaluđerskim lazom… U farsičnim procesima dominantno treba zaštiti vrh vlast, falsifikovati činjenice i istovremeno priprijetiti, zastrašiti i satanizovati neprilagođene očevice i rijetke slobodnomisleće ljude. Zato prijetnje Slobodanu Pejoviću zbog svjedočenja o deportaciji izbjeglica, pritisci na Vijesti i Monitor, na „sramotne intelektualce”, na autore rijetkih udžbenika istorije koji pišu o Bukovici, ulozi DPS-a do 1997. godine, o ulozi SPC tokom devedesetih i tome slično.
Ista je priča i o ovovremenim falsifikatima. O procesima oko ubistva Duška Jovanovića, inspektora Šćekića, prebijanjima Željka Ivanovića, Jevrema Brkovića, novinara Vijesti Jovovića i Pejovića. Isti je odnos iskrivljene realnosti i u ekonomskoj sferi oko KAP-a, Željezare, oko kupovine „strateških investitora”. Jasno, ne dijelim oduševljenje analitičara koji ovakav odnos prema prošlosti i aktuelnim procesima vide kao uspješnu real politiku DPS-ove mašinerije.

MONITOR: Ima li išta u ovoj državi što ova vlast nije uspjela da obesmisli i razori?
RAKČEVIĆ: Ne bih volio da ova vlast obesmisli ideju demokratske nezavisne Crne Gore. Istorijske zasluge za obnovu crnogorske države 2006. pripadaju dominantno ovoj vlasti i to po meni nije sporno. Krajnje ozbiljan problem su višegodišnji procesi čak i poslije referenduma i ono u što se ova država pretvara. Nije samo problem Crne Gore svakovrsna podijeljenost, već i rastuća podvojenost. Podvojenost društva u janusovskom smislu, u smislu dva lica. Dobrog i uzornog, gotovo savršenog doktora Džekila čije se lice prikazuje Briselu i domaćoj javnosti preko javnog servisa. Drugo, čudovišno lice mistera Hajda, većina građana Crne Gore posebno oni neprilagođeni, gledaju svakodnevno. Ta rastuća podvojenost je vrlo opasna za crnogorsko društvo i to već mnogi u Crnoj Gori i van nje jasno vide. No, u državnoj ili lokalnoj vlasti ima ljudi koji naporno rade, trude se, pokušavaju da izgrade Crnu Goru kao demokratsko društvo. Oni imaju volju, ali nemaju snage da preusmjere procese.

MONITOR: Mnogi tvrde da je ovo privatna država u kojoj sve kontroliše nekoliko nedodirljivih moćnika.
RAKČEVIĆ: Slažem se da je na djelu vladavina ljudi, a ne vladavina zakona i institucija. Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Što znači papirnata harmonizacija sa pravilima i zakonima Evropske unije kad u životu marširaju despoti? Ti ljudi su na isti način funkcionisali i kad su sa slikom Slobodana Miloševića na Ušću gradili veliku Srbiju i kad su proganjali refomiste i suvereniste početkom 90-ih i danas kad su žeženi Crnogorci i kad proganjaju neprilagođene.

MONITOR: Na koga konkretno mislite?
RAKČEVIĆ: To je čitavo pleme. Ali izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak. Gradite na svojoj zemlji sa građevinskom dozvolom i izmirite ogroman iznos za komunalno opremanje, ali zbog nepristajanja na despotiju osuđuje vas da 140 porodica čeka mjesecima da dobije priključak vode i kanalizacije, a godinama da dobiju put, trotoare, parkinge, javnu rasvjetu. Trpite ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu sa jasnom namjerom Miomira Mugoše da uguši i uništi neposlušne podanike. Sud na osnovu nedvosmislenih normi presuđuje da Mugoša plati odštetu i komunalno opremi stambeno poslovni objekat nesposlušnog podanika. Kako podanik u kontinuitetu ometa Mugošu u njegovim nezakonitim činjenjima i još javno osuđuje prebijanje novinara i šikaniranje slijepe gospođe Marijane Mugoše, pritisak raste. Mugoša, sve držeći ruku na srcu crnogorskom i briselskom, nepokolebljiv kao i na Ušću devedesetih, nastavlja sa zaklinjanjem u pravnu državu, zakone, svetost privatne svojine, jednakost pred zakonom i institucijama…
Ovih dana razgoropađeni Miomir nastavlja i širi nasilje i na moju širu familiju i daje nalog – projektni zadatak obrađivaču plana da se na imovini mojih stričeva i tetaka u Bloku V, gdje moja porodica živi 130 godina, da se umjesto postojećih objekata površine nekoliko hiljada metara kvadratnih ucrta zelena površina. U okviru istog detaljnog urbanističkog plana istovremeno se siječe dio tološke borove šume koja je nekada dijelom pripadala i mojoj porodici i ucrtavaju soliteri pored Osnovne škole Štampar Makarije. Taj marš predugo traje i sve se glasnije čuje strojevi korak.

MONITOR: Pominjala se i izgradnja zgrade za drugu gimnaziju u Podgorici…
RAKČEVIĆ: Šajo grupa bila je spremna da na dijelu zemljišta u vlasništvu Ministarstva prosvjete i dijelu nekadašnjeg zemljišta moje porodice, gdje su sad predviđeni soliteri, u partnerstvu sa Ministarstvom izgradi zgradu gimnazije kao zadužbinu porodice Rakčević – poklon našem gradu i državi. Ministar Slobodan Backović i stručne službe su sa zadovoljstvom podržale projekat i obratile se lokalnoj upravi Podgorice. Epilog znate.

MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju Vladina ekonomska politika doživjela krah?
RAKČEVIĆ: Ekonomija Crne Gore je u vrlo ozbiljnoj, kritičnoj situaciji. Posebno je ugrožen inače slabašni realni sektor, a istovremeno su kreatori i promoteri kvaziliberalne ekonomije i dalje u punoj snazi, jačajući svoje monopolske pozicije. Ponoviću još jednom – naši problemi su strukturne prirode i neodrživ je sistem koji favorizuje laku zaradu, monopole, berzanske špekulacije i insajderske zloupotrebe, a ignoriše i maltretira realnu ekonomiju – stvaranje novih vrijednosti. Nikad više državnog intervencionizma. Našim budžetskim parama interventno spašavamo nezdrave programe, već propale projekte i prevare domaćih i ino tajkuna.

MONITOR: Je li Kombinat aluminijuma ilustrativan primjer?
RAKČEVIĆ: KAP je dobar primjer. Poslije ,,epohalnog ugovora” o menadžmentu sa Glenkorom, iza koga su ostali još veći dugovi i problemi, zatim nelegalno potpisanog ugovora o reprogramu dugova KAP-a došao je i spasilac Deripaska. Poslije tri godine kolonijalne eksploatacije i izvlačenja profita uz nisku subvencioniranu cijenu struje, uz potpuno gašenje Prerade i uz prosječnu rekordnu cijenu od skoro tri hiljade dolara po toni aluminijuma, nastupila je kriza. Ruski oligarh je, potpuno suprotno kupoprodajnim ugovornim obavezama, a i socijalnom programu, izdiktirao koliko radnika treba otpustiti u KAP-u, koliko u Boksitima i drugim zavisnim društvima. Koliko će Vlada, odnosno građani, da subvencioniraju cijenu električne energije preko traženih 22 eura/MW/h, koliko će oprostiti ili reprogramirati dugova za mazut i struju, koliko poreza i doprinosa? Umjesto za razvojne projekte, Vlada je dala 135 miliona eura garancije i poslije intenzivne muže po višestruko skupljoj cijeni dobili smo nazad u državno vlasništvo dio KAP-a. Možda to neko smatra uspješnom liberalnom ekonomijom i politikom. Ja svih ovih godina ,,uspješnih privatizacija” KAP-a vidim samo ogromnu štetu i za Crnu Goru i za radnike KAP-a. Slično je sa privatizacijom Željezare, Zavalom…

MONITOR: Da li su danas mogući protesti poput onih iz takozvane antibirokratske revolucije?
RAKČEVIĆ: Nezadovoljstvo jeste i veliko i uglavnom opravdano. Mnogo je dobrih prilika propušteno za oporavak i dinamiziranje privrede. Neophodne su strukturne promjene i sistema i ponašanja. Protesti su naša stvarnost, ali nadam se da se neće na ulici demontirati jedan sistem i jedan model ponašanja. Ulični inženjering AB-revolucije je pokazao da promjene mogu biti i na znatno gore.

MONITOR: Da li Crna Gora treba da sklopi aranžman sa MMF-om?
RAKČEVIĆ: Mislim da je Crna Gora na to prinuđena. Problem je što ni očekivana tranša od 150 do 300 miliona eura, izolovano i vatrogasno primijenjena i utrošena, neće riješiti naše probleme.

MONITOR: Da li se SDP, kojem ste jedno vrijeme bili lider, osim po imenu još po nečemu razlikuje od starijeg koalicionog partnera na vlasti?
RAKČEVIĆ: U SDP-u je bilo, pa i sad ima, mnogo ljudi koji su iskreni privrženici ideje o demokratskoj Crnoj Gori. Zbog svega onog što smo radili punih dvanaest godina žao mi je što sada, posebno poslije referenduma, prepoznatljiv dio rukovodstva u jednom broju opština i na državnom nivou čvrsto drži strojev korak ,,Kad despoti marširaju”. To što se u pozadini čuje ono ,,Lijeva, lijeva, lijeva” Majakovskog možda i nije samo scenski dekor.
Na kraju ovog razgovora, kao prijatelj i iskreni podržavalac „Monitora” upućujem vam čestitke za 1000. broj i nastavak uspješne misije.

 

Šverc kao „državni projekat”


MONITOR
: Prije osam godina govorili ste o ,,dobro organizovanim i uhodanim kanalima moćnih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Kako danas gledate na reaktiviranje te priče?
RAKČEVIĆ: Skoro deceniju posao sa cigaretama i u tranzitu i na domaćem tržištu je mistifikovan i predstavljan kao državni projekat preživljavanja. Danas je možda mnogima još više jasno nego tada zašto sam u periodu procvata kao opozicionar tražio javnost i formiranje parlamentarne komisije za kontrolu tranzita i šverca ne samo cigareta.

MONITOR: Tada Vam je Milo Đukanović u parlamentu odgovorio da nikada nećete znati koliki su prihodi i devizne rezerve Crne Gore…
RAKČEVIĆ: Nažalost, to je tačno. Zato je jasno zašto sam, boreći se protiv sive ekonomije, kao potpredsjednik vlade kasnije imao toliko problema sa uvođenjem akciznih markica i zašto je do tada Crna Gora samo na domaćem tržištu zbog ,,državnog projekta” godišnje gubila 40-50 miliona maraka. Čak i dio dostupnih brojki o zvaničnim budžetskim prihodima (sve ukupno 11 godina 271 milion dolara) jasno govori o tome koliko je to bio državni, a koliko lični projekat pojedinaca. O poslu sa cigaretama, dakle, mislim isto što i tada devedesetih i 2001. godine.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo