Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.
Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.
DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?
Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.
“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.
U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.
Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?
AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.
“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!
Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.
U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.
U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?
SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!
Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!
U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.
Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.
KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.
Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!
NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.
Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?
U Ministarstvu odbrane ćute
Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.
– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?
– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?
– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?
– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?
– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?
– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?
– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?
– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?
U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji. U udžbenicima istorije nema objašnjenja uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu
,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.
Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.
Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.
Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.
Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.
Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine. Hrvatska je prošle godine spriječila zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.
Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.
Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.
U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.
,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.
Devet godina od napada, 2000. godine, Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.
Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.
Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.
U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.
S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.
Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru. Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.
Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do formiranje logora u Morinju.
Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.
Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.
,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.
Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.
Barović i Đurović
Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.
Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.
Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.
O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.
Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.
Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.
,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom, koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.
Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.
“Nadležnim organima savjetuje se da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode”, navodi se u izvještaju delegacije MMF nakon posjete Crnoj Gori. Sve bi to, piše između redova, trebali da plate građani
Uprkos obećanjima – bolje biti neće. Makar ne u skorijoj budućnosti. To je, u najkraćem, zaključak četvoročlane delegacije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koja je desetak dana boravila u Crnoj Gori.
Članovi tima koji je predvodio Srikant Seshadri razgovarali su sa svim relevantnim državnim zvaničnicima: Predsjednikom države, Guvernerkom CBCG, poslanicima aktuelnog skupštinskog saziva, ministrom finansija, predstavnicima privatnog i finansijskog sektora, akademskom i diplomatskom zajednicom… Samo nijesu sa predsjednikom Vlade Milojkom Spajićem koji ih je, izgleda, prepustio članovima svog kabineta.
Trebalo bi da premijer već zna sve ono što su službenici MMF-a uočili i opisali ukazujući na moguće posljedice, ali ne bi marilo da je makar dio toga čuo iz prve ruke. Ili bi se makar našao u (ne)prilici da objašnjava poteze Vlade kojoj je na čelu.
Uglavnom, preliminarni izvještaj (izjava) delegacije MMF je prezentovan i dostupan.
Iz Ministarstva finansija su našli za shodno da napomenu kako su “stavovi izraženi u ovoj Izjavi stavovi zaposlenih MMF-a i ne moraju nužno da odražavaju viđenja Odbora izvršnih direktora MMF-a”. Jeste to fraza koja često prati slične izvještaje ali, u slučaju Crne Gore i njenih aktuelnih vlasti, ima i primjesu nade da će finalna verzija dokumenta biti barem malo uzdržanija i blaža. Makar zbog budućeg kreditnog rejtinga Crne Gore i očekivanja vezanih za proces pridruženja EU.
Osvrnimo se na dio onoga što je registrovala MMF ekipa. Ukupna ekonomska slika Crne Gore: “Faza ekonomskog oporavka nakon pandemije je sazrela. Ekonomija se proširila u prosjeku za nekih devet procenata tokom perioda 2021-2023. Međutim, ekonomski rast je došao na umjereni nivo na 3,2 procenta u 2024. godini, a poslednji podaci ukazuju na to da se kreće oko istog nivoa u prvoj polovini 2025. Ovi trendovi upućuju na to da je ekonomija sada konvergirala ka svom produktivnom potencijalu.”
Da pokušamo pojasniti: da je crnogorska ekonomija auto, izrečeno bi značilo da se on sada kreće blizu maksimalne brzine koja ne dovodi u pitanje rad motora i bezbjednost na putu. Svako dalje (ekonomsko) ubrzanje sa istim vozilom nosilo bi rizik od kvara. Odnosno: dodatnih troškova, smanjenja dobiti i rasta inflacije. Koja ni sada nije mala. A ni slučajna, odnosno, “uvezena”.
O inflaciji: “Inflacija sada ima uzlazni trend, djelimično podstaknuta rastućim bruto zaradama. Nakon oštrog pada sa vrhunca koji je iznosio 13 procenata u 2022. godini na samo jedan procenat u septembru 2024., ukupna inflacija se povećala na 4,6 procenata u avgustu 2025., dok je bazna inflacija (isključujući kretanje cijena hrane i energije) bila na 3,7 procenata.”
Ako krenemo od prihvaćene teze da inflacija najviše pogađa one koji najveći dio prihoda troše na svakodnevne potrebe (hrana, stan, grijanje) i nemaju imovinu koja čuva vrijednost (nekretnine, akcije, umjetnine, plemeniti metali), onda je navedeno potvrda da je u Crnoj Gori na snazi svojevrstan porez na siromaštvo. Rast cijena prazni novčanike većine građana, dok državni prihodi (porezi, akcize…) rastu makar u nominalnoj vrijednosti. Otud se, pored ostalog, u državnu kasu ovog ljeta slilo više novca iako je tursitička sezona bila, možda, i lošija od prošlogodišnje. A sigurno gora od 2023.
Da osigura dobitak, vlada je između dva ljeta udvostručila PDV koji naplaćuje za najveći dio turističih usluga. Ni to ne pomaže u potrebnoj mjeri.
MMF o javnim finansijama u Crnoj Gori: “Fiskalni pritisci se postepeno povećavaju. Mi (delegacija MMF – prim. Monitora) projektujemo da će fiskalni deficit opšteg nivoa države porasti sa 2,9 procenata BDP-a iz 2024. na 3,5-3,7 procenata BDP-a ove godine. Bez svježih mjera kojima bi se ograničila potrošnja i povećali prihodi, prognoza u osnovnom scenariju je da će fiskalni deficit nastaviti da postepeno raste, prebacujući 4 procenta BDP-a do 2030. godine. Projektuje se da će odnos duga i BDP-a postepeno rasti na oko 65 procenata BDP-a do 2030. godine, kako budu rasli fiskalni deficiti… Stoga se nadležnim organima savjetuje da implementiraju svježe mjere kako bi obuzdali rashode i povećali prihode. ”
Na znamo da li je ovaj izvještaj (izjava) napravljen sa saznanjem da je, recimo, Fond za zdravstvo već potrošio ovogodišnji budžet. Dok je u državnoj kasi trenutno nekih 80-90 miliona koje je trebalo potrošiti u prvih osam mjeseci ove godine. Ali je to odloženo. Pa će konačan ovogodišnji saldo biti gori od sadašnjeg.
Dakle, bez svježih mjera – stižu problemi. Ali, doskorašnji gosti poručuju kako potrebno osvježenje ne treba tražiti u dosadašnjem modelu preraspodjele bruto zarade.
“Fiskalnu politiku treba ponovo kalibrirati, kako bi se prilagodila ekonomskim okolnostima koje se mijenjaju”, zaključuju iz MMF, diskretno konstatujuću očigledno – vlada krši propise koji postoje da bi ograničili njenu samovolju: “Ako bi to uradili (prilagodili se okolnostima – prim. Monitora), to bi takođe pomoglo da se fiskalna pozicija uskladi sa Zakonom o fiskalnoj odgovornosti Crne Gore (kojim se zahtijeva da deficiti ne prelaze 3 procenta BDP-a i da javni dug ne bude veći od 60 procenata BDP-a). Dodatno, ovo bi bilo konzistentno sa aspiracijama Crne Gore da se pridruži eurozoni nakon pristupanja Evropskoj uniji, koje je ciljano za 2028.”
Da bi se uskladili sa stvarnim mogućnostima, stručnjaci MMF Vladi preporučuju paket restriktivnih mjera u koje spade ograničenje stope rasta zarada u javnom sektoru, i eliminisanje “neproduktivnih poreskih izuzeća”. Prema nekim tumačenjima, drugo navedeno bi moglo da znači i smanjenje državnih izdataka za zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu.
“Međutim, u periodu nakon tri naredne godine, ove mjere neće više biti dovoljne kako bi se postigao izbalansirani primarni budžet. Do 2035. godine, Crnoj Gori će biti potrebno dodatnih prihoda u iznosu od 5-6 procenata BDP-a (današnjih 400-500 miliona – prim. Monitora) kako bi pokrila pritiske na strani potrošnje koji proizilaze iz starenja stanovništva, preuzetih obaveza koje se odnose na odbranu i klimatskih promjena…”, konstatuje se u Izjavi, uz predložene “dublje strukturne fiskalne napore”. A to bi, navode, moglo biti: smanjenje broja činovnika i njihovih zarada, povećanja starosne granice za odlazak u penziju uz “reviziju opcija za prijevremeno penzionisanje”; korekcija (“bolje ciljanje”) sistema socijalnih davanja…
Da se vratimo na njen početak: “MMF je potvrdio da je crnogorska ekonomija u snažnom usponu”, zaključili su u Ministarstvu finansija. “Sudeći po izvještaju koji su prezentovali, preliminarni nalazi MMF potvrđuju da Crna Gora ostaje na putu makroekonomske stabilnosti, fiskalne odgovornosti i održivog razvoja”.
Đe su to pročitali – ne znamo.
Rizik polovičnog čitanja
“MMF je pohvalio programe uvećanja zvaničnih zarada (ES1 i ES2) jer su se smanjile neregistrovane plate (zarade na ruke). Takođe, istakao je da je rast zarada izazvao značajan rast kredita fizičkim licima”, kaže za Monitor Mila Kasalica. Uz objašnjenje: “Polovično čitanje MMF preporuka je uvriježena praksa u ponašanju resornog ministarstva, a posebno tekućeg ministra finansija, koji se nije potrudio da pročita i objelodani preporuku koja je bolno eksplicitna: ‘Važno je da se osigura da budući rast zarada prati rast produktivnosti’. Pošto, u suprotnom, može doći do ‘smanjenja konkuretnosti na tržištu rada i rizika oko spirala uvećanja zarada i cijena’. MMF je napisao (skoro) sve što je potrebno da se budžeti 2026-2029. pripremaju kao ozbiljni zakonski tekst(ovi) koji, saglasno MMF-preporuci, moraju poštovati organski zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti što sada baš i nije slučaj, kako od resornog ministarstva, tako i od potrošačkih jedinica”.
Kasalica konstatuje kako trojac Milojko Spajić – Branko Krvavac – Novica Vuković preporuke MMF ne moraju prihvatiti… zbog čega ostaje pitanje da li će preporuke MMF smanjiti rizike u crnogorskoj ekonomiji “kreirane neradom i neznanjem 44. Vlade i tekućeg saziva Skupštine”.
“Uvjerenja sam da svaki građanin-nka pojedinačno znaju odgovor na ovo pitanje i da nije pohvalan prema liderima administacije”, zaključuje Mila Kasalica.
Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajući nas da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, devastacija prostora, smeće za koje nemamo rješenje. Izgradnja kolektora postala je predmet političkih ucjena. Srećan jubilej
Protekle sedmice proslavljeno je 34 godine od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Da razloga za slavlje nemamo pokazale su i skromna i simbolična obilježavanja ove značajne težnje od čije smo realizacije još daleko.
Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) če povodom jubileja organizovati niz aktivnosti sa ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine. Aktivnosti će trajati od 18. septembra do 1. oktobra, a podrazumijevaće akcije čišćenja, edukativne radionice, info dane i konferencije.
Povodom godišnjice, predsjednik Jakov Milatović uputio je Vladi inicijativu da Žabljak, u kome je 1991. donesena Deklaracija o ekološkoj državi, bude proglašen za ekološku prijestonicu Crne Gore.
Dobra ilustracija rješavanja ekoloških problema je opšta svađa oko postrojenja za prerađivanje otpadnih voda za Podgoricu koje treba da se gradi u Botunu. Izgradnja kolektora je obaveza iz poglavlja 27, na šta je upozorila i Delegacija EU u Podgorici, nakon što je projekat ugrožen političkim usjenama. Istovremeno, izostao je argumentovani dijalog o tome hoće li novo postrojenje imati negativan uticaj na ionako otrovanu sredinu u ovom zetskom selu, čega se njegovi mještani plaše.
,,Nažalost, i dalje više pričamo o Poglavlju 27 nego što radimo na njegovom zatvaranju. U proteklih nekoliko godina, dominirale su formalne priče o napretku, strategijama i akcionim planovima, dok suštinskih pomaka u zaštiti životne sredine gotovo da nema. Istina je da je došlo do izvesnih institucionalnih promjena, posebno nakon smjene vlasti 2020. godine, kada su mnogi ljudi iz nevladinog sektora dobili priliku da utiču na sistem ‘iznutra’. Međutim, njihovi rezultati – ako se pogledaju očima građana i stvarnog stanja na terenu – nisu doveli do onog kvalitativnog pomaka koji smo očekivali’’, kaže za MonitorMilorad Mitrović iz NVO Breznica.
On navodi da su ekološki problemi sve vidljiviji, a degradacija prostora sve veća i brutalnija: ,,Govorimo o gubicima hiljada hektara šuma u požarima, urbanističkom haosu, zagađenju vazduha, ilegalnim deponijama otpada, nepostojanju funkcionalne kanalizacione i otpadne infrastrukture. Ukratko, dok traje priča o zatvaranju poglavlja, priroda nam pred očima nestaje’’.
Požari su ljetos nesmetano progutali velika šumska prostranstva, podsjećajuči nas opet da nije urađeno ništa na jačanju kapaciteta za borbu sa vatrenom stihijom. Konstantno je zagađenje rijeka, jezera i mora, kao i smeće za koje nemamo rješenje.
U Crnoj Gori se godišnje, prema podacima organizacije Zero Waste, reciklira nešto ispod dva odsto otpada. Reciklaža plastike ne prelazi 0,5 odsto iako je obaveza 30 odsto. Prema zvaničnim podacima Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera u državi je evidentirano preko 300 nelegalnih deponija. Legalne su samo dvije sanitrarne deponije i jedna kompostna.
Crna Gora je u obavezi da do 2030. reciklira 50 odsto otpada. Prošle godine donijet je novi zakon o upravljanju otpadom, koji jasno definiše kako mora biti tretiran, odložen i kontrolisan u svrhu zaštite zemljišta, voda, vazduha i zdravlja ljudi. Da sve to neće ići lako ni brzo svjesni su i u Vladi, pa su već od Brisela tražili da se Crnoj Gori omogući da nakon planiranog ulaska u EU do 2028. godine, u takozvanom prelaznom periodu, ispuni sve obaveze u upravljanju otpadom.
,,Konkretne aktivnosti u posljednjih par godina su trajno zatvaranje najvećeg neuređenog gradskog smetlišta Mislov do u Nikšiću, odmaklu sanaciju neuređenog gradskog smetlišta Zakršnica u Mojkovac, koja je u završnoj fazi, usvajanje novog Zakona o upravljanju otpadom, formiranje operativnog tima za borbu protiv ekokriminala na inicijativu Vrhovnog državnog tužioca i veće interesovanje nadležnih institucija za poglavlje 27, kao važan dio procesa evropskih integracija”, kaže za MonitorAleksandar Perović iz Ekološkog pokreta Ozon.
Ističe i da je unaprijeđeno informisanje javnosti o kvalitetu vazduha, lansiranjem aplakacije vazduh.me od strane Agencije za zaštitu životne sredine, Instituta za javno zdravlje i Ekološkog pokreta Ozon a uz podršku Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. ,,Vidljive rezultate dali su i programi Eko-fonda zahavljujući kojima su unaprijeđeni kapaciteti institucija iz oblasti upravljanja otpadom, prije svega nabavkom opreme i jačanjem infrastrukture u opštinama i komunalnim preduzeći, povećanju energetske efikasnosti”, navodi Perović.
Mitrović smatra da su pomaci u ekologiji više deklarativni nego suštinski. ,,Vidimo brojne inicijative, sve više ekoloških ambasadora, analitičara raznih profila, aktivista… ali životna sredina nije ništa bez stvarne, političke volje da se problemi riješe. Dok se promovišu ciljevi održivog razvoja, svjedočimo sve agresivnijoj apartmanizaciji, betoniranju obale, krivolovu, devastaciji prirodnih resursa i potpunoj nebrizi za buduće generacije.Da budem iskren – pomaka ima, ali su oni fragmentarni, često motivisani ličnim interesima pojedinaca ili grupa, a ne jasnom, dosljednom strategijom zaštite životne sredine. I to je najveći problem”, kaže Mitrović.
Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimoviću je u Ujedinjenim nacijama otvorio Globalni događaj o zdravom vazduhu. Događaj je okupio lidere država, međunarodne organizacije, naučne i zdravstvene autoritete iz cijelog svijeta. Potpisana je Globalna povelja o zdravom vazduhu u unutrašnjim prostorima. Ovim činom je, ističu, po prvi put na međunarodnom nivou, potvrđeno da čist vazduh u učionicama, bolnicama i radnim prostorima nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo i univerzalni standard kojem države treba da teže. Ibrahimović je istakao je da je Crna Gora primjer u regionu: ,,Naš cilj je jasan, da čist vazduh u unutrašnjim prostorima postane univerzalni standard, a ne privilegija”, kazao je.
Kod kuće, kada djeca u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Nikšiću izađu iz učionica ne dočeka ih čist već zatrovan vazduh. U Podgorici mogu osjetiti i vazduh sa mirisom spaljenih automobilskih guma.
,,Nema zatvaranja poglavlja 27, dok se problem zagađenja i lošeg zdravlja stanovništva u Pljevljima trajno ne riješi”, ističe Mitrović. ,
On ukazuje da partijsko nadgornjavanje i politički interesi stavljaju ekološke teme na margine, dok priroda i građani snose posledice. Institucionalna borba za životnu sredinu, kaže, više se svodi na birokratsku formu nego na stvarnu akciju’.
,,Dokumenta i strategije su često mrtvo slovo na papiru. Nedostatak dosljednosti, kontrole, sankcija i političke volje – to su najkrupniji izazovi koji stoje pred nama u procesu zatvaranja Poglavlja 27’’, ocjenjuje Mitrović.
Stručnjaci upozoravaju da neopravdano dugo traje proces donošenja i izmjene zakona, podzakonskih akata i strateških dokumenata koji nedostaju u oblasti zaštite životne sredine – Zakon o zaštiti prirode, Zakona o nacionalnim parkovima, Zakon o zaštiti od negativnih uticaja klimatskih promjena, nema Strategije za upravljanje kvalitetom vazduha, niti Strategije biodiverziteta…
,,Kao najveće probleme prepoznajem nedostatak odlučnosti nadležnih da krenu u realizaciju suštinski važnih infrastrukturnih projekata u oblastima upravljanja otpadom i otpadnim vodama, stvaranje održivih upravljačkih organa u zaštićenim područjima, obračun sa ekokriminalom, unapređenje upravljanja vodama, šumama, pokretanje postupaka za utvrđivanje odgovornosti za štetu učinjenu životnoj sredini, primjenu neselektivne kaznene politike u kontekstu važećih zakona. Bez vizije i odlučnosti ne može se očekivati da će preuzete obaveze biti realizovane, a sredstva opravdana”, kaže Perović.
Ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić nedavno je pohvalio i podržao odluku VDT o uspostavljanju operativnog tima za borbu protiv ekološkog kriminala. ,,Imamo devastirane rijeke zbog nelegalne eksploatacije šljunka, šume na sjeveru koje su godinama izložene bespravnoj sječi, divlju gradnju koja narušava prostor, zagađenje različitim otpadima, uništavanje biodiverziteta i prisvajanje državnog zemljišta”, skenirao je stanje ministar Ćulafić.
Perović kaže da nije realno očekivati da će se obaveze koje podrazumijevaju uspješno zatvaranje poglavlja 27 ispuniti u kratkom roku.
Mitrović dodaje da je posle više od tri decenije borbe za ekološku pravdu, teško zadržati optimizam: „Ipak, vjerujem u ljude koji nisu odustali, koji su i dalje na terenu. Ako ikakav uspjeh bude postignut – biće to zbog njih, zbog građana koji ne pristaju na ćutanje”.
,,Za uspjeh je potrebna potpuna promjena načina na koji ova država tretira prirodu – ne kao prostor za eksploataciju, već kao temelj našeg opstanka. Bez toga, Poglavlje 27 će ostati još jedna neispisana stranica u evropskom dosije u Crne Gore’’, zaključuje Mitrović.
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice