Šest odličnih aviona super-galeb G-4, sa resursom upotrebe od najmanje pet godina, ustupili smo Srbiji sporazumom koji su ministri odbrane Boro Vučinić i Dragan Šutanovac potpisali 14. aprila u Beogradu. Zauzvrat će Crna Gora dobiti manje od četvrtine akcija Ministarstva odbrane Srbije u Prvom prvoborcu (propala hercegnovska firma; pod sumnjom da je na nju bačila oko “stečajna mafija”), zatim geodetske dokumente, polovni uređaj za noćno letjenje helikoptera i gomilu od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea”. Ranije je pominjano kako ćemo dobiti i izvjesne “partizanske zastave”. Crna Gora, po osnovu “vojne sukcesije”, nema obavezu da svoje naoružanje poklanja bilo kome. Ustavnom poveljom SCG je bilo precizirano da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Monitor je zimus objavio – i niko nije demantovao – da je iz Crne Gore, uoči referenduma, izvučeno za Srbiju oko 100 prvoklasnih artiljerijskih oruđa.
Avioni 251. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile, iz matične jedinice na aerodromu Golubovci, prebazirani su uoči referenduma na aerodrom Kovin; nikada nijesu vraćeni, niti je njihov status postao tema “vojne sukcesije” sa Srbijom. Nepoznata je sudbina 58. bataljona iz Golubovaca sa vojno-radarskim sistemima. Iz Danilovgrada je 2005. evakuisan za Srbiju 60. samohodni puk protivvazdušne odbrane sa zemlja-vazduh raketama 2K12 KUB (SA-6),pripadajućim radarima i mehanizacijom.
DOSIJEI: A što je ministar Vučinić tačno pazario u Beogradu, navodno, nije znao ni dan kasnije. Odgovarajući 15. aprila na pitanje novinara da li su “personalna dosijea” u stvari dokumentacija bivšeg KOS-a, Vučinić je kazao da će “znati kada ih pročita”. Od 1945. u Crnoj Gori je KOS, među nepreglednom masom konfidenata – radnih ljudi, građana i poštenom inteligencijom – bio sinonim za svenarodnu ispovjedaonicu; poput UDBE, više dijagnoza, nego potreba. U međuvremenu, ministar Vučinić nije uspio da, posebnim zakonskim rješenjem, ustroji “novi KOS” (OBS – Obavještajno-bezbjednosnu službu) . “Vojna bezbjednost” je ostala pod ingerencijama ANB. Da li će “personalne dosije” čitati ministar Vučinić ili Duško Marković?
Koliko je poznato, Ministarstvo odbrane je preuzelo najveći dio dokumentacije nekadašnjeg 5. centra Vojno-bezbjednosne agencije (sukcesor KOS-a) u Podgorici, zatim Podgoričkog korpusa sa komandno-informacionim sistemom, arhiv komandi ratne mornarice u Kumboru i avio-baze na Golubovcima, kao i Uprave odbrane. Ali, najvažnija dokumentacija oduvijek je bila u Beogradu, gdje se devet decenija nalazila glavna vojna komanda.
“Sve ono što je sa naše strane iskazano kao interes, za potrebe lica koja su u Crnoj Gori a posjeduje Srbija, biće nam ustupljeno”, kazao je Vučinić. Broj od oko 6.000 dokumenata “personalnih dosijea” približan je broju od oko 5.600 tužbi protiv Vučinićevog Ministarstva odbrane i još oko 400 sudskih predmeta zbog tužbi Ministarstva odbrane, uglavnom parničnih, po osnovu zahtjeva za isplatu materijalnih naknada bivših pripadnika oružanih snaga.
U Crnoj Gori se od JNA i iz nje preimenovanih ostataka nalazi tačno 2.977 vojnih penzionera. Njih od 2005. servisira Vlada Crne Gore, ali oni tvrde da ih zakidaju na penzijama. Vučinić je rekao da će “personalni dosijei” biti “interesantni za pripadnike crnogorske vojske, moguće za pripadnike nekadašnje vojske”.
Vojni “personalni dosijei” standarno sadrže generalije, podatke o školovanju, službi i službenim ocjenama, premještajima, unaprjeđenjima… zbog čega bi “personalni dosijei” bili interesantni za pripadnike VCG i “nekadašnje vojske” ukoliko sadrže samo standardne podatke a ne neke druge, daleko intrigantnije?
AVIONI: Komercijalni aspekt i “personalnih dosijea” iz Srbije procijenio je viceadmiral Dragan Samardžić, pa je 20. aprila izašao sa obračunom da je “vrijednost uređaja za noćno slijetanje i svih sredstava” pazarenih u Beogradu “1,8 milion eura”. Ispade da smo nešto i zaradili, jer smo, veli viceadmiral, Srbiji dali šest aviona za “1,73 milion eura”.
“Avionima svakim danom pada cijena”, primjetio je Samardžić. Tako crnogorski G-4 , sa pripadajućom opremom koja je data Srbiji, sada navodno, u najboljem slučaju, vrijede ispod 300.000 eura po komadu, iako su vazduhoplovni stručnjaci iz Srbije tvrdili da je njihova cijena najmanje 800.000 eura komad. Pa će u njihov remont uložiti oko milion eura po avionu, ukupno pet-šest miliona. Zašto će Srbija uložiti toliki novac u nešto što vrijedi samo “1,73 miliona eura”?!
Komandant srpske ratne avijacije, general Ranko Živak, nedavno je izjavio kako će ” G-4 biti zadržani; njihov vijek upotrebe jeste istekao 70-80 odsto, ali, pošto raspolažu sa dosta časovnog resursa-naleta, moguće je produžiti njihov vijek upotrebe i poslije 2020. godine”. Na nekadašnjim jugoslovenskim avionima ne insistiraju samo Srbi. I pored silnih pritisaka iz NATO da se odreknu četiri decenije starih aviona Mig-21, Hrvati ostaju pri odluci da će ih, kao veoma pouzdane i u ratu provjerene, koristiti do zadnjeg dana isteka resursa.
U Crnoj Gori, za javnost anonimni stratezi su 17 naslijeđenih G-4 izbrisali iz svih planova; računa se samo na helikoptere gazela, ali helikopter nije isto što i borbeni avion. Najpoznatiji globalni časopis za pitanja ratne avijacije Air Forces Intelligence objavio je prije par godina članak o crnogorskoj avijaciji pod naslovom Young But Experienced (u prijevodu: Mladi ali iskusni). Potenciran je kvalitet G-4 i crnogorskih pilota – među njima su i oni koji su se aprila 1999, mimo odluke pretpostavljenih, na avionima G-4 neopaženi privukli aerodromu Rinas kod Tirane i bombardovali prizemljene američke vazduhoplove – ali uzalud. Ni danas nije jasno na osnovu čije procjene je (prije usvajanja bilo kakvih zakonskih ili doktrinarnih dokumenata) već 2006. odlučeno da Crnoj Gori ne treba ratna avijacija.
U međuvremenu se tri puta mijenjala formacija VCG, dva puta je mijenjan Zakon o vojsci i Zakon o odbrani. Od četiri dokumenta odbrane po NATO standardu, još nijesu usvojeni glavni stručni dokumenti za reformu odbrane i razvoj oružanih snaga – Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane. Ako oni nijesu usvojeni, ko je mogao procijeniti opravdanost postojanja crnogorske ratne avijacije?
SJEČA ORUŽJA: Sa avionima G-4 je počela praksa razvlačenja našeg naoružanja, koje vrijeđa i vojničku i nacionalnu čast. Još 2006. su, nakon remonta (platila ga država), dva G-4 ustupljena na trogodišnje besplatno korišćenje aero-klubu Naša krila iz Podgorice, čiji su osnivači policijski funkcioneri kao privatna lica. Ministar Vučinić je pravdao ovu donaciju tvrdnjom da avioni za VCG nijesu potrebni i da će se time “rasteretiti vojni budžet i doprinijeti afirmaciji sporta u Crnoj Gori”!
Onda je Avganistancima, da međusobno razrade “demokratske procese”, naš boleći ministar poklonio 1.600 pušaka i puškomitraljeza sa 250.000 metaka; Srbima borbene avione i simulator za trening pilota, pa Slovencima podmornicu, nudi isti poklon i Hrvatima. Da li to ministar Vučinić, na osnovu odluke Vlade Crne Gore, poklanjajući crnogorsko naoružanje povećava odbrambene sposobnosti VCG?!
U okviru programa MONDEM, koji finansiraju UNDP i OEBS, uz blagoslov Vlade i Ministarstva odbrane, od 2007. je kanibalizirana kompletna crnogorska protivvazdušna odbrana: 200 topova 30/2 mm, 1.500 raketa zemlja-vazduh Strijela-2M , protivavionski brodski topovi 57 mm, zemaljska PVO atriljerija od 40 mm, rakete SA-6 iz Danilovgrada niko ne pominje… Isječeno je i drugo crnogorsko naoružanje solidne vatrene i manevarske moći a da do danas nije nabavljena novo niti se nabavka najavljuje. Ničim izazvani, za sitne pare i tapšanje po ramenu od “NATO partnera”, uništili smo 61 tenk T-55, topove 130 mm N46, boforse 37mm, 290 ručnih bacača M57… ostalo je samo dvadesetak haubica D30 122mm.
Preko MONDEM-a su nas “donirali” da kanibaliziramo svoje vitalno naoružanje. Daleko skuplje uništenje nekoliko hiljada tona uistinu nepotrebnih minsko-eksplozivnih sredstava (čame po slabo obezbijeđenim skladištima) palo je na teret poreskih obveznika. Iz Ministarstva odbrane sliježu ramenima, nema para, tvrde kako će taj posao trajati još godinama. Ali, kada je u proljeće 2009. sklopljen ugovor na 2,5 miliona eura (nezvanična suma, objavljena u medijima – nije demantovana) sa američkom privatnom firmom MPRI radi obuke crnogorskih vojnika za ISAF misiju u Avganistan – pare nijesu bile problem.
KO ČUVA NEBO: Prema čl. 129 Ustava “Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”. Nakon odluke da nam ratna avijacija ne treba, samouništenja protivavionskih sistema i poklanjanjem G-4, VCG sada nije u stanju ni da simulira ustavnu obavezu odbrane vazdušnog prostora iznad Crne Gore. U Ministarstvu odbrane priznaju da, ni četiri godine od nezavisnosti, još ne znaju kakvu ćemo protivvazdušnu odbranu imati. U pogledu naše sposobnosti da branimo vazdušni prostor smo na nivou iz 1915. kada su austro-ugarski jeroplani neometano masakrirali civilno stanovništvo Cetinja.
Iz Ministarstva odbrane su nedavno saopštili kako odbrana našeg vazdušnog prostora uopšte neće ni biti razmatrana u prvom Strategijskom pregledu odbrane, koji nije ni završen, već će “vjerovatno biti predmet možda drugog ili trećeg” ili tek za desetak godina; možda!
NATO garantuje bezbjednost, samo za svoje članice, iznad 3.000 metara. Ali, ko će da čuva prostor do te visine – što je naša obaveza i ako sjutra budemo u NATO-u? Čak ni piloti NATO aviona nijesu 1999. smjeli da se iz “nabijajućeg” manevra obruše na ciljeve u Crnoj Gori. Plašeći se guste i na manjim visinama ubitačne protivvazdušne odbrane – iste one koju smo od 2007. kanibalizirali – morali su, po modelu pucaj-pa-bježi, da lansiraju projektile sa velikih visina i time umanjuju njihovu preciznost.
Ministarstvo odbrane i VCG nas od 2006. koštaju preko 200 miliona eura; dodatnih oko 90 miliona za vojsku dali smo od 2004. do 2006. za doba SCG. Neka druga država bi s tolikim novcem kupila eskadrilu američkih lovaca-bombardera F-16. Za naše oružane snage, međutim, nije pazaren niti jedan borbeni sistem. Među prvim nabavkama za “vojne potrebe” bila je kupovina džipova land kruzer od po 50.000 eura za ministra Bora Vučinića i načelnika Generalštaba VCG i 16 drugih putničkih vozila za njegove službenike van garnizona. Pa će sa njima da nas brane?
U Ministarstvu odbrane ćute
Ministarstvu odbrane (MO) Crne Gore dostavili smo pitanja na koja, do zaključenja broja (četvrtak poslije podne), nijesmo dobili odgovore.
– Ko je, kada i na osnovu kojeg dokumenta utvrdio da je ratna avijacija za Crnu Goru nepotrebna i samim tim da su G-4 za oružane snage Crne Gore “neperspektivni”?
– Koje je naše odgovorno lice potpisalo dokument da Crnoj Gori nije potrebna ratna avijacija, na osnovu čije procjene ili sugestije a da ni do danas nije ponuđena nikakva realna opcija odbrane vazdušnog prostora?
– Sada nemamo borbenu avjaciju, iako smo imali solidne avione i obučene pilote. Da li je u MO Crne Gore, odnosno Vladi Crne Gore, bilo razmišljanja da će se, poklanjanjem aviona G-4 Srbiji za gomilu papira, možda napraviti krivično djelo podrivanja odbrambene sposobnosti Crne Gore?
– Da li su G-4 poklonjeni da bi se platili računi Vile Crnogorka u Beogradu ili nečiji drugi računi u Srbiji?
– Ministar odbrane Srbije je kazao da šest crnogorskih G-4 imaju operativni resurs. Ispada da su G-4 itekako bili perspektivni. Njihova pojedinačna cijena nije ispod 800.000 eura. Zbog čega oni nijesu prodati već poklonjeni?
– U Crnoj Gori je 2006. bilo 17 aviona G-4. Šest su sada poklonjeni. Što je sa ostalima?
– Zbog čega je MO Crne Gore, za sitne pare u okviru programa MODEM, kanibaliziralo hiljade sredstva PVO ako Crna Gora ni sada nema usvojen Strategijski pregled odbrane i državnu strategiju odbrane vazdušnog prostora?
– I sada: ko obezbjeđuje crnogorsko nebo na visinama do i preko 3.000 metara?
Dok institucije ćute, slučaj objavljivanja privatnih snimaka Mirjane Pajković, umjesto ozbiljne priče o nasilju i ugrožavanju privatnosti, ali i priče o crnogorskom društvu, politici i sistemu, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku seks storiju dvoje crnogorskih funkcionera. Obaveza institucija je da utvrde ko je krivično odgovoran za distribuciju snimaka. To bi pokazalo da sistem štiti žrtve i zakon, ali i dalo odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja, pa i moguću pozadinu i njegove motive
Sedam dana nakon što su distribuirani snimci sa eksplicitnim seksualnim sadržajem, kako ih definiše zakon, a Mirjana Pajković, državna sekretarka u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, čija je privatnost ugrožena objavljivanjem tih snimaka podnijela ostavku, institucije nijesu odgovorile ni na jedno od pitanja koja je ovaj slučaj digitalnog nasilja otvorio. Prvenstveno – ko je pribavio i distribuirao snimke? To je krivično djelo za koje zakon predviđa tri, odnosno četiri godine zatvora, ukoliko je počinilac službeno lice.
Sankcionisanje krivca ili krivaca za distribuciju snimaka pokazalo bi da sistem funkcioniše, štiti žrtve i zakon. Dalo bi i odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja, i njegovu moguću pozadinu i motive. Institucije ne pokazuju ni ozbiljnu namjeru da to utvrde. Makar ne pravovremeno.
Dok nadležni ćute, slučaj nasilja i ugrožavanja privatnosti, ali i priča o crnogorskom društvu, pa i politici i instiucijama, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku storiju kako je nazivaju – „seks aferu o crnogorskoj državnoj sekretarki i crnogorskom bivšem šefu tajne policije“. Paralelno, na društvenim mrežama se šire nasilje, mizogeni govor, sudi i presuđuje i morališe kroz patrijahalne obrasce. Uzalud je institucija Ombudsmana pozvala na prestanak “pokušaja diskreditacije i stigmatizacije” Mirjane Pajković, upozoravajući građane da se “uzdrže od radnji koje nijesu samo pitanje etike, nego i krivične odgovornosti”.
Mirjana Pajković je nakon objavljivanja spornih snimaka u medijskim intervjuima označila bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost (ANB) i bivšeg savjetnika za bezbjednost predsjednika države Dejana Vukšića kao glavnog krivca za ugrožavanje njene privatnosti. Iako nije eksplicitno saopštila da je Vukšić distribuirao snimke, to proizilazi iz njenih nastupa u kojima ga definiše kao „moćnika“ na izvoru kompromitujućih informacija, od kog je trpjela nasilje i koji joj je prethodno prijetio objavljivanjem privatnih kompromitujućih sadržaja. U prilog tome objavila je i snimak na kom se čuje kako joj Vukšić govori „ da će joj biti mala Crna Gora“ i prijeti iznošenjem njene intime u javnost. U medijima koji ovu „aferu“ prate, Vukšić se oslikava kao krivac.
Bivši šef tajne službe oglasio se saopštenjem, tvrdeći da je on u stvari žrtva. Kaže da nije distribuirao sporne snimke. Kako tvrdi osim sa distribucijom nema veze ni sa „nastankom i posjedovanjem snimaka“. Priznaje da je Mirjani Pajković prijetio, ali u oktobru 2014. godine, kada mu je, kako tvrdi „otuđila mobilni telefon“ i zloupotrijebila ga. Tvrdi da je sve prijavio policiji.
„ Riječi koje sam tom prilikom uputio M. P, a koje su selektivno i sa vremenskom distancom od godinu i tri meseca objavljene, bile su neposredna reakcija na krađu i zloupotrebu mog telefona”, napisao je. Po njemu, svjesno se “pokušava izvršiti zamjena teza u kojoj se on kao oštećeni nastoji predstaviti kao izvršilac krivičnog dela”.
Bivša državna sekretarka je neposredno prije nego su iscurili snimci, u decembru prošle godine podnijela krivičnu prijavu protiv Vukšića i tada javno plasirala snimak na kojoj joj prijeti, a za koji je ovih dana u medijima i sama saopštila da je nastao ranije. U prijavi ga je optužila za prijetnje i zloupotrijebu službenog fiksnog telefona kabineta Predsjednika sa kojeg ju je navodno pozivao i zahtijevao da se “hitno javi u policiju”.
Pajković je prijavu protiv Vukšića podnijela nakon što nije izabrana za ombudsmanku, čija je kandidatura u rukama predsjednika države. Ona sada tvrdi da je taj proces za nju bio sumnjiv, kao i njen neizbor, koji povezuje sa ranijim prijetnjama Vukšića te njegovim uticajem u kabinetu Predsjednika. Tvrdi da je zbog toga odlučila da javno istupi.
Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da kandidatura Pajković nije razmatrana jer nije ispunjavala tražene uslove za poziciju ombudsmanke.
Kako god, nakon krivične prijave, Vukšić podnosi ostavku. Istovremeno, optužuje Mirjanu Pajković na društvenim mrežama da je navodna pripadnica kavačkog kriminalnog klana. Institucije nije alarmiralo to što je bivši šef ANB i do tog trena savjetnik predsjednika za bezbjednost javno optužio državnu sekretarku da je članica kriminalne grupe. Ta optužba dodatno otvara i pitanje prirode odnosa Vukšića kao visokog državnog funkcionera iz sektora bezbjednosti sa navodnom pripadnicom kriminalnih struktura, kako sam tvrdi.
Priroda odnosa Pajković i Vukšića ostala je nerazjašnjena i nakon njihovih javnih istupa i međusobnih optužbi. Očigledno je da je u pitanju odnos koji je trajao. U tom kontekstu često je ovih dana dijeljen snimak televizijske ankete od prije tri godine u kojoj Mirjana Pajković na pitanje ko joj je omiljeni crnogorski vladar odgovara : „Dejan Vukšić“.
Njihovi profesionalni i politički putevi nijesu se ukrštali sudeći po zvaničnim podacima, izuzev činjenice da oboje dolaze iz advokature. Mirjana Pajković se prije pozicije državne sekretarke bavila advokaturom i bila politčki angažovana u građanskom pokretu URA, koji je napustila prije izbora u avgustu 2020. „zbog javnog stava Dritana Abazovića da će nakon izbora ako mu se ukaže prilika koaliciju praviti sa negatorima Crne Gore i poštovaocima četničke ideologije”. Tokom 2022., u vrijeme Abazovićeve Vlade, izabrana je u Upravni odbor Doma starih u Risnu, pa onda 2024. postala državna sekretarka Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Spajićeve Vlade. Vukšić je na čelo ANB imenovan za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića, u junu 2021. godine. Tu poziciju pokrivao je do 5. maja 2022., kada ga je razriješila Abazovićeva vlada. Potom je postao savjetnik Predsjednika. Sve to ukazuje da odnos Pajković i Vukšića nije bio poslovan.
Mirjana Pajković je od decembra prošle godine podnijela tri krivične prijave protiv Vukšića. Posljednja je podnešena 5. januara zbog neovlašćene distribucije eksplicitnog sadržaja, odnosno njene fotografije. U prijavama se između ostalog navodi i Vukšićeva izjava u jednoj televizijskoj emisiji na ljeto prošle godine u kojoj on govori o posebnom nezvaničnom sistemu ANB-u “gdje se vršila distribucija dokumentacije i informacija prikupljanim nezakonitim putem”, precizirajući da se radi o kompromitujućem privatnom materijalu. Nije međutim nevažno da Vukšić u emisiji o tome govori u kontekstu neuspjelog reformisanja službe, njegovim pokušajima da službu očisti, te razlozima zbog kojih smatra da neće doći do otvaranja dosijea.
U svakom slučaju, jasno je da nikad reformisana služba i moćnici povezani sa njom posjeduju i brojne nezakonito prikupljene kompromitujuće podatke. Kao i da ovdašnja služba nije jedina služba regiona koja je mimo zakona služila političkim moćnicima. I još služi.
Na snimcima koji su distribuirani vidi se samo ženska osoba, dok je materijal tako „obrađen“ da se muško lice ili lica ne mogu vidjeti. I to je registrovano u kontekstu scenarija da se radi o materijalu neke službe.
Upućeni Monitorovi sagovornici kažu da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri. Ukazuju i da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su to potencijalne mete. Odnosno da snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.
Kada je prošle godine Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv Aleksandra Mijajlovića, jednog od neformalnih vlasnika Bemaxa, a mediji objavili djelove istrage koji se odnose na Mijajlovićeve prepiske sa urednicima i novinarima jednog dijela crnogorskih medija, lider Demokratske partije socijalista Danijel Živković je u Skupštini govorio o „prelaženju granice“ i privatnim snimcima za koje oni „znaju“ .
„Kada bismo mi počeli da objavljujemo šta misle predstavnici parlamentarne većine koji sjede u ovoj sali jedni o drugima, vjerujte da ne bi bilo prijatno. Kada bismo govorili o tome šta je bilo u Beranama oko određene afere koja se desila tamo, mislite li da bi bilo prijatno da to izađe u crnogorsku javnost? Da pričamo o tome šta se dešavalo u Češkoj u određenim motelima? Mislite li da takvi snimci treba da ugledaju svjetlost dana?”, kazao je tada Živković. Prethodno je u medijima objavljena prepiska između njega i Mijajlovića, koja ukazuje da je lider DPS na poklon od Mijajlovića dobio skupocjen telefon, što je on demantovao.
“Mislite li da ne znamo šta se dešava po hotelima u Beogradu od Moskve pa nadalje? Da ne znamo ko se na tim adresama sastaje i kako raspravlja o Crnoj Gori? Ko je predmet ucjena različite prirode i da to ne treba da ugleda svjetlost dana? Da ne znamo šta se priča po bazenima u Zeti đe prisustvuju određeni tužioci? “, nastavio je lider DPS.
Nesumnjivo je: Mirjana Pajković je žrtva teškog digitalnog nasilja i ugrožavanja privatnosti. Dok je društvo dodatno stigmatizovalo kroz netaknute patrijahalne obrasce. Nadležni su obavezni da utvrde i sankcionišu onoga ili one koji su distribuirali te snimke. Posebno u kontekstu činjenice da se za to javno optužuje bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost. Nadležni moraju utvrditi da li je najgrublje zloupotrijebio funkciju, kako tvrdi Mirjana Pajković, ili je kako Vukšić tvrdi, nepravedno optužen i takođe žrtva.
Institucije su dužne da utvrde istinu, pa i to da li u ovom slučaju ima više žrtava i šta su motivi. Samo sistem koji funkcioniše i koji je jednak za sve, može biti zaštita od nasilja i ozbiljnih zloupotreba. U protivnom, savremene tehnologije u društvu srednjovjekovne svijesti i paralisanih institucija postaju opako oružje za diskreditaciju. Svih i svakoga.
Približavamo se kraju puta u EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca
Na Međuvladinoj konferenciji 26. januara 2026. u Briselu, Crna Gora je privremeno zatvorila poglavlje 32, Finansijski nadzor. Trinesto po redu. Ono se odnosi na usvajanje međunarodnih standarda unutrašnje kontrole javnih finansija, eksterne revizije i “najbolje prakse EU i njhovu primjenu na cijeli javni sektor”. Na sajtu eu.me dodatno je objašnjeno da “sistem unutrašnjih finansijskih kontrola doprinosi unapređenju discipline i transparentnosti u korišćenju nacionalnih i sredstava EU”. Osim toga, ovim poglavljem reguliše se i zaštita finansijskih interesa EU (njihovog novca plasiranog u Crnu Goru putem donacija i kredita) i zaštita eura od falsifikovanja.
U saopštenju o privremenom zatvaranju poglavlja 32 iz Brisela je stigla poruka da je taj korak pokazatelj značajnog stvarnog napretka na putu evropskih integracija. Između redova, čita se da priča nije do kraja ispričana. Državna revizorska institucija (DRI), na primjer, i dalje čeka na adekvatan radni prostor. Problem će biti riješen do ulaska Crne Gore u EU, navode nadležni izbjegavajući da se obavežu na konkretnije rokove.
Komplikovanije stoje stvari sa prihvatanjem i realizacijom preporuka DRI. Ponavljaju se, nerijetko, po nekoliko godina dok ih subjekti kontrole konačno ne implementiraju. Tu nema ni načelnih obećanja.
U Briselu su svjesni tih problema. Potvrđuje to prošlogodišnji Izvještaj o nepretku EK. U tom dokumentu stoji da je „ostvaren dobar napredak u oblasti unutrašnje finansijske kontrole i eksterne revizije“, uz upozorenje da su „potrebni dodatni napori u sprovođenju preporuka revizije“. Tipično EU način da se kandidati za članstvo podsjete kako se test spremnosti za članstvo ne polaže pisanjem i usvajanjem propisa već njihovom primjenom u realnom životu.
Za građane Crne Gore zatvaranje poglavlja 32 trebalo bi da znači veću transparentnost trošenja državnog novca i manje mogućnoti za njegove zloupotrebe. Na drugoj strani, to sužava prostor izvršnim vlastima za učestala, a neplanirana, gašenja požara javnim sredstvima prethodno opredijeljenim u neku drugu svrhu. Od isplate jednokratnih naknada/obeštećenja određenim društvenim i socijalnim grupama, do interventnih nabavki lijekova ili protivpožarne opreme.
Ovonedjeljno zatvaranje poglavlja 32 predstavlja nastavak zajedničkih aktivnosti na finansijskom paketu pristupnih uslova i kriterijuma koje propisuje EU. Počelo je decembarskim zatvaranjem poglavlja 4 – Sloboda kretanja kapitala. Tim potezom ozvaničena je procjena da je Crna Gora uskladila traženu zakonsku regulativu sa EU, omogućivši (legalne) finansijske tokove bez ograničenja i diskriminacije.
Kao posljedicu, trebalo bi da imamo lakše prekogranično investiranje i upravljanje ostvarenim prinosima, manje troškove međunarodnih finansijskih transakcija, bolje uslove za razvoj ovdašnjeg finansijskog tržišta, te lakšu i jeftiniju dostupnost međunarodnog tržišta kapitala za investitore iz Crne Gore.
Nije malo za početak. Ali je daleko od konačnog zatvaranja ovog dijela pregovaračkog paketa. Poglavlja 4 i 32 zatvorena su jer se bave finansijskim pravilima i institucionalnim okvirima koje je moguće relativno brzo uskladiti sa standardima EU. Suštinski, njihovo privremeno zatvaranje predstavlja samo dobru osnovu za rad na obavezama iz dva znatno zahtijevnija poglavlja – 9 (Finansijske usluge) i 33 (Finansijske i budžetske odredbe).
Poglavlje 9 tiče se kompletnog finansijskog krvotoka Crne Gore sa naglaskom na sredstva u privatnom vlasništvu i, iz perspektive EU, podrazumijeva: stabilnost banaka i finansijskih institucija, zaštitu njihovih klijenata, nadzor nad pranjem novca i sprječavanje zloupotreba, transparentno i nepristrasno djelovanje regulatornih tijela od Centralne banke i Agencije za sprječavanje korupcije, preko tužilaštva do sudova. Sa jasnom dinamikom koja svjedoči da je uspostavljen sistem nadzora i sankcije, kada je to potrebno. Bez privilegovanih izuzetaka.
Prema portalu eu.me, iz Brisela insistiraju na cjelovitosti finansijskog sistema i sposobnosti Crne Gore da ga kontroliše bez političkog uticaja. To podrazumijeva praktičnu demonstraciju efikasnosti nadzora i, sudskim presudama i zaplijenjenim novcem, mjerljive rezultate u borbi protiv pranja novca i zloupotreba u finansijskom sektoru.
Da bi lakše razumjeli očekivanja iz EU to je, otprilike, suprotno od onoga kako su se nadležni u Crnoj Gori ponašali u slučajevima Prva banka (prva decenija 21. vijeka) i Atlas banka (druga decenija 21. vijeka). Pošto su problemi rukovođenja Prvom bankom kojom su tada, kao većinski vlasnici, upravljala braća Aco i Milo Đukanović, eskalirali prije otvaranja pristupnih pregovora sa EU, osvrnimo se, za kratko, na slučaj propalih banaka u vlasništvu Duška Kneževića (Atlas i Invest banka Montenegro).
Atlas banka je imala sve elemente potencijalnog prelomnog slučaja koji očekuje EU kako bi se uvjerila u sposobnost ovdašnjih institucija: sistemski značaj, političku i finansijsku težinu, dugogodišnje indikacije problema. Kneževićeve banke ostale su bez licenci, pa su ugašene kroz stečaj. Izostale su, međutim, odluke koje bi dovele do procesuiranja i osude povlašćenih klijenata iz političkog života i vlasnika koji je zloupotrebljavao svoj uticaj. Umjesto odvraćajućeg efekta dobili smo propuštenu priliku da ojačamo sistem. I uvjerimo EU u njegovu nepristrasnost i sposobnost da djeluje.
EU i dalje čeka da iz Crne Gore stigne dokaz da je ona sposobna da sankcioniše finansijske i političke moćnike prije nego njihova moć i vaninstitucionalni uticaj oslabe ili prođu. Poglavlje 9 postaje jedan od pokazatelja stepena spremnosti Brisela da Podgorici gleda kroz prste na evropskom putu.
Poglavlje 33 nešto je drugačija priča, ali ne manje zahtjevna. Ono se bavi budžetskim odnosima Crne Gore sa EU: kako se budžetska sredstva prikupljaju i troše, fiskalnom disciplinom, doprinosima u EU budžet… i drugim pitanjima fiskalne politike koja se primjenjuju u državama članicama. Prema poznavaocima procesa pristupanja, realizacija zahtjeva iz poglavlja 33 može značiti jaču fiskalnu disciplinu i, nadati se, kratkoročne rezove u nekim oblastima javnih finansija da bi se osigurala dugoročna stabilnost. Po pravilu, ovo poglavlje zatvara se među poslednjima, pred sami završetak pregovora.
Privremeno zatvaranje poglavlja 32 približava nas kraju puta EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca. Koliko god da su moćni oni koji iza njega stoje. To će biti pravi izazov za vlast i građane naklonjene evropskoj budućnosti Crne Gore.
Kontrola ovog državnog giganta je razlog za tvrđenja pazara i izvor nelagoda i unutar sadašnjeg vladajućeg bloka partija. Broj zaposlenih i finansijska moć kompanije su još u doba miloizma obilato korišteni kao mašina za namicanje glasova DPS-u i parazitiranje banke i ostalih znanih i neznanih poslova Prve familije U sveukupnoj analizi BIRNa iz 2024. ističe se nastavak prakse bivšeg režima u mnogim segmentima
Prošle godine Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) je bila predmet brojnih kontroverzi. Opozicija je optuživala za netransparentnost u poslovanju, ogromne gubitke i zagađenje Pljevalja nakon što je Termoelektrana (TE) Pljevlja 1. decembra puštena u probni rad bez dozvole inspekcije. U rekonstrukciju je uloženo 80 miliona eura sa ciljem zadovoljavanja evropskih ekoloških standarda. Na ove optužbe, prije svega URA-e i bivšeg premijera Dritana Abazovića oko zagađenja oštro je reagovao vrh EPCG-a nazivajući ih populizmom i obmanama. EPCG insistira na “sukcesivnom uključivanju sistema (što) predstavlja standardnu i opšteprihvaćenu praksu u energetici… radi obezbjeđivanja stabilnog i bezbjednog rada”.
Međutim, kontrola ovog državnog giganta je razlog za tvrđenja pazara i izvor nelagoda i unutar vladajućeg bloka partija. Broj zaposlenih i finansijska moć kompanije su još u doba miloizma obilato korišteni kao mašina za namicanje glasova DPS-u i parazitiranje banke i ostalih znanih i neznanih poslovnih entiteta svemoćne Prve familije.
Kako bi se provjerile tvrdnje da se sredstva državnih elektroenergetskih kompanija i dalje koriste, nakon pada DPS-a, za političke potrebe sadašnjih struktura BIRN je u julu 2024. godine objavio sedmomjesečni monitoring javne potrošnje pet njih. Opservirani su EPCG, Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS), Crnogorski elektroprenosni sistem, EPCG Solar gradnja NK osnovana 2021. i EPCG – Željezara Nikšić osnovana 2023. godine. U sveukupnoj analizi BIRN ističe nedostatak transparentnosti u radu ovih preduzeća i nastavak prakse strarog režima u mnogim segmentima. Broj zaposlenih je značajno rastao, uračunavajući i broj preduzeća kroz godine. Sa manje od 2600 zaposlenih u 2018. godini u tri kompanije na preko 3800 zaposlenih u pet kompanija 2023. uključujući i Željezaru. Tokom 2019. i 2020. ove kompanije su na donacije i sponzorstva dali 929 odnosno 812 hiljada eura. Nakon promjene vlasti – 2021. podijeljeno je 1,4 milion eura, 2022. skoro dva miliona, 2023. gotovo 1,4 miliona. Glavni primaoci donacija bili su budžetski korisnici, vjerske organizacije i sportska društva.
Osim formalnog broja zaposlenih, postoje brojne tvrdnje o velikom broju ugovora o djelu, uključujući i angažman penzionera na osnovu partijske pripadnosti. U razgovoru za Monitor pred kraj 2025. izvor iz vrha Pokreta Evropa sad (PES) koji je želio ostati anoniman je potvrdio novinska pisanja da u Vladi postoji zabrinutost zbog agresivnog nastupa Nove srpske demokratije (NSD) u opštini Nikšić i EPCG-ovim sistemu. Zbog toga je za izvršnog direktora početkom decembra izabran Zdravko Dragaš koji će, prema ranijim pisanjima medija, imati više sluha za PES-ove kadrovske želje u Elektroprivredi. Pored toga, sagovornik iz PES-a tvrdi da kadrovske promjene trebaju dovesti do neutraliziranja ili makar limitiranja kupovine novih NSD glasača kroz zloupotrebu državnih sredstava i zapošljavanja na štetu PES-a. Takođe Monitor je u saznanju da je 19. januara u Podgorici održan sastanak izmežu visokih funkcionera PES-a i NSD-a oko novih kadrovskih rješenja u EPCG od kojih su se neka već sprovela.
U razgovoru za MonitorMilutin Đukanović (NSD), predsjednik borda direktora, insistira da je EPCG “transparentna i uvijek spremna odgovoriti na sva pitanja koja se tiču našeg rada i poslovanja”. To se u našem slučaju i desilo.
U odgovoru na Monitorova pitanja, press služba Elektroprivrede je potvrdila da je na sjednici borda od 21. januara smijenjen Darko Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za trgovinu električnom energijom. Krivokapić je na toj poziciji bio devet godina, uključujući sadašnje i DPS-ovo rukovodstvo. Sadašnja postava tvrdi da iza njegove smjene ne stoji politika već se radi o “upravljačkoj odluci…odbora direktora, sa ciljem unapređenja organizacije rada”. O rezultatima i stručnosti Krivokapića vlada visoko mišljenje. To je potvrdio i predsjednik borda u telefonskom razgovoru za naš list. Tvrdi da Krivokapića čeka opet visoka funkcija unutar kompanije i da su smjene poslije nekog vremena normalna stvar. Krivokapić nije bio dostupan za komentar. Nezvanično saznajemo da mu je ponuđeno mjesto savjetnika predsjednika borda koje on nije prihvatio. Njegova smjena još nije objavljena. Press služba je potvrdila i našu informaciju da je Nikola Madžgalj postavljen za izvršnog rukovodioca Direkcije za pravne poslove. Na pitanje da li je Madžgalj postavljen na funkciju bez raspisivanja oglasa odgovoreno je da je njegovo imenovanje urađeno “u skladu sa važećim zakonskim propisima i internim aktima”.
Pitali smo i da li se pripremaju smjene Radovana Radojevića, izvršnog rukovodioca Direkcije za javne nabavke i Branislava Pejovića, glavnog izvršioca Glavne financijske direkcije. Press služba EPCG nije direktno odgovorila. Navedeno je samo formalno da “organi EPCG-a nijesu donosili odluku o razrješenju” pomenute dvojice kao i da sva razrješenja i imenovanja se donose u skladu s internim aktima, procedurama i nadležnostima. EPCG takođe negira da sastanak u Podgorici od 19. januara i političke odluke imaju ikakvog uticaja na organe upravljanja EPCG-a već da se “odluke isključivo donose na osnovu profesionalnih kriterijuma i potreba poslovanja i upravljanja” ovom kompanijom.
Na traženje da EPCG navede konkretne primjere diskontinuiteta sa praksom miloističkog režima EPCG je generički naglasila da “odgovorno upravlja korporativnim procesima kroz unapređenje internih kontrola,… transparentnost odlučivanja, uz snažan fokus na stabilnost energetskog sistema i… realizaciju snažnog investicionog ciklusa”.
U autorskom tekstu (u dva nastavka) iz početka septembra prošle godine Milutin Đukanović se osvrnuo na neke konkretne naslijeđene probleme zbog bujice kritika o gomilanju gubitaka Elektroprivrede. Đukanović navodi da je odluka da se s Kombinatom aluminijuma (KAP) izađe iz planskog modela i pređe na tržišno poslovanja, spriječila dodatni gubitak od gotovo 150 miliona evra. U doba vladavine MilaĐukanovića EPCG je bila primorana na plansku ekonomiju i ogromno dotiranje kako bi se održavali poslovi Prve familije, kumova i ruskog krupnog KGB kapitala. Iako to ne spominje u tekstu, EPCG je postepeno smanjivala “investicije” u banku braće Đukanović zahvaljujući kojima se jedno vrijeme održavala u životu. Milutin Đukanović ističe i inovativni pristup ka energetskoj stabilnosti države koji je “vrlo jednostavan, novi izvori, novi izvori, novi izvori,…, vjetar, sunce, voda, baterijski sistemi”.
Ulaganja prethodnog režima u vjetro energiju Možure su se neslavno pročula izvan granica Crne Gore i regiona, dok dokumentacija, znana i skrivena, hvata prašinu u prostorijama Specijalnog tužilaštva (SDT).
Investicije u Željezaru i Solar gradnju tek trebaju pokazati isplativost i da to nisu bile političke odluke. Vrijeme će ubrzo pokazati i šta su donijele desetine miliona ulaganja u TE Pljevlja i ko će koga kontrolisati u državnim preduzećima.
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice